Nekada kaznionice za političke zatvorenike, a danas raj za nautičare i izletnike to su Goli otok i Sveti Grgur u rabskom akvatoriju. Desetine tisuća turista kroz sezonu posjete ta dva otoka na kojima su nažalost gotovo svi zatvorski objekti devastirani, a uz bolju brigu države mogli su postati i mjesto pijeteta i turistička atrakcija.
Goli otok ovako u sezoni djeluje kao turistima dobro znana destinacija, desetak brodova i brodica vezano je uz rivu, ne može se reći da se ništa ne čini da se i Goli i Grgur vrednuju u turističkom smislu. No zbog nerješenih imovinsko pravnih odnosa i nedjelovanja države objekti bivše kaznionice razrušeni su umjesto da su na vrijeme pretvoreni u muzej na čemu nam zamjeraju i turisti.
Zanimljivo je shvatiti povijest ovoga otoka i vidjeti što je sve ostalo od ovoga mjesta. Čuo sam da je tu bio zatvor čak do 1988. godine. Mislim da je trebalo sve biti bolje sačuvano i barem tamo gdje je bio zatvor da bude malo čišće i urednije, smatra Talijan Luigi.
I čelnike lokalnih samouprava to boli i s ljudske strane spram žrtava komunističkog režima i s turističke jer bi oba otoka mogla mnogo više doprinjeti s financijske strane i u smislu razvoja Raba kao još zanimljive turističke destinacije.
Goli otok
Ništa nije moguće bez institucionalnog okvira koji mora donijeti Vlada Republike Hrvatske u dogovoru s lokalnom samoupravom i Primorsko goranskom županijom. Moramo znati tko je titular koji bi upravljao otocima na dvije razine kažu u Loparu.
U turističkoj zajednici Općine Lopar kažu da se čak i u postojećim okvirima turizam, pogotovo nautički razvio na oba otoka.
Godišnje oba otoka posjeti sigurno više od 50 000 turista i nešto od sadržaja ipak na ta dva otoka imaju. Imaju na oba otoka i restoran i suvenirnicu i kino dvoranu i turistički vlakić i tako, a nekima dobro dođe malo bijega u osamu od vreve na koju nalaze na otoku Rabu, kaže Marin Mušćo, direktor TZ Lopar.
Upravo to potvrđuju nautičari kojima je i ovako sve dobro i ne trebaju im nikakve promjene.
Otok je lijep ovako divlji more je prelijepo i za nas je ovo sasvim dobro, super slika Hrvatske obale, zapravo prava razglednica. Tu dolazimo već godinama uvijek nam se sviđalo, idemo od otoka do otoka i možemo reći da je ovo krasno mjesto, kažu Talijani Walter i Marta.
Stranci se slažu da žrtve totalitarnih i autoritarnih režima moraju imati svoje mjesto pijeteta na Grguru i Golom otoku i kažu to neće umanjiti turistički značaj ovih otoka već će im samo dati posebno mjesto na turističkoj karti Hrvatske.
Diskretno, na samo dva prodajna mjesta, ovo se ljeto pojavila knjiga “Moje posljednje ronjenje”, autobiografski zapisi Dubravka Balenovića, legende podvodnog ribolova, ali i osobe neobično zanimljivog života, na različitim područjima djelovanja.
U 25 priča, koje se osim kao autobiografija čitaju i kao pustolovni roman i kao lokalni ljetopis i kao ratna kronika, Balenović (74) je zabilježio dramatične okolnosti u kojima je njegova obitelj provela II. svjetski rat u Zagrebu, dolazak obitelji u Mali Lošinj u njegovom ranom djetinjstvu, prve dodire s podvodnim ribolovom, kojim se sa starijim bratom Vladom “zarazio” preko oca Zvonimira, školovanje u Rijeci, prve veće sportske uspjehe, studij u Zagrebu, zarade na vađenju koralja i spužava, putovanja i dogodovštine na najvažnijim međunarodnim natjecanjima, dramatične i umalo fatalne situacije pod morem, poslove u ugostiteljstvu, turistička putovanja (i ujedno sudjelovanja u televizijskim putopisima) u Tanzaniju i Amazoniju, ulazak u politiku, događaje iz dramatične 1991. godine…
Zalazeći u rukavce nebrojenih digresija, o knjizi smo s Balenovićem porazgovarali u lošinjskoj uvali Sv. Martin, gdje uz jutarnju kavu rasprave o politici i nogometu ustupaju mjesto onima o moru i ribolovu.
Otkud ideja za pisanje biografije?
– Ideja da se zapiše nešto iz života rađala se postepeno, s godinama, jer i sam zaboravljam sve više. Općenito, pojedine se činjenice zaboravljaju i iskrivljuju i trebalo ih je zapisati. Povod su mi dala moja djeca – a pisao sam niz godina, u teškom razdoblju mog života – u bolesti, kada sam ostao bez posla, kada je žena bila bolesna, u situacijama koje ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. Pisanje je bilo bijeg od svega toga, tako se to uobličilo. Poticaj su dali publicisti i novinari, moji prijatelji.
