Kapetan Josip – Joško Marković posvetio je cio život pomorstvu. U toj profesiji prošao je sve – od kadeture do najvišeg zvanja, stalno učeći i usavršavajući se, tragajući za najboljim primjerima kako postupiti u nekim situacijama koje se na brodu svima dešavaju. Dugo životno i radno iskustvo zadržali su njegova interesovanja za struku, pa redovno prati i informiše se o plovidbi, pilotaži, bezbjednosti…
Baveći se pomorstvom, a živeći u Kotoru, jeste li nekada razmišljali o drugim poslovima?
Rođen sam u Kotoru prije 74 godine, gdje su rođeni i moj otac, đed, pađed… To je grad iz kojeg se nikada nisam odselio, iako svako u nekoj fazi života razmišlja o tome kako bi možda negdje drugo imao više šansi i bolje uslove rada. Čak i ako sam nekada o tome razgovarao sa porodicom, nikada nije bilo konkretne odluke da se bilo gdje krene. Ono što sada mogu reći je i da se ne kajem zbog toga. Jednu godinu proveo sam u Gabonu radeći kao lučki kapetan, nakon što me predstavnik jedne svjetske kompanije preporučio za taj posao. Gabon je nekada bio francuska kolonija, njegova prijestonica Librevil je razvijen lučki grad, pa su i moja primanja bila visoka. Pokrivao sam cijelo područje zapadne Afrike i imao mnogo bolju zaradu od one koju sam mogao imati kao kapetan broda, ali mi taj način života nije odgovarao. Najbliži saradnik mi je bio iz Gane, čovjek čiji je otac nekada bio ambasador te zemlje u Jugoslaviji, pa sam od njega dobio mnoge važne savjete kako postupiti ukoliko se nekada nađem u snekoj neprilici. Na moju sreću, to se nikada nije dogodilo.
Poučeni tim iskustvom, ali i svjesni rezultata koje ste radom ostvarili, da li biste za sebe mogli reći da vas je tokom posla pratila sreća?
Ma koliko neke stvari kroz koje sam prolazio bile teške, ni inače mogu reći da sam imao sreće. I u poslu i u nekim situacijama oko njega. Jednom mi se dogodilo da, vraćajući se s broda, bude utvrđeno da, kao neko čiji pasoš 90-ih nije davao velike mogućnosti kretanja, mogu iz Atine da sletim jedino u Sarajevo, jer je za sve zemlje osim BiH trebala viza. Došavši tamo morao sam promijeniti dva taksija na granici entiteta. Kako sam se približavao Kotoru shvatio sam da kod sebe nemam aktovku u kojoj ne samo da je sav moj zarađeni novac, već i onaj koji sam nosio suprugama Kotorana koji su ostali na brodu, jer platni promet tada nije jednostavno funkcionisao. Taksista je odmah rekao da će pokušati da nađe kontakt vozača koji me dovezao do granice. Kada mi je sjutradan pozvonio telefon i kada mi se vozač javio, pozvao sam ga da dođe kod mene. Upravo dok smo sjedili na terasi došla je supruga jednog pomorca po svoj novac. Pitam se kako bih, da taksista iz Sarajeva nije bio pošten, tada ikome objasnio šta se dogodilo. Na moju veliku sreću izbjegnute su sve neprijatnosti, a vjerujem da je to zbog toga i što sam se i sam uvijek trudio da nikoga ni za šta ne uskratim.
Da niste pomorac čime biste se bavili?
