“Götheborg of Sweden” se smatra najvećim još plovećim drvenim jedrenjakom na svijetu, a zapravo je vjerna replika broda Götheborg I, porinutog 1738. godine.
Originalni East Indiaman trgovački jedrenjak je potonuo ispred Götheborga 12. septembra 1745. kada se vraćao s trećeg putovanja u Kinu, ali u u starim zapisima stoji kako u nesreći nitko nije stradao. Ostaci olupine pronađeni su 1984., što je iniciralo izgradnju replike koja je trajala od 1995. do 2003. godine.
U razdoblju od 2005. do 2007. brod je prošao povijesnu rutu do Azije i natrag, a u aprilu 2022. će ponovo krenuti na putovanje prema Šangaju, s time da će kao atrakcija uplovljavati u luke u Londonu, Lisabonu, Palma de Mallorci, Ateni, Aleksandriji, Djibutiju, Muscatu, Chennaiu, Singapuru, Ho Chi Minh Cityju i Hong Kongu.
Brod dužine 58 metara ima 1964 m2 jedara, ali i dva Volvo Penta motora snage 2 x 550 KS.
Zemljotres magnitude 6,2 zabilježen je južno od ostrva Havaji, saopštio je američki Geološki zavod (USGS), ali nema upozorenja na opasnost od cunamija, niti izvještaja o eventualnoj šteti.
Potres je bio na dubini od 35 kilometara, a središte mu je bilo južno od mjesta Naalehu, navodi USGS.
USGS je prvo izvijestio o jačini potresa od 6,1, no kasnije ga je povećao na 6,2.
Potresi te jačine mogu uzrokovati ozbiljna oštećenja.
Ministarstvo kapitalnih investicija priprema dokumentaciju za koncesioni ugovor za trajektnu liniju Kamenari-Lepetane. Time bi se uveo red u poslovanje jedine trajektne linije u zemlji, kojom od 2004. gazduje “Pomorski saobraćaj”, a koja je do sada Morskom dobru plaćala samo zakup dijela obale. Draško Lončar iz MIK-a je potvrdio za Novu M da je u toku priprema tendera i očekivanja su da će biti raspisan do kraja ove godine.
Podsjećamo i da je ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić, odgovarajući na pitanje poslanice Danijele Đurović u martu ove godine u Skupštini Crne Gore kazao da će tender za dodjelu koncesije biti završen do kraja ove godine.
Đurović je tada pitala ministra Bojanića u kakvom pravnom statusu posluje preduzeće AD Pomorski saobraćaj koje obavlja usluge javnog prevoza putnika, vozila i tereta, na osnovu kojih koncesija i ugovora za obavljanje javnog prevoza kao i koncesije ugovora za korišćenje operativne obale koja je u vlasništvu države. Ministra Bojanića je pitala takođe i da li smatra da ovo pravno lice ima monopolski položaj po pitanju obavljanja javnog prevoza na jedinoj trajektnoj liniji u Crnoj Gori, Kamenari – Lepetane.
Podsjetila da je još 2003. godine je tada državno preduzeće Pomorski saobraćaj sklopilo ugovor sa JP Morsko dobro za korišćenje obale na period od 15 godina.
-Godinu kasnije, braća Ban za koje se zna da su u kumovskim vezama sa sadašnjim predsjednikom države, a u periodu potpisivanja ugovora predsjednikom Vlade, odlukom Savjeta za privatizaciju kupuju na berzi ovo državno preduzeće koje je do tada bilo u većinskom vlasništvu Fonda PIO. Tadašnjim ugovorom Pomorskom saobraćaju je data garancija da će imati monopolski položaj osam godina. Istekao je 2011. i od tada država nije omogućila uslove da se bilo koji drugi operater po pitanju trajekta pojavi u CG. Osnovni ugovor po pitanju zakupa morskog dobra je istekao 31. 12. 2018. godine i tada je Vlada dala zeleno svijetlo JP Morskom dobru da raspiše javni poziv za prikupljanje ponuda za zakup morskog dobra u Lepetanima i Kamenarima sa obavezom izgradnje novog pristaništa u Kamenarima. Ovaj tender nije realizovan već je sedam mjeseci kasnije, takođe zaključkom Vlade, data je saglasnost na aneks osnovnog ugovora kojim se produžava pravo zakupa i ujedno i obavljanje javnog prevoza do dodjele koncesije za obavljanje javnog prevoza -rekla je tada Đurović.
