Deveto izdanje najuzbudljivijeg vinskog događaja jugoistočne Evrope ‒ SuperWine održava se u subotu 2. jula 2022. godine (20– 00h) u luksuznoj yacht marini Porto Montenegro. Sudeći prema listi vinarija-izlagača, publiku očekuje najbolji SuperWine do sada.
Nezapamćeno interesovanje uglednih vinskih kuća, uz već tradicionalne vrhunske di-džej nastupe i nezaobilazne zone sa gastronomskim delicijama, najavljuju još jedno spektakularno veče u Buddha-Bar Beach-u (Porto Montenegro Yacht Club pool).
Muzičku podršku događaju pružiće fenomenalni DJ Bobby Perru, a što se tiče vinarija učesnika, organizatori sa ponosom ističu učešće velikana regionalne i svetske vinske scene, kao što su: Jean Durup, Miraval, Korta Katarina, Fontanafredda, Masi, Monteverdi, Bertani, Bikicki, Monte rosso, 100 žena
Kovačević, Henkell x freixenet, Villa Sandi, 13. jul Plantaže, Jungić, Ražnatović, Masciarelli, Arthur Metz, Keković estate, PIK Oplenac, Tognon, TEMET, Royal Hill , Đukić, Doja, Deurić, Matijašević, Tikveš, Agrolaguna, Vertiz, Kutjevo, Napa wine club.
Ovogodišnji, superiorni vinski program SuperWine salona obogatiće i nastup italijanske firme zadužene za vinsku opremu ‒ Enoveneta, kao i oficijelna kafa festivala –JAVA coffee.
Ulaznice za SuperWine 9.0 biće dostupne na samoj lokaciji (Buddha-Bar Beach u Portu Montenegru) na dan događaja po ceni od 40 evra, kao i u pretprodaji preko aplikacije Wine Drop Club, po ceni od 35 evra.
Ratna blokada izvoza žita iz Ukrajine koju gledamo danas, prije 170 godina uništila je najvećeg bokeljskog brodarsko-trgovačkog tajkuna
Piše: Siniša Luković
Scene koje već nekoliko mjeseci gledamo u ratom zahvaćenoj Ukrajini gdje milioni tona ukrajinskog žita ne mogu biti izvezeni preko luka te države u Crnom moru koje blokira ruska Ratna mornarica, vrlo su slične onome što se tamo događalo prije tačno 169 godina i što je tada pored ostaloga, prouzrokovalo i poslovnu propast najvećeg bokeljskog tajkuna i vlasnika brodova na jedra, Spiridona (Špira) Gopčevića.
Svoju impozantnu poslovnu imperiju Gopčević je u prvoj polovini 19. vijeka izgradio većinom na trgovini ukrajinskim i ruskim žitom i njegovim brodskim prevozom iz luka Crnog mora prema Mediteranu i zapadnoj Evropi. Gopčevići potiču iz sela Podi, na padinama Orjena iznad Herceg Novog. To je jedna od najčuvenijih bokeških brodovlasničkih familija koja je ostavila dubok trag ne samo u pomorstvu Boke, već i novijoj istoriji grada Trsta.
Početkom 19. vijeka Krsto Gopčević, bokeški trgovac-brodovlasnik rodom iz Poda, borio se protiv Napoleonovih snaga u Dalmaciji. Svojom korvetom “Amorevole” isticao se 1806-1807. u Boki Kotorskoj kao saveznik ruske flote admirala Dmitrija Senjavina. Nakon konačnog poraza Napoleona 1815. godine, Krsto Gopčević prebacuje poslovanje u Odesu na Crnom moru, a potom u Smirnu, trgujući prvenstveno žitom. Prije toga mu se, međutim, 1809. u Boki na Podima rodio sin Spiridon koji će sredinom 19.vijeka, igrom slučaja i njegovih poslovnih sposobnosti, postati najveći privatni brodovlasnik jedrenjaka u Trstu.
Početkom 19. vijeka u Trstu, kao brzorastućoj glavnoj luci Austrije u čijem je Boka tada bila sastavu, sve je brojnija zajednica naših poslovnih ljudi. Njima se tako 1828. godine priključuje i Krsto Gopčević koji je do tada poslovao u južnoj Rusiji. Njegov sin Spiridon je nastavio poslove svog oca u rumunskim lukama Galac i Braila gdje na Dunavu 1837-1839. gradi i prva dva svoja broda: navu “Cerere” i brigatnin “Vallaco”. Komandu nad njima mladi je Gopčević povjerio poznatim peraškim kapetanima Antonu Viskoviću i Marku Baloviću. Spiridon već naredne, 1840. godine širi svoje poslove na crnomorske luke Odesu, a naročito na obale Azovskog mora i luke Kerč, Berdjansk i Taganrog.
Brigantin ARMELIN – brod
Ubrzo se seli u Trst gdje uspostavlja čvrste veze s Riječaninom Gašparom Matkovićem, trgovcem i brodovlasnikom koji je od 1829. prodavao svoje jelove i bukove bačve u Trstu i koji je imao svoje poslovne interese u velikom industrijskom mlinu u Rijeci gdje se mljelo žito što se dovozilo iz Rusije i Mađarske, a brašno potom odavde izvozilo za Englesku i Francusku. Preko Matkovića, mladi Spiridon Gopčević tada uspostavlja i poslovne veze s riječkim brodograditeljima, posebno čuvenim Andrijom Zanonom kod koga je 1841. bokeljski preduzetnik sagradio i svoj prvi novi brod – brigantin dug 38 i širok 6,5 metara, od 216 tona nosivosti koji je dobio ime “Car Lazar”.
Zanimljivo je da je Gopčević ubrzo potom za 200.000 forinti prodao “Cara Lazara” ni manje ni više nego argentinskoj Ratnoj mornarici koja je tada tek bila u povojima. Tako je jedrenjak bokeljskog brodovlasnika, naoružan sa 24 topa, ubrzo postao i admiralski brod male argentinske flote, pod novim imenom “General Belgrano”. Taj brod se istakao u par okršaja na moru koji su se do kraja 1841. vodili ispred luke Montevideo s urugvajskim pomorskim snagama, pri čemu je “General Belgrano” oštetio nekoliko protivničkih brodova i potopio urugvajski brigantin “General Rivera”, ali je i sam pretrpio znatna oštećenja.