Koja je bila uloga Branka Šuljića i Radovana Marčića, koji su navedeni u impresumu knjige?
– Upravo su mi oni dali poticaj, a također i Pavel Gregorić, izuzetna osoba, vrhunski intelektualac i stručnjak koji me cijeni.
Neki su događaji, čak i dijalozi, opisani i prepričani izrazito detaljno – jeste li vodili dnevnik, kako ste rekonstruirali događaje? Primjerice, vrlo detaljno je opisana prva večera po dolasku u Havanu na Svjetsko prvenstvo?
– Sve je to nastalo prema dnevnicima, a neki su događaji pomalo i fikcionalizirani, poput one priče o mojoj obitelji iz II. svjetskog rata, koje se dakako nisam mogao sjećati i koja je rekonstruirana. Za nas reprezentativce, dolazak na Kubu, u tropske krajeve, bio je veliki doživljaj i ostavio snažan dojam, pa to nije bilo teško reproducirati. Razgovor s tamošnjim ministrom sporta zaista je tekao tako kako je napisano – ispalo je da je Kuba danas ostala poznata samo po sportu. No, napisao sam da se ispričavam, ako su neke stvari drugačije ili pogrešno doživljene.
Skromno ste oglasili knjigu; prodaje se samo na dva prodajna mjesta. Hoćete li održati promociju?
– Prava ozbiljna prezentacija bit će 27. rujna u 19 h u Gradskoj knjižnici u Malom Lošinju, zatim 29. rujna u Cresu i 12. listopada u Zagrebu, u Knjižnici “Bogdan Ogrizović”. Drago mi je da sam dobio taj elitni prostor. Knjiga je bila tiskana pred glavnu turističku sezonu, čak sam razmišljao da je uopće ne dam u promet prije jeseni.
Što označava naslov “Moje posljednje ronjenje”?
– Naslov je metafora, za sve moje djelatnosti, u koje sam često uranjao – uronio u podmorje, pa u politiku, pa u ratna zbivanja, u putovanja u egzotične krajeve. Otići u Amazoniju u kišnom razdoblju ne bih preporučio mnogima, ali to je doživljaj. Kako je materijal složen u 25 priča, odabrali smo da, kao što zbirke pjesama nose ime jedne pjesme, tako i knjiga nosi ime po prvoj priči. Prilikom tog opasnog ronjenja, doista sam rekao da je tada bilo dosta i da sam potrošio sve bonuse. Mnogo ljudi mi je reklo da je takav naziv knjige pesimističan, ali ipak se može iščitati da on predstavlja metaforu.
Najveći dio zapisa odnosi se na podvodni ribolov. Ukratko, koja je razlika između podvodnog ribolova u vaše vrijeme i danas?
– Najvažnije je to što je ribe sve manje, za što je cijeli niz uzroka – od klimatskih promjena do mreža poponica – a razlika je to što sada ribolovci rone na dah na zastrašujućim dubinama od 40, čak i 50 metara, što je nekada bilo nezamislivo. U jednoj priči opisano je Europsko prvenstvo 1968. na Mallorci, gdje sam doista lovio nekoliko sati na trideset metara dubine, za što je u ono vrijeme bilo sposobno dvoje-troje ljudi. Ubrzo nakon toga definitivno sam prestao s natjecanjima, a za vlastite potrebe se uvijek našlo ribe i u plićemu. Kada sam bio u najboljoj formi, kada sam mogao postizavati najbolje rezultate, naš savez nije imao novaca. Možda da su se više potrudili… Nažalost, zbog novca nismo odlazili na svjetska prvenstva u Brazil, Tahiti, Novu Kaledoniju… Da sam na Kubi imao pravu opremu, ne bih bio prvi, ali bih sigurno glatko drugi, a ovako sam bio peti. Lov u tropskim područjima mi je odgovarao i na tim prvenstvima bih sigurno bio u vrhu. Nismo išli čak ni na neka europska prvenstva, održavana u Sjevernom moru. A i na ona koja smo išli, primjerice na Ustiku, koja je bila pandan našim lošinjskim novogodišnjim kupova, putovali smo 24 sata vlakom od Trsta do Palerma u drugom razredu, gurali se u vlaku od Rima prema jugu i izmoždeni došli u Palermo, a zadnji dan na Ustiku. I što se onda moglo? Rezultati su u tim okolnostima bili maksimalni. Bio sam dobar, ali tada su kraljevali Scarpati i Gasparri. Oni su bili ono što su sada u tenisu Federer i Đoković i samo slučajno je netko kraj njih mogao pobijediti na natjecanju. Na Mediteranu smo uvijek bili hendikepirani jer nismo bili vični lovu kirnji, a tada se lovilo do maksimalno 20 metara dubine. No, na Ustiki bih uvijek ulovio 15-20 riba – kavala, šaraga – pa bi mi se čudili gdje sam ih našao. No, onda bi došao Gasparri s desetak kirnji, stacionarnih riba, od po 20 kg i – možeš se slikati. Jednim hicem sve bi riješio.