Prije tačno 105 godina, okončan je jedan od najvećih inženjerijskih i graditeljskih poduhvatra na teritoriji današnje Crne Gore – ratna izgradnja trokrake žičare Kotor-Krstac-Njeguši-Cetinje koju je za samo šest mjeseci konstruisala i izgradila tadašnja austrougarska vojska.
Zadivljujući novi transportni sistem do tada neviđen na ovim prostorima, nikao je za samo nekoliko mjeseci uprkos ratnim okolnostima, izuzetno zahtjevnom terenu, surovim vremenskim prilikama i gomili logističkih izazova u kojem se gradio. Iako je potrajala samo nekoliko godina i već nakon Prvog svjetskog rata bila srušena i poharana od strane lokalnog stanovništva kojem je i dalje mogla služiti, austrougarska žičara Kotor-Krstac-Njeguši-Cetinje ostala je zabilježena u istoriji kao jedan od najgrandioznijih inženjersko-graditeljskih poduhvata i vrlio efikasan transportni sistem kakav Crna Gora na početku 21.vijeka, bezuspješno nastoji da u većem obimu, ponovno izgradi u obliku nove, turističke žičare Kotor- Ivanova Korita-Cetinje a koja je već godinama predmet neispunjenih obećanja ovdašnjih političara.
U januaru 1916. godine Austro-Ugarska je privodila kraju veliku vojnu operaciju na dva fronta protiv Kraljevine Crne Gore – malene državice koja je velikom austrougarskom carstvu dvije godine ranije, u avgustu 1914. objavila rat i prva započela ratna dejstva protiv Austro-Ugarske, bombardujući artiljerijom sa Lovćena, austrougarske vojne, ali i civilne ciljeve u Boki Kotorskoj. Skoro dvije godine je trajao takav „sukob na daljinu“ u kome su zaraćene strane razmjenjivale artiljerijske granate preko granice u brdima iznad Kotora, da bi krajem decembra 1915. Beč okupio značajne vojne snage i sa dva pravca- sjevernog preko Bosne i južnog iz Boke Kotorske, organizovao veliku ofanzivu sa ciljem da Crnu Goru izbaci iz rata. Velika vojna sila iz Boke potpomognuta vatrenom podrškom sa ovdje stacioniranih austrougarskih ratnih brodova, kao i dejstvima vazduhoplova iz Kumbora i Igala, početkom januara 1916. probila je tzv. lovćenski front i ubrzo su austrougarske trupe osvojile Cetinje i primorale Kraljevinu Crnu Goru na kapitulaciju. Austrougarske trupe zaposjele su teritoriju sada već bivše države Crne Gore i nastavile dalje nastupanje na istok prema Albaniji, a pred austrougarskom komandom pojavio se novi, veliki problem: kako da materijalno –tehnički obezbjedi oko 40.000 vojnika koji su nastupali kroz Crnu Goru i Albaniju, ali i nahrani oko 200.000 gladnih usta crnogorskog naroda za koji je odgovornost preuzela Austro.Ugarska, nakon što su crnogorski kralj Nikola i njegova Vlada pobjegli u inostranstvo.
Teren na kojem se do tada izvodila lovćenska vojna operacija bio je izuzetno težak i skoro neprohodan jer je trebalo savladati krševite i skoro vertikalne visove Lovćena koji se uzdižu iznad Kotora. Zahtje same vojne operacije protiv Crne Gore i kasnijeg snabdijevanja vojske i civilnog stanovništva na novozauzetoj teritoriji bili su međutim, bili veliki i neodložni. Količine raznih roba – hrane, minicije, oružja, ljekova i drugog materijala koje je valjalo prebaciti od luke u Kotoru do planinskog zaleđa Boke i dalje prema Cetinju, bile su ogromne i daleko su prevazilazile skrone mogućnosti koje je pružala tada jedina raspoloživa transportna veza – uski kolski put Kotor-Krstac-Njeguši-Cetinje kojim su se kretale konjske zaprege i rijetki automobili. Za komandu austrougaskih trupa u takvim okolnostima, bez obzira na cijenu, napore, teške vremenske uslove, izuzetno zahtjevan krševit i nepovoljan teren sa velikim usponima, kao jedino logično riješenje ovog problema, nametnula se izgradnja žičare.
Stoga je odmah po osvajanju Lovćena u januaru 1916. Austrougarska monarhija počela izgradnju trokrake transportne žičare od Kotora do Cetinja. Žičara je rađena u tri faze, pa je prvi njen krak na potezu Škurda-Krstac izgrađen već za nešto više od mjesec dana: od 16.januara do 25.februara 1916.
