Ove godine obilježavamo tridesetu obljetnicu Konvoja Libertas, u povijesti Domovinskog rata jedinstvene humanitarne akcije proboja pomorske blokade Dubrovnika. Rano ujutro 31. oktobra u luku Gruž uplovila je ‘flota’ brodova, trabakula i drugih plovila kao izraz solidarnosti s Gradom i nagovještaj spasa za agresijom napaćene Dubrovčane.

Do posljednjeg trena nije bilo jamstava da će Jugoslavenska ratna mornarica sa zapovjedništvom u Boki uopće propustiti konvoj do krajnjeg odredišta. Kod Elafita su ga presrele topovnjače, a jugomornarica je inzistirala da se sva plovila pregledaju i vrate odakle su došla. Najveći brod iz konvoja, trajekt Slaviju riječke Jadrolinije htjeli su preusmjeriti na kontrolu u crnogorsku luku Zelenika.

Plan im je propao zahvaljujući naredbi tadašnjeg vrhovnog zapovjednika JNA Stjepana Mesića. Dvostruki bivši predsjednik RH s Dubrovačkim vjesnikom je podijelio sjećanja na te dramatične događaje:

FRANC, IDEM ZA DUBROVNIK

– Doznao sam da se radi na odlasku u opkoljeni Dubrovnik, projektu koji je uglavnom vodila gospođa Branka Šeparović. Čuo sam da krajem listopada konvoj brodova polazi iz Rijeke prema Dubrovniku i da bi tamo išlo izaslanstvo hrvatskih ministara. Odlučio sam im se i ja pridružiti u doista neobičnoj ulozi predsjednika Predsjedništva SFRJ i glavnog zapovjednika oružanih snaga JNA koja nas je napadala. U državnom vrhu smo bili svjesni da je Dubrovnik u iznimno teškom položaju, pod paljbom sa svih strana, blokiran s mora, kopna i zemlje, sasvim izoliran. Onda sam rekao ‘ bez mene se konvoj jednostavno ne može probiti do Dubrovnika ni razbiti pomorsku blokadu’. I pošao sam k Tuđmanu, obavijestiti ga da planiram otploviti na jug. Rekao sam mu, ‘slušaj Franc, za Dubrovnik kreće stotinjak brodova, i ja bih s njima’. On je odgovorio ‘Stipe, što će ti to? ‘, na što sam ja odgovorio ‘Ne treba to meni, Franc, nego Dubrovniku, Hrvatskoj i cijelom svijetu, da shvate što se kod nas događa. A i Dubrovnik nije bilo kakav grad, nego nekadašnji grad- država s 800 godina dugom poviješću’. I tako je pala odluka – prisjeća se Stipe Mesić koji je uskoro zatim s Brankom Šeparović dogovorio ukrcaj u Splitu, gdje se konvoju pridružilo mnogo Splićana.

– Kako smo se približavali Dubrovniku, znali smo da nam je blizak kontakt s jugoslavenskom mornaricom neizbježan. I doista, oni su mi se kao vrhovnom vojnom zapovjedniku javili sa zahtjevom da naši brodovi prvo moraju na nadzornu točku u Zeleniku radi pregleda, zbog informacije da konvojem dolazi oružje za Dubrovnik. Spominjali su čak i topove, na što sam ja odgovorio ‘Ljudi, topovi su u vašim glavama, ovo je humanitarna misija, a ja kao vaš vrhovni komandant kažem da nas propustite odmah za Dubrovnik’. Njihovi oficiri su se malo pravili ludi, rekli su da bi oni iz predostrožnosti ipak morali pregledati brodove, ribarske i putničke, među kojima i najveću ‘Slaviju’. Na to sam ja odgovorio ‘U redu, možete na brod, ali ne u inspekciju nego samo k meni kao nadređenom, podnijeti izvještaj i dati nam dopuštenje da produžimo prema Gradu.’ Tako je i bilo, grupa jugooficira mi je podnijela raport i mi smo uskoro uplovili u Gruž – prepričava nam Mesić koji i danas pamti s kolikim su ih oduševljenjem dočekali Dubrovčani.

Čak su i napadači bili suzdržani dok su boravili u Dubrovniku, nije bilo bombardiranja. Nažalost, čim je konvoj isplovio natrag, kanonada je nastavljena, još snažnije nego prije.

