Visoki valovi, poplavljene rive, srušena stabla, zaustavljen trajektni promet… Tako je izgledao olujni ponedjeljak 29. oktobra, dan kad je Dalmaciju pogodilo godinama nezapamćeno jugo. Ono što su meteorolozi danima najavljivali, obistinilo se u svojoj punoj žestini. Vjetar praćen obilnim pljuskovima divljao je obalom, lomio grane i podizao višemetarske valove. Zadarska riva koja je odolijevala desetljećima brojnim fortunalima, rastrgana je snagom valova kao da je sačinjena od lego kockica. Već je tijekom dana bio zaustavljen sav brodski promet. Na moru nije bilo žive duše. Olovno jugo valjalo je valove velike poput bregova Zadarskim kanalom, a isploviti po takvom nevremenu mogao je samo onaj tko je potpuno lud.

Ili zbog prijeke potrebe – beskrajno hrabar.

Takav dan olujne južine, za kakav se u Dalmaciji od davnina kaže da treba sjediti u konobi, igrati na karte, piti crno vino i jednostavno čekati da prestane, bio je radni za posadu brodice RH 10 ZD Lučke kapetanije Zadar, izgrađenu prošle godine u talijanskom brodogradilištu, trenutno najmoderniju u svim hrvatskim lučkim kapetanijama na Jadranu.

– Znali smo da je ružno vrijeme pa je brod bio na vezu u luci Gaženica, inače je praksa da je preko dana vezan ispred kapetanije na Poluotoku. Zbog olujnog vjetra, tamo je bio siguran vez. Kolega i ja bili smo „stand by“ u kancelariji čekajući, ne daj Bože, neki poziv. Kad, u 18.20 eto poziva! Dobivamo dojavu od kolege u turnusu da imamo hitan medicinski prijevoz iz mjesta Kali na otoku Ugljanu i da moramo isploviti. Doznali smo samo da je doktorica iz Kali zatražila prijevoz jer jedna mlađa ženska osoba hitno treba liječničku intervenciju u zadarskoj bolnici i da ju je potrebno što prije transportirati u Zadar. Uputili smo se službenim vozilom u Gaženicu i isplovili već oko 18.40 sati – kazuju Mario Kalmeta (37), voditelj brodice, u Lučkoj kapetaniji od 2009. godine i Vedran Lovrin (31), nautičar treće vrste, u kapetaniji od 2016. godine.

Baš u to vrijeme jugo je bilo najjače i udari vjetra su bili strahovito jaki na moru koje je „uskuhalo“ od ogromnih valova. Već je pao mrak i ništa se oko broda nije vidjelo, samo tmina, vjetar i jaka kiša koja je šibala lica pomoraca dok su se ukrcavali na plovilo.

– Upalili smo brodicu, pripremili sve da ne bi nešto upalo u more, pospremili konope, prekrižili se i – krenuli, kaže Mario.

– Kako smo se odlučili uputiti po takvom nevremenu? Morali smo probati, pa što bude. Bitno je isploviti. Naša je obaveza da na poziv isplovimo i ako uvidimo da su vremenski uvjeti nepovoljni za plovidbu, vraćamo se nazad. Nismo se vratili već smo pošli prema Kali – priča Vedran.

– Sreća je možda bila u tome što smo kolega i ja imali jednu zgodu prije nekoliko mjeseci kad smo po olujnoj buri, dok je sav promet bio zatvoren, morali otploviti za Rijeku. Stigli smo do južne strane Raba i uvidjeli da se nije baš pametno dalje probijati jer je bio prejak vjetar, oko 200 kilometara na sat, pa smo se vratili natrag. Rekli smo, ako smo onaj put probali, ajmo vidjeti jel ovo gore. Čekala nas je plovidba po olujnom jugu. Značio je to veći val od bure, ali manja jačina vjetra. Bura ima jači udar koji vam može potpuno pomaknuti smjer pramca, a kod juga je drugačije. Čim smo krenuli, dočekali su nas ogromni valovi između kojih upadate, pa se opet propinjete… pa stalno tako. Čak bi nas i cijeli val podigao, pa preklopio, pa opet spustio dolje… Do sad nismo nikada imali potrebe isplovljavati po takvom jugu. Bilo je to prvi put. Znali smo da imamo dobar, moćan brod, a i mi smo bili malo ludi – kaže Mario.

Za vrijeme plovidbe, vladao je mrkli mrak. More i kiša neprestano su zapljuskivali prozore brodice. Održavali su vezu mobitelom sa doktoricom u Kali i pokušavali iz tame Zadarskog kanala ugledati svjetla na drugoj strani obale.