Austrougarska žičara – stanica Špiljari
Izgradnja austrougarske žičare od Boke do Cetinja prije 105 godina, najviše je istraživao i o njoj materijala sakupio penzionisani potpukovnik JNA Radojica Pavićević iz Herceg Novog, autor brojnih publikacija o austrougarskim forifikacijama i drugim vojnim objektima na teritoriji današnje Crne Gore. Prema njegovim zapisima, prvi krak žičare na potezu pod Škurde uz sjeverne bedeme Starog grada u Kotoru do prevoja Krstac za manje od 40 dana januara i februara 1916., izgradila je 14. inženjeriskka kompanija (puk) austroskougarske vojske. Pomoć je toj specijalizovanoj vojnoj jedinici koja je bila obučena i uvježbana za izgradnju uskotračnih i zupčastih željeznica u Austriji, Švajcarskoj i BiH, pružilo i odjeljenje ratnih zarobljenika u kojem su bili ne samo zarobljeni crnogorski, već i ruski vojnici zarobljeni na frontovima u Galiciji i Bukovini, kao i posebno odjeljenje civilnih radnika.
Krak žičare od Škurde do Krsca I bio je dug 2.607 metara, a visinska razlika koju je on savlađivao na toj trasi iznosila je 963 metra. Nosivost žičare po jednoj tovarnoj jedinici – gondoli, bila je 100 kilograma, a napravljena je tako da po satu može transportovati ukupno 7.500 kilograma tereta. Ovaj krak žičare imao je ukupno četiri sekcije kroz početnu stanicu Škurda na 6 metara nadmorske visine u bizini kotorskih bedema, stanicu Špiljari na 315 mnv, stanicu „Kovess von Kovesshaza“ na 597 mnv, Donju zaustavnu stanicu na 620 mnv koja se nalazila na staroj austrougarskoj granici sa Crnom Gorom, stanicu Praćište na 857 mnv i Krajnu stanicu Krstac I na 970 mnv. Svaka sekcija bila je pokretana jednim benzinskim motorom snage 25 konja, koji je preko remena snagu predavao na sistem zupčanika koji su onda okretali velike koloturnike što su namotavali ili otpuštali noseću žiucu. Da bi žičara mogla raditi i noću, pogon stanica i magacini u njihovom sastavu bili su osvijetljeni pomoću električne energije.
„Interesenatno je da su pedantni Austrougari stanicama žičare davali imena svojih vojskovođa, ali se i tu vidi poštovanje hijerahije, tako da su najveća i najnznačajnija stanicanosile imena iz vrha vojne hijerarhije i onda rniže, redom prema mjestu u komandnom lancu.“- objašnjava Radojica Pavićević razlog zašto je stanica 3 na kraju žičlare Škurda-Krstac I dobila ime po Hermanu Kevešu fon Kevešaži, baronu, generalu, a kasnije feldmaršalu – komandantu 3. austrougarske armije koja je u januaru 1916. zauzela Crnu Goru. Drugi primjeri tako imenovanih stanica bili su oni koji su na drugim krakovima žičere, nosili imena nadvojvode Fridriha, načelnika Generalštaba feldmarlašala Konrada von Hecendorfa, ministra rata Aleksandra Fridriha fon Krobatina i generala Ignaca Trolmana, osvajača lovćenskog fronta.
Do početne stanice i magacina žičare kod Škurde od kotorske luke je vodila poljska željeznice uskog kolosjeka na kojoj su robu pristiglu iz brodova koju je valjalo popeti uz Lovćen prema Cetinju, prevozili vagoneti koje su gurali vojnci ili ratni zarobljenici.
Austrougarska žičara – stanica Erzherzog Friedrich u izgradnji
Drugi krak žičare napravljen je na relaciji Škaljari-Krstac II, bio je dug 3.433 metra, a visinska razlika koju je savlađivao na ovoj trasi iznosi 1.036 metara. Kao i prvi krak žičare Kotor-Krstac, i ovaj krak je napravljen da može prenositi pojedinačne terete do 100 kilograma s aukupnim kapacitetom od 7.500 kilograma tereta na sat.