Knjiga je ponajprije o ronjenju i ribolovu, ali opisana su i druga putovanja. Kako je došlo do sudjelovanja u televizijskim putopisnim serijama Marija Saletta?
– Sasvim slučajno, bazirano na poznanstvu s tim doajenom televizijskog reporterstva. On se praktički priključio nama na privatnom putu u Afriku 1984. godine. Dobio je ovlasti Televizije Zagreb, da snimi veliko gradilište koje je ‘Montmontaža’ tada imala u Tanzaniji. Potom smo išli u Amazoniju… ‘Beskrajem svijeta’ bio je uspješan serijal. Bili smo na Zanzibaru par mjeseci nakon kraja brutalne diktature, a danas na Zanzibar slijeće deset velikih aviona dnevno, otvorene su stotine resorta i otok je postao uobičajena turistička destinacija. Zanimljivo je da je projekt razvoja turizma na Zanzibaru razvio naš Institut za turizam.
Kako ste samog sebe doživljavali u vrijeme najvećih uspjeha u ribolovu i u vrijeme TV-serija?
– Nisam se doživljavao kao nekakva zvijezda. To su bila druga vremena, u kojima mediji nisu bili toliko značajni. Jedino sam kao student imao malo više uspjeha kod cura, znali su me kao onoga koji zimi roni u dubine. Ni materijalno, ni statusno, nije bilo privilegija. U Lošinju je to sve bilo pod normalno – braća Balenović pobjeđuju i to je to. Doduše, kada su rezultati bili slabiji, bilo bi komentara.
Kakvi su prvi komentari na knjigu?
– Komentari su pozitivni, čak iznenađujuće pozitivni. Zovu me i ljudi koji nisu toliko vezani za teme koje obrađujem, niti za mene osobno i kažu da je knjiga vrlo zanimljiva. Neki kažu da se čita kao krimić na dušak, neki pažljivo čitaju priču po priču. Imao sam problema naći izdavače, nudio sam knjigu poznatim izdavačima, pa su me odbili kazavši da je sadržaj namijenjen preuskom krugu čitatelja. No, ipak je to opis života na otoku u jedno doba.
Prema nekima od svojih suvremenika, aktera knjige, niste bili ‘milostivi’ – očekujete li odgovor njih ili njihovih najbližih? Primjerice, s Mihom Perenčevićem putovali ste osamdesetih godina u Afriku, a potom ga opisujete kao onoga tko je upropastio najljepše što Lošinj ima?
– Razgovor s Vjekom Galjanićem je ilustracija, kako mi ni visoko obrazovanje ni program nisu bili dovoljni za zaposlenje, kad nisam bio član Partije, a to nisam htio biti. Apostrofirao sam Lešića – ja sam benigno opisao situaciju, ali činjenica je da njegovo ubojstvo nije razriješeno. Miha? Kada je ‘Bellevue’ preuređen, bila je aktualna havarija ‘Costa Concordije’, pa se usporedba sama nametnula – stavili su beton kao lansirne rampe za rakete. ‘Alhambra’? One pločice straga, kao da je netko skupio na otpadu i od njih napravio zid. Glamur, koji je Čikat imao, uništen je.
Iscrpno ste opisali ljeto i jesen 1991. godine, početak rata i pomorsku blokadu Lošinja, kada ste bili na čelu Općine?
– Prvi put su ovdje opisane neke činjenice, o odlasku jugoslavenske armije s otoka, iskrcaju prognanika, a koje bi službena povijest trebala usvojiti.
Osim poneke natuknice, o životu nakon 1991. godine gotovo ništa ne navodite, što se otada događalo?
– Razdoblje koje je uslijedilo nakon zadnjeg poglavlja knjige je takvo da zasad o njemu ne bih želio javno govoriti, jer odmak nije dovoljno dug, pa bih možda emotivno ili neprovjereno progovorio o stvarima koje bi se mogle krivo protumačiti.
Iz biografije je jasno da vam nije odgovarao politički sustav do 1990. godine, iako ste napisali da je na lokalnoj razini bilo umjerenjaka koji su zaista radili za dobrobit otoka. Kako sada gledate na to razdoblje, s iskustvom 28 godina nakon socijalizma?
