21 C
Kotor

Slušaj online radio

Jubilej Učiteljske škole u Herceg Novom: Neprekidna borba za opstanak

Učiteljska škola 1938

Rad Učiteljske škole (Preparandije) koja je u Herceg Novom počela da radi prije 95 godine bio je buran i težak. Arhivistkinja mr Marija Crnić Pejović ističe da je nad njom stalno lebdjela odluka o ukidanju. “Bezbroj telegram, akata, usmenih molbi, upućivano je svake godine na sve strane da bi se otvorio pojedini razred i da bi škola opstala”.

Škola je počela da radi u oktobru 1925 godine kada je otvoren samo prvi razred u koji je upisano 19 djevojčica i 20 dječaka. Opštinska uprava obezbijedila je prostor i opremila školu u depadansu bivšeg hotela Boka. Poslije pet godina škola je počela da radi u zgradi sadašnje Muzičke škole u Starom gradu. Prirđen je i svečani objed.  No već u ljeto 1926 godine stiže vijest o ukidanju škole. Tadašnji narodni poslanik Mirko Komnenović upućuje telegram ministru prosvjete podsjećajući ga na obećanje da se škola neće ukidati . “Istovremeno mu javlja da se kod kralja i predsjednika Vlade Nikole Pašića “sprema delegacija ogorčenog naroda, protestvujući protiv ovog atentata ničim zaduženim za Boku Kotorsku”, navodi mr Pejović  u njenom radu “Pedeset godina od osnivanja Učiteljske škole u Herceg Novom”. Škola je nastavila sa radom, ali  već naredne -1927 godine ukida se prvi razred. Uprkos angažovanju narodnog poslanika Mirka Komnenovića i spremnosti da “građanstvo i Opština snose troškove za tu školsku godinu”, đaci poslije samo dva mjeseca nastave moraju kućama. Mnogi su ponovo sjeli u školske klupe tek poslije dvije godine, kada je 1929 godine ponovo otvoren prvi razred.

“Od te školske godine do školske 1933/34 škola je imala normalan rad. Te godine ponovo se ne otvara prvi razred, da bi školske 1935/36 godine bio ponovo otvoren.

Đaci škole 1947 godine

Učiteljska škola se ukida 1937. godine, odnosno od školske 1938/39 Državna realno gimnazija i Državna mješovita učiteljska škola rade zajedno, a da bi školske 1939/40 godine Učiteljska škola ponovo samostalno počela sa radom. Ovo ponovno rođenje škole bilo je kratkog vijeka, jer već krajem iduće školske godine počeo Drugi svjetski rat.

U toku 15 godina postojanja škole, od oktobra 1925. do proljeća 1941. godine, ni jedne školske godine škola nije radila sa svim razredima.

Kroz učionice škole u tom periodu prošlo je oko 700 đaka. Djeca državnih činovnika činila su najveći broj đaka. Bilo je to i očekivano ako se zna da je veliki broj vojnih lica ( oni su se ubrajali u državne činovnike) živjelo u Boki. Druga po brojnosti bila su djeca zemljoradnika, a potom trgovaca.  U istom periodu u školi je radilo 17 redovnih i 32 honorarna nastavnika koji su sa puno ljubavi i požrtvovanja učili i vaspitavali mlade iz Boke.

Bogate i zanimljive vanškolske aktivnosti

Iako je opstanak škole tokom 15 godina postojanja stalno bio upitan, školska uprava je vodila stalnu brigu o nabavci školskih učila. Škola je imala zbirke za geografiju, hemiju, fiziku, pravopis, zatim muzičku, matematičku kao i  zbirke za ručni rad i crtanje.

Školska biblioteka je imala do 1.400 knjiga i časopisa, kao i profesorsku biblioteku od oko 500 knjiga. Biblioteka profesora Toma Popovića sa 800 primjeraka, vodila se posebno.