Trasiranje ovog kraka žičare počelo je 11. i završeno 20.februara 1916. Njegova izgradnja započela je već narednog dana i bila završena do 16.aprila iste godine. Ovaj krak žičare gradila je 23. inženjerijska kompanija austrougarske vojske, takođe uz pomoć dva odjeljenja radnika-ratnih zarobljenika. Krak Špiljari-Krstac II sastojao se od početne stanice Škaljari na 6,7 metara nadmorske visine, stanice „Erzherzog Friedrich“ na 120 mnv, stanice „Conrad von Hotzendorf“ na 350 mnv, stanice Mokra ploća na 616 mnv, stancie „Reichsgrenze“ na 824 mnv u neposrednoj blizini ranije austrougarsko-crnogorske granice, stanice Žanjev do na 939 mnv i istoimenom mjestu i Krajnje stanice Krstac II na 97 mnv. Kao i u slučaju prvog kraka, i drugi krak žičare bio je pogonjen sa po jednim benzinksim motorom snage po 25 konja u svakoj sekciji, a sve stanice i magacvini su takođe imali električno osvjetljenje da bi žičara mogla raditi i noću.
Oba kraka žičare napravljena su odmah nakon što su autrougarske trupe probile tzv. lovćenski front i prisilile Crnu Goru na kapitulaciju, a radovu su, uprkos najtežem mogućem terenu na kojem su se odvijali i izuzetno oštrim zimskim uslovima koji su tada vladali na ovom području, završeni u nevjerovatrnio kratkom roku. Stanice žičate građene su kombinacijom grubo tesnog kamena i betona, a same zgrade bile su napravljene od drvenih greda i dasaka. Stubovi žičate bili su od čelika a nerijetko su imali i armirano-betonske piramidalne osnove na koje su se oslanjali na terenu.
Prva dva kraka žičare prvenstveno su bila namijenjena snabdijevanju austrougarskih vojnih trupa koje su napredovale i kasnije probile lovćenski formn. Međutim, da bi se hranom, municijom i svim ostalim potrebnim sredstvima mogle snabdjeti austrougarske trupe, ali i sam narod u od Austro-Ugaraske u međuvremenu zauzetoj Crnoj Gori, valjalo je produžiti žičaru pa je od 15.marta do 15.aprila 1916. pregledana i trasirana, a od 1. aprila do 25.juna iste godine izgrađena i trasa trećeg kraka žičare na relaciji Krstac – Cetinje. Ovaj krak bio je većeg kapaciteta od prethodna dva i mogao je prenositi terete pojedinačne težine do 150 kilograma što je postignuto korišćenjem žica veče čvrstoće i tvrdoće, te na odgovarajući način promijenjenih i pojačanih nosećih konstrukcija, pogonskog i vučnog mehanizma. Ukupni kapacitet ovog kraka žičare bio je 11.000 kilograma po satu.
Treći krak gradila je takođe 14. inježnjerijska kompanija austrougarske vojske koja je neposredno prije toga, završila prvi krak na relaciji Škurda-Krstac I. Kao ispomoć, toj vojnoj jedinici su za ovaj posao dodijeljena i dva odjeljenja civilnih radnika, odnosno jedno odjeljenje ratnih zarobljenika. Ukupna dužina kraka Krstac III- Cetinje iznosila je 12.136 metara. a trasa se penjala od Krsta na 949 metara nadmorsske visine, do stanice Krobatin na 1.146 mnv na Golom brdu, a onda odatle spuštala do Cetinja na koti od 635 mnv.
U to vrijeme okupirana Crna Gora funkcionisala je sa uspostavljenom vojnom upravom na čijem čelu je Beč postavio generala Vebera fon Vebenaua, komandanta 47. pješačke divizije, čovjeka koji je imao dosta iskustva u postavljanju i organizovanju vlasti. Borbe koje je vodila 3.austrougarska vojska u Albaniji upravo su zahtjevale sigurnost i mir u Crnoj Gori, kako bi mogli napredovati, a logistika stizati preko Kotora žičarom do zaleđa, i dalje na front. Godinu ipo ratovanja i onako slabo ekonomski razvijenu Crnu Goru i njeno stanovništvo u potpunosti je iscrpilo, vladala je velika glad i nemaština. Prvih dana okupacije prema procjenama austrougarskog Generalnog guvernardurstva, trebalo je obezbjediti dnevno 200.000 porcija hrane za civile. Ministarstvo rata Austrougarske u martu 1916. godine odobrilo je 200.000 kilograma kukuruznog brašna te 70.000 kilograma pečenog hljeba za prehranu crnogorskog civilog stanovništva. Naime, lokalno stanovništvo je početak austrougaraske okupacije dočekalo u vrlo teškim prilikama, a glad se već pokazivala u punoj mjeri jer je ekonomski ionako zaostala Crna Gora, bila već iznurena dotadašnjim osamnaestomjesečnim ratovanjem. Osim hrane za civilno stanovništvo, nova austrougarska vojna uprava Crne Gore predvođena generalom fon Vebenauom, morala je pružiti i materijalnu podršku i logistiku za dalje napredovanje svoje vojske prema istoku. Skoro sva sredstava za jednu i drugu namjenu su transportovana upravo ovom žičarom.
