13 C
Kotor

Slušaj online radio

Ljiljana Popović Moškov: Mikrobilje je moj recept za mentalno zdravlje

Ekonomistkinja Ljiljana Popović Moškov: Uzgoj bilja u malim gradskim vertikalnim vrtovima je lijep i uz to i profitabilan


Bosiok, rukola, grašak, suncokret, dragoljub, kupus – crveni i obični, kreša-salata, mrkva, amarant, brokoli, rotkvice, limun-trava, samo su dio zelene palete mikrobilja koje u svom porodičnom poljoprivrednom gazdinstvu imena „Gradski farmer“ na samo 25 metra kvadratnih, u stambenom objektu u ulici Gospe od Snijega u Škaljarima, zajedno sa kćerkom, sinom i prijateljicama, uzgaja Ljiljana Popović Moškov.

Ova neobična „farma“, smještena u sklopu poslovnih prostorija Ljiljanine firme specijalizovane za oblast ekonomije odiše mirom, svježinom i ljepotom spektra prirodnih boja mikrobilja, izniklog iz preko 20 vrsta sjemena. Ovaj mali vertikalni zeleni vrt polako ali sigurno zauzima sve veći prostor u životu svoje vlasnice, koja biljčicama svakodnevno posvećuje pažnju i ljubav, a one joj to uzvraćaju, na zadovoljstvo sve brojnijih ljubitelja makrobiotičke, vegetarijanske i veganske ishrane, ali i onih koji to nisu. Pored toga, Ljiljina ekipa praktikuje i naklijavanje „alfa-fla klica“(lucerka), tri vrste rotkvice,  klice cvekle, a postepeno uvodi i proizvodnju jestivog cvijeća –dragoljuba, ljubičica, raznih vrsta jasmina, boražine, nevena… Povezali su se sa lokalnim uzgajivačima cvijeća, dali su im sjeme, jer se to  cvijeće mnogo traži, posebno među stranim gostima.

Preduzeće EUROCELL  koje je Moškov osnovala 2005. godine, dobilo je 2019. i 2021. godine sertifikate kojima se potvrđuje da je dio grupe poslovnih subjekata s najboljom bonitetnom ocjenom u Crnoj Gori. Ljiljana je članica borda direktora Luke Kotor, oprobala se i u politici kao funkcionerka u Opštini Kotor, a svoje bogato radno iskustvo primijenila je na uzgoj mikrobilja, što joj je donijelo novu životnu dimenziju.

-Ovo bilje za mene je neka vrsta protuteže svim ostalim stvarima kojima se bavim, a koje nisu nimalo lake, troše vas i fizički i emotivno i mentalno. Mikrobilje je moj recept za mentalno zdravlje. Najviše se radujem kad sam u toj prostoriji bez telefona, bez zvonjave, samo sa biljkama, da gledam kako rastu. Uživancija je brati ih, još veća jesti ih. Moja ćerka studira ekonomiju i na moj predlog je uradila biznis-plan na temu mikrobilja. S tim planom bih mogla da konkurišem kod Ministarstva poljoprivrede za neke podsticaje, ali mislim da je to još rano. To je budućnost, to je izuzetan posao, samo ga treba voljeti, pri tome je i profitabilan, kaže ekonomistkinja Ljiljana Moškov u razgovoru za Boka News.

Mikro bilje

Svojom djelatnošću ona popularizuje konzumaciju mikro-bilja kao „superhrane“, razvila je prodaju rezanog bilja u marketima za građane, a za restorane, hotele koji prate svjetske gastronomske trendove, nudi pakovanja živog mikrobilja proklijalog u supstratu. Pridružile su joj se prijateljice koje vole bilje, zajedno sa njom su učile, istraživale mikrobilje i sad joj pomažu – one obilaze „gradsku farmu“ ujutru, uveče, održavaju režim svjetla i tame, odrađuju poslove sadnje, pakovanja…

Dok nam pokazuje mini žardinjere sa sočnim biljkama raznih boja, mirisa i ukusa, uz osmijeh pun entuzijazma Ljiljana nam objašnjava kako je mikroamarant nevjerovatno zdrava biljka (amarant je jedna od najstarijih žitarica na svijetu) – koristi se posebno u ishrani trudnica, beba, prepuna je folne kisjeline i nema alergijskih dejstava.  Ovdje ga uzgaja u mikroverziji, a kod kuće, na  svom balkonu u saksiji njeguje i odraslu biljku sa bordo-crvenom stabljikom i klipovima na vrhu, koja raste visoko i izgleda izuzetno dekorativno. Usput, kaže, za sjetvu mikrobilja pokupi i sjeme amaranta, koje inače kupuje i nije jeftino.