– Mogu ponoviti rečenicu iz knjige, da je lokalno rukovodstvo vođeno pragmatičnim instinktom postiglo jako puno. ‘Lošinjska plovidba’ je tada djelovala i imala ugled na svjetskom tržištu. Turizam se razvijao u izvrsnom smjeru, dolazili su tzv. kvalitetni turisti. Za razvoj Lošinja učinjeno je jako puno, isključivo pragmatički – recimo za Hrvatskog proljeća 1971. godine, kada ovdje nije nitko ozbiljno nastradao; vrag nije bio tako crn kao što se sada prikazuje. Obnovljena je Pomorska škola, potom Ekonomska i Ugostiteljska, smanjen je odliv stanovništva, grad je rastao i raste i dalje, napravljena je infrastruktura. U današnje doba, sumnjam da bi struja došla na Srakane. Jedan stupanj neslobode je postojao, ali mnogi ljudi su se doista pragmatično upisivali u Partiju – ako treba biti u odijelu s crvenom kravatom, bili su. Osobno, nisam bio tako popustljiv, ali ništa mi nije falilo. Sanjao sam da odem raditi u komunalno poduzeće i bavim se geologijom Vranskog jezera. Mislim da bi taj sustav bio obogaćen ne samo crpljenjem vode iz jezera, nego i iz podzemnih voda. Svakom novom gradonačelniku i Cresa i Lošinja šaljem maltene isti mail, da treba raditi na uspostavi rezervnog sustava opskrbe vodom, koji će biti plombiran i, u slučaju da se Vranskom jezeru nešto dogodi, bude otvoren. Cijeli središnji bazen Cresa vodonosan je u izobilju. Dandanas se točno ne zna i podijeljena su mišljenja struke, je li jezero samo akumulacijsko ili ima kontakt s drugim vodama. Činjenica je da ima znakova turbulencija, te da je voda oksigenirana savršeno u istim postocima od površine do dna, što je neuobičajeno. Nažalost, sve to se premalo istražuje.
Čini se da postoje neke vaše “tajne veze” s Tanzanijom i Kubom. Što vas je ondje oduševilo, kada ste zadnji put bili ondje i što se promijenilo od prvih posjeta?
– Na Kubi su me oduševili ljudi – nemam riječi za taj divan mentalitet! Mi smo ondje bili 1967., do devedesetih oni grcaju u neimaštini, ali duh je ostao. Ono malo para, država ulaže u sport i činjenica je da Kuba pridobiva simpatije svijeta preko sporta. Ali i ljudi su tamo otvoreni, radosni i zadovoljni onim što imaju. Nisam poslije bio na Kubi.
Tanzanija – uspostavilo se prijateljstvo s jednom našom obitelji, Šutila, koja je živjela u Dar-es-Salaamu, a sudbina je spojila mog sina i njihovu kćer. Međutim, Ivo je umro, supruga se vratila u Hrvatsku… Tanzanija je zapostavljena zemlja, možda i bolje da je tako. Nema mnogo terorističkih izgreda, razvija turizam, a koja god vlada preuzme vlast, izuzetno brine o zaštiti okoliša. Imaju ogromna potpuno zaštićena prostranstva, ne samo Seregenti i Ngorongoro, nego i Selouse. Ondje je u nekim područjima, veličine gotovo kao cijela sjeverna Hrvatska, dozvoljen komercijalni lov. Zemlja ima probleme demografske eksplozije. Kada sam prvi put bio u Dar-es-Salaamu, imao je 200 tisuća, a sada ima četiri milijuna stanovnika – u razmaku od trideset godina. Kada upoznaš ljude i zemlju, drugačije ih doživljavaš.
Prije ove knjige, radili ste prijevod putopisa Alberta Fortisa. Imate li u planu još koju knjigu? Uopće, koje želje i ambicije još imate?
– Već je gotova knjiga “Mala povijest lošinjskog pomorstva 19. stoljeća”; to su sve prijevodi. U jedne korice htio sam smjestiti sve donekle dostupne osobne priče; memoare Nikoleta Martinolića, intimna pisma majke koja svojem sinu piše da je drugi brat poginuo u brodolomu. To su sve poznati tekstovi, ali ovdje će biti objedinjeni u knjižicu koja nema brojki i statistike, nego ocrtava intimu, ljudskost, mjesta. Okosnica knjige bili bi memoari Ottavija Martinolija, čija se knjiga zove “Ettore M., l’ultimo veliero di Lussino”, gdje opisuje kako je kao 12-godišnjak otišao na brod, a završio karijeru u drugoj polovici 20. stoljeća na tankerima – to daje dijapazon plovidbe na jedrenjacima, zarobljeništvo u I. svj. ratu u Rusiji, prisilno unovačenje u talijansku ratnu mornaricu. Problem je to što prava polažu neke nećakinje u trećem koljenu. Bezrazložno, ni pod koju cijenu, ne dozvoljavaju da se to objavi i tako mi ta knjiga stoji gotova te je ne mogu objaviti bez rizika od tužbe, možda i milijunske.