Treći krak na relaciji Krstac –Cetinje činilo je šest sekcija, svaka pogonjena sa po jednim benzinskim motorom snage po 35 konja. Početna stanica Krstac III bila je sistemom posebnih visećih šina povezana sa dvije kranje stanice prethodna dva kraka žičare od Kotora – Krstac I i Krstac II, tako da se tovar mogao bez problema prebaciti sa jednog kraka žičare na drugi, a da se ne mora vršiti pretovar pojedinačnih gondola.
Krak Krstac III- Cetinje činile su početna stanica Krstac III, donja zaustavna stanica, stanica Njeguši, stanica Dugi do, Donja zaustavna zatanica II, stanioca “Krobatin”, stanica “Trollmann”, Stanica Bajice. Ugaona stanica i stanica Cetinje.
Austrougarska žičara – stanica Dugi do
Žičara Kotor-Krstac-Njeguši-Cetinje funkcionisala je tokom cijele druge polovine Prvog svjetskog rata 1916-1918.godine i sa njome su prenešene hiljade tona hrane bez koje bi inače, crnogorsko civilno stanovništvo teško postradalo od gladi. Žičara je demolirana u završnim ratnim operacijama krajem 1918. kada su dvije podstanice su izgorele, ali su najveću prepreku njenoj eventualnoj obnovi stvorili upravo građani koji su od nje prethodne dvije godine imali najveću korist, jer su civili kada se austrougarska vojska povukla, odnosili djelove sa stanica i podstanica žičare. Ostalo je zabilježeno da su Amerikanci čiji je Crveni krst neposredno nakon okončanja rata pritekao u pomoć Crnoj Gori, namjeravali da obnove austrougarsku žičaru od Boke do Cetinja kao najefikasniji način transporta pomoći u hrani koju su oni za stanovništvo stare Crne Gore brodovima dopremali u Kotor. Glasnik “Novo doba” tako je u broju od 7.januara 1919. donio natpis o namjerama Amerikanaca da obnove žičaru i stoga javno pozvao lokalno stanovništvo da vrati u međuvremenu poskidane djelove mašinerije i merhanizama sa ovog važnog transportnog sistema, ali se to na žalost, nikada nije dogodilo. Žičara je stoga u narednih desetak godina gotovo potpnuno nestala jer su skoro svi njeni objekti porušeni i poharani, a djelovi poskidani i prodati u staro željezo.
Više desetaka hiljada protestanata sudjelovalo je u nedjelju u Briselu na prvom velikom hodu za klimu od izbijanja epidemije koronavirusa i nekoliko tjedana prije međunarodnog sastanka na vrhu COP26.
Po procjeni policije, najmanje je 25.000 ljudi sudjelovalo u toj trokilometarskoj povorci koja se protezala od kolodvora Brisel-Sjever do parka Cinquantenaire. Organizatori su ocijenili da je bilo 70.000 sudionika.
“Vrijeme je za promjenu sustava i radikalno djelovanje. Riječ je o opstojnosti čovječanstva”, rekla je za tv-mrežu VRT klimatska aktivistkinja Anuna De Wever.
Gotovo 80 organizacija okupljenih pod sloganom “Koalicija za klimu” pozvalo je na prosvjed u kojemu su sudjelovali istaknuti belgijski političari.
“Klima je društveno-gospodarsko pitanje. Sada je moramo zaštititi jer moja generacija neće snositi posljedice”, rekao je Conor Rousseau (28), predsjednik stranke Vooruit, stare socijalističke stranke u Flandriji.
Protesti su imali posebnu važnost nakon smrtonosnih poplava koje su u srpnju pogodile Belgiju.
“Političari umiru od starosti, Rosa je umrla zbog klimatskih promjena”, pisalo je na transparentu, smjerajući na 15-godišnju djevojku koju je u julu odnijela bujica.
Hod se događa nekoliko sedmica prije početka UN-ove konferencije o klimatskim promjenama COP26 u Glasgowu na kojoj će vlade razgovarati o zadržavanju planiranog ograničenja klimatskog zatopljenja na 1,5 Celzijevih stupnjeva, kao što je predviđeno u Pariškom ugovoru o klimi iz 2015.