– Mislili smo se gdje pristati. Hoćemo li baš u Kali ili u neku zaštićenu uvalu? Otprilike sam rekao da bi mogli biti koliko toliko zaštićeni u Kalima mada je otvorena prema južnoj strani, ali svejedno se možemo zavući. Rekli smo „dok ne probamo, ne znamo što će biti“. Kolega je opet preko mobitela kontaktirao doktoricu i javio joj da stižemo. Bilo je oko 19 sati, za nekih 15-tak minuta stigli smo do Kali što je bilo izvrsno po tom vremenu – priča Mario.

– U noći, po takvom nevremenu vi ne znate na kakav val nailazite. Koja je njegova visina, veličina, smjer udara. Vidite samo pjenu. Sve je bijelo. Imate radar i kartu (gps). Ali ne vozi se preko karte, nego preko radara koji je ipak pouzdaniji. Mada i on ima po takvom vremenu smetnje. Sjećate se nesreće broda Danče? I tada je bilo takvo olujno jugo… plovite zapravo na slijepo, pomoću navigacijskih uređaja koji su u takvim uvjetima samo donekle precizni. Sve vam to prolazi kroz glavu, ali zadatak morate izvršiti jer nekome je potrebna vaša intervencija i usredotočeni ste na to – dodaje Vedran.

Nakon što su uspjeli uploviti u luku Kali, vezali su se uz jedan manji brod. Liječnička ekipa uspjela je doći medicinskim vozilom u blizinu brodice. Djevojka A.B. (18) prenesena je na nosilima do veza i unesena u plovilo. Koliko su doznali, radilo se o ozljedi glave uslijed čega je došlo do poremećaja rada srca jer su se otkucaji spustili ispod 40 u minuti i bio je to razlog hitne intervencije.

– S njom su bili njen otac, doktorica i medicinski tehničar. Smjestili smo je na ležaj i stabilizirali je, a medicinsko osoblje upozorili na uvjete koji su nas očekivali. Krenuli smo nazad prema Gaženici. Opet isti „rock n’ roll“. Ništa se ne vidi, valjanje, morska pjena. Prije smo imali valove u lijevi, bok, sada u desni. Za nas kao posadu to je bila skoro normalna stvar, mislim da je bilo gore toj djevojci, njenom ocu i medicinskom osoblju koji nisu na to naviknuti. Djevojka je bila cijelo vrijeme prisebna. Pričala je i bila je dobro raspoložena. Doktorica ju je pokušala animirati nekim pričama o luna parku i svi su zbilja bili na visini zadatka. Djelovali smo kao tim i svi smo bili vrlo pribrani i usredotočeni na to što nas očekuje – kaže Vedran.

Valovi su dosezali minimalno tri metra na povratku, manje ne, a moguće je i više. Takvo jako jugo zbilja godinama nije puhalo. Mario je u jednom trenutku primijetio pjenu vala na vrhu prozora. Brodica se međutim ponašala odlično. Niti u jednom trenutku nisu se osjetili nesigurno jer je brodica reagirala čvrsto i na najveće valove koji su se obrušavali na nju. Postigni su brzinu oko 16 milja i tako su plovili cijelo vrijeme, a pri kraju puta podigli su brzinu do čak 20 milja. Otprilike su za 17 minuta doplovili do Zadra, mada se svima put sigurno činio kao čitava vječnost.

– Ulaskom u luku Gaženica nastojao sam navesti brodicu tako da imamo vjetar u krmu kako bi lakše uplovili. Na vezu su nas čekala kola hitne pomoći sa medicinskim osobljem koje je prihvatilo cimu, iako bi to izveli i sami nas dvojica da nikoga nije bilo. Pacijentica je prebačena u kola hitne pomoći i odvezli su je u bolnicu – prisjeća se Mario.

– Nakon što je sve prošlo, osjetili smo veliko olakšanje. Otac djevojke je zahvalio meni i kolegi. Jedan život je bio spašen. Bili smo zadovoljni jer nije postojala niti jedna druga mogućnost da se pacijentica doveze po onakvoj oluji do kopna i bolnice, osim našom brodicom. Niti helikopterom, niti trajektom, nekim drugim brodom. Nitko nije vozio po onom vremenu osim nas i osjećali smo zbilja zadovoljstvo. Da smo mi odustali… Do sutra je pitanje što bi bilo. Čuli smo kasnije da je sve dobro prošlo. Sad znamo kako je ploviti po takvom jugu. Imali smo prilike po orkanskoj buri, a sad smo prošli i jugo. Brodica je položila ispit, to je i bila njezina namjena – ističe Mario.

– A i nas dvojica. Mada su i druge kolege prošle svašta. U tom trenutku bili smo nas dvojica na moru pa sad ispada da smo mi neki heroji, ali da je bila druga posada, isto bi tako i oni postupili jer smo izvježbani za taj posao i volimo ga. A i svi smo malo ludi, bez toga ništa – kažu nam na kraju Mario i Vedran.

Dvojica pomoraca koji su olujnog ponedjeljka zaplovili kroz zadarsko jugo desetljeća.