Isto tako, čekamo da prođe sedamdeset godina od objave knjige “L’isola marinara” koja fantastično opisuje dokumentiranu povijest Lošinja, od antike do 1943. godine. Međutim, problem su također autorska prava, pa sve čeka 2020. godinu i istek prava. Tada ćemo objaviti knjigu u izdanju Katedre Čakavskog sabora. Sve to je moja teretana za mozak, da ne bih zahrđao.
Često ste na Velim Srakanama, na kojima i mnogi Lošinjani nisu nikada bili. Što vas privlači ondje, što se promijenilo otkako ste se ondje stacionirali?
– Sve se to dogodilo sasvim slučajno. Najprije sam htio kupiti kućicu moga prijatelja Skrivanića na Susku, ali mi je rekao da je ne želi prodati, ali da ima kuću na Srakanama koju želi prodati. Gotovo na silu odveo me da je pogledam i bila je to ljubav na prvi pogled, iako sam do tada mislio da Srakane ne dolaze u obzir. I nisam požalio, usprkos svim poteškoćama i problemima koje život na Srakanama donosi. Od svih otoka, Srakane su zadnja rupa na svirali. Zimi je bilo razdoblja da brod ne pristane i po tri tjedna, a moglo bi se raspravljati o tome je li mogao pristati. Ovisi i kakav tretman kod dopreme robe ima pojedina posada. Na takvom otoku, gdje nema dućana, čovjek kod kuće mora imati osnovne potrepštine.
Vlada Crne Gore nije se saglasila sa predlogom Upravnog odbora preduzeća Morsko Dobro da se kompletna neraspoređena dobit koju je ta državna firma ostvarila u 2014. usmjeri za potrebe riješavanja stambenih pitanja radnika Morskog Dobra i aktivnosti Sindikata.
UO Morskog dobra je predložio da se čitav iznos neostvarene dobiti iz 2014. od 68.947,55 eura usmjeri na ove dvije stavke i to 50.000 eura za riješavanje stambenih pitanja zaposlenih, dok bi ostatak novca od skoro 19 hiljada eura bio uplaćen Sindikatu te firme za „realizaciju određenih aktivnosti“.
Razmatrajući taj predlog, Ministarstvo finansija je ukazalao da su državna preduzeća kakvo je i Morsko Dobro, shodno zaključku Vlade iz maja 2014., u obavezi da 70 odsto ostvarenog profita transferišu u državni budžet. Sa tim se saglasilo i Ministarstvo održivog razvoja i turizma kako nadležno za rad Morksog dobra, pa su iz resora ministra Pavla Radulovića (DPS) „ocijenili opravdanim izdvajanje sredstva za namjene koje je predložio UO Morskog dobra“, ali samo do visini od 30 odsto dobiti te firme iz 2014.
Vlada je stoga, na sjednicii u četvrtak odbacila ovakav predlog UO Morskog Dobra i poslovodstvo te državne fime pozvala da u državni budžet uplati 70 odsto neraspoređene dobiti ostvarene prije četiri godine, odnosno ukupno 48.263 ura.
Dok turisti uživaju na septembarskom suncu, turistički poslenici sumiraju rezultate sezone.
“Ova godina je bolja od prošle godine kumulativno. Jul i avgust ne izgledaju da su bolji i nijesu bili bolji, tu su bili na prošlogodišnjem nivou, a predsezona i postsezona značajno su bolji nego prošle godine. Ukupno više para nego prošle godine, da špekulišemo negdje oko milijadu će biti promet registrovani, a neregistrovani još nekih 300 do 400 miliona”, kaže Žarko Radulović, predsjednik CTU-a, za RTCG.
Za razliku od hotela, privatni smještaj ove sezone zabilježio je pad i do 30 odsto, kaže predstavnik turističkih agencija Petar Ivković. To je smatra rezultat odlaska turista u naše konkurentske destinacije, ali i cjenovne politike izdavaoca smještaja.
“Do sredine jula oni podignu cijene i samim tim su skuplji od hotela sa tri pa čak i četiri zvjezdice, što je potpuno nelogično i neracionalno, jer gosti danas u nekoliko sekundi mogu da rade poređenje cijena desetine objekata u odnosu na taj privatni smještaj”, navodi Ivković.
Turistički radnici vjeruju da će minuse iz jula i avgusta uspjeti da nadomjeste u postsezoni, koja će prema postojećim najavama trajati do kraja oktobra.
Turizam
“Postsezona isto kao i predsezona nikada bolja, fenomenalna je i na nivou očekivanog. Što smo željeli prethodnih godina to se dešava sad”, navodi Radulović.
U turizmu predaha nema, pa već sada kažu sagovornici TVCG, mora se razmišljati o pripremama za narednu sezonu. Ističu da je dug spisak problema koje bi trebalo u međuvremenu rješavati.
“Od sistemskih rješenja, zakona, inspekcijskih službi sve su to bili ogromni problemi, koji su bili otežavajuća okolnost tokom ove sezone da ne zaradimo više para. Mi nemamo radnika, izgubili smo ih, fali ih. Reći će neko podignite im plate, podizali smo im plate, nema ih”, navodi Radulović.
Ivković kaže da više ne smijemo da dozvolimo probleme sa plažnim mobilijarom.
“Ne smijemo dozvoliti silnu buku, problem sa takistima, da ne pričam o sivoj zoni i dilerima soba koje smo ovih godina imali, ne samo pored puta nego i preko interneta”, poručuje Ivković.
Projekat izgradnje turističke destinacije Luštica Bay predstavlja se na sajmu Kopa Hus Utomlands 2018 u Švedskoj, koji se održava 15. i 16. septembra u Geteborgu, uz učešće predstavnika više od 20 zemalja.
Manifestacija se odvija 25. put i predstavlja platformu za izlagače iz cijelog svijeta koji žele da stupe u kontakt sa kvalifikovanim kupcima nekretnina odnosno zastupnicima, investitorima i uopšte kompanijama koje se bave posredovanjem u prodaji nekretnina.
„Ove godine, prezentaciju o Crnoj Gori će održati Johan Enberg, predstavnik projekta Luštica Bay i jedan od prvih stanovnika Luštica Bay koji dolazi sa prostora Skandinavije. Sljedeći nastup je planiran sredinom mjeseca u Stokholmu.“- najavila je Slavica Milić, marketing menadžerka u Luštica Development. Milić, menadžer za rad sa partnerima prodaje Artem Arefjev, kao i zastupnik prodaje Filip Šćepanović će skandinavskom tržištu predstaviti najveći investicioni projekat u turizmu u ovom dijelu Evrope.
Promenada Luštica Bay
Na oko sedam miliona kvadratnih metara na tivatskom dijelu poluostrva Luštica, kompanija Luštica Development razvija projekat Luštica Bay kao rezidencijalnu turističku destinaciju sa dvije marine, sedam hotela, različitom ponudom nekretnina, profesionalnim golf terenom, gradskim jezgrom i ostalim sadržajima neophodnim za život naselja.
Budući da je u porastu interesovanje za novi grad u razvoju u Tivtu, do kraja godine projekat Luštica Bay će biti predstavljen na sajmovima u Ukrajini, Monaku, Velikoj Britaniji, Italiji, Njemačkoj, Kini, UAE i Turskoj.
Luštica Bay Marina
Ove godine u Luštici Bay su otvoreni prva faza marine sa 176 vezova, prvi ulatraluksuzni hotel – Čedi, te marina naselje sa oko 220 rezidencijalnih jedinica. Istovremeno je na jesen ove godine planiran početak radova na izgradnji novog naselja, Luštica Bay Central, osmišljenog kao administrativno, komercijalno i uopšte gradsko jezgro čitave Luštice Bay.
”Herceg Novi – to sam ja” naziv je izložbe novskih fotografa koja će biti otvorena u Gradskoj galeriji “Josip Bepo Benković” u utorak 18. septembra u 19 sati.
Ovo je drugi put da se novski fotografi zajedno predstavljaju javnosti, poslije prve kolektivne izložbe novskih fotografa koja je bila održana u gradskoj galeriji 2017. godine. Tada je ostvarena odlična saradnja sa autorima sa nadom da će doći do boljeg međusobnog povezivanja novskih fotografa kao i da će se ubuduće Novljanima predstaviti još veći broj autora. Iz galerije „ Josip Bepo Benković“ saopštavaju da je njihova namjera da se fotografija više promoviše kao medij i da se pokaže koji su to autori-fotografi koji žive i stvaraju u Herceg Novom ili su vezani za Herceg Novi. Nadaju se da će izložba fotografa postati tradicija koje će se održavati svake godine.
Iz Galerije pozivaju sve ljubitelje fotografije da 18.09. u 19.00 časova dođu na otvaranje izložbe. Na izložbi savremene novske fotografije pod nazivom “ HERCEG NOVI – TO SAM JA “ biće predstavljena 33 autora sa radovima za koje su inspiraciju i motiv pronašli u našem gradu. Izložbu će otvoriti kustos galerije Jasmina Žitnik, koja će se u svom obraćanju publici pozvati na nit tradicije i korjenje hercegovske fotografije, podsjećajući nas na atelje „ Laforest“ kao i na njegovog najistrajnijeg đaka Steva Lepetića.
U Opštini Budva je od januara do septembra naplaćeno oko 2,76 miliona eura na ime boravišne takse.
Iz Turističke organizacije (TO) Budva saopšteno je agenciji Mina-business da je u prvih osam mjeseci naplaćeno devet odsto više boravišne takse u odnosu na isti period prošle godine.