U hitnom postupku, sudija suda za prekršaje u Budvi, odjeljenja u Kotoru Ivana Vukasović danas je izrekla je okrivljenom N.M. (1994) iz Mladenovca, republika Srbija kaznu zatvora u trajanju od 15 dana jer je na magistralnom putu Kotor-Budva u mjestu Radanovići upravljao motociklom u alkoholisanom stanju u koncentraciji od 2,23 promila.
Zbog vožnje neregistrovanog motocikla, okrivljenom je izrečena novčana kazna u iznosu od 125,00 eura, koja je zbog nemogućnosti naplate zamijenjena u dodatnih 5 dana zatvora.
Okrivljenom je izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motociklom na teritoriji Crne Gore. Odmah po izricanju rješenja, okrivljeni je upućen na izdržavanje kazne u UIKS.
Tokom jučerašnjeg dana Institutu za javno zdravlje prijavljena su tri smrtna ishoda povezanih sa SARS-CoV-2 infekcijom Nikšića, Pljevljai Ulcinja. Među preminulima najmlađi je imao 65 a najstariji 83 godine starosti. Ukupno je dijagnostikovano 288 novopozitivnih slučajeva infekcije virusom korona.
Laboratorije Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG), druge javne i privatne laboratorije koje se bave dijagnostikom infekcije novog koronavirusa su tokom jučerašnjeg dana (subota, 09.10.2021. godine) završile analizu i IJZCG dostavile rezultate 2536 uzoraka na novi koronavirus.
Opština
Novopozitivni slučajevi među građanima Crne Gore
Podgorica
97
Pljevlja
51
Nikšić
33
Bar
20
Berane
11
Bijelo Polje
11
Tivat
11
Herceg Novi
10
Tuzi
10
Budva
9
Cetinje
9
Andrijevica
3
Danilovgrad
3
Kotor
3
Rožaje
2
Šavnik
2
Plav
1
Plužine
1
Ulcinj
1
Ukupno
288
Udio novopozitivnih slučajeva u ukupnom broju testiranih za 09.10.2021. godine je iznosio 11,36%.
Ukupan broj preminulih povezanih sa COVID-19 infekcijom u Crnoj Gori od početka pandemije je 1986.
Do 15 sati prijavljen je oporavak kod 374 pacijenata.
Uzimajući u obzir sve novootkrivene slučajeve kao i broj oporavljenih, ukupan broj trenutno aktivnih slučajeva COVID-19 u Crnoj Gori iznosi 5440.
Od početka epidemijskih dešavanja (mart 2020. godine) ukupan broj registrovanih slučajeva infekcije novim korona virusom u Crnoj Gori je 135 298.
Evropska organizacija za bezbjednost vazdušnog saobraćaja (Eurocontrol) omogućiće Aerodromima Crne Gore besplatno skeniranje mreže i javnih IP adresa koje koriste, što je jedan od najsavremenijih sistema nadzora.
„Ova analiza bi trebalo da prepozna potencijalne loše tačke i preduprijedi neželjenje efekte koji se mogu desiti zbog potencijelne „ranjivosti“ sistema“, navodi se u saopštenju Aerodroma.
Izvršni direktor Aerodroma, Goran Jandreoski, zahvalio se Eurocontrolu na tom grantu, koji iznosi oko 100 hiljada EUR.
“Ova usluga, koja je prilično skupa, za naše Aerodrome će biti besplatna. Zaista smo privilegovani što smo u zoni evropskih zemalja koje će imati tako savremen sistem nadzora”, rekao je Jandreoski.
Iz kompanije su objasnili da Eurocontrol ima široku paletu usluga koje pruža svojim članovima, a od skoro je aktivirala i ovu, baziranu na najpoznatijem svjetskom skeneru ranjivosti informacionih sistema i mreža Nessus.
U ovom procesu vodeću ulogu ima njeno odjeljenje EATM-CERT.
Od malih nogu je u kužini, inspriaciju nalazi svuda oko sebe, opušta ga priprema domaće paste, želja mu je da radi na “novoj crnogorskoj kuhinji”. Njegovo ime je Damir Moškov, kuvar i autor bloga Gastrolomije.
Boka News: Kako ste zavoljeli kuvanje i da li ste znali da će to biti Vaš poziv? Približite našim čitaocima pojam “private chef”?
Damir Moškov: Kuvanje, sam praktično volio od malih nogu, ali se nisam se prihvatao komplikovanijih recepata do mnogo godina kasnije. To je nekako došlo spontano, počeo sam sve više da kuvam, učim, istražujem, a kako mi je išlo dobro, vuklo me dalje. Onda su tu bila i putovanja, što je dodatno proširilo moje vidike, sa svakim novim putovanjem sam više novih kuhinja upoznavao i isprobavao nakon povratka kući.