Đaci i profesori bili su aktivni i u vanškolsim aktivnostima. Naročito se isticala literarna družina Vuk Karadžić koja je vodila brigu o biblioteci, a imala je i više sekcija: literarno-pedagošku, radnu, trezvenjački, sportsku, diletantsku, streljačku, foto i aero sekciju.

Održavali su akademije, priredbe iorganizovali humanitarni rad. Vodilo se računa o siromašnim đacima.

Organizovane su i đačke ekskurzije do Kotora, Dubrovnika, ali i višednevne ekskurzije kroz Jugoslaviju (Sarajevo, Kraljevo, Peć, Dečani, Skolje, Beograd, Zagreb i Split). U maju 1937 godine organizovana je ekskurzija za Grčku. “Na Krfu i Solunu izveli su prigodan program odajući poštu palim u Prvom svjetskom ratu. Jedan Englez – putnik na brodu kojim su putovali đaci,  oduševljen njihovim ponašanjem i održanim programom na rastanku im je poklonio hiljadu dinara”, zabilježila je Crnić Pejović.

Pored svih nevolja, ukidanja, pa ponovnog otvaranja pojedinih razreda ili čitave škole, pored preseljenja,  neuslovnih prostorija, škola je ostavila neizbrisiv trag u školstvu hercegnovskog kraja.

Muzička skola u Starom gradu nekadasnja Preparandija

“Kada je trebalo dokazati opravdanost postojanja škole u Boki  udružuju se  sve opštine , narod, Bokelji koji žive u Beogradu, preko Udruženja Bokelja, traže se svi mogući i nemogući putevi i načini, a cilj je samo jedan , da škola opstane i radi. Kupuje se zemljište  za gradnju nove zgrade. Upornost je pobijedila i izgledalo je  da  cilj postignut, ali dolazak rata uništava sve nade”, navodi mr Marija Crnić Pejović.

Kratak rad škole poslije drugog svjetskog rata

Učiteljska škola ponovo je otvorena poslije Drugog svjetskog rata, ali je radila samo tri godine od 1945 do 1948 godine, kada je preseljena u Nikšić. Bilo je to vrijeme siromaštva, ali i nade i optimizma o čemu svjedoči  Olga (rođena Perović) Kontić, 87 –godišnja  učiteljica u penziji.

Uciteljica Olga Perovic Kontić

U Herceg Novi u Učiteljsku školu je došla školske 1947/48 godine.

“To su bile poslijeratne, veoma teške godine. Poslije završene osnovne  upisali su me u Učiteljsku školu u Herceg Novom. Tada se nije puno biralo, uglavnom su nas usmjeravali , ali bilo je pitanja da li to želimo ili možda neku drugu školu da pohađamo. Nije bilo puno izbora i prihvatila sam. Te godine u Herceg Novom su bile siromašne, smješteni smo bili u internatu i bilo nas je možda 40 učenika iz raznih krajeva. Nisu baš sjećanja svježa. Davno je to bilo, prije sedam decenija.  Pamtim da smo bili više gladni nego siti. Jednom prilikom roditelji su mi poslali džak brašna pa je obližnji pekar svakog jutra pekao hljeb za mene i drugarice.Skupljali smo i rogače i jeli u slast kao najljepšu poslasticu. Pamtim klavir iz Učiteljske koji smo učili da sviramo, a kasnije u Beranama gdje sam nastavila školovanje i harmoniku.  U Herceg Novom sam provela godinu,  a kasnije su nas sve prebacili u Berane a zatim u Nikšić gdje sam završila Učiteljsku školu”, priča  ova krepka starica, koja od 1994. uživa u penziji. Sudbina ili nešto drugo dovela je ponovo u Herceg Novi, u grad u kome je davno, polovinom prošlog vijeka predodređena njena radna biografija i tokom koje je, pune četiri decenije, upisivala i ispraćala brojne generacije.

/S.Kosić/

Najčitanije