Gopčevićev CAR LAZAR – GENERAL BELGRANO na poštanskoj marki Argentine
Argentinskoj mornarici Gopčević je prodao i svoj drugi brod – brik “Restaurador Rosas” od 332 tone nosivosti, izgrađen u Rijeci 1844. Već krajem oktobra te godine je Gopčevićev opunomoćenik i zapovjednik tog broda, kapetan Špiro Vukasović iz Oravca, u Buenos Airesu predao ovaj brod argentinskoj Vladi. Ubrzo je “Restaurador Rosas” naoružan sa 22 topa, primljen u sastav tamošnje Ratne mornarice pod novim imenom “San Martin”, postavši komandni brod rodonačelnika argentinske Ratne mornarice koja je još bila u povojima, čuvenog admirala Vilijama (Guljelma) Brauna (1777-1857).
Gopčević je “Restauradora Rosasa” koji je bio veoma dobar i brz brod sjajnih maritimnih karakteristika, prodao za 300.000 forinti, pa je u istorijskim knjigama ostalo zapisano da su upravo dva bokeljska jedrenjaka bila nukleus oko koga se sredinom 19. vijeka, formirala Ratna mornarica te velike južnoameričke države. Argentincima je vješti bokeljski preduzetnik prodao i treći svoj brod – malu navu “Confederazione Argentina” koju je, namjenski za to, naručio i sagradio 1846. godine u Rijeci.
Bark PACE – brod
Pored ova tri broda, u naredne samo tri godine, od 1846. do 1849. brodogradilišta u Rijeci su za Špiridona Gopčevića sagradila čak deset novih jedrenjaka: šest brigantina od po 361 tonu nosivosti: “Implacabile” (Nepomirljivi), “Infaticabile” (Neumorni), “Insuperabile” (Nenadmašni), “Conte Coudenhoven”, “Ingegnoso” (Domišljati) i “Armelin”, nave “Istvan Fö Herzeg” i “Ida Kiss” od po 566 tona i bark “Sir Robert Peel” od 395 tona, te brik “Dobri zar” od 369 tona. Svi jedenjaci koje je na Rijeci gradio Gopčevič bili su znatno skuplji od drugih slilinih takvih brodova drugih naručilaca jer je on insistirao na ugradnji najboljeg materijala i najkvalitetnije opreme u svoje brodove.
Godine 1849. u Engleskoj Gopčević gradi i dva nova mala parobroda od po 67 tona i daje im imena “Principe Stirbey” i “Principe Karagiorgevich” po srpskom knezu koji je vladao od 1842. do 1858. Cijena im je bila preko 1.000 zlatnih funti po brodu. Bili su namijenjeni plovidbi po Dunavu, a Gopčević je lično nadgledao njihovu gradnju i opremanje. Zahvaljujući njegovom preduzetničkom duhu i političkim sklonostima, u Rijeku se počelo njegovim brodovima dopremati oko 5.000 tona ruskog žita godišnje, koje se potom tu prerađivalo. Špiridon Gopčević se tada pokazao i kao veliki dobrotvor jer je dijelio besplatno žito stanovništvu u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori. Svake godine poklanjao je i 50.000 forinti za održavanje rada srpskih osnovnih škola u tada turskoj Hercegovini. Omogućio je i štampanje prvog izdanja “Gorskog vijenca” Petra II Petrovića Njegoša 1847. godine.
Pored novih jedrenjaka koje je gradio, Gopčević je tada u suvlasništvu s nekolicinom drugih poslovnih partnera iz Austrije, Ugarske ali i Boke, imao još pet brodova: brigantin “Cernogorac” od 325 tona, sagrađen u Trstu 1827, brigantin “Indifferente” (Ravnodušni) od 316 tona sagrađen 1828. u Bostonu, bark “Conte Szechenyi” od 388 tona, sagrađen u Rijeci 1846, bark “Conte Apponyi” od 268 tona, sagrađen u Rijeci 1847. te male pjelig “Ufanije” od 89 tona, sagrađen u Milni na Braču 1847. godine i “Vero Madonna di Scarpello” sagrađen 1845. Gopčević tada ponovno pokazuje talenat za trgovinu brodovima, ali mu nisu svi poslovi dobro prošli kao prijašnji sa prodajom dva jedrenjaka Argentincima.
Naime, 1848. on je prodao brigantin “Implacabile” Mađarima, koji su mu dali 40.000 forinti kapare. Njihova revolucionarna vlada željela je da taj jedrenjak dovede u Rijeku i pretvori ga u ratni brod, što je trebalo biti zametak mađarske Ratne mornarice na Jadranu. Međutim, politička previranja na relaciji Beč – Budimpešta osujetila su ovaj plan u kojem je Gopčevićev opunomoćenik, bio kapetan duge plovidbe Petar Đurković iz Risna. Primopredaja broda novim vlasnicima umjesto u Rijeci, obavljena je u Londonu, ali zbog revolucije 1848. i njom praćenih ratnih dejstava, mađarska vlada nije Gopčeviću isplatila cijelu vrijednost broda “Implacabile”. Brod je nedugo potom u Rijeci zaplijenila nova bečka vlada i tražila od Gopčevića da vrati primljenu kaparu za “Implacabile” što je ovaj odbio da učini, pa je jedrenjak prodat na sudskoj licitaciji za samo 6.495 fotini i 45 krahjvera što je bilo nedovoljno da pokrije čak i same sudske troškove.
Spor oko “Implacabilea” nastavio se razvlačiti po sudovima narednih 13 godina, sve do Gopčevićeve smrti 1861, zbog koje je na kraju i zaključen. U međuvremenu, taj je brod u Gopčevićevoj floti zamijenjen novim brigatninom “Baron de Bruck” od 381 tone nosivosti, koji je sagrađen na Rijeci, 1850. godine. Iste godine Gopčević je pregovarao o prodaji jednog od svojih malih parobroda (“Principe Stirbey” i “Principe Karagiorgevich”) Ministarstvu finansija Kneževine Srbije po cijeni od 12.000 zlatnih dukata. U dokumentima u vezi s ovom transakcijom se navodi da ovi parobrodi imaju motore od 60 konja, da su naoružani s četiri topa, te da “120 osoba može na njima ručati”. Bilo je planirano da ti brodovi na Dunavu vuku i šlepove. Oba broda doplovila su do Carigrada, gdje su radili u tamošnjoj luci i pokazali se veoma dobro, ali ih Srbija ipak nije kupila.
