Luminacija ispred Svetog Mateje u Dobroti foto Boka News
1 od 7
Luminacija ispred Svetog Mateje u Dobroti foto Boka News
Luminacija ispred Svetog Mateje u Dobroti
Luminacija u Dobroti
Luminacija ispred Svetog Mateje u Dobroti foto Boka News
Luminacija ispred Svetog Mateje u Dobroti foto Boka News
Luminacija u Dobroti
Širom Boke Kotorske navijači su proslavili do sada nezapamćeni uspjeh Hrvatske nogometne reprezentacije. Iako nije osvojila titulu svjetskog prvaka, Hrvatska je pokazala odličnu igru i istrajnost istog tima do kraja utakmice.
Nakon posljednjeg zvižduka suca, oglasilla su se zvona kotorske katedrale Svetog Tripuna, i drugih crkava Kotorske biskupije da pozdrave povijesni uspjeh hrvatske reprezentacije, osvajanje vicešampionske titule, koji je svrstao u red nogometnih velesila.
Slavlje se nastavilo po kafićima, i uz zvuke sirena automobila na kojima su se vijorile zastave Hrvatske.
U večernjim satima ispred crkve Svetog Mateja u Kotoru – Dobrota organizovana je velika luminacija, koja je izazvala pažnju brojnih znatiželjnika i turista koji odmaraju u Kotoru. Slavlje se nastavilo uz muziku i pjesmu do duboko u noć.
Hrvatska nogometna reprezentacija izgubila je u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi od Francuske sa 2-4 (1-2).
Francuska je povela autogolom Marija Mandžukića u 18. minuti, na 1-1 poravnao je Ivan Perišić u 28., novo vodstvo Francuskoj osigurao je Antoine Griezmann u 38. iz 11-erca, da bi u nastavku “galski pijetlovi” preko Paula Pogbe u 59. i Kyliana Mbappea u 65. minuti stigli do vodstva od 4-1. Na konačnih 4-2 smanjio je Mandžukić u 69. minuti.
Drugo mjesto u Rusiji na najveći je uspjeh hrvatskog nogometa u povijesti, nadmašeno je treće mjesto iz Francuske 1998.Francuska je pak po drugi puta osvojila naslov svjetskog prvaka, prvi je proslavila upravo te 1998. na domaćem terenu kada je svladala Hrvatsku u polufinalu sa 2-1, a Brazil u finalu sa 3-0.
Hrvatska je odigrala hrabro finale u kojem je sreća ipak bila naklonjena Francuzima, posebno u prvom poluvremenu kada su samo dvaput ozbiljnije ušli u hrvatski šesnaesterac, a nagrađeni su s dva gola – autogol Mandžukića i iz vrlo dvojbenog jedanaesterca kojeg je nesigurni sudac Pitana nakon dugog provjeravanja ipak dosudio, a uopće nije bio siguran u svoju odluku. Nažalost, i prvom pogotku Francuza prethodio je slobodni udarac kojeg je praktički iznudio Griezmann, a Pitana je nasjeo na njegovu glumu. Nesreća u prvom poluvremenu odredila je tijek utakmice u nastavku jer su u drugom dijelu Francuzi došli do dva vrlo jeftina gola i Hrvatska više nije imala snage za veliki preokret.
Finale je Hrvatska otvorila smireno i odmah preuzela inicijativu na sredini terena, s nekoliko opasnih situacija pred francuskim golom. Francuzi su poveli u 18. minuti u svom prvom praktički prvom ozbiljnijem napadu. Griezmann je izveo slobodni udarac iskosa s desetak metara, a loptu je nesretno očešao Mandžukić i ona je odsjela u gornjem desnom kutu vrata Subašića. Bio je to prvi autogol na finalima svjetskih prvenstava uopće.
U 21. minuti Vida je pokušao glavom, a u 28. minuti Hrvatska je izjednačila nakon slobodnog udarca s lijeve strane Modrića nakon kojega su čak trojica hrvatskih igrača kombinirali u šesnaestercu sve dok lopta nije došla do Perišića, koji se namjestio na lijevu nogu i pogodio sami donji kut vrata Llorisa. U 35. minuti argentinski sudac Pitana je nakon vrlo duge konzultacije s VAR-om svirao jedanaesterac za Francuze nakon igranja rukom Perišića u našem šesnaestercu, a Griezmann je bio siguran s “bijele tačke” – poslao je Subašića u jednu, a loptu u drugu stranu.
U 39. minuti udarac Rebića je blokiran u zadnjem trenutku, a potom je bilo opasno pred francuskim vratima, ali bez udarca na gol jer su pokušaji Lovrena i Vide također blokirani. Tako je prvo poluvrijeme završilo prednošću Francuza od 2-1, ali je Hrvatska potpuno dominirala i odigrala možda i najbolje prvo poluvrijeme na ovom mundijalu.
Drugo poluvrijeme započelo je šansom Rebića, koji je iskosa s lijeve strane uputio snažan udarac pod gredu koji je Lloris bravurozno obranio. U 52. minuti po desnoj strani je Mbappe prošao Vidu, ali mu je Subašić ušao u udarac i obranio. U 59. minuti Francuzi su ponovno iz ničega došli do gola. Nakon akcije Mbappea i Griezmanna do udarca je došao Pogba, Modrić je blokirao, ali je francuski veznjak opet prvi došao do lopte i preciznim udarcem pogodio desni kut hrvatskih vrata.