– Mikrobilje treba da se uzgaja u tvrdoj gradnji, da bi bilo zaštićeno od vremenskih nepogoda, da bi imalo mikroklimu- vlažnost, temperatura, svjetlo, provjetrenost…i po tom pitanju smo prva takva „mikrofarma“ u Crnoj Gori. To nije „rasad“, kako se ponekad misli, to su minijaturne biljke nalik odraslim biljkama, ali sa 40 do 60 puta  većom koncentracijom hranjlivih tvari (minerali, vitamini, folne kiseline). Zato je ovo bilje izuzetno zdravo u ishrani, nema alergijskih dejstava, mogu da ih jedu bebe, djeca, trudnice, starije osobe…

Ima dosta posla oko sjetve- posude moraju da se dezinfikuju, supstrat mora da se prosije da bude sitan. Za sjetvu koristimo plastičnu ambalažu (kao ona iz samoposluge), kidamo poklopce, jer nam ne trebaju, svakoj posudi izbušimo dno za drenažu i stavimo je u drugu posudu. Biljke se polivaju odozgo dok ne proklijaju i malo porastu, a poslije toga se zalivaju „odozdo“, od korijena, sipanjem vode u donju posudu. Mikrobilje se podvrgava specijalnom bioritmu – najmanje 12 sati na svjetlu i šest sati u totalnom mraku, te smo ove aktivnosti prilagodili našim radnim vremenima. Zahtijeva posebne uslove, zato koristimo mjerače vlažnosti i temperature vazduha. Ugradili smo dodatnu klimu, dodatno grijanje, a s obzirom da u Bokokotorskom zalivu ima dosta vlage, moramo da isušujemo vazduh, objašnjava Ljilja.

Mikro bilje

Za pakovanje rezanog bilja koristi ekološku ambalažu (od recikliranog papira), što poskupljuje proizvod, ali se reciklira i iskorišćeni zemljani sadržaj iz plastične posude.

-Rezano bilje čuvate u frižideru, na deklaraciji je upisan datum rezidbe i ono može da traje 7-10 dana. Nakon toga ambalažu reciklirate. Kad kupite pakovanje sa supstratom i kad iskoristite bilje, izmrvite sve ostatke i bacite u baštu, to je kvalitetna zemlja, obogaćena sjemenkama. Dešava se, kao u saksijama na mom balkonu, kada izručite tu zemljanu smjesu, iz sjemena koje se nije razvilo u mikrobilje, izrastu velike biljke- šargarepa, cvekla, kaže Moškov.

Da bi registrovala porodično poljoprivredno gazdinstvo u Ministarstvu poljoprivrede morala je, kaže, da donese vlasnički list kao dokaz da je i vlasnica zemlje, jer zakonska regulativa nije „skrojena“ prema mjerama poljoprivrede u mikrouslovima. Izučavala uzgoj mikrobilja putem interneta, stranih TV-kanala, lično kontaktirala uzgajivače iz Beograda i Zagreba.

-Ljubav za prirodu, bilje, životinje je uvijek postojala u meni, ali nikad nisam imala baštu da bih mogla time da se bavim, niti se iko u mojoj porodici bavio poljoprivredom (moj otac je sa 20 godina napustio Crmnicu), ali je to vjerovatno neki „gen“. Pratila sam TV-emisije na temu „microgreens“, to me zainteresovalo, pa sam na internetu našla izvanredne sajtove gdje vas bukvalno uče kako se to uzgaja. Naravno, neke vam „tajne“ ne daju, a jako su bitne, te sam se raspitivala ko to radi u okruženju. Prvu takvu gradsku farmu su na vrhu solitera u Zagrebu napravili gospodin Butković i njegova supruga u svom stanu, u sobi svoje djeca kada su pošla na fakultet. Kasnije su u dogovoru sa stanarima farmu mikrobilja oformili u svetlarniku na vrhu solitera, gdje je i dan-danas. On me poučio o vrsti osvjetljenja, mikroklimi, vlažnosti vazduha, potsjeća Moškov, koja je dva dana nakon što je u Crnoj Gori uveden „lockdown“, 15. marta 2020. godine, krenula u realizaciju svog „vertikalnog vrta za mikrobilje“. Njen sin Marko, koji radi u istoj firmi, pomogao joj je da izbace stvari iz ostave, nabavili su police, rasvjetu (LED svjetiljke), kupili svu opremu i u sklopu poslovnog prostora formirali uzgajalište. Proizvode iz njihove gradske bašte koriste i restorani i hoteli, oni moderniji, „sofisticiraniji“, koji prate trendove u gastronomiji i drže do sebe, kao i kuvari koji to znaju. „U reprezentativnim restoranima kuvari uzimaju mikrobilje zato što je njihov tanjir umjetnost, a sve na tanjiru se jede“, ističe Lilja.