Godine 1850. vrijednost Gopčevićeve imovine procijenjena je na 12,5 miliona srebrnih forinti. Na vrhuncu svoje ekonomske moći bokeški brodovlasnik i trgovački tajkun tada kreće u gradnju impresivne, četvorospratne, neorenesansne palate na obali tršćanskog Canala Grande, na trgu Ponte Rosso, u tada najživljem lučkom dijelu grada. Projektovanje palate Gopčević je povjerio uglednom italijanskom arhitekti Đovaniju Barlamu koji je napravio jedno od najimpresivnijih zdanja u tzv. eklektizmu (pravac u kome se u umjetnosti na jednom mjestu primjenjuje više različitih stilova).
Palazzo Gopcevich u Trstu – foto privatna arhiva
Po izričitoj želji naručioca, u nišama na fasadi prvog sprata velelepne zgrade postavljeni su kipovi u vezi s kosovskim mitom: mermerne statue cara Lazara i carice Milice, Miloša Obilića i Kosovke djevojke.
“Palazzo Gopcevich” kako je ta zgrada i danas znana u Trstu jedno je od najljepših i najvećih zdanja u centru tog grada jer je ova građevina, osim kao rezidencija familije Gopčević, građena i kao poslovno sjedište njihove kompanije. Karakteriše je izuzetno bogato dekorisana unutrašnjost s oslikanim plafonima i mozaično složenim parketom na podovima. Godine 1998. ovu zgradu je otkupila gradska uprava Trsta i u nju je smjestila Muzej teatra i muzike “Carlo Schmidl”.
Statue na fasadi palate Gopčević – foto privatna arhiva
Trst je sredinom 19. vijeka, kada je u tom gradu Špiro Gopčević bio na vrhuncu svoje ekonomske moći, imao već 80.000 stanovnika i ubrzano se razvijao u treći po veličii grad cijele Habsburške Monarhije, iako je još uvijek bio daleko iza Beča i Budimpešte. Kako je Gopčević od 1847. do 1851, pa ponovno 1854. bio predsjednik Srpske pravoslavne opštine u Trstu, razumljivo je da je za lokaciju sjedišta svoje kompanije odabrao mjesto u neposrednoj blizini stare pravoslavne crkve u tom gradu smatrajući da ta skromna crkvena građevina ne odražava ekonomsku moć sve brojnijih i uticajnijih srpskih trgovaca i brodovlasnika u glavnoj luci Austrije.
Spiridon Gopčević je uložio veliki napor i dosta vremena u pripremi izgradnje nove, raskošne pravoslavne crkve Svetog Spiridona. Ta je crkva i danas jedan od najljepših kulturno-istorijskih spomenika u Trstu i dokaz značajne uloge koju je zajednica ljudi s ovih prostora sredinom 19. vijeka imala u Trstu. Burne okolnosti sredinom 19. vijeka u najbližem okruženju njegovog zavičaja u Boki – Crnoj Gori koja je tada vodila odlučujuće bitke s Turcima, učinile su da se Spiridon Gopčević dokaže i kao patriota, više puta šaljući Crnogorcima pomoć u hrani, oružju i municiji. Posredovao je i u ženidbi crnogorskog knjaza Danila kćerkom uglednog tršćanskog brodovlasnika bokeškog porijekla, kapetana Marka Kvekića.
U pismu od 23. juna 1853. knjaz Danilo Spiridonu Gopčeviću zahvaljuje na velikoj pomoći koju je ovaj dao tokom rata s Turcima 1852-1853, kad je, kako navodi, “na vagi visila propast ili oslobođenje Crne Gore”. U to se vrijeme on ističe i po velikoj filantropiji u Trstu, pomažući siromašne žitelje tog grada, plaćajući pogrebne troškove bolesnih pomoraca koji su umirali u tamošnjoj bolnici i lazaretu, šaljući novac za obnovu pravoslavnih crkava širom Dalmacije, kao i sakupljajući veliku pomoć za porodice iz Sarajeva koje su ostale bez imovine u velikom požaru koji je 1852. pogodio taj grad.
Pravoslavna crkva Svetog Spiridona u Trstu
Gopčević nastavlja da gradi ili kupuje brodove: 1853. gradi u Malom Lošinju bark “La Pace” (Mir) od 487 tona, a kupuje drugi bark “Resolution” građen u Engleskoj od 366 tona, tri nave “Impareggiabile” (Neuporedivi) od 632 tone, “Americana” od 725 tona i “Villuta” od 462 tone, obje građene u SAD, te brigantin “Elleno” građen u Grčkoj (256 tona). Godine 1853. on u svom vlasništvu ima 21 jedrenjak s ukupno preko 8.300 tona nosivosti. U suvlasništvu, posjeduje još šest brodova: brigantin “Milost” od 398 tona, građen 1850. u Trstu, navu “Elisabeth” od 534 tone sagrađenu 1838. u Trstu, brik “Uredan” (356 tona, Rijeka, 1850), brigantin “Re Davide” (192 tone, Rijeka, 1852), brik-škunu “Dispaccio” (Vijest) od 183 tone, građenu u Engleskoj 1820. i brigantin “Zvonimir” od 186 tona građen u Americi.
Iako su mu tada u brodolomima stradali jedrenjaci “Sir Robert Peel” (1853. kod ostrva Jura-Polo), nava “Elisabeth” (1853. potonula kod obale Galabije) i “Ingegnoso” (1855. u Crnom moru), flota pod kontrolom Špiridona Gopčevića tada čini 10 odsto ukupnog brodarstva Trsta. Bokeljski brodovlasnik i preduzetnik je u zenitu svoje ekonomske moći i glavni je brodar u Austriji kada su jedrenjaci u pitanju.
Međutim, na horizontu se već naziru oblaci teške krize koja će uskoro pogoditi Spiridona Gopčevića. Počinje čuveni Krimski rat – Rusi su zauzeli Moldaviju i Vlašku, što je isprovociralo reakciju Turaka i Engleza, kojima su se priključili i Francuzi, a kasnije i Italijani. Englezi su odlučili da iskoriste ovu priliku i da unište rusku mornaricu u njenoj glavnoj luci na Crnom moru, te su počeli s opsadom Sevastopolja na Krimu u oktobru 1854, a zauzeli su ga u septembru 1855. godine.