U pomorstvu sam proveo čitav život. Počeo sam da plovim 1965. godine, kao kadet i do penzionisanja brodovima Jugooceanije, a potom brodovima stranih kompanija i bio promovisan u sva zvanja, počevši od trećeg oficira do zapovjednika. Na kraju radnog vijeka nekoliko godina bio sam pilot Luke Kotor sedam godina. Kotorski pomorci su nekada bili veoma cijenjeni, škola je bila na visokom nivou, pa je i za strane kompanije informacija da je neko iz Kotora bila značajna. Tokom sankcija 90-ih godina bio sam na grčkom brodu u Singapuru. Sve se odvijalo u velikim problemima. Na brodu nije bilo vode, veliki broj uređaja nije radio. Agent mi je donio novac da isplatim posadu. Toliko je bilo vruće da sam znoj neprestano brisao peškirom. Kada mi je agent dao da potpišem platnu listu konstatovao je kako je ovo pretežak posao i pitao kako mogu da ga obavljam za toliko novca. Kada sam mu objasnio da tada nije postojao drugi način da pristojno živim od svog rada, poručio mi je da zarada nije na brodu nego oko broda. Sa ove tačke gledišta vjerujem da bih, da sada mogu da biram, isto odlučio da završim pomorsku školu, ali bih se bavio komercijalom. Taj posao sam obavljao ko godinu u Jugooceaniji, a i na brodovima sam uvijek volio da analiziram svaku klauzulu ugovora. Možda bih se baš zbog toga, da danas biram zvanje, opredijelio za pomorsko pravo. Bio sam u situaciji kada je u Jugooceaniji trebalo da potpišem ugovor o stalnom radnom odnosu. Direktor je okupio nekoliko nas i najavio da će testirati kako znam o engleski jezik. Očekivao sam da će nam dati da prevodimo ugovore, posebno manje razumljive klauzule. Međutim, on je samo postavio nekoliko pitanja – vrlo jednostavnih rečenica za prevod. To me malo razočaralo, jer sam vjerovao da se od mene više očekuje, pa sam ipak odustao od tog posla i vratio se plovidbi.
Kako vam iz današnjeg ugla djeluje pomorstvo?
Danas se, ne samo kod nas, već i svuda u svijetu, mnogo toga promijenilo. Postoje kursevi i doškolovavanja, pa danas treći oficir može biti i neko ko ranije nikada nije bio na brodu, obrazovanju, onakvom kakvo je nekada bilo ključno, daje se manji značaj, tako da više i nismo tako na glasu. Ipak, ohrabrujem sve mlade ljude da se bave ovim poslom, jer malo gdje mogu steći toliko vrijednih iskustava ili pronaći sebi priliku da rade srodne poslove u ovoj oblasti. Plovidba nekad i plovidba danas se mnogo razlikuju. Prije svega, ugovori su kraći, uslovi su bolji, komunikacija je jednostavnija… Nekada to nije bilo tako. Jednom davno mi se dogodilo da na brodu strada član posade, iz Rusije, i to baš 19. decembra. Plovili smo 14 dana do luke u kojoj je njegovo tijelo iznešeno s broda. Kasnije bi mi svaki 19. decembar – dan Svetog Nikole kojeg pomorci posebno obilježavaju, umjesto u slavlju protekao u prisjećanju na taj dan. Takođe, sjećam se kako je bilo 1979. kada je Kotor bio pogođen zemljotresom. Bio sam jedini iz Crne Gore na brodu i tek u večernjim satima preko telegrafiste sam to saznao, a prvo što sam čuo je da je Kotor potpuno sravnjen sa zemljom. Tek kasnije preko članova posade drugih brodova pristizale su nove informacije o svemu što se zaista dogodilo. Ne kažem da je danas lako, ali komunikacija, pa makar i povremena, ipak svakome mnogo znači.
Koje iskustvo na brodu Vam je najdragocjenije?
Osim na brodovima Jugooceanije plovio sam i na italijanskoj kompaniji MSC i tu sam uvidio veliku razliku u odnosu prema poslu. Međutim, najbolja kompanija na kojoj sam plovio bio je Zodiac. U pitanju je najorganizovanija kompanija u kojoj se najviše nauči, u kojoj se stvori najviše prilika, ali u kojoj se od pomorca najviše i traži, jer poslodavac dobro zna zašto vas angažuje. Jedna velika prednost Zodiaca je što su brodovi imali punlikaciju „incident file“ koja je sadržala sva moguća uputstva za postupanje u svim situacijama za koje je neko predvidio da bi nekada mogle da se dogode. To je kompanija sa velikim brojem brodova na kojima se svakodnevno neminovno javljaju manji ili veći problemi, no za razliku od mnogih njihove stručne službe evidentiraju kako su se problemi dogodili, kako se mogu riješiti i kako se moglo spriječiti da se više ne dešavaju. Svaki slobodni trenutak sam probodio čitajući to kako bih znao kako postupiti na ispravan način.