Private chef priča je došla naposlijetku, vrlo skoro, kada sam postao dovoljno siguran u sebe i svoje umijeće u kuhinji. Nije da ranije nisam bio siguran, više je bilo u pitanju baratanje sa više kuhinja bez gledanja u recepte, što sam želio da savladam. Sada mi drugi recepti služe kao inspiracija i ideja, ali mogu sam da slažem jela po svom ukusu. A kako sam volim da pomijeram granice kada kuvam za sebe i svoju porodicu i prijatelje, tako i za svoje klijente uvijek nastojim da ponudim nešto više, nešto novo, neko uzbuđenje i dobro iskustvo.
Boka News: Ako spremate za svoju dušu, koja jela preferirate?
Damir Moškov: Ja uglavnom spremam za svoju dušu. Dobro, porodica prva bira što da spremim, ali uklopim ja uvijek nešto za sebe tu. Rekao bih da se jela za moju dušu mijenjaju po sezonama kao i moje kuvanje uopšte, ali ako bih izdvajao nešto, onda je to pasta. Volim da spremam domaću pastu i da je spremam na hiljadu načina. Taj ritual spremanja domaće paste, pa razvlačenja tijesta kroz pasta mašinu, veoma je smirujući po mom mišljenju. A ukus svježe tjestenine je neuporedivo bolji od kupovne. Neka pasta sa mesnim traguom bila bi moj izbor u hladnijim mjesecima, dok ljeti najčešće biva pasta sa gamborima.
Pasta
Boka News: Koja kuhinja je najizazovnija za spremanje? A šta je ono što najčešće spremate?
Damir Moškov: Neka jela mogu da budu više zahtjevna za pripremu i u svakoj kuhinji ima lakših i izazovnijih jela. Možda je najizazovnije spremati tradicionalna jela, pogotovo kada ste došli na nivo kuvanja da prosto želite da kuvate jela koja su inspirisana tradicijom, ali sa nekim izmjenama koje to jelo malo mijenjaju i modernizuju na vaš svjestven način. Moja velika želja je da radim sve više na “novoj crnogorskoj kuhinji”, tj. nekim mojim receptima koji uzimaju inspiraciju iz tradicionalne kuhinje.
Rekao bih da ipak najviše spremam italijansku kuhinju, ali to kod mene ide u naletima. U nekom periodu više spremam mediteransku kuhinju (Italija, Španija i Francuska), a u hladnijim mjesecima imam običaj da koristim više začina, pa spremam više azijsku kuhinju.
Boka News: Recepte iz Vaše kužine možemo pronaći na blogu, kako su nastale gastrolomije?
Damir Moškov: Kada su moje kuvanje i slike hrane počele da preplavljuju moj lični instagram profil, odlučio sam da pokrenem blog Damirove Gastrolomije, prvo kao instagram profil samo, a kasnije i online blog. Od skoro sam preimenovao u gastrolomije.me
Jela Damira Moškova
Gastrolomije su od samog početka neka vrsta dnevnika našeg svakodnevnog pjata. Na svom profilu dijelim ono što spremam, u prilično sirovom obliku, ne koristim photoshop, ne slikam hranu u savršenom svijetlu toliko da se hrana ohladi. Kod mene sve ide brzo i uvijek jelo jedemo dok je svježe i toplo, ne podređujemo se blogerskim standardima. Izgleda da moji pratioci vole taj sirovi pristup i inspirišu se od mog svakodnevnog kuvanja, što i jeste ideja. Nekada mi raspored dozvoljava da više kuvam, nekada manje, što se reflektuje u fekventnosti kojih objava, ali trudim se da donesem nešto novo svaki put kada objavljujem.
Boka News: Mi imamo Vaše recepte, a ko Vas ispriše?
Damir Moškov: Sve me inspiriše! Ja se zapravo lako inspirišem. Inspiriše me sama hrana i namirnice koje svježe kupim na pijaci, a kada kuvam za druge, inspiriše me ko zapravo dolazi na ručak/večeru, pa shodno tome ko dolazi ja se inspirišem i dobijam ideje što bi bilo interesantno da spremam.
Internet je inspirativno mjesto takođe, pogotovo Instagram. Sada sam već na nekom nivou kuvanja kada mogu da vidim neku sliku jela i imam dobru predstavu kako se sprema. Nekada stavim sa strane nekoliko recepata i čekam pravi trenutak da spremim, nekada impulsivno vidim nešto što mi se toliko svidi da odmah spremam.