Iako je rat već bio stvarnost, Gopčević je kupio u Rusiji velike količine žita. S eskalacijom sukoba, koji su spriječili pomorski saobraćaj i rad luka, žito je ostalo u skladištima luka Crnog mora, a nad Gopčevićeve poslove, obilno kreditirane od strane Bečke banke, nadvili su se tamni oblaci. Na iznenađenje poslovnih ljudi u Trstu, Gopčević je, zbog nemogućnosti da iz crnomorskog basena izveze već kupljeno žito i proda ga dalje na tržištu, pao u stečaj s dugom od 15 miliona franaka, a austrijska vlada tada je odredila četiri brodovlasnika kao stečajni komitet koji je trebalo da upravlja imetkom posrnulog brodara i tajkuna. Ne mireći se s time što ga je zadesilo, Spiridon Gopčević je pokušao sam da riješi sve svoje probleme, pa se zaputio u Petrograd, kod ruskog cara Aleksandra II.
Crnomorski basen u vrijeme Krimskog rata
Car ga je primio uz odgovarajuće počasti, obećavajući mu da će biti ispunjeno sve što je Gopčević tražio. Bokeljski je brodovlasnik i trgovac, naime, tražio privilegiju da njegovi brodovi budu oslobođeni karantina jer se tada kao posljedica Krimskog rata, na obalama Crnog mora pojavila kolera. Ukidanjem karantina za svoje brodove, Gopčević bi dobio ključnih 15 dana prednosti u odnosu na konkurenciju da izveze svoju robu i iznese je na tržište, diktirajući na taj način u najvećoj mjeri cijenu žitarica u dobrom dijelu Evrope.
Gopčevićevi brodovi pod najboljim kapetanima njegove kompanije, stoga su isplovili iz Trsta za Rusiju, pa su ubrzo u Azovskom i Crnom moru počeli s ukrcajem žita. Ipak, njegove poslovne kombinacije i očekivanja nisu se ostvarili zbog uništenih skladišta u lukama i šlepova na rijekama kojima je žito s ruskih i ukrajinskih oranica u unutrašnjosti, trebalo da bude transportovanao do morskih luka. Tako su Gopčevićevi brodovi, koji su prvi uplovili u više različitih luka, među zadnjima napustili sidrišta. Osim toga, zarada od prodanog žita u Francuskoj i Engleskoj, iako velika, nije bila dovoljna za saniranje ogromnih gubitaka koje je u međuvremenu Gopčević pretrpio.
Luka u Trstu sredinom 19.vijeka
Jedina svijetla tačka u tom tmurnom periodu, za Gopčevića je bilo rođenje sina Spiridona Gopčevića mlađeg, 9. maja 1855. u Trstu. Na ekonomskom planu, kola su mu međutim, i dalje ubrzano išla nizbrdo i uskoro je čak 15 njegovih jedrenjaka bilo zaplijenjeno od povjerilaca kojima je Špiro dugovao novac. Zadnji, gotovo očajnički njegov pokušaj da se spasi, uslijedio je nabavkom barka “Osvetitelj” iz Sjedinjenih Država i brigatnina “Furioso” 1856, no i to je bilo bez uspjeha jer su mu i ti brodovi zaplijenjeni već naredne, 1857. godine.
Ukupno je tokom svoje brodovlasničke karijere od 1837. do 1857. godine, Spiridon Gopčević u svom potpunom ili većinskom vlansištvu imao čak 31 brod, te još 6 brodova u kojima je posjedovao manjinsko vlasništvo (manje od 12 karata). Ironijom istorijskih okolnosti upravo je te iste godine, kada je Gopčević izgubio flotu – 1857, Trst je bio spojen željezničkom prugom s Bečom, što je strahovito ubrzalo razvoj lučkog prometa u tom gradu. Gopčević je, međutim, već bio poslovno upropašten čovjek koji je ostao bez brodova da bi tu priliku mogao iskoristiti.
Skrhkan brojnim nedaćama i neuspjesima koji su se ređali jedan za drugim, Spiridon Gopčević je doživio nervni slom 1858. i bio prevezen u duševnu bolnicu u Beču. U maju 1861. na žalost, u stanju potpunog psihičkog rastrojstva, oduzeo je sebi život u Trstu. I opet ironijom sudbine, iste godine kada je Gopčević digao ruku na sebe, započela je gradnja nove crkve Svetog Spiridona u Trstu, po projektu milanskog arhitekta Karla Makiakinija. Ta velelepna građevina, Špirov dugogodišnji san, ostaje kao spomenik za sve uspješne i neuspješne borbe Spiridona Gopčevića, najvećeg bokeljskog brodovlasnika jedrenjaka i jednog od prvih modernih tajkuna iz ovih krajeva.
Spiridon Gopčević
Njegov sin, Spiridon Gopčević mlađi bio je veoma neobična i interesantna ličnost širokog spektra interesovanja: od politike, diplomatije, vojnih vještina, preko književnosti, novinarstva, izdavaštva, do astronomije i muzike. Ipak, Spiriodon Gopčević mlađi nikad se nije poput svog oca, bavio pomorstvom ili brodarstvom. Jedina njegova veza s tom tematikom bila je publikacija iz 1903. kojom on austrijskoj vladi predlaže osnivanje nove parobrodarske kompanije orijentisane na plovidbu prema Sjevernoj Americi i reorganizaciju pomorske trgovine. U njoj mlađi Gopčević spominje mogućnost da za taj projekat navodno može dobiti novac bogatih rođaka iz SAD, ali taj njegov predlog nikada nije otišao dalje od idejnog projekta.
Cetinje i selo Njeguši predstavljaju kolijevku crnogorske gastronomske ponude. Svjetski atlas hrane ocijenio je Njeguški sir kao drugi najbolji sir od ovčjeg mlijeka u svijetu.
Porodica Popović već više od 70 godina bavi se proizvodnjom domaćeg delikatesa. Osim što je recepturu naučila od svoje svekrve, Mladena Popović nam otkriva tajnu kvalitetnog proizvoda.
