Piše: prof.dr Miomir Abović
U ovom članku pokušaćemo riješiti porijeklo i smisao tivatskog mikrotoponima Kalardovo. Rezultati našeg istraživanja veoma su zanimljivi i ukazuju na najrazličitije- ponekad i za jezikoslovne stručnjake sasvim neočekivane- načine nastanka toponima.
U procesu rješavanja porijekla i smisla toponima sasvim je logično i samo po sebi razumljivo što se polazi od trenutnog sinhronijskog presjeka, tj. od aktuelne glasovne strukture tog leksema. Ovaj analitički postupak imanentan je prije svega onoj kategoriji ljudi zainteresovanih za rješavanje porijekla i smisla toponima (i leksema uopšte) koju najčešće nominiramo kao lingvističke laike. Oni pokušavaju- u okviru te glasovne strukture- izdvojiti segment na kojem bi mogli bazirati kakvu-takvu plauzibilnu analizu porijekla i smisla proučavanog toponima. Kad je riječ o toponimu Kalardovo, lingvistički laik- pogotovo ako je u pitanju domicilni Bokelj- nesumnjivo bi kao segment od kojeg treba poći u analizi porijekla i smisla ovog toponima izdvojio glasovnu jedinicu kala-. Zašto? Zato što je na teritoriji Boke, prije svega u govoru domicilnih Bokelja, frekventan glagol kalati. Nije zgorega- naprotiv- dati malo iscrpniji opis značenja ovog glagola i derivata od istog. U drugom tomu svojih Jadranskih etimologija Vojmir Vinja- nakon što ustvrđuje da je osnovno značenje glagola kalati “spuštati, skidati”- navodi kako “ (…) ovaj glagol ima mnogo više semantičkih vrijednosti i izvedenih likova nego što se može zaključiti iz Skokova članka kàlati. Sa značenjem “skinuti, spustiti, smanjiti…” u općenitoj je uporabi na čitavoj hrvatskoj strani Jadrana. Navest ćemo nekoliko posebnih vrijednosti i likova: hibridni lik prikalȁt prf na Murteru znači “dignuti, pregledati i odmah zatim spustiti vrše ili mreže”, a u Vrgadi okalȁti prf “mrežom opkoliti ribu”; u Labinu je kalânica f “cisterna, bunar”; kaladûra je u Boki “mjesto gdje se spuštaju mreže”: kaladûra mi u tivacki zaljev zovemo mjesto đe se kalaju mreže popunice. Naprotiv, kaladûre fpl su u Korčuli i na Pelješcu “podočnjaci” (Pelješki zbornik 1976, 455). Na čitavom našem priobalju kalâda f znači “spuštanje”, a najčešće jedno spuštanje tunje ili mreže: Bačio sam prvu kaladu i odma sam ufȁtio palombića (LRBK, 142). Međutim, isti lik označava (…) “malu maglu” u Boki, a u Trogiru i Korčuli “gusti sloj oblaka na zapadnom horizontu”. Posebno značenje ima kalᵒãda na Susku, gdje znači “oseku”, dok je istoznačni izraz kalᵒãnto: Nie͂će moć vapᵘo͂r kuštȁt, al je kalᵒãda. U Komiži se za “oseku” kaže skolôda (J. Božanić 317), dok se ista pojava u Boki naziva kȁla ȍd mora: Kȁla ȍd mora je u februar. Kad je kȁla ȍd mora lovi se plava riba (LRBK, 142). Posebnu vrijednost ima termin kàlāta (ili češće u množini kàlāte) u brodogradnji. Tako se u Korčuli nazivaju kraće lukoče u provi i krmi koje daju poseban oblik tim dijelovima broda, tj. od obline trupa tvore prijelaz u sve užu i užu provu odnosno krmu, tj. kalavaju se, postaju manji. Taj je naziv u uporabi i u Betini, u Trogiru, u Kućištu, dok nam A. Roki ovako opisuje ono što se u Visu naziva kolâta:”svinuta gredica pod