-Najviše vremena smo potrošili istražujući koji je optimalni omjer vode potreban biljci. Kad smo previše zalivali,  biljka bi uginula, kad smo manje zalivali, biljka bi se osušila. Ali, to je sve praksa, niko vas tome ne može naučiti. Od 1. aprila do septembra 2022. godine je bilo „vježbanje“, tada smo prijateljima dijelili mikrobilje, a kasnije smo štampali brošure o mikrobilju, s obzirom da je ono kod nas još nedovoljno poznato. Vrijeme pandemije, kada se nije radilo, iskoristili smo da informišemo ljude, sa vjesni ograničenosti prostora u kojem radimo, morali smo neke klijente da odbijemo. Za sada smo se bazirali na jedan određeni broj njih, koje možemo da opslužujemo da im ne nedostaje mikrobilja. Menadžeri i šefofi kuhinja profilišu koje biljke žele i u kojim vremenskim intervalima, od početka (maj) do kraja sezone (kraj oktobra). Oni uzimaju proklijale biljke u ambalaži, to stoji na njihovom kuhinjskom stolu, kuvari brinu o njima, zalivaju ih i uzimaju po potrebi. Za građane pakujemo rezano bilje, koje mogu da uzmu direktno kod nas, ili da kupe u marketima „Arome“ (ŠC Kamelija, Plagenti i Škaljari).

Liljana Popović Moškov – Mikro bilje

Kad smo se dovoljno „izvježbali“, kreirali smo svoj sajt www.gradskifarmer.com, putem koga edukujemo pratioce, komuniciramo sa njima, izlazimo ususret njihovim potrebama i omogućavamo im „online“ porudžbe. Na instagramu im dajemo ideje kako da pripreme hranu sa mikrobiljem, a i oni su nevjerovatno maštoviti, te nam šalju svoje fotografije, priča nam Ljilja.

Sirovo je najbolje

-Kuvari nam kažu da su stranci oduševljeni kad vide da na meniju imaju specijalitete sa mikrobiljem, a naše stanovništvo je još u fazi edukacije. Važno je da se mikrobilje jede sirovo, ne trpi nikakvu termičku obradu. Najviše što trpe, to je kad ste napravili jelo, bilo da je to tjestenina, rižoto, plodovi mora, obična kajgana, supa, potaž, čak i topli sendvič – onoga trenutka kad jelo stavite na tanjir, kroz dva minuta samo stavite zeleniša po vašem ukusu i to je to. Toliku toplotu mogu da podnesu, a da im ne uništite korisne sastojke, Ljiljin je savjet

Bio bašta od 100 m2 dovoljna za Crnu Goru

-Mikrobilje je samo jedna od vrsta koja se u svijetu uzgaja u zatvorenom prostoru, gdje se formiraju vertikalni vrtovi. U Americi, Francuskoj na prostoru od hiljadu do tri hiljade kvadrata možete da proizvedete biljnu hranu (svo lisnato povrće, jagode, bobičasto voće, začinsko bilje i mikrobilje), dovoljnu za snabdijevanje tri grada veličine Pariza ili San Franciska. Bilo bi dovoljno 100 kvadrata zatvorenog prostora za mikrofarmu koja će zadovoljiti potrebe mikrobilja za Crnu Goru.

Put održivog razvoja

-Iz ugla gledanja makroekonomije smatram da je put razvoja Crne Gore povezivanje turizma i poljoprivrede. Imamo fantastične uslove za razvoj stočarstva i zemljoradnje na ekološkoj osnovi, gdje bi svi ugostiteljski objekti, hoteli mogli biti stimulisani, ili čak zakonski obavezani da u svojim objektima moraju da imaju 30-50 posto hrane iz domaće proizvodnje. To bi otvorilo mnogo radnih mjesta, jer nije danas poljoprivreda ono što je bila prije 40 godina, danas i mladi ljudi, bilo da studiraju veterinu ili tehnologiju proizvodnje hrane, uopšte visokoobrazovani kadar, našli bi mjesto u toj industriji. Smanjili bismo i odliv naše VKV radne snage, ljudi koji idu vani, a država bi postigla efekat u smislu „ekološke države“, nešto proizvedeno u Crnoj Gori, što biste mogli da ponudite turisti.

 Uvozimo, a možemo da proizvedemo

-Koristimo zemlju namijenjenu ekološkoj proizvodnji, ti supstrati su uvozni, kupujemo ih, a mogli bi da se proizvode u Crnoj Gori. Biljke zalivamo vodom sa česme, koju filtriramo kroz aktivni ugalj (takođe kupljen u apoteci). Nastojimo da dođemo do sjemena koje nije tretirano, uzimamo od provjerenih proizvođača (sa sertifikatom), opet, nemamo naše sjeme, nego ga uvozimo. Ima i domaćih proizvođača, iz okoline Podgorice i u zaleđu Boke Kotorske, od kojih otkupljujemo manje količine kvalitetnog sjemena.

/Tekst i foto: M.D. Popović – Boka News/

Najčitanije