“Kod nas se sve radi ručno, ništa mašinski. Baš onako kako su naše babe i prababe radile unazad 150 godina. Mislim da je tajna i u ovom svježem vazduhu, odnosno specifičnoj klimi gdje se sudaraju planinski i primorski vazduh,” ističe Popović.
O dokazu kvaliteta govori i velika posjeta turista iz raznih krajeva svijeta. Priznanje za trud i rad dolazi i od domaćih kupaca koji im se stalno vraćaju. Preporučuju da je sir najbolje jesti u kombinaciji sa domaćom pršutom, hljebom kao i medom. Za sve one koji brinu o kilaži, u porodici kažu da sir ima ljekovito dejstvo, te da ne goji. Često ga konzumiraju i ljudi sa povišenim šećerom. Popovići smatraju da tradicionalni način pravljenja hrane i njen ukus nikada ne može da prevaziđe savremena proizvodnja.”
Njeguši arhiv – Boka News
Mi smo isto u mogućnosti da se modernizujemo, ali mi to ne želimo. Mi smo mirni i ne idemo na velike količine. Poenta je kvalitet, a na kvantitet.”
Pretpostavljaju da će u skorije vrijeme skočiti njegova cijena. Najmanja cijena po kojoj prodaju sir iznosi deset eura. Osim sira, bave se i proizvodnjom pršute. Otkrivaju i da mlađi članovi porodice vole da pomognu u sirenju i sigurni su da će da nastaviti porodičnu tradiciju.
Kao i ostali proizvođači, nailaze na poteškoće.
“Nažalost susrijećemo se sa tim problemom da u našoj državi nemamo dovoljne količine mlijeka. Razlog za to je mali broj farmi i domaćinstava. Moj suprug i ja smo razmišljali da se u budućnosti napravi neka farma koja bi za naše potrebe riješila problem. U suštini, jako je mali broj ljudi koji hoće da se vrate na selo i da se bave takvim poslom,” objašnjava Mladena.
Njeguški sir
Osim truda i uspješnog poslovanja, porodicu karakteriše i interesantna istorija. Marko Savov Popović, đede Mladeninog supruga, bio je perjanik kralja Nikole. Rođen je 1892. Otputovao je za Ameriku 1918, a vratio se 1936. Bavio se pisanjem i režirao je predstavu “Balkanska carica” koja se izvodila u Zetskom domu. Iako su mu se tadašnji stanovnici Njeguša smijali zbog odluke da kuću napravi pored puta, namjerno je to uradio, jer je znao da će slučajnim prolaznicima uspjeti da proda nešto od stoke.
Iz Turističke organizacije Cetinje smatraju da upravo u ovom pravcu treba razvijati turističku ponudu. Pomoćnik direktora, Marko Vujanović, ponosan je na činjenicu što je Njeguški sir postao međunarodni brend. Predlaže da bi bilo dobro raditi i na promociji domaćeg meda i rakije. Osim toga, podijelio je i promotivne planove organizacije za ovo ljeto, uzimajući u obzir da je turistička sezona počela uspješno.
,,Samo u maju mjesecu ostvarili smo 16 000 izletničkih posjeta i cifra je deset puta veća u odnosu na 2021. Za ovu godinu u fokusu bi stavili Montenegro beer fest koji će se održati kraje jula mjeseca, a prije toga nas očekuje Međunarodni sajam pršute koji će se održati 14. i 15. jula,” zaključuje Vujanović.
Nismo mogli da odolimo i gledamo onoliko otpada koje izvire iz tek pokošene trave uz obalu, od bolnice u Kotoru do MUP-a, pa smo u subotu 27.juna odradili jednu brzu akciju čišćenja ovog djela sa malom ali vrijednom ekipom volontera, saopštili su danas iz NVO Naša akcija.
Aktivnost smo realizovali kroz finansijsku podrsku European endowment for democracy i programa “Priroda za psihicko i fizicko zdravlje mladih”.
Pozivamo sve gradjane da i oni očiste svoje plaže, mandraće, oko svojih zgrada i ispred kuće, a i odlazu otpad na ispravnim lokacijama. Svako od nas treba da doprinese ljepšem i čistijem gradu.
NVO Naša akcija će zasigurno nastaviti nsa ovakvim akcijama a naši mladi članovi/volonteri primjer drugim mladima kako pomoći i djelovati u lokalnoj zajednici.
U posljednja 24 sata registrovano je 167 novih slučajeva koronavirusa, a preminulih od posljedica covida nije bilo, saopšteno je iz Instituta za javno zdravlje IJZ.
Oporavio se 71 pacijent. Trenutno oboljelih je 1038.
Dok svijet obilježava praznik jedine profesije bez koje bi cijela ekonomija na planeti stala, Crna Gora se ni ne obazire na svoje pomorce
Niti jedna od crnogorskih državnih institucija počev od takvim protokolarnim potezima inače poslovično sklonog premijera Dritana Abazovića, do resornog ministra kapitalnih investicija Ervina Ibrahinovića, nije u subotu makar ni kurtoazno crnogorskim pomorcima čestitala 25.jun – Međunarodni Dan pomoraca (International Day of the Seafarer).
To su, kada su i pitanju njihovi pomorci, učinili svi resorni državni organi zemalja u okruženju koje imaju značajan broj ljudi što rade u pomorskoj industriji, iako se ni jedna od njih u odnosu broja pomoraca po glavi stanovnika, ne može mjeriti sa Crnom Gorom. Procjenjuje se da Crna Gora ima i do 7.000 aktivnih pomoraca koji skoro isključivo plove za inostrane poslodavce i godišnje u crnogorsku ekonomiju „upumpaju“ između 250 i 300 miliona eura svježeg novca kojeg naporno zarade „tukući“ svjetska mora. Uporkos tome, niko od crnogorskih zvaničnika na datum koji međunarodna zajendica obiježava kao Svejetski dan pomoraca, nije se ni osvrnuo da mašim mornarima, strojarima, oficirima i kapetanima čestita praznik.Jedini izuzetak je Univerzitet Crne Gore, odnosno Pomorkjsi fakultet u Kotoru čiji je dejakn prof.dr. Špiro Ivošević naglasio da se 25.juna „obilježava Svjetski dan pomoraca, praznik kojim se proslavlja svaki hrabar i nepredvidiv dan članova ove svjetske familije kojim doprinose globalnom povezivanju i razmjeni.”