Jela Damira Moškova
Boka News: Kuvar, bloger ali i učitelj. Kako izgledaju Vaši časovi kuvanja i šta polaznici sve uče?
Damir Moškov: Do nivoa učitelj je došlo prirodno, kao jedan malo drugačiji vid prenošenja znanja u odnosu na blog. Prilikom časova kuvanja polaznici direktno učestvuju, gledaju i probaju jela, pa je tako učenje lakše i efikasnije. Mnogi su nakon tih časova uvrstili probana jela u svoje redovno kuvanje u kući. Princip kojim se ja vodim je da sam ja kuvar koji kuva u svojoj kući, a ne školovani kuvar. Tako da ja prenosim znanje iz tog ugla, optimizovanog kuvanja u kući, a ne profesionalnoj kuhinji, što je naravno blisku polaznicima. Mislim da je to još jedan razlog zašto je moja priča pitka, jer se mnogi prepoznaju u mojim riječima. Ja kuvam u slobodno vrijeme, kao i večina, ja radim preko dana i imam ograničeno vrijeme da provedem u kuhinji, kao i većina. Tu se stvara kontakt i učenje dolazi prirodno.
Izbor onoga što učimo je najrazličitije, od nekih osnova, recepata koje svi treba da imaju u rukavu, do neke specifične kuhinje koju obradimo, kako bismo proširili neke vidike i naučili nešto neobično. Najviše sam ponosan na časove domaće paste na kojima sam mnoge ljude naučio da prave svoju pastu i koji su to nastavili širiti dalje, praveći svojim porodicama pastu, na njihovo oduševljenje.
Jela Damira Moškova
Na kraju, postoji još jedan aspekat moje kulinarske priče, koji se spaja sa mojim poslom u marketingu i organizaciji događaja. Kombinacija i kulminacija svega što sam do sada naučio u kuhinji, koncept pod imenom The Wild Table.
U osnovi, The Wild Table je jedinstveni “food experience” koncept koji je osmišljen i razvijen u agenciji M2C Montenegro. The Wild Table divlju lepotu Crne Gore prenosi do trpezarijskog stola, kroz lokalnu hranu i raznovrsne zalogaje. U sklopu koncepta organizujemo privatne i korporativne večere, tim bildinge, unikatna gastro iskustva koja predstavljaju poseban gastro i iskustveni dozivljaj.
Damir Moškov
Boka News: Postoji li neki „tajni” sastojak ili korak u pripremni da jela budu ukusnija koji koristite?
Damir Moškov: Ono što najviše volim kod kuvanja je to što je uloženo vrijeme direktno proporcionalno finalnom rezultatu i užitku na kraju. Uvijek kada provedem više vremena u kuhinji i potrudim se oko nekog jela, taj trud se osjeća dok jedemo. Zato smatram kuvanje i jednom relaksirajućom radnjom, koliko god nekada fizički može da bude zamorno.
“Tajni” sastojak možda ne postoji, ali jedno je sigurno: svježi, kvalitetni sastojak je najbolji sastojak. Kako vrijeme odmiče, tako više naginjem ka jednostavnijim receptima, dok kad sam učio, želio sam da zakomplikujem, misleći da tako dobijam bolje jelo.
Važno je u kuhinji biti samouvjeren i opušten, te raditi bez žurbe, pogotovo u počecima. I naravno biti radoznao. A prirodno ćemo biti radoznali ako naš nešto zanima. Ja sam lično više volio učiti preko video sadržaja, a zahvaljujući Youtube-u, takvog materijala bar ima dovoljno.
U Gradskoj kafani u H. Novom u subotu je u održano donatorsko veče za mjuzikl “San o Boki”, koje će svoju pretpremijeru pred novskom publikom imati 25. oktobra, a premijeru 26. oktobra.
Tokom večeri, učesnici mjuzikla, koji se s nestrpljenjem iščekuje u Novom, otkrili su samo dio onoga što je sadržano u “Sno o Boki” i tako uputili najbolji poziv svima za prvu zvaničnu predstavu koja će se održati u Park Hall.
Razgovor sa kapetanom Stumbergerom, muzika i pjesma Maje Lukšić, kao i Lukas Boka iz Argentine, dobra energija i zajednička želja da “San o Boki” postane stvarnost, ispunili su još jedno lijepo organizirano veče u Gradskoj kafani, koje postaje sigurna kuća, oslonite se na sve projekte hercegnovske kulturne scene.
Slike Gordane Špralje Tomašević sa motivima mjuzikla takođe su prodate na donatorskoj večeri , a prihod je namijenjen za obezbjeđivanje sredstava za mjuzikl.
