Ja sam majka četvoro djece i majka dijeteta sa cerebralnom paralizom. Ne plašim se života, plašim se smrti. Ne želim je blizu moje porodice, ni njenu sjenku da osjetim… jer već jesam.

Ja sam majka borac i moje dijete je borac. Moja djeca su moji heroji, idoli. Njih ljubim, njima se klanjam, njih volim i njih čuvam. Poslednjih godina od ljudi, školstva, kriminalaca, politike, popova, vakcina, virusa. Danas se za njih plašim mnogo više nego juče, i zato ću danas za njih da se borim mnogo više nego juče.

Za početak,  moja djeca narednih mjesec dana neće ići u školu. Neće sjediti sa djecom koja su danas ljubila mrtvo tijelo; moja su danas čitala lektiru na obali mora. Neće ni slučajno čuti od nekog učitelja kako je tužno bilo, i koliko je svijeta bilo, jer moja djeca od marta žive karantin da bi zaštitili svoju sestru. Osjećat će se drugačije i pitat će sigurno zašto, i nedostajaće im drugari iz škole.

Ja za svoj strah i pitanja svoje djece trebam krivca.

I tako danas svjedočim koliko je hiljada tužnih, meni nepoznatih ljudi bilo ispred hrama, bez maski uglavnom i naravno. I čini mi se da je svaki od njih pokušao da mi ubije dijete. A onda snimci i govori: premijer, predsjednik parlamenta, gradonačelnici, pjesnici; sve važna lica.

Da li od pojanja, ili uplakanih narikača, zbunjene djece, tamjana… meni se desilo javljanje… došao mi krivac… Dritan Abazović.

Ne krivim novog premijera, shvatila sam kojoj feli pripada, a gledajući ove snimke shvatiće i cijeli svijet. Nije on kriv što se pričestio, što ne nosi masku, što nije ostao kući i pozvao sve građane da slijede njegov primjer, prate preko malih ekrana, čuvaju zdravstvo, jedni druge… ne, to je on. Prethodna politička elita je mislila isključivo na sebe  i svoje interese, a novi iskljućivo ne misli na moje interese, ni interese mog bolesnog dijeteta. Meni se isto piše… loše.

Ne krivim ni gradonačelnika moga predivnog grada Kotora. Nije bilo dovoljno proglasiti dan žalosti, u tišini svoga doma ili samoći Svetog Nikole oplakati svog duhovnog vođu. Pozvati Kotorane da ne idu, ne ugrožavaju već uništen grad,  pridržavaju se mjera, pokažu jadnoj Crnoj Gori kulturu življenja, kulturu po kojoj je Kotor drugačiji od prizora koji smo danas gledali. Ne, on je bio u prvim redovima, doduše sa maskom slušao „političko“ izlaganje svoga lidera. Meni i mom Kotoru se isto piše… loše.

Krivim Dritana Abazovića, jer je u meni prvi put probudio nadu da će biti drugačije i bolje. Da će moja djeca rasti bez ubistava, afera i litija. U zelenoj državi, sa očuvanim kulturnim nasleđem, turističkom destinacijom, corona free…

Krivim Dritana Abazovića jer sam prvi put izašla da glasam, za budućnost svoju i svoje djece, ali ne u ovom pravcu, ne sa ovakvim liderima. Krivim ga jer ne cijeni dovoljno svoja 4 mandata. Ovo su danas tvoji politički izbori, ne moji…. ti si bio moj izbor.

I zato što niko do sada i očigledno niko od sada neće čuvati moju porodicu, moraću sama. Čekajući nove crne rekorde, nove mjere, nove ostavke i novu ekspertsku vladu…. ja mojoj djeci uvodim online nastavu.

A ti mladi, prepametni i sexi Dritane idi u školu i opravdaj im izostanke!!!

/Mija Kovačević/