palubom broda; kolâte nanizane jedna pored druge čine konstrukciju na kojoj se naslanja škaf, tj. paluba broda” (Vinja 2003: 48). Kako vidimo, glagol kalati i izvedenice od istog na jadranskoj obali veoma su frekventni. Temeljno značenje ovog glagola „spustiti (se), skinuti“ omogućava da se postavi hipoteza kako se- s obzirom na zemljopisni položaj Kalardova- toponim Kalardovo u umu tadašnjih govornika mogao oformiti na bazi predstave o spuštanju- kalavanju kod domicilnih Bokelja- iz nekih drugih djelova Tivta na lokaciju Kalardova. Sa smisaonog aspekta ta hipoteza sasvim je legitimna. Međutim, sa formalnog, gramatičkog, dakle čisto lingvističkog aspekta, ista je apsolutno nemoguća. Jer: ako sufiks –ovo, koji je „ (…) skoro isključivo toponomastički sufiks“ (Klajn 2003: 176) dodamo na osnovu kala-, dobićemo nepostojeći oblik *Kalaovo. Mogli bismo kalkulisati i sa tvorbenom osnovom ovog glagola u italijanskom jeziku- calare– iz kojeg je isti i posuđen u govor domicilnih Bokelja: kalar-. No, ni tada ne bismo dobili Kalardovo, nego *Kalarovo. Stoga je sasvim jasno kako hipotezu da Kalardovo na neki način vodi porijeklo od glagola kalati– premda bi smisaona osnova za to mogla postojati- decidno moramo odbaciti.
Istraživanje u pravcu otkrivanja porijekla i smisla toponima Kalardovo treba, dakle, usmjeriti u drugom pravcu. A za „proboj“ na pravi put u tom istraživanju ključno je bilo sljedeće saznanje do kojeg je autor ovog članka došao od više (starijih) govornika iz Tivta: da se današnje Kalardovo nekad izgovaralo Kalaždovo. To saznanje u potpunosti mijenja situaciju i istraživanje prebacuje na sasvim drugi kolosjek. Suština tog novog kolosjeka istraživanja jest uviđanje da je Kalaždovo jedna složena i- u jezičnopovijesnom smislu- višeaspektno zanimljiva leksička jedinica. Bît našeg istraživanja sastoji se u tome da otkrijemo i prezentiramo sintetsku ukupnost i cjelinu smisla ove kompleksne leksičke jedinice. To, paradoksalno, možemo postići isključivo kroz proces koji je opozitan sintezi: kroz analitičku dekonstrukciju nastanka toponima Kalaždovo, što automatski znači i rasvijetljavanje porijekla i smisla istog.
U kompleksnoj leksičkoj jedinici Kalaždovo možemo izdvojiti dva lingvistička segmenta. Jedan je nesumnjivo (toponomastički) sufiks –ovo. Ono što preostaje kad izdvojimo sufiks –ovo je segment Kalaždo. Neki laik kad je lingvistika u pitanju mogao bi primijetiti da ovaj leksički segment djeluje potpuno besmisleno. Na prvi pogled taj lingvistički laik zaista bi i bio u pravu. Moj zadatak u ovom članku je da tog našeg hipotetičnog lingvističkog laika razuvjerim i da mu dokažem da stvari ne stoje tako kako on misli. Postavlja se sljedeće suštinsko pitanje: kakvi su lingvistička priroda i bît jezičnog segmenta Kalaždo? Generalni odgovor je: u pitanju je jezični segment u okviru kojeg egzistiraju dvije jedinice, dva podsegmenta sa denotativnom vrijednošću. Sada nam se logički nameću dva nova pitanja: a) koje su to dvije jedinice, dva podsegmenta sa denotativnom vrijednošću, u okviru lingvističke jedinice Kalaždo?; b) koji je smisao cjeline lingvističke jedinice Kalaždo?