Vjerujete li u perspektivu Kotora kao lučkog grada, da li je potrebno mijenjati strategiju i drugačije se odnositi prema poslovanju luke?
Svjesni broja kompanija i ljudi čija egzistencija zavisi od dolaska kruzera jedino što treba da se potrudimo je da udružimo znanja – sopstvena i svjetska, kako bismo smislili što bolji način upravljanja, unaprijedili poslovanje i eliminisali štetu koju ovakva djelatnost pravi. Imamo iskusne pomorske kapetane, imamo i mlade ljude koji su stekli nova znanja u ovoj oblasti, pa je ono što nam ostaje da sve to udružimo i da u saradnji sa inostranim stručnjacima, poput Holanđanja u čije sam znanje imao priliku da se uvjerim, stvorimo preduslove za razvoj lučkog grada od kojeg će svi imati korist. Ono što je veoma važno je da vodimo računa da sve negativne prateće pojave svedemo na minimum. Moramo govoriti o štetnom uticaju vibracija koje ogromni kruzeri stvaraju u zalivu i ne smijemo zanemariti niti jedan segment njihovog uticaja ako želimo da i ubuduće od njih imamo koristi.
O Kotoru se često govori kao o poželjnoj destinaciji za jahte. Da li je moguće imati i njih i kruzere istovremeno?
Više puta sam bio svjedok situacije kada jahte ometaju isplovljavanje ili bezbjedan vez kruzera. Takođe i kruzeri ometaju plovidbu jahti. Nekoliko puta sam bio pilot na velikim jahtama. Prostor za jahte je veoma mali i treba dobro voditi računa o tome da one budu smještene na dovoljnoj distanci. Moramo biti svjesni da je u ovom poslu bezbjednost na prvom mjestu i da sve drugo proizilazi iz toga. Bilo kakve priče o razvoju luke, uplovljavanja jahti, dolaska kruzera i njihovog nesmetanog kretanja nema, niti to može biti profesionalno i odgovorno ako bezbjednost nije na prvom mjestu.
Kako danas izgleda Vaš dan i kako volite da provodite vrijeme?
Otkako sam se penzionisao nemam utisak da sam dobio mnogo više slobodnog vremena, možda najviše zbog toga jer sada mnogo toga drugog radim i dan mi zaista brzo prođe. Slobodno vrijeme provodim čitajući. Film volim da pogledam samo u kinu, idem kad god sam u prilici, jer tome i jeste takva namjena. Pronašao sam zanimaciju u poslovima u vrtu, pomalo eksperimentišem, često i uspjem. Kada je bilo prilike pratio sam gradska dešavanja, posebno koncerte Kotor Arta i slična dešavanja. Volim i da sa svojim kolegama iz struke koji su i dalje aktivni u poslu porazgovaram o temama u kojima mogu dati savjet, naravno, uz moju želju da vidim kako se neke stvari mijenjaju i idu na bolje.
Ne izlazeći iz okvira struke, aktivni ste i u politici. Otkud interesovanje za to?
U politici sam od osnivanja nekadašnjeg SDP-a. Prvi sastanak kojem sam prisustvovao vodio je Ante Marković, čije riječi su me tada navele na to da o nekim stvarima ne treba samo razmišljati, već i djelovati. Danas sam u Socijaldemokratama, jer mi je njihov način razmišljanja bliži, a rješenja koja nude smatram konkretnijim i najkvalitetnijim na domaćoj političkoj sceni. Spreman sam da podijelim on o iskustvo koje imam i koje gradu može biti korisno i da podržim ono što je dobro.
/Razgovarao Božidar Proročić/
