Guenter Schabowski počešao se po glavi, stavio naočale, oklijevao i nešto petljao po svojim bilješkama.

Činilo se pokušava shvatiti što ondje piše kako bi odgovorio novinaru na pitanje o tome kada će mjere za ublažavanje restrikcija na putovanja istočnih Nijemaca u inozemstvo stupiti na snagu.

Bilo je to oko 19 sati, 9. novembra 1989. Vlak povijesnih promjena nezaustavljivo je krenuo s perona.

Schabowski, član politbiroa istočnonjemačke komunističke partije i njezin glasnogovornik, dio unutarnjeg kruga vlasti “države radnika i seljaka”, kako je DDR samu sebe zvala, upravo je bio objavio pad Berlinskog zida.

Nekoliko novinara, uvjerenih da dolaze na još jednu tipično dosadnu birokratsku konferenciju za novinare, nije moglo vjerovati što čuje.

Činilo se da je to učinio nehotice, nespreman na novinarsko pitanje. Ali povratka više nije bilo.

I trideset godina poslije još traje debata je li iznenadan pad Berlinskog zida, uvod u raspad cijelog istočnog bloka, bila slučajnost? Posljedica lapsusa?

Je li to možda bila posljedica nesporazuma među komunističkom hijerarhijom, iznenađenom razvojem događaja ili proračunata gesta vlastodržaca koji su shvatili da su došli do kraja puta?

U hodnicima moći u istočnom Berlinu, u bogatim vilama sjevernog predgrađa Wandlitza koje su aparatčici zvali domom, raspoloženje je tjednima bilo napeto. Kako spasiti situaciju?

Vlasti u Mađarskoj i Čehoslovačkoj od kolovoza 1989. žmirile su na poplavu izbjeglica koje su bježale s istoka u zapadnu Njemačku.

Od početka rujna stotine tisuća Istočnih Nijemaca svakoga su tjedna prosvjedovale na ulicama i režimu uzvikivale “Mi smo narod!” i “Želimo otići!”.

Kriza je stigla do točke ključanja, a DDR više nije mogao računati na intervenciju velikog sovjetskog brata. U Moskvi se ton promijenio, Mihail Gorbačov govorio je o perestrojki (promjeni) i glasnosti (otvorenosti).

Sovjetski čelnik upozorio je početkom listopada istočnonjemačkog lidera, tvrdolinijaša Ericha Honeckera “da život kažnjava one koji kasne”.

Nekoliko dana poslije, 18. listopada, Honecker je smijenjen. Njegov nasljednik Egon Krenz koji se predstavljao kao relativno umjeren, namjeravao je provesti nekoliko blagih reformi, od kojih je svakako najvažnija bila liberalizacija putovanja.

uenter Schabowski dobio je zadaću da uživo na televiziji rastumači nove mjere o putovanjima. Od toga trenutka, verzije događaja variraju.

Odluka zapravo nije trebala doći do javnosti do idućeg jutra. I značila je da istočni Nijemci moraju uredno zatražiti vize za putovanja u za to predviđenim državnim agencijama.

Krenz i danas zamjera Schabowskom i optužuje ga da je DDR “bacio u tešku situaciju” objavom da mjere stupaju na snagu odmah. Trebao se držati onoga što je imao napisano, kaže Krenz, da liberalizacija kreće idućeg dana.
Ideja je bila da se dopuste kontrolirani odlasci s obaveznom vizom, a ne da se preko noći sruši zid, a s njim i DDR.  Junak ili oportunist?

Je li Schawabovski nehotično pogriješio ili se namjerno odlučio na odvažan potez? On sve do smrti 2015., u 86. godini, nije jasno odgovorio na to pitanje.

U nekoliko navrata se pokušavao prikazati kao junak koji je otvaranjem zida htio “spasiti DDR”.

U razgovoru za dnevnik TAZ iz 2009. Schabowski je kazao: “Došli smo do zaključka da one koji žele otići moramo pustiti da odu, ako želimo spasiti državu”.

Istočnonjemački borac za ljudska prava i kasniji predsjednik Bundestaga Wolfgang Thierse smatra da Schabowski uopće nije bio svjestan što je učinio.

“Znali smo da se nešto sprema gleda slobode putovanja. Ali Schabowski nije ni slutio što će pokrenuti”, sjeća se Thierse.

Nakon što su čuli vijest na televiziji, radiju ili od susjeda, tisuće građana istočnog Berlina pohrlile su u smjeru graničnih prijelaza.
Isprva oprezne, ohrabrila ih je masa koja se skupila na zapadnoj strani i klicala im.

Prvi je pao prijelaz na Bornholmskoj ulici između gradskih četvrti Prenzlauer Berg (istok) i Wedding (zapad).

Pogranična policija, koja je donedavno pucala po onima koji su nekontrolirano pokušali prijeći granicu, bila je u šoku.
“Mi smo jednako zbunjeni kao i vi”, rekao je jedan policajac te večeri masi oduševljenih građana koji su prošetali na zapad.

Među njima je bila i izvjesna Angela Merkel, kemičarka koja je živjela u blizini zida i nakon svoje redovite posjete sauni četvrtkom saznala veliku novost.

“Bili smo bez riječi, ali beskrajno sretni”, rekla je buduća kancelarka javnom servisu ARD-u.

Pad zida, rekla je, proslavila je limenkom piva s prijateljima na zapadu i potom se “u razumno doba” vratila kući na istok.

U petstotinjak kilometara udaljenom Bonnu, tadašnjoj prijestolnici Savezne Republike Njemačke, zastupnici u Bundestagu prekinuli su sjednicu i spontano zapjevali himnu.

Willy Brandt, kancelar kojem se pridaju najveće zasluge za poslijeratnu normalizaciju odnosa zapada i istoka, pjevao je suznih očiju.

Te večeri sve su televizijske postaje  u posebnom programu izvještavale o građanima Berlina koji “plešu na zidu ispred Brandenburških vrata” i tako slave “kraj povijesti”.

Najčešća rečenica te noći među oduševljenim masama na ulicama Berlina bila je: “Totalno ludilo!”.

A što je bilo s nesretnim Schabowskim? Kao i mnogi njegovi drugovi iz politbiroa i on je osuđen zbog suučesništvo u ubojstvima bjegunaca preko zida.

Na izdržavanje trogodišnje zatvorske kazne otišao je 1999., ali je pomilovan već godinu kasnije.

Suprotno nekim svojim bivšim kolegama, Schabowski se na suđenju pokajao.

“Kao nekadašnji pobornik i aktivni sudionik ovog svjetonazora osjećam krivnju pri pomisli na one koji su ubijeni na zidu. Zato rodbinu poginulih molim za oprost”.