Krenimo postupno. Ako kao nespornu lingvističku činjenicu uzmemo da je Kalaždo sekundarni oblik nastao asimilacijom po zvučnosti: prelazom š > ž ispred zvučnog konsonanta d, onda je primarni oblik ovog lingvističkog segmenta glasio Kalašdo. Kako (pro)tumačiti ovo Kalašdo? Pokušajmo u ovom- naizgled, kako rekosmo, besmislenom- lingvističkom segmentu izdvojiti jezične znakove, tj. jedinice koje posjeduju i plan izraza, i plan sadržaja. Odmah- u tom pravcu- možemo izdvojiti glasovni segment do. Leksem do Rečnik srpskoga jezika određuje kao „ravno zemljište (među brdima)“ (RSJ 2007: 289). Denotat leksema do zaista u potpunosti odgovara zemljopisnim karakteristikama Kalardova, koje zapravo i jest ravno zemljište uz more. Ali što je sa leksičkim segmentom kalaš? Možemo li i njega okvalificirati kao (jezični) znak: jedinicu koja posjeduje i plan izraza, i plan sadržaja? Reprezentativni rječnici savremenog B/CG/H/S jezika- Rečnik srpskoga jezika i Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika– ne bilježe leksem kalaš. Bilježe ga, međutim, Skokov Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika i Rječnik JAZU. Kod Skoka o značenju ovog leksema čitamo sljedeće:“ (Vuk, 18. v., Dubrovnik) 1. nevaljanac, lopov, 2. skitnica, parasit (Čilipi) (…) Augmentativ kalàštura (Vuk, sufiks kao u žentùr-ina) „psovka za psa“. Denominal na –iti kalášiti, kàlāšīm (Perast, Čilipi) (s-, ras-, iz-) „jednako moljakajući i ulagujući se tražiti na dar što u koga, znati na jeftin način i bez muke nešto dobiti, zarađivati“. U općoj je upotrebi part. perf. pas. kao pridjev raskalašen od inhoativa raskalašiti se pf. „postati kalaš“ = prema impf. raskalašávati, –làšāvām i raskalašivati, –làšujem (Lika), na –ьn rȁskalašan (Vuk, Bačka)“ (Skok 1972: 19). U Rječniku JAZU nalazimo neke dodatne informacije o ovom leksemu:“ (…) nevaļalac, lopov; čovjek koji kalaši, pers. qallāš, tur. qalaš, lukavac, lopov (…) Od XVIII vijeka, a između rječnika u Stulićevu i u Vukovu: 1. „der taugenichts, lump“, „homo nihili“. 2. (u Dubrovniku) vide varalica (osobito koji uzima u zajam ne misleći vratiti) (…) Od ovijem kalašima (Farisejima) besjedi odi Gospodin. S. Rosa 64ᵃ. Robert Klive bio je u mladosti kalaš. M. Pavlinović, rad. 158“ (Rječnik JAZU, svezak 16, 1896: 766). Pored značenja samog leksema, za naše istraživanje bitna su još dva podatka koje pružaju navedeni leksikografski opisi: a) da su leksem kalaš i denominal od te imenice kalašiti bili rasprostranjeni i da su egzistirali na potezu od Dubrovnika do Boke Kotorske; b) da je taj leksem na ovom potezu posvjedočen u XVIII stoljeću. To znači da je leksem kalaš u tom periodu sasvim sigurno postojao i bio frekventan u govornoj upotrebi i na teritoriji današnje tivatske opštine. Ovu razinu analize možemo ovako rezimirati: glasovni segment kalaš jezični je znak koji je u XVIII stoljeću- a svakako i u vremenu mnogo prije XVIII stoljeća- bio u govornoj upotrebi i na teritoriji današnje tivatske opštine; isti stoga nesumnjivo moramo tretirati kao drugu leksičku jedinicu- u spoju sa leksemom do– u okviru lingvističke jedinice Kalaždo. Uostalom- a te leksičke jedinice pomenute su i u navedenim leksikografskim odrednicama iz Skokovog Rječnika i Rječnika JAZU– i u savremenom jeziku na teritoriji Crne Gore frekventni su leksemi kalàštura „raskalašna, razuzdana žena; nepoštena, rđava osoba, hulja“ (RSJ 2007: 517), rȁskalāšan, –šna, –šno „razuzdan, raspušten; nepristojan u ponašanju“ (RSJ 2007: 1129), raskalášiti, –àlāšīm „učiniti da neko postane raskalašan, razuzdan“ (isto: 1129) i rȁskalašnōst „osobina onoga ko je raskalašan“ (isto: 1130), koji u svom sklopu sadrže leksem kalaš. Samo što se mi nismo pitali odakle ovim leksemima (pežorativno) značenje koje imaju.