“Ovo je dan koji nas podsjeti koliko smo ponosni i srećni što imamo priliku da učestvujemo u obrazovanju i obuci kadra za ovu izuzetnu profesiju, dan koji nas sve podsjeti na njihovu posebnu ulogu i specifičan položaj u društvu. Čak i u doba ekstremno ograničavajućih i teških radnih uslova nametnutih aktuelnom pandemijom, ova grana globalne ekonomije je nastavila da funkcioniše, a naši pomorci da prevazilaze sve barijere. Stoga im na današnji dan iskazujemo posebno poštovanje i zahvalnost!”- naveo je udekan Ivošević.
Čestitke su uputile strukovne asocijacvije poput Udružeja pomorskih kapetana trgovačke mornarice Crne Gore i Unije pomoraca iz Kotora, odnosno Samostalni sindikat radnika u pomorstvu i brodarstvu Crne Gore.
Inače, iako se naši zvaničnici čestvo puta u javnostu hvale tezom da je Crna Gora “tradicionalno pomorska država”, decenijama brojna pitanja naših pomoraca nisu adekvatno ili uopšte nisu riješenja, niti usklađena sa međunarodnim propisima po pitanju rada. Crna Gora čak nema ni registar svojih pomoraca koji plove na stranim kompanijama.
Pomorci
“Uz neprekidan i neodoljiv zov mora, pomorstvo nije samo profesija – to je način života, ali i značajna, važna karijera koja pruža čvrste temelje za život i nudi beskrajne prilike za učenje i napredak. Svaki dan, stotine hijhada pomoraca plove na brodovima, a bez njih ne bi bilo ni pomorske industrije. Ovaj dan nam svake godine daje priliku da prepoznamo i odamo počast svim pomorcima”- navodi se u poruci koju je povodom ovog, za svjetsku ekononiju izuzetno značajnog praznika, uputio glavni skretar Međunarodne pomorske organizacije (IMO) Kitack Lim.
Države članice Međunarodne pomorske organizacije IMO, a među kojima je i Crna Gora, su 2010. godine odlučile da proglase 25. jun svjetskim Danom pomoraca, kako bi se iskazala zahvalnost za trud kojeg pomorci ulažu u razvoj međunarodne pomorske trgovine i svjetske ekonomije. Baš ovaj datum odabran je jer su tada međunarodna STCW konvencija i pridruženi joj zakoni koji se tiču obrazovanja, obuke sticanja stručnih zvanja pomoraca, prihvaćeni na diplomatskoj konferenciji u Manili.
Iz IMO- je saopšteno da je “cilj obilježavanja ovog dana je usmjeriti pažnju javnosti na doprinos pomoraca cijeloj globalnoj zajednici, a ove godine slavi se tema putovanja.”
Pomorci su jedina profesija bez koje bi svjetska ekonomija bukvalno stala – naime, preko 90% svjetske razmjene roba obavlja se morskim putem, a zbog čega su pomorci u protekle dvije godine korona-.krize, i od strane međunarodne ali i nacionalnih administracija gotovo svih država svijeta, prepoznati i proglašeni ključnom radnom snagom.
Pomorci iz Crbne Gore vrlo su cijenjeni i traženi na svjetskom tržištu gdje rade za neke od najpoznatijih svjetskih brodarskih ili kompanija u tzv. off shore industriji. Neki od naših kapetana nerijetko zapovijedaju najvećim mega-kontejnerskim brodovima pojedinačnog kapaciteta i preko 20.000 TEU-a, a kod kojih ukupna vrijendost broda i tereta koji on prevozi, često premašuje i milijardu dolara – što znači da jedan takav naš pomorac u svojim rukama “drži” materijalnu vrijednost jednaku polovini ukupnog crnogorskog godišnjeg bruto-proizvoda.
U današnjem izdanju Preporuka za čitanje, rubrike koju Boka News godinama uređuje u saradnji s hercegnovskom Knjižarom So, donosimo preporuke za knjige iz žanrova popularne književnosti, klasične književnosti, istorije, psihologije, knjiga za tinejdžere i knjiga za djecu.
Osinje gnezdo roman je Vlade Arsića. Arheolog Jovan Gligorijević je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Pošto je bio na tragu nečeg epohalnog, njegov brat Goran i bivša djevojka Vesna misle da je u pitanju ubistvo. Potraga za istinom vodiće ih do zaprepašćujućih otkriča i opasnih susreta, a dovešće ih i do aktera manje poznatog toka istorije. Nametnuće se nevjerovatna pitanja: da li se može tvrditi da nijedan patrijarh Srpske pravoslavne crkve u prošlom vijeku nije umro prirodnom smrću. Uz vještu naraciju i mnoštvo likova Vlada Arsić stvara jedinstven triler čija srž preispituje mit o moštima Svetog Save. Izdavač je Laguna.
Igra s vukovima Majkla Blejka roman je po kojem je snimljen legendarni film ovjenčan sa 7 Oskara. Godina je 1863. Poručnik Džon Dankbar dobio je premještaj u Fort Sedžvik, najistureniju vojnu postaju na Divljem zapadu. Hiljadama milja istočno njegovi drugovi žestoko se bore sa vojskom Konfederacije, dok njega okružuju beskrajne prerije i plavo nebo. Spram bjednog bedema tvrđave nalaze se Komanči o kojim ne zna ništa ali je opčinjen onim što vidi. U samoći, prepušten divljini, odlučuje da im se približi. Tako počinje preobražaj iz kojeg će izaći drugi ćovjek, čovjek zvani Igra s vukovima. Izdavač je Laguna.
Ostrvo doktora Moroa jedno je od najboljih djela Herberta Dž. Velsa. Nesrećne okolnosti dovele su Pendrika na ivicu smrti i nakon mnogo dana plutanja po okeanu, dok se igrom slučaja nepoznati gospodin s neobičnog broda nije sažalio i spasio mu život. Od tog trenutka počinje uzbudljivo putovanje, koje će pred glavnog junaka iznijeti niz pitanja. Šta je to u izgledu pomoćnika njegovog spasioca što ga uznemirava i budi sumnju, zašto bi neko živio na napuštenom ostrvu, ko je uopšte doktor Moro. Pendrik će pokušati da nađe odgovore i otkrije tajne kojima je okružen. Izdavač je Otvorena knjiga.