RADOST DUBROVČANA

– Osobno nisam razmišljao o strahu. Kad radite ovakav posao, nemate vremena za strah. Znao sam da nisu toliko ludi da me ubiju, to bi ipak bilo protumačeno kao državni udar ili vojni puč, čime bi JNA izgubila međunarodnu potporu. Naravno, uvijek se mogao naći neki ludonja sklon atentatu, no vjerojatnost je bila mala. Nisam se bojao – priznaje bivši predsjednik RH:

– Što se tiče oružja koje je jugovojska tražila, reći ću samo da je bilo puno više dragovoljaca iz cijele Hrvatske na našim brodovima nego arsenala. Da se dogodio pretres konvoja Libertas, vidjelo bi se da među putnicima ima puno onih koji nisu Dubrovčani. I upravo su oni ostali braniti grad. Sa mnom na brodu bio je i tadašnji premijer Franjo Gregurić, odlično smo surađivali i praktički smo iz sata u sat, tijekom cijelog putovanja, imali produljenu konferenciju za medije, domaće i strane, s osiguranim prijevodom. Tadašnji inozemni mediji jako su dobro razumjeli kontekst događanja oko Dubrovnika, a mi smo bili tu da im dodatno pojasnimo što je posrijedi – ističe naš sugovornik.

Pri iskrcaju u Dubrovnik, Mesićev prvi dojam bio je, kaže, radost iscrpljenih ljudi kojima smo s humanitarnom pomoći donijeli i nadu u bolje sutra. Uvidjeli su da nisu odsječeni od svijeta i da s njim mogu komunicirati. Tadašnje gradske vlasti, prvenstveno gradonačelnik Petar Poljanić, iskoristili su priliku da obavijeste cijeli svijet o stanju u Gradu.

ZNAKOVITI MUK

– Bolno mi je bilo vidjeti ranjeni Stradun, nagorene persijane, štete svuda okolo. Još i više jer smo naučili na Dubrovnik u punom sjaju, Dubrovnik kao grad koji je vječan, a ljudi u njemu prolazni, grad koji nije podizao spomenike građanima, a imao je među prvima u Europi nahodište, što je golem civilizacijski doseg. Kao pravnika me uvijek zanimao zakonodavstvo Dubrovnika i bilo mi je strašno pratiti što ga je 1991. zadesilo. No, da me sad, s 30 godina odmaka, pitate bih li se ponovno priključio konvoju, ni trenutka ne bih dvojio. Išao bih opet, ali s nadom da će odjek cijelog pothvata biti jači nego onda. Po povratku u Zagreb, Tuđman je, istina, usmeno pohvalio naš podvig, no potom je nastao znakovit muk. Po ponašanju državnih mehanizama bilo je jasno da se priča o konvoju ne želi previše publicirati, možda i zato što državne institucije nisu bile njegov organizator, već ‘tamo neke’ nevladine udruge. Taj me muk iskreno rastužio. No, ono što trajno ostaje kao uspjeh konvoja jest to što smo probojem blokade Dubrovnika zapravo uspjeli razobličiti velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića – zaključio je Stjepan Mesić.

Fratar u konvoju

Sjećam se jednog fratra u konvoju, ime nisam zapamtio, ali pamtim da mi je više puta pisao i rekao da ima direktnu komunikaciju s Isusom koji može pomoći. Odgovorio sam mu da je baš lijepo što se i Isus uključio u naše muke, pa sam svećeniku predložio da nam se javi u Zagreb. No, fratar je potom rekao da mu se Isus prestao javljati. Nakon toga sam istog tog svećenika sreo ponovno u konvoju i zamolio ga ‘velečasni, preporučite nas gdje treba’. Pokazalo se da je Majka Božja manje zauzeta i da će prije pomoći.

Nisam razbio Jugoslaviju

Smiješno mi je kad me nazivaju razbijačem Jugoslavije. Kad sam 1991. po automatizmu postao predsjednik Predsjedništva SFRJ, pokušali smo izvući konfederaciju. Ako su već svi bili nezadovoljni jugoslavenskom federacijom koja je izgubila dva od tri integracijska faktora, Tita i partiju te zadržala tek vojsku, moj službeni prijedlog Beogradu bio je da svi konstitutivni elementi federacije proglase samostalnost, te odmah zatim potpišu konfederativni sporazum na 3, 5 ili 8 godina… No, pokazalo se da Miloševića konfederacija uopće ne zanima, već Velika Srbija, etnički čista. Tad je bilo jasno da je odabran rat kao jedina opcija. A time je i agresija na Dubrovnik postala neminovnost.

/Gabrijela Bijelić/