Valja nam sada riješiti prirodu i bît lingvističke jedinice Kalaždo, odnosno Kalašdo. Po nama, ovaj lingvistički segment zapravo je imenička sintagma Kalaš Do, pri čemu je prvi leksem u okviru iste- Kalaš– zapravo nekadašnji, stari genitiv plurala ove imenice: kalašь. Sa formalnog aspekta, ova imenička sintagma analogna je istovetnim sintagmama-toponimima koje nalazimo i u savremenom jeziku na teritoriji Crne Gore, kao što je npr. imenička sintagma-toponim Perazića Do, gdje je prvi član sintagme takođe genitiv plurala. Kalaš Do zapravo je naše današnje Kalāšâ Do; smisao ove sintagme iscrpljuje se u sinonimnoj sintagmi „do nevaljalaca“, te u parafrazi „do, plaža na kojoj se skupljaju nevaljalci“. I zaista: ako se podsjetimo u koje svrhe- prije svega u večernjim satima- Kalardovo i danas gotovo svakodnevno služi, lako ćemo zaključiti o kojoj vrsti nevaljalaca se radi. A u doba kad je nastao naziv Kalaš Do, kada Tivat ni izbliza nije bio naseljen kao danas, ova plaža nesumnjivo bila je još pogodnija za nevaljalačke aktivnosti određenog tipa (ili određenih tipova). Tako da gotovo bez bilo kakvih dubioza možemo zaključiti da smo na opisani način ispravno riješili problem lingvističke bîti segmenta Kalaždo i odgovorili na pitanje smisla istog.
Pitanje koje se- kad je riječ o porijeklu i smislu mikrotoponima Kalardovo– u nastavku analize postavlja je: zašto je na lingvistički segment Kalaždo (za koji smo jezikoslovnom analizom upravo utvrdili da vodi porijeklo od imeničke sintagme Kalaš Do) dodat toponomastički sufiks –ovo? Odgovor koji nudim je sljedeći: leksem kalaš u tivatskom kraju vremenom je nestao iz govorne upotrebe. Sljedstveno tome izgubilo se- kod tadašnjih govornika na teritoriji Tivta- i znanje o denotativnoj vrijednosti ovog leksema, a samim tim i znanje smisla sintagme Kalaš Do. Teško je u hronološkom pogledu apsolutno precizno odrediti kada se leksem kalaš izgubio iz govora na teritoriji Tivta. Međutim, budući da Skokov Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika i Rječnik JAZU navode da je leksem kalaš u XVIII stoljeću još uvijek u Boki bio frekventan u govornoj upotrebi, možemo- okvirno i relativnokronološki- utvrditi da je vrijeme početka gubljenja ovog leksema iz govorne upotrebe u Boki kraj XVIII i početak XIX stoljeća.