U 62. minuti Brozović je u zadnji trenutak spriječio da lopta dođe do Mbappea, ali je najbolji francuski igrač ipak došao do gola 65. minuti. Hernandez je dodao do Mbappea, koji je s udarcem s 25 metara iznenadio Subašića.
U 69. minuti Hrvatska postiže drugi gol nakon katastrofalne pogreške vratara Llorisa koji je pokušao driblati Mandžukića, koji ga je pročitao, postavio nogu i lopta je odsjela u mreži. U 78. minuti udarac Rakitića prolazi tik pored vratnice, a u 82. minuti ubačaj Kramarića ne uspijeva smiriti novoušli Pjaca u zadnjoj ozbiljnijoj situaciji na utakmici.
Ovim ishodom je izjednačen drugi najefikasniji finale u povijesti, po četvrti je put završni dvoboj okončan ovim rezultatom. Urugvaj je 1930. svladao Argentinu sa 4-2, 1938. je Italija sa 4- svladala Mađarsku, dok je 1966. Engleska sa 4-2 nadigrala Zapadnu Njemačku. Najefikasniji finale odigrali su brazil i Švedska 1958. u Stockholmu kada je bilo 5-2 za Brazil.
Zanimljivo, u moskovskom finalu je postignut jednak broj pogodaka kao i na prethodna četiri finala zajedno, 2002. brazil je svladao njemačku sa 2-0, 2006. su Italija i Francuska igrali 1-1, 2010. je Španjolska sa 1-0 bila bolja od Nizozemske, a 2014. Njemačka također sa 1-0 od Argentine.
FRANCUSKA – HRVATSKA 4-2
Pred 78.011 gledatelja na stadionu Lužnjiki sudio je Nestor Pitana iz Argentine.
Luka Modrić od drame izbjeglištva do najboljeg igrača svijeta
Francuska – Hrvatska
Kapetan hrvatske reprezentacije Luka Modrić proglašen je najboljim nogometašem svjetskog prvenstva u Rusiji na kojem su ‘Vatreni’ osvojili drugo mjesto.
Luka je tako na najljepši mogući način zaokružio svoj životni ali i nogometni put, koji bi se mogao opisati u jednoj rečenici – od izbjeglišta do svjetskog trona.
Nakon World Cupa u Rusiji više nema nikakve dvojbe – Modrić je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Davor Šuker je bio najbolji strijelac SP-a u Francuskoj 1998. godine, a s Realom je osvojio jednu Ligu prvaka, dok je Zvonimir Boban bio kapetan ‘brončanih’, te europski prvak s Milanom.
Luka ih je debelo nadmašio na klupskom planu osvojivši u dresu “Kraljevskog kluba” četiri Lige prvaka, a sada i na reprezentativnom planu.
“Ne razmišljam o tome, najvažniji mi je uspjeh reprezentacije, da napravimo nešto veliko. Pojedinačne nagrade mi nisu važne. One su vrijedne, ali ne razmišljam o njima, samo sam fokusiran da donesemo medalju kući, koja će to biti, vidjet ćemo”, govorio je Modrić proteklih dana.
Luka je imao šest godina kada je njegova obitelj 1991. godine morala u izbjeglištvo zbog srpske agresije.. Žrtva srpske agresije bio je i njegov djed, Luka, kojeg su četnici ubili kao civila.
Obitelj se potom preselila u Zadar gdje su bili smještni u hotelu Iž. Luka je prve nogometne korake napravio u nogometnoj školi Zadra. Kao klinac je bio na probi u Hajduku, ali nije prošao i vratio se u Zadar. Njegov zadarski trener Tomislav Bašić potom mu je dogovorio prelazak u Dinamo i Luka je 2000. preselio u Zagreb.
“Luka Modrić je bio predodređen za to da postane vrhunski igrač, no ljudi su tada pogrešno mislili da neće uspjeti jer je fizički slab,” kazao je jednom prilikom bivši šef omladinskog pogona NK Zadar, Bašić.
Međutim, i u ‘modrom’ taboru je prošao trnovit put. Dinamo ga je slao na posudbe u Zrinjski i Inter iz Zaprešića, a 2005. se napokon izborio za mjesto u prvoj momčadi. U dresu Dinama je proveo tri i pol sezone osvojivši šest trofeja.
Iduća stanica bio je London. U lipnju 2008. preselio je u redove Tottenhama za 19 milijuna eura. Na ‘otoku’ se zadržao četiri godine, a u avgustu 2012. je preselio u Real Madrid za 35 milijuna eura.
U Realovim redovima Modrić je do kraja razvio sve svoje potencijale postavši jedan od ključnih igrača “Kraljevskog kluba”. U godinama koje su uslijedile za Real je odigrao 257 utakmica postigavši 13 golova i što je još važnije osvojivši čak 14 trofeja, pri čemu četiri Lige prvaka i jedno španjolsko prvenstvo.
Za Hrvatsku je debitirao u martu 2006. godine u pobjedi (3-2) nad Argentinom, iste godine upisao je i dva nastupa na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. U remiju s Japanom (0-0) na travnjaku je bio od 78., a u remiju s Australijom (2-2) zaigrao od 74. minute.
Prvi pogodak je zabio 16. avgustaa 2006. u Livornu u pobjedi 2-0 protiv tada aktualnih svjetskih prvaka Talijana.