Apis i Aleksandar Nenada Novaka Stefanovića roman je o ljubavi, kazni i noći koja je promijenila istoriju Srbije. U avgustu 1876. godine u Beogradu se rađaju dva dječaka u razmaku od tri dana. Jedan će postati kralj, drugi oficir. Zahvaljujući mnoštvu novih podataka o Dragutinu Dimitrijeviću Apisu i Aleksandru Obrenoviću, autor nam otkriva zašto se mogu nazvati Kainom i Aveljem srpske politike. Ovaj roman ne samo da je pouzdani vodič kroz splet zavjera koje su dovele do kobne noći 29. maja 1903. već razbija ustaljene predstave o epohi Obrenovića i prevratu koji je odredio sudbinu Srbije do današnjih dana. Izdavač je Laguna.
Mape uma najpristupačniji je vodič za mapiranju uma ikad objavljen. Ova knjiga zaokružuje pet decenija istraživanja i razvoja od strane izumitelja mapa, njenog autora Tonija Buzana i idealna je i za one kojima su mape uma nepoznanica, kao i za one koji su napredniji korisnici, za svakog studenta, nastavnika, poslovnog čovjeka i kreativnog sanjara. Zahvaljujući njoj otkrićemo kako da napravimo mape uma na svakom nivou, od početnih do naprednih, kako da koristimo mapiranje uma u svakoj situaciji, od planiranja vikenda i ponavljanja ispita do mijenjanja staze karijere i poboljšanja veze. Izdavač je Sezam Book.
Skoro sve što jedna buduća tinejdžerka treba da zna knjiga je koja će čitaocima ovog uzrasta pomoći da ostanu zdravi i srećni tokom puberteta. Stres, hormoni, osjećanja, veze, život na internetu, seks, trudnoća, promjene ne tijelu, škola. Mnogo je briga za jednu tinejdžerku. Srećom, ovaj vodič pokriva ama baš sve: ono dobro, ono loše i ono pomalo gadnjikavo. Knjigu je napisala dr Šeri Kumz inače dječja, adolescentska i porodična psihoterapeutkinja koja voli da pomoću neurobiologije pomaže ljudima da shvate sami sebe. Izdavač je Laguna.
Iz veoma zanimljivog serijala za mlađe čitaoce Biblioteka čitamo zajedno stiže nam Ježeva kućica Branka Ćopića. Jež, slavni lovac bezbrižno šeta šumom. Lisica, vuk, divlja svinja i medved radoznalo ga prate da bi vidjeli u kakvoj to kućici živi kad je toliko hvali. Kad budu vidjeli da se radi o običnoj bukovoj kladi u kojoj je jež kao postelju prostro malo suvog lišća neće prestati da ga ismijavaju. Međutim, vuka i divlju svinju će ubiti lovci, medveda do smrti izbosti pčele, a jež će i dalje uživati u svom skromnom domu. Ovo izdanje se razlikuje od ostalih jer se u sredini svake slikovnice nalazi i edukativni dodatak. Izdavač je Vulkan.
*
Na kraju podsjećamo da se na fejsbuk stranici Knjižare So mogu pročitati sve izdavačke informacije i freške knjižarske novitade.
Rusija planira da Bjelorusiji isporuči mobilne sisteme balističkih raketa kratkog dometa Iskander, sposobne da ispaljuju rakete sa nuklearnim bojevim glavama, rekao je u subotu ruski predsjednik Vladimir Putin, javlja Anadolu Agency (AA).
“Kao što smo se dogovorili s vama, postavili ste pitanje o tome, a mi smo donijeli odluku. U narednim mjesecima ćemo u Bjelorusiju prebaciti taktičke raketne sisteme Iskander-M koji, kao što znate, mogu da koriste i balističke i krstareće rakete, kako u konvencionalnom tako i u nuklearnom obliku”, rekao je Putin bjeloruskom čelniku Aleksandru Lukašenku na sastanku u ruskom Sankt Peterburgu.
Putin je kazao da će najviši odbrambeni i vojni zvaničnici dvije države odrediti detalje u vezi s tim pitanjem.
Dvojica lidera izrazila su saglasnost, pri čemu je Lukašenko napomenuo da NATO izvodi trenažne letove avionima s nuklearnim sposobnostima u blizini granica njegove zemlje, tražeći pomoć “kako bi odgovorio na adekvatan način”.
Zatražio je pomoć Rusije da ili izvrši recipročan odgovor ili da omogući bjeloruskim avionima da odgovore na prijetnju.
Putin je istakao da bjeloruska vojska ima veliku grupu borbenih aviona Su-25 koji bi mogli biti opremljeni po potrebi.
“Mogli bi se u skladu s tim nadograđivati. Ova modernizacija bi trebalo da se izvrši u fabrikama aviona u Rusiji, ali ćemo se dogovoriti sa vama kada to učiniti i u skladu s tim započeti obuku letačkog osoblja”, predložio je Putin.
IRAKLION – Sve se promijenilo, samo je more isto, jada se kretski ribar George Perakis. Treba mu deset puta više vremena da ulovi istu količinu ribe kao njegov otac prije 40 godina.
Razlog za to je jednostavan – ribe je sve manje.
Perakis u moru oko otoka na kojem je cijeli život, uočava brojne anomalije – od toga da ima sve manje poznatih vrsta, do promjene vremena njihovog pojavljivanja.
Žali se da je danas izuzetno teško prehraniti obitelj ribarenjem.
Stoga ne čudi da je u Grčkoj sve manje priobalnih profesionalnih ribara. U Nacionalnom parku Samaria, jedinom na Kreti, ukupno ih je samo šestero.
Međutim, rekreacijskih ribolovaca gotovo je 10 puta više – njihova se ‘eksplozija’ zbila u vrijeme ekonomske krize.
Lovilo se tada za osobne potrebe, ali i ilegalno prodavalo.
„Najveći problem je nedovoljna provedba zakona“, smatra Perakis. Rješenje bi moglo biti smanjeno izlovljavanje, kaže, a možda čak i osnivanje svojevrsnih rezervata.
Njegov kolega iz mjesta Marathi, Georgios Kukarudis, uvjeren je da bi zaustavljanje neracionalnog ribolova riješilo problem. Misli pritom na velike brodove.
„Oni love i kada nije dozvoljeno, kada je riba prepuna ikre“, upozorava.