Posljedica nestanka- iz jezične kompetencije govornika na teritoriji tadašnje tivatske opštine- znanja denotativne vrijednosti leksema kalaš i smisla sintagme Kalaš Do ( > Kalaždo) bila je ta da tadašnji govornici na teritoriji Tivta nisu više imali jasnu predstavu o smislu lingvističkog segmenta Kalaždo. Po nama, oni su u jednom trenutku Kalaždo počeli percipirati kao glasovnu oznaku za izvjestan denotat/referent: danas možemo samo pretpostavljati što je u govoru tadašnjih Tivćana postao i bio denotat/referent ove lingvističke jedinice; možda su Kalaždo percipirali kao prezime, nadimak i sl. U svakom slučaju, Kalaždo je nesumnjivo egzistirao kao lingvistički segment koji je mogao fungirati kao tvorbena osnova na koju je zatim dodat toponomastički sufiks –ovo. Tako smo- poslije nekoliko promjena na raznim jezičnim nivoima- dobili mikrotoponim u glasovnoj formi Kalaždovo.
Konačno, moramo odgovoriti i na posljednje pitanje kad je riječ o porijeklu i smislu toponima Kalardovo. To pitanje je sljedeće: kako je nastao glasovni lik Kalardovo, sa sonantom r umjesto konsonanta ž? Na to pitanje nije teško odgovoriti. Jer: u istoriji B/CG/H/S jezika posvjedočen je prelaz ž > r: možeš > moreš, (zamjenica) ježe > (današnji veznik) jer(e); po analogiji sa upravo pomenutim slučajevima i Kalaždovo je moglo preći- i prešlo je- u Kalardovo.
Priča o porijeklu i smislu tivatskog mikrotoponima Kalardovo višestruko je interesantna. Nijedan lingvistički laik, naime, sigurno nije mogao ni slutiti koliko slojeva značenja skriva u sebi današnji glasovni lik ovog mikrotoponima. Zanimljiv je, najprije, temeljni smisao mikrotoponima Kalardovo koji je generisan iz značenja imeničke sintagme Kalaš Do: „do, plaža na kojem/kojoj se skupljaju nevaljalci (kazali smo i o kojoj se podvrsti nevaljalaca najvjerovatnije radi- o onima koji u večernjim satima i danas rado dolaze na Kalardovo). Zanimljivo je, zatim, i postupno gubljenje znanja o značenju imeničke sintagme Kalaš Do kod tadašnjih Tivćana i sljedstveno tome i zaborav- kod istih- smisla lingvističkog segmenta Kalaždo. To je, opet, kao krajnju posljedicu imalo semantičko preosmišljenje segmenta Kalaždo i dodavanje na isti toponomastičkog sufiksa –ovo. Konačno, analiza porijekla i smisla mikrotoponima Kalardovo pokazala nam je (sa čim smo se- pažljivi čitaoci mojih članaka svakako će se toga (pri)sjetiti)- već sreli prilikom analize mikrotoponima Kalimanj) koliko je u lingvističkoj analizi velik značaj samo jednog jedinog glasa: jer da smo u analizi porijekla i smisla mikrotoponima Kalardovo krenuli od aktuelnog glasovnog lika tog mikrotoponima- a ne od glasovnog lika Kalaždovo, koji pamte stariji tivatski govornici- nikad ne bismo valjano razriješili pitanje porijekla i smisla ovog tivatskog mikrotoponima.
Analiza porijekla i smisla (mikro)toponima nikad nije isključivo lingvistička analiza. To je i izvor spoznaje o našoj prošlosti, prije svega o našoj društvenoj i kulturnoj povijesti. Analiza mikrotoponima Kalardovo– kao i analiza nekih drugih tivatskih mikrotoponima- zapravo je još jedan dokaz u prilog tvrdnje koju smo upravo izrekli.
/prof.dr Miomir Abović/
LITERATURA:
- Ivan Klajn, Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku 2, Zavod za udženike i nastavna sredstva; Institut za srpski jezik SANU; Matica srpska, Beograd 2003.
- Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, svezak 16, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1896.
- Rečnik srpskoga jezika, Matica srpska, Novi Sad 2007.
- Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, vol. II, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1972.
- Vojmir Vinja, Jadranske etimologije; Jadranske dopune Skokovom etimologijskom rječniku, knjiga II, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb 2003