Modrić je za reprezentaciju nastupio na tri svjetska prvenstva (2006, 2014, 2018) i tri europska prvenstva (2008, 2012, 2016), a finale SP-a je bio njegov 113. nastup u kockastom dresu, a ispred njega su tek Stipe Pletikosa (114) i Darijo Srna (134).
Na klupskoj razini osvojio je sve što se može osvojiti, a kako bi na savršen način zaokružio sjajnu priču trebao mu je i uspjeh s reprezentacijom. A sada ga ima.
Srpski tenisač Novak Đoković pobjednik je ovogodišnjeg izdanja najvećeg svjetskog turnira Wimbledona, on je u finalu za dva sata i 18 minuta svladao Južnoafrikanca Kevina Andersona sa 6-2, 6-2, 7-6 (3).
Za Đokovića je ovo četvrti naslov u Wimbleodnu, nakon 2011., 2014. i 2015., a ukupno 13. naslov na nekom “grand slam” turniru, prvi nakon Roland Garrosa 2016.
Andersonu je ovo bio drugi nastup u finalu nekog “grand slam” turnira i drugi poraz, prošle godine je u finalu US Opena izgubio od Španjolca Rafaela Nadala.
Bio je ovo sedmi međusobni susret Đokovića i Andersona i šesta pobjeda srpskog igrača. Čak tri puta su igrali u Wimbledonu i svaki puta je kao pobjednik izašao Đoković.
Prije tačno šezdeset godina na Luži, pred zidinama Starog kotorskog grada, u lijepom ljetnjem danu, okupila se masa naroda. Zastave, muzika, klicanje i mahanje razdraganih Bokelja dočekivalo je tog pretposljednjeg dana juna 1958.godine u Kotoru, novi, moderni trgovački brod što se polako približavao operativnoj obali kotorske luke.
Okićen svečanom zastavnom galom, novi je brod prodornim zvucima svoje jake sirene pozdravio mnoštvo na obali i svoju matičnu luku u koju je stigao prvi put u svom životu. A on je započeo samo dan ranije – 28.juna 1958 u brodogradilištu „3.maj“ u Rijeci, gdje je novi brod, kršten imenom „Boka“, predat svom vlasniku – tada mladoj, novoj pomorskoj kompaniji „Jugoslavenska oceanska plovidba“ (Jugooceanija) iz Kotora. Dok se na krmenom koplju ponosno lepršala jugoslovenska trobojka sa petokrakom, uz jarbol iznad kormilarnice dignuta je kompanijska – bijela „Jugooceanijina“ zastava sa grbom firme, a predstavnici kotorskog brodara potpisali su zapisnik o primopredaji i od riječkih brodograditelja preuzeli svoj prvi potpuno novi brod. Simbolično nazvan „Boka“, novosagrađeni tramper od 10.500 tona nosivosti, bio je prvi samostalni razvojni korak kompanije što je, nošena ogromnim entuzijazmom Bokelja, u drugoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata, trebala da postepeno obnovi nekadašnji sjaj i moć bokeškog pomorstva čiji su jedrenjaci i parobrodi prethodno „tukli“ mnoga svjestka mora. Novi brod pod komandom kapetana Nika Radoničića i sa upraviteljem stroja Tripom Fažom u mašini, uputio se sa sjevernog Jadrana ka jugu i zalivu Boke Kotorske…
BOKA na rijeci Sent Lorens 1970
Prve aktivnosti na obnovi u ratu gotovo potpuno uništenog bokeljskog pomorstva, već krajem 40-tih godina prošloga vijeka, u Kotoru je pokrenula grupa iskusnih pomoraca – profesora kotorske Srednje pomorske škole, grupa pomoraca iz Pomorske oblasti za Južni jadran u Kotoru, Lučke kapetanija u tom gradu, zajedno sa ovdašnjim pomorcima u penziji. Nosioci te i akcije za decentralizaciju jugoslovenske trgovačke flote koja je paralelno tekla, bili su kapetan Niko Niketić, profesor Svetozar Stamatović, profesor Marko Latković, kapetan Milo Janković, kapetan Dušan Radoničić, kapetan Niko Vuksanović, kapetan Niko Ivović, kapetan Božo Rapovac, kapetan Benedikt Simović i profesor Ignjatije Zloković. Ova grupe entuzijasta u svoje aktivnosti uključila je predstavnike Sreza bokokotorskog, Opštine Kotor, Trgovačku komoru grada Kotora, Udruženje pravnika i Udruženje ekonomista iz Kotora, Privrednu komoru Crne Gore i društveno-političke predstavnike ostalih gradova na Crnogorskom primorju. Kao prvi korak u osnivanju nove pomorske kompanije koja je trebala da bude svojevrsna renesansa bokeljskog pomorstva, u Kotoru je 17.maja 1953 godine osnovano Udruženje pomoraca koje sebi odmah stavlja u zadatak da prouči mogućnosti osnivanje novog pomorsko-brodarskog preduzeća za prekookeansku plovidbu. U Upravni odbor Udruženja izabrani su kapetan Niko Niketić za predsjednika, kapetan Božo Rapovac za potpredsjednika, kapetan Milo Janković za sekretara, kapetan Niko Ivović za blagajnika i po jedan pomorac iz svakog većeg mjesta na Crnogorskom primorju. Udruženje je aktivno radilo sve do osnivanja prvog preduzeća za međunarodni pomorski saobraćaj u dugoj plovidbi u Kotoru, a zatim se deaktiviralo.