Kristalno i ‘prazno’ more
Mjesni instruktor ronjenja Kostas Milonakis opisuje da je more s južne strane Krete kristalno čisto te je vidljivost i do 50 metara dubine.
„No, ribljih vrsta je sve manje. Najveći problem predstavlja invazivna vrsta – riba lav – koja nema prirodnih neprijatelja, a jede sve ostale vrste”, požalio se.
Europska unija na Kreti je u lipnju organizirala prezentaciju projekta ‘FishMPA Blue2 Plus’ koji promiče održivi rast u mediteranskom području.
Cilj je bio proširiti informacije o važnosti održivog malog ribarstva i njegovom utjecaju na zaštićena područja kao što je NP Samaria.
Ribari bi, naime, trebali bolje razumjeti njihovu važnost, naučiti potencijalne koristi i sudjelovati u upravljanju.
„Jer jedino kada oni koji su uključeni u ribolov sudjeluju u upravljanju, ono može postati učinkovitije“, smatra Stelios Kacanevakis, izvanredni profesor za ekologiju mora i morski ekolog.
U dobro vođenim morskim zaštićenim područjima, kakvih ima i u Hrvatskoj, biomasa ribe povećala se za 10, a veličina velikih vrsta za 3 do 4 posto – dobila se zdrava i održiva populacija.
„Potičemo dijalog s ribarima obalnog ribarstva kako bismo ih uključili u zaštitu ekološki osjetljivih područja“, rekao je Drosos Kucubas, predsjednik Odjela za oceanografiju i znanosti o moru Egejskog sveučilišta.
Smješten na južnoj strani Krete uz središnji dio otoka, park zauzima površinu od približno 75 četvornih kilometara.
Područje je to u kojem posjetitelj u istom danu može iskusiti plivanje u kristalno čistom moru i uživanje u snježnom pokrivaču na preko 2000 metara nadmorske visine.
Dojam očuvane kretske prirode i mirnoće ponekad pokvari NATO baza koja je na otoku već desetljećima i mještani je niti ne primjećuju, ali turistima oči bodu golemi tamnosivi ratni brodovi koji isplovljavaju iz luke.
Posljednji Mohikanci
Milonakis kaže da se u spiljama na otočićima i hridima oko Krete, daleko od očiju čovjeka, s vremena na vrijeme odmara sredozemna medvjedica. Takva mjesta ne posjećuje niti ih pokazuje turistima kako bi ova ugrožena vrsta uživala u prijeko potrebnom miru.
Ključni problem zaštićenih područja konfrontacija je s ribarstvom.
„Angažiranjem obalnih ribara nastojimo stvoriti klimu povjerenja između njih i onih koji su uključeni u zaštitu osjetljivih područja“, opisuje Kacanevakis.
I Opća komisija za ribarstvo Mediterana (GFCM) svjesna je važnosti ulaganja u unapređenje vještina ribara kako bi doprinijeli održivosti. Stoga je 21. juna predstavila MedSea4Fish – ambiciozni dugoročni program za povećanje održivosti ribarstva u Sredozemnom moru.
Zdravija morska zajednica može pomoći rastu lokalnog gospodarstva što je najuočljivije upravo u zaštićenim područjima.
„Ondje se štiti bioraznolikost. U potpuno zaštićenim područjima vidite da morska populacija doslovce procvjeta. Lokalni ribari uspiju uloviti više ribe nego u preeksploatiranim područjima, a turisti uživaju u bogatom morskom krajoliku“, kazao je profesor ekologije Paolo Guidetti.
Svi koji žive s morem i od mora pitaju se kako će biti moguće riješiti problem invazivnih vrsta u zaštićenim područjima gdje je lov na njih zabranjen.
Milonakis je jedan od onih koji apelira na hitnu i snažnu zaštitu autohtonih vrsta.
Ribar s početka priče, George Perakis, nije optimističan po pitanju budućnosti.
“Preživjet ćemo, ali mislim da smo zadnja generacija koja živi od ribarstva”, tužno pripovijeda.
Međugorje – foto HINA/ Radio postaja Mir Međugorje/
Molitvom za mir u Ukrajini i cijelome svijetu deseci hiljada katoličkih hodočasnika obilježavaju četrdesetprvu obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju.
– Molimo za mir koji je tako potreban svijetu, Ukrajini i u srcima svih ljudi, rekao je župnik u Međugorju fra Marinko Šakota.
Više desetaka hiljada hodočasnika, među kojima su veće skupine vjernika iz Hrvatske i BiH, te Ukrajine, Irske, Engleske, SAD-a, Mađarske, Češke, Slovačke, Južne Koreje, Portugala, Francuske, Italije, Njemačke, Španjolske, Austrije, Poljske, Libanona i Švicarske stigla je u svjetski poznato mjesto molitve. Organizirana je i hodnja mira na kojoj su bile istaknute stotine plavo-žutih zastava Ukrajine.
– U Ukrajini je rat i svi ljude žele mir i molimo se za mir. Na početku hodnje mira molilo se za mir u BiH, a sada se, trideset godina poslije, moli za mir u Ukrajini. Plakali smo. Bit će mir u Ukrajini. Međugorje je ljubav, mir i praštanje, rekla je za lokalne medije Marijana iz Ukrajine.
– Drugi sam put u Međugorju, nakana mi je moliti za mir u Ukrajini i svijetu. Osam nas je u skupini, kazao je Adam koji je stigao iz SAD-a.
Svetu misu predvodio je fra Ljubo Kurtović, župnik iz Ljubuškog koji je pozvao vjernike da slijede Gospu iz Međugorja.
– Gospa je došla na Brdo (ukazanja), i to ima svoju poruku jer se s brda bolje vidi: kao da nam Gospa želi reći popnite se na Brdo molitve bolje ćete vidjeti, rekao je župnik Kurtović.
Središnje misno slavlje na godišnjicu Gospinih ukazanja u 19 sati predvodit će novi provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš.
Sveta Stolica uspostavila je posebno povjerenstvo koje je istraživalo ukazanja u Međugorju. Svoje je izvješće dostavilo Kongregaciji za nauk vjere, a konačni pravorijek o nadnaravnosti dat će Sveti Otac.
Sveti otac imenovao je i posebnog apostolskog vizitatora za Međugorje. Trenutačno tu dužnost obnaša nadbiskup Aldo Cavalli.
