Najstrašnije bi bilo da COVID-19 prođe a da sve ostane isto kao ranije. Šta iz pandemije možemo izvući i čemu nas mogu naučiti drugi narodi i narodnosti?

Trenutno se nalazim u Portugalu gdje, kao i u mnogim drugim državama, postoji dogovoren ritual pružanja podrške zdravstvenim službama svake večeri u određeno vrijeme. Od prije par dana ipak se više ne može čuti gromoglasno aplaudiranje sa obližnjih balkona. Pojedinci su apelovali da se pljesak zamjeni tonovima državne himne. Naprasno je aplaudiranje postalo tiše, a malobrojni pokušaji intoniranja himne “A Portuguesa” izviždani.

Zašto su građani protiv pjevanja himne iako punim srcem podržavaju zdravstvene službe?

Jeste solidarno navijati sa terase, ali je solidarnost širi pojam koji obuhvata dobrobit svakog pojedinca, čime se dalje gradi srećna i napredna zajednica. U Lisabonu se izuzetno njeguje diverzitet i inkluzija, te se intoniranje himne doživjelo kao nepotrebno dodavanje nacionalnog predznaka i prijetnja portugalskom multikulturalnom identitetu. Ne morate nužno znati himnu, jezik ili se izjašnjavati kao Portugalac da bi bili građani ove države. Jednaki su oni koji vjekovima vuku korijene sa ovih područja i oni koji su, poput mene, skoro došli ili su samo u prolazu.

Dok nam ovaj antologijski čin drži lekciju teorijski, na daljinu, sama epidemija koronavirusa nas uči kroz praksu i iskustvo. Sada djelimično prolazimo kroz stvari koje su određene potlačene grupe i pojedinci iskusili odavno. Većina Palestinaca od kada zna za sebe ima zabranu putovanja, sirijski imigranti dugo vremena osjećaju kako je to biti odvojen od svojih voljenih, a Kurdi kako je konstantno živjeti u strahu.

Poenta je jasna – sada imamo priliku da zaista razumijemo ugrožene, kao i da preispitamo prioritete i odnose moći. Možda onda konačno prekinemo da primjenjujemo ono ponašanje zbog kojeg se može reći da je u Crnoj Gori prelijepa priroda, ali ne i društvo.

Za “prelaznu ocjenu” iz solidiranosti je minimum da seksualno zlostavljana žena ne dobije pitanje šta je nosila tog dana; transrodna osoba ne čuje komentar “Je li ovo muško ili žensko?”; a imigranti ne osjete prijeki pogled i bodljikavu žicu. Sada, kada smo iskusili djelić njihovog straha, izolacije i deprivacije osnovnih prava, imamo informaciju iz prve ruke koju je neophodno  pretočiti u empatiju.

Kada sve ovo okonča, naći ćemo se na raskrinici između dva puta – onog dobro poznatog koji vodi u već viđenu neukost, netrpeljivost i oholost, i drugog koji vodi u saosjećanje, suživot i razumijevanje.

Korona će proći, ali na nama je težište odluke šta ćemo iz ove situacije izvući i kako ćemo se dalje ponašati prema drugim ljudima, životinjama i planeti. A kada smo već kod kuće, neka to bude prva lekcija koju ćemo naučiti “na daljinu”.

Pozdrav iz Lisabona,

poštujte društveno distanciranje, ali samo fizički, od virusa, ne i od ljudi.

Autor teksta je Dušan Pajović iz Kotora, student master programa psihologije u oblasti interkulturalnih relacija na univerzitetu ISCTE u Lisabonu.