I osnivacka skupstina pomoraca NRCG 1954
Na osnovu elaborata pripremljenih od strane Udruženja pomoraca, Narodni odbor Sreza bokokotorskog u Kotoru, 24.januara 1954 godine, zaključuje sa Narodnom bankom FNRJ, ugovor o investicionom zajmu za gradnju brodova prekomorske plovidbe, a 29.juna iste godine obrazuje se Komisija za izradu opštih i tehničkih uslova za sprovođenje javnog nadmetanja za izrgradnju tri nova broda – trampera od po 10.000 DWT. Nakon javnog nadmetanja, isti Odbor zaključuje 31.jula 1954 godine sa brodogradilištem “3.maj” Rijeka ugovor o gradnji i isporuci tri broda. Za direktora novog preduzeća u izgradnji bio je imenovan profesor, kapetan Niko Niketić, direktor Srednje pomorske škole Kotor. Upravitelj stroja, profesor Marko Latković bio je nadležan za poslove stručnog nadzora izgradnje novih brodova naručenih u brodogradilištu “3.maj”. U početku svog rada, preduzeće nije imalo sopstvene poslovne prostorije, pa su korišćene prostorije Srednje pomorske škole u Kotoru. Kasnije je preduzeće smješteno u prostorije bivšeg Sreza bokokotorskog, a zatim u prostorije preduzeća “Jugopetrol” u Kotoru, sve dok nije izgradilo svoju poslovnu zgradu 1964 godine.
Obezbijedivši na ovaj način uslove za osnivanje novog preduzeća, Narodni odbor Sreza bokokotorskog riješenjem broj 18783 od 29.decembra 1954, formalno osniva novo preduzeće pod imenom “Jugoslavenska oceanska plovidba” sa sjedištem u Kotoru i predmetom poslovanja: prevoz robe i putnika u domaćem i međunarodnom pomorskom aobraćaju. Tim riješenjem prenijeta su na “Jugooceaniju” i sva prava i obaveze iz ugovora o investicionom zajmu i ugovora o gradnji brodova. Kao preduzeće u izgradnji “Jugooceanija” je poslovala sve do 1.januara 1956 godine. Odlukom o decentralizaciji trgovačke mornarice Jugoslavije koja je donešena u novembru 1955 godine, Odbor za privredu Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu, novoosnovanom preduzeću “Jugoslavenska oceanska plovidba” u Kotoru, dodijeljeno je 6 brodova duge plovidbe na parni pogon sa ukupno 50.271 DWT.
Pet starih parbroda “Jugooceanija” je preuzela tokom decembra 1955 i januara 1956 godine. Bili su to parobrodi: “Durmitor” od 5.833 BRT, građen 1913 godine. “Kordun” od 5.448 BRT, građen 1918., “Kozara” od 4.984 BRT, građen 1927., “Biokovo” od 6.048 BRT građen 1927. i prastari “Prenj” od 3.690 BRT, građen davne 1905 godine. Sa tih pet dotrajalih i prevaziđenih parobroda, prosječne starosti preko 37 godina, puno stručnosti i entuzijazma rukovodstva kompanije i zaposlenih pomoraca, počela je sredinom pedesetih revitalizacija bokeljskog pomorstva. O značajnijem uspjehu u tome bez novih brodova međutim, nije moglo biti ni riječi, pa je dolazak novosagrađene “Boke” u ljetio 1958. iz Rijeke u Kotor bio istorijski značajan i garant da će kapetan Niketić i ekipa prekaljenih starih bokeških morsih vukova oko njega, ipak uspjeti u svom gotovo-pa-herkulijanskom poduhvatu.
BOKA tokom gradnje u Rijeci 1958
“Boka” je bila tramper – klasični dvopalubni brod za prevoz generalnog tereta od 11.809 DWT, sa nadgrađem u sredini i štivama prema pramcu i krmi. Brod dug 146,1 , širok 18,34 metra i sa gazom od 7,64 metra, bio je opremljen klasičnim derićima za manipulaciju teretom. Maksimalnom brzinom od 13 čvorova pogonio ga je glavni 7-cilindarski dvotaktni dizel motor “Sulzer” snage 6.660 konja, napravljen u italijanskom brodogradilištu Cantieri Riuniti dell` Adriatico u Trstu 1957. Za to vrijeme klasičan tramper kakvi su još gospodarili svjetskim morima prije nego što su izmišljeni kontejneri i multimodalni transport, “Boka” je imala i dvije mlađe sestre blizankinje – “Zetu” isporučenu “Jugooceaniji” krajem 1958. i “Slavoniju” koja je u floti kotorske kompanije zaplovila godinu kasnije. O svom prvom susretu sa “Bokom” što ga je prije šezdeset godina doživio kao dječak, sjajno svjedočanstvo u časopisu “Pomorstvo” svojevremeno je ostavio jedan od literarno najdarovitijih naših pomoraca – upravitelj stroja Andro Bilafer iz Risna. Novi brod on je prvi put video dok je u društvu jednog starog risanskog pomorca, iz barke ribario u blizini Perasta.
“Čamac je mirovao kao i naše udice. Ame danas nisu bile gladne…Dim iz lule starog pomorca se izvlačio u tankim, jedva vijugavim, svilenim nitima. Sjedio je na krmi batane, nekako uvučen u sebe, pogrbljen i tih. Ko će znati gdje je u mislima plovio po svojoj plavičastoj prošlosti: jedino sam bio siguran da ću ovoga puta ostati bez uobičajene morske priče. Kada je bio ovakvog raspoloženja, što se rijeđe dešavalo, teško je izgovarao i jednu, jedinu riječ. Sporazumijevali smo se tada samo pogledima koje sam razumijevao i na to se već navikao. Stari noštromo, ja i njegov trošni čamac drugujemo već nekoliko godina, tačnije od mog polaska u Nautiku. Za to vrijeme sam kroz njegove priče prošao kroz magle Dovera, hladnoće Baltika, struje Labradora, tišine Pacifika i oluje Horna. Saznao sam da svaki brod ima svoju dušu, ime i sudbinu. Čudio sam se mišljenju starog nošptroma da je jedini dostojanstveni kraj života broda da, kada je već ostario i onemoćao, nađe smiraj u morskim dubinama. Vjerovao sam da je to veoma surovo i da na tako nešto neću nikada ni pomisliti.
Starac je i dalje bio negdje daleko sa svojim mislima, a ja sam čekao da se vrati i možda ipak ispriča gdje je bio.
Napustena i nasukana BOKA na Peljescu 1982
Zalivom, za koga kao dijete dugo nijesam znao gdje mu je početak, a šta mu je kraj, od Veriga, čula se neka daleka i učestala tutnjava. Najprije tiha, a potom sve jača i jasnija. A onda kroz Verige uplovi blistavi, za mene ogromni, veseli brod. Presijavao se novoizgrađeni brod na zalazećem suncu, oživjevši zaliv bukom snažnih motora i učestalim oglašavanjem sirene. Uz zaokret, nekako se ustremi baš na naš trošni čamac, pa uplašeno pogledah starca, ali me smiri njegov miran pogled. U blagom skratanju brod prođe pored nas primičući se Perastu, sa kojeg su se čula zvona uz mahanje bijelih peškira sa mnogih prozora. Huk motora postrade zaglušujući, a sa mosta i paluba su se vidjela ozarena lica posade i uzdignute ruke. Pored mene je prolazio najljepši brod kojeg sam do tada vidio. Takvog nije bilo ni u mnogim pričama ostarjelog noštroma. Čamac se jako ljuljao, a ja sam, čvrsto se držeći, gledao sa strahom da li će nas prekriti val. Barka je samo jače zaškripala na vrhu najvećeg vala i kada sam podigao pogled, brod je već bio odmakao. Na krmi mu je bilo ispisano crnim slovima „BOKA“ a ispod Kotor. Sve to potraja kratko, čamac se smiri i tek tada pogledah starca. Sjedio je sada uspravno i uzbuđen, a u oku mu se caklila suza koju je rumenila svjetlost zalazećeg sunca. Možda je poželio da baš sa takvim brodom doživi svoju posljednju plovidbu, ili su mu navirale neke druge misli i uspomene. Dugo je i nepomično gledao za odlazećim brodom, čija su se svjetla ogledala na već tamnoj površini mora kojeg su nadkrivala bokeška brda…..“
Nakon svečanosti tog 29.juna 1958. u Kotoru, „Boka“ se otisnula na svjetska mora gdje je narednih dvadesetak godina sigurno plovila i zarađivala za „Jugooceniju“. Sa svojim sestrama „Zetom“ i „Slavonijom“ početkom šezdesetih „Boka“ je nakratko plovila i na najdužoj „Jugoocenijinom“ liniji – oko svijeta, da bi kasnije najčešće vozila između Jadrana i Meksičkog zaliva, odnosno jugoslovenskih i luka u SAD u centralnoj Americi. Bilafer je već 1959. kao mladi i tek završeni mašinac iz kotosrke Nautike, nakon plovidbe na starom „Kosmaju“, pa onda i nešto novijem „Durmitoru“, dobio priliku da završni dio svog obavezne stručne plovidbene prakse obavi i na novoj „Boki“:
„Ulazak u bučnu i blještavu strojarnicu „Boke“, poslije parnih pogona, za mene je bio šok. Razvodna tabla, instrumenti, sklopke, alarmi. A u strojarnici parnog broda carevao je polumrak sa kojim su se teško nosile malobrojne i nejake sijalice. Ovdje je svaki kutak strojarnice bio osvijetljen, a ventilatori su davali svježi zrak; osjećali su se neki novi mirisi. Oficiri su se držali ozbiljno i važno, a poslije radnog vremena oblačili su tamnoplave uniforme sa zaltnim dugmetima na kojima je bilo utisnuto sidro. Jednom sedmično je tročana organizacija (prvi oficir plaube, telegrafista i sekretar partijske organizacije broda) obilazila kabine posade, zbog kontrole urednosti i čistoće. U krmenom dijelu broda nalazila se luksuzno opremljena prostorija, u nacionalnom stilu, za boravak posade poslije radnog vremena, ali je tadašnjom odlukom zapovjedništva broda, bila zatvorena i nedostupna posadi, da bi se sačuvala od mogućih posljedica upotrebe. Boravak na mostu, osim redovnoj straži, bio je strogo zabranjen…“- prisjetio se svoje prve plovidbe na novoj „Boki“ tada mladi asistent stroja Andro Bilafer. On je novim „Jugooceanijinim“ brodom tada plovio iz Mediterana preko Sueca i monsunom zahvaćenog Indijskog okeana do Australije. Tu im je u luci Adelejd sa broda dezerirala skoro trećina posade koja je iz ekonomskih razloga, ostala u „obećanoj zemlji“ Australiji, a „Boka“ se u Jugoslaviju vratila sa smanjenom posadom i uz povećani angažman preostalih oficira, dok su straže u stroju nerijetko davali i asistenti poput Bilafera.
Ostaci BOKE u podmorju Peljesca
Marljivo radeći tokom šezdesetih i sedamdesetih, „Boka“ i ostali novi i polovni brodovi koje je u međuvremenu nabavljala „Jugooceanija“, kotorsku kompaniju doveli su do statusa jednog od najjačih brodara u SFRJ i flote od dvadesetak velikih prekoookeanskih brodova. A onda, 26.oktobbra 1981. došao je iznenadni kraj za „Jugooceanijinog“ prvijenca – „Boka“koja je sa generalnim teretom plovila iz Ruijeke za luke Meksičkog zaliva, zbog greške posade u vođenju navigacije, nasukala se na obali poluostrva Pelješac, sjeverno od Dubrovnika. Za već 23 godine stari brod više nije bilo spasa, a igrom sudbine od njega se oprostio i Andro Bilafer koji je skoro četvrt stoljeća ranije, svjedočio prvom dolasku tada nove „Boke“ u matičnu luku Kotor:
„Već neko vrijeme sam radio u pomorskom osiguranju. Jednog jutra je stigla vijest da se „Boka“ nasukala u Pelješkom kanalu. Odlučeno je da rukovodilac odjeljenja i ja otputujemo na Korčulu i da na mjestu udesa, kao predstavnici osiguranja, pratimo razvoj događaja. Govorilo se tada o mogućnostima odsukanja, popravka itd. Moj prvi motorni brod sam ugledao u predvečerje, u podnožju velike litice pelješkog masiva. Bio je nekako sitan, ostario i smrtan. Kao na nekom navozu, mirovao je malo uzdignutog pramca, sa velikim podvodnim oštećenjima. Poplavljena su bila sva skladišta i strojarnica. Posade nije bilo na brodu. Rastvorenih vrata i razbacanim, nepotrebnim stvarima po hodnicima, već pomalo očerupan, odavao je utisak pustoši. Ispucale debele naslage boje, rđa i starost se mogla vidjeti na svakom dijelu umornog broda. Sunce je već davno utonulo u more, a Korčula se nazirala u obrisima. Brod je djelovao avetinjski, bez osvjetljenja i zvukova života. Bio sam na brodu. Ostali su išli prema remorkeru sa kojim ćemo se prebaciti do Korčule. Osjećao sam da je to definitivno kraj broda, da je litica na kojoj se nalazio, odar na kome će ostati sve do svoga nestanka. Bio je samrtno tih, napušten i pust, dok su mu otvorena skladišta u sumraku, ličila na neke crne rupe, od čega me prođe jeza. Ustuknuh od njega i njegovog zagrljaja smrti sa kojim je svojom posljednjom snagom obgrlio hridi koje su mu razorile utrobu.
Odlazeći, osvrnuh se još jednom – brod je bio već pokriven pokrovom mraka i ne okrenuh se više. Sjetih se tada mog starog drugara noštroma koga već odavno nije bilo, njegovog dugog pogleda ka brodu i suze radosnice koju je pozlatio zrak zalazećeg sunca. Moju suzu tuge sakrio je mrak. Prisjetih se i njegovog mišljenja da je jedini dostojanstveni kraj života broda da kada ostari i onemoća, nađe smiraj u morskim dubinama. Sve do tog trenutka sam vjerovao da ja tako nešto nikada neću ni pomisliti.“- zapisao je Bilafer.
Ostaci BOKE u podmorju Peljesca
Nakon što su radnici brodogradiilišpta Bijela istovarili teret iz brodkih skladišta i naftu iz tankova, „Boka“ je na licu mjesta postepeno izrezana u komade i odnešena na topljenje u peći čeličana kao sirovina – staro željezo. U podmorju Pelješca na mjestu gdje se nasukao u jesen 1981. još uvijek na dubini od 5 do 12 metara, počiva „kičma“ „Jugoocanijinog“ prvijenca – kobilica i donji dio brodskog trupa sa strojarnicom „Boke“ koji nisu izvađeni i odnešeni na dalje sječenje, danas su jedna od najpopularnijih atrakcija ronilačkog turizma u tom dijelu Dalmacije i mjesto gdje podvodni ribolovci uvijek imaju dobar ulov.
Popularna godišnja regata Arsenal kup održana je u subotu 14. jula, u organizaciji Jahting kluba Porto Montenegro.
Turisti i ljubitelji jedrenja, imali su priliku da uživaju u akvatorijumu tivatskog zaliva i slikovitim planinama u pozadini, kao i jedinstvenim ostrvima Sveti Đorđe i Gospa od Škrpjela, koji su uključeni u regatno polje zaliva.
Kako je akvatorij Boka lepršavo i šareno izgledao juče više na našim fotografijama.
Trebinje, mali grad sa velikim brojem gradilišta. Dvadeset od mora, trideset od Dubrovnika i četrdeset kilometara od Herceg Novog. Mediteranska klima i lijepe građevine magnet su za dijasporu, ali i strance. Sve ovo dovelo je do ekspanzije stanogradnje.
“Dosta je ljudi iz dijaspore koji su vezani za Trebinje, rodbinski ili im se Trebinje svidjelo kao grad njegove ljepote, i sami geografski položaj Trebinja”, pojašnjava Mirko Stanković iz agencije za nekretnine Europartner.
Trebinjci kažu da i Dubrovčani kupuju stanove, tu žive tokom sezone, a kuće u Dubrovniku iznajmljuju turistima, izvještava N1.
Cijena kvadrata doseže i 2.200 KM. Najniža je 1.400. Najluksuzniji stanovi se grade u samom centru. Ukoliko kupujete stan koji tek treba da se izgradi u Trebinju možete dobiti popust do 6%, na 100.000 KM, šest hiljada. Kupci iz Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja najčešće kupuju jednostavnije stanove.
Oni iz inostranstva imaju veće zahtjeve. Tako da poduzeća imaju u ponudi najluksuznije materijale.
“Kvaliteta gradnje je na jako visokom nivou, u pitanju su stanovi različitih kvadratura, od garsonijera do trosobnih stanova, sa jako lijepim terasama, pogledom na grad, a na vrhu će se nalaziti bazeni”, kaže Milica Oro iz jednog od trebinjskih građevinskih poduzeća.
U velikom broju stanova nitko ne živi. Pojedini balkoni ožive tek tokom ljeta.
Manje se kupuju kuće, interesantne su one u starom dijelu grada koji je proglašen nacionalnim spomenikom BiH.
“Tamo su moguće samo rekonstrukcije starih objekata, u ovom trenutku imamo četiri ili pet zahtjeva koji se nalaze na višoj instanci na odobravanju dozvola”, ističe Marko Rikalo iz gradske uprave Trebinja.
U ovom trenutku u Trebinju se gradi osam stambenih zgrada. Postoje potrebne dozvole za gradnju još nekoliko. Ovaj grad sa okolinom ima nešto manje od 30 hiljada stanovnika.
Opština Herceg Novi izdvojiće 10.000 eura za finansiranje još jednog tima u službi Hitne medicinske pomoći (HMP) tokom sezone. Kako je saopšteno da bi ugovor uskoro trebalo da bude potpisan, nakon zamjerki građana na rad HMP.
Majka malog djeteta koje je imalo visoku temperaturu i konvulzije navodno je u Hitnoj čekala dva sata medicinsku pomoć. Starija žena tokom noći je pala u stanu i izgubila svijest, ali je na dolazak kola i ljekara njena porodica čekala dva i po sata – to su samo neke od zamjerki pacijenata.
Koordinatorka u HMP Dr Mirjana Jovanović kaže da je moguće da se to dešavalo u vrijeme kada je u smjeni bila samo jedna ekipa, ali da od početka juna u smjeni rade dva ljekara sa dva tima i da vjeruje da do sličnih situacija neće dolaziti.
Direktor Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Saša Stefanović kaže da prema sistematizaciji u Herceg Novom u jednoj smjeni rade dva doktora medicine i tri tehničara, ili dva tehničara i vozač.
“Jedan medicinski tim – doktor i medicinska sestra/tehničar su stalno u ambulanti, a drugi u kome su doktor i medicinski tehničar i medicinski tehničar – vozač je za terenske intervencije”.
On je pojasnio da se dešavalo da u dnevnoj smjeni radi jedan tim, zato što je u “kraćim periodima veliki broj doktora napuštao službu odlazeći na specijalizacije u druge zdravstvene ustanove”.
Jovanovićeva kaže da bi građane trebalo edukovati, jer nisu svi slučajevi hitni. Ističe da ima i zloupotreba.
“Dešava se da nas član porodice ili sam pacijent pozove i žali se na bol u grudima i gušenje, što zahtijeva hitnu intervenciju i zbrinjavanje jer upućuje na mogući infarkt. Kada dođemo do njih, utvrdimo da nema navedenih simptoma, već da riječ o bolu u leđima koji traje danima i da je pacijent mogao i trebalo pomoć da zatraži u Domu zdravlja”.
Jovanovićeva ističe da su pacijenti iz saobraćajnih udesa i utopljenici najteži slučajevi.
Kaže da su problem i bolesna djeca, jer poslije 21 sat Dom zdravlja ne radi. Zato, najčešće, poslije ukazane prve pomoći, djecu transportuju do Bolnice u Kotoru, udaljene 40-ak kilometara.
Jovanovićeva tvrdi da je HMP u Herceg Novom potpuno spremna za turističku sezonu, jer imaju dva tima koji su prošli obuke, reanimobil, novu medicinsku opremu i aparaturu.
Kaže da bi im dobro došla još jedna ekipa zbog povećanog broja turista.
Do 100 infuzija u jednoj smjeni
Ljeto donosi specifične “bolesti” – dijareje i dehidriranost, pa se dešavalo da samo tokom jedne smjene damo do 100 infuzija”, kaže glavna sestra Davorka Avakumović.
Vozač kola HMP Janko Jocović ističe da je za njih veliki problem parking.
Dok čeka da ljekar pregleda pacijenta, kaže da se dešavalo da ga tjeraju sa parking mjesta.
“Žena kojoj smo samo nekoliko dana ranije ukazali pomoć, nije mi dozvolila da na njenom privatnom parkingu sačekam ekipu”.