Na budvanskoj rivijeri trenutno boravi 32,36 hiljada turista, većinom stranih. Iz TOB-a su saopštili da je od ukupnog broja gostiju, stranih 31,93 hiljade.
Iz TO Bar su kazali da je boravišna taksa do septembra iznosila 744,12 hiljada eura, dok TO Baru pripada 595,3 hiljade eura, odnosno 80 odsto ukupnog iznosa.
U petak je u Baru boravilo 6,85 hiljada turista, što je 11 odsto više u odnosu na isti period prošle godine.
Iz NTO je saopšteno da je do septembra naplaćeno 1,1 milion eura na ime boravišne takse, što je sedam odsto više u odnosu na isti period prošle godine.
Podaci za naplatu boravišne takse odnose se na 20 odsto koji se prihoduju u državni budžet.
“Opštine sa najznačajnijim prihodima su Budva, Herceg Novi i Bar”, rekli su iz NTO-a agenciji Mina-business.
Boravišna taksa predstavlja prihod lokalne i NTO-a, u omjeru 80 naprema 20 odsto.
Boravišna taksa je, kako se objašnjava, novčani iznos koji plaća osoba koja van svog prebivališta koristi usluge smještaja, u smještajnom objektu, u kojem se obavlja turistička i ugostiteljska djelatnost, za čiji rad je izdato odobrenje za rad nadležnog organa.
Smještajni objekti su hoteli, moteli, pansioni, turistički apartmani, odmarališta, kampovi, planinarski domovi, sobe za iznajmljivanje i plovni objekti nautičkog turizma, kao što su jahte i brodovi, te drugi objekti u kojima se pružaju usluge smještaja.
Boravišna taksa iznosi jedan euro po danu. Djeca mlađa od 12 godina ne plaćaju boravišnu taksu. Boravišnu taksu pod jednakim uslovima plaćaju domaći i strani državljani.
Aktivisti NVO Naša akcija je danas obilježila Međunarodni dan čisćenja obale – International coastal clean-up akcijom čisćenja lokacije Prčanj.
“Ovo je druga godina da naša NVO obilježava ovaj dan u Bokokotorskom zalivu. Aktivnostima čisćenja pridružili su se mladi NVO Euromosta iz Bijelog Polja, kao i drugi građani.
Prikupljeno je preko 5 kubika smeća na na lokaciji Glavati i blizu hotela Splendido. Koordinator ovog projekta duž čitave obale u Crnog Gori je organizacija Zero Waste Montenegro a fokus ovogodišnjeg Internacionalnog dana čišćenja obale – jednokratni plasticni proizvodi koji inače cine 80% svetskog otpada u moru.
NVO Naša akcija je pod pokroviteljstvom Opštine Kotor kroz projekat “Edukacijom i aktivizmom za ljepši grad i bolju budućnost” realizovala ovu aktivnost u saradnji sa Komunalno Kotor doo. Takođe su nam u susret izašli iz MZ Prčanj sa prostorom a dugujemo i veliku zahvalnicu gospodinu Zbutegi za istorijsko predavanje za mlade o ovoj lokaciji. Zahvaljujemo se svim učesnicima i onima koji su nas u bilo kom obliku podržali”, poručuju iz ove NVO.
U Tivtu je danas obilježen početak Evropske nedjelje mobilnosti (ENM) u Crnoj Gori, koja ima cilj da poboljša javno zdravlje i kvalitet života u gradovima, za stanovnike i posjetioce, kroz unaprjeđenje i promociju održive mobilnosti. Ovogodišnja tema je Multimodalnost, odnosno, kombinovanje načina prevoza u okviru jednog ili više putovanja.
„Ovogodišnja kampanja se fokusira na multimodalnost pod sloganom Kombinuj i kreći se, sa ciljem da pokaže svima koji putuju do posla i škole mnoge benefite korišćenja drugih vidova prevoza pored automobila“, istakla je Fiona McCluney, stalna koordinatorka sistema UN u CG, na konferenciji za medije organizovanoj u okviru ljetnje škole arhitekture APSS u Porto Montenegru.
Tokom Evropske nedjelje mobilnosti, narednih sedam dana, biće organizovane pješačke ture, grupne vožnje bicikala, aktivnosti za djecu, izložbe, radionice i predavanja u Podgorici, Tivtu, Kotoru, Budvi, Nikšiću i na Cetinju. Finalni događaj je zakazan za 22. septembar, kada se obilježava Dan bez automobila.
„Tim aktivnostima želimo da pokažemo da su evropske vrijednosti prisutne i ovdje. Mi ćemo zaštiti prirodu i naše zdravlje. Zagađenje vazduha šteti zdravlju i životnoj sredini i ako je posljednjih decenija smanjena zagađenost, njen nivo je i dalje visok, a problem zagađenosti vazduha istrajava. Nadam se da će ova nedjelja ohrabriti mnoge građane Crne Gore da koriste javni prevoz, biciklo i kreću se pješke onoliko često koliko god je to moguće“, naveo je Aivo Orav, šef Delegacije EU u CG.
Obilježavanje početka Evropske nedjelje mobilnosti organizovano je u okviru ljetnje škole arhitekture APSS, koja se ove godine održava u Porto Montenegru. Prethodnih sedam dana, 27 studenata iz 12 zemalja pripremalo je, u okviru škole, radove upravo temu održive mobilnosti, sa zadatkom da u Boki Kotorskoj definišu probleme iz te oblasti i nađu rješenja.
Evropska nedjelja mobilnosti
„Kroz program APSS-a posvetili smo se temi ovogodišnje Evropske nedjelje mobilnosti. Osim što se bavimo ovim globalno značajnim pitanjem, nama je jako važno i pitanje edukacije studenata – neformalne edukacije, u okviru koje studenti mogu da se bave stvarnim problemima, van učionica i institucija, da razvijaju ideje i na inovativan način rješavaju probleme“, navela je Dijana Vučinić, osnivač i programski direktor APSS-a.
Jedna od polaznica APSS-a je i Elizabet Sandel iz Njemačke, koja je projekat, zajedno sa kolegama, posvetila problemu pješačkih zona pored mora.
„Naišli smo na problem – nije moguće šetati mored mora i uživati u okolini na miru. Haos je predstavljen srebrnim trakama, ispod kojih se nalazi madrac, koji predstavlja željeni mir. Na taj način smo prikazali kontrast“, navela je Elizabet.
Evropska nedjelja mobilnosti se obilježava od 2002. godine, u preko 2 000 gradova širom Evrope. Raspored aktivnosti koje će se narednih sedam dana organizovati širom Crne Gore možete pogledati na sajtu http://lowcarbonmne.me
Posjetom ostrvu Lastavica i svečanim polaganjem cvijeća i vijenaca u utvrđenju Mamula obilježeno je 75 godina od rasformiranja zatvora koji je u ovoj tvrđavi bio uspostavljen u Drugom svjetskom ratu.
Cvijeće su položili predstavnici boračkih i drugih organizacija Herceg Novog i drugih opština te predstavnici kompanije OHM Mamula Crna Gora.
Susret je organizovalo Udruženje boraca NOR-a Herceg Novog i Mjesna zajednica Luštica, a prisustvovali su predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić, predsjednik beogradske opštine Sopot, predstavnici boračkih i drugih organizacija i građani Kotora, Tivta, Budve, Podgorice, Cetinja, Berana, Trebinja, te učenici hercegnovskih škola.
U ime kompanije OHM Mamula Crna Gora, koja je investitor transformacije tvrđave u turistički kompleks, učesnike skupa je na Mamuli dočekala PR savjetnica Dragana Bećirović.
U koloni je kamenom stazom u centralni dio tvrđave stiglo oko 300 učesnika skupa, koji su imali priliku da pogledaju i fotografije izgleda tvrđave, nakon njene rekonstrukcije.
Mamula 2018.
Predsjednik Opštine Herceg Novi Stevan Katić istakao je zadovoljstvo što su se i ove godine građani okupili na Mamuli, iako je ona zvanično zona u kojoj se izvode pripremni radovi na izgradnji turističkog kompleksa.
„Današnji dan uliva mi vjeru da je investitor koji je dugoročno zakupio ostrvo Lastavica sa tvrđavom Mamula svjestan istorijskog značaja ovog mjesta i važnosti koju ono ima za građane Herceg Novog, kao i poštovanja koje mora biti ukazano svim predstavnicima boračkih organizacija i porodicama odnosno potomcima svih koji su bili ovdje zatočeni“, rekao je Katić.
Mamula 2018.
Predsjednik Mjesne zajednice Luštica Jovan Moric rekao je da posjeta Mamuli svake godine privlači sve veći broj građana. „Takođe, sve je veći broj turista koje privlači ljepota Mamula i organizacija ovog događaja. Sa novim vremenom i Mamula dobija nove uloge. Pri tome, naša je dužnost da ovaj datum obilježavamo i prenosimo sjećanje na junačku istoriju naših naroda“, rekao je Moric.
Predsjednik boračke organizacije iz Podgorice, Radojica Radojević zahvalio se domaćinu na gostoprimstvu ističući da se ovim skupom obilježava sjećanje slobodarskih predaka, te da rodoljubivo stanovništvo Herceg Novog i Crne Gore treba da budu ponosni na antifašističku prošlost.
Planom restauracije i konzervacijom ostrvo i tvrđava će biti transformisani u hotel&spa visoke klase sa 33 sobe, memorijalnom galerijom na prostoru od 96 metara kvadratnih, četiri ugostiteljska objekta, klubom za vodene sportove na nemotorni pogon. Pristup ostrvu i tvrđavi će ostati slobodan.