Doktorka Radmila Laković priča da je prošlog ljeta imala pacijenta koji je odbijao pomoć. Nakon ubjeđivanja dozvolio je da mu izmjere krvni pritisak koji je bio izrazito visok, zbog čega je transportovan u Bolnicu u Meljine. Poslije se, priča ona, žalio što je odveden u privatnu bolnicu koja je na samo tri kilometra od grada.
U novom turističkom naselju Luštica Bay, kada bude završen, radiće oko tri hiljade stalno zaposlenih, dok trenutno na projektu radi oko 600 ljudi, saopštio je izvršni direktor kompanije Luštica development Darren Gibson.
On je za Dan kazao da je Luštica Bej prepoznata kao izuzetno bitan projekat za turističku privredu, lii za privredu Crne Gore u cjelini.
“Ako uzmete u obzir veličinuprojekta i samu turističkuponudu u okviruprojekta, to značajno utičena poboljšanje kvaliteta ponude u državi, ali i cijelog regiona“, rekao je Gibson.
Kako je naveo, sa ukupnom investicijom od 1,1 milijardu eura može se pretpostaviti koliko je kompanija bitna za crnogorsku privredu, u smislu investicije.
“Kada pogledate samu veličinu, shvatite da smo mi najveći projekat ove vrste u jugoistočnoj Evropi i to vam daje sliku kolikosmo bitni i u crnogorskomkontekstu“, kazao je Gibson.
On je rekao da će u Luštica Bay, u sledećih nekoliko sedmica biti završeno i predato vlasnicima oko 50 novih rezidencijalnih objekata – apartmana, vila i gradskih kuća.
Morski otpad je jedan od najvećih ekoloških izazova današnjice, a to pitanje posebno je važno u zemljama koje se oslanjanju se na turizam kao razvojnu granu, kakva je Crna Gora, ocijenio je direktor Ekološkog pokreta Ozon, Aleksandar Perović.
Ta nevladina organizacija (NVO), zajedno sa još sedam partnera, ovog ljeta u Budvi realizuje projekat čiji je cilj da se uspostavi pravilan sistem upravljanja ambalažnim otpadom koji se stvara na plažama i ugostiteljskim objektima.
Perović je agenciji MINA rekao da projekat, pod sloganom “Uhvati člist talas“, realizuju na 30 lokacija u toj opštini.
„Na taj način smanjujemo morski otpad. Posebnu vrijednost projektu daje što inicijativa dolazi kroz saradnju biznis i civilnog sektora – pokretač projekta je kompanija Coca-Cola HBC Crna Gora zajedno sa Ozonom“, naveo je Perović.
Prema njegovim riječima, svi žele da se kupaju na čistim plažama, sa čistom vodom.
“Ipak, činjenica je da oko 80 odsto morskog otpada nastaje na kopnu, nepažnjom čovjeka“, pojasnio je Perović. Zato, kako je kazao, prevenciju nastanka morskog otpada treba raditi upravo na kopnu.
Perović je istakao da je ohrabrujuće što postoji sve više projekata usmjerenih na to pitanje, kao i da je neophodna međusektorska saradnja.
Na projektu, zajedno sa Ozonom, rade Ministarstvo održivog razvoja i turizma, Agencija za zaštitu prirode i životne sredine, Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom, Opština Budva, budvansko preduzeće Komunalno, Regionalna deponija “Možura“ i lokalna NVO Eko centar Budva.
Perović očekuje da će na kraju sezone i projekta „Uhvati čist talas“, kroz podatke o prikupljenim količinama otpadne ambalaže, pokazati sve koristi od pravilnog upravljanja otpadom za lokalnu zajednicu.
Ništa manje, smatra on, nije važna slika koju će posjetioci plaža i turisti ponijeti iz Budve ovog ljeta.
“Zato pozivam građane da iskorišćenu ambalažu bace u odgovarajuće posude, na reciklažnim ostrvima na budvanskim plažama, a mi ćemo se pobrinuti za reciklažu i time zajedno dati doprinos čistijim plažama“, zaključio je Perović.
Projekat „Uhvati čist talas“ realizuje se od 15. juna do 15. septembra.
U svojoj kratkoj modernoj povijesti Hrvatska nikada nije bila traženiji pojam na internetu, nikad nije bila više spominjanja na društvenim mrežama, nikad se nije pojavila u toliko svjetskih medija kao nakon utakmice protiv Engleske u srijedu.
“Nikada nismo vidjeli ovakav skok neke teme, a radimo u više od 60 zemalja”, rekao je Jutarnjem listu Tomislav Grubišić, direktor Mediatoolkita, hrvatske kompanije čiji istoimeni alat analizira objave svih online medija. “Sumnjamo da je uopće moguće ostvariti tako veliku pozornost u tako kratkom roku, izuzevši globalno krizne situacije.”
Šokiran je bio i dr. Wasim Ahmed, britanski stručnjak za analizu podataka, i to masivnim skokom objave pojma “Croatia” na Twitteru. “Nakon utakmice broj objava skočio je šest puta u odnosu na prosjek”, rekao nam je Ahmed. U samo sat vremena objavljeno je više od 350.000 tvitova u kojima se spominje Hrvatska, a u 24 sata čak 1,4 milijuna.
“Ovaj će se skok sigurno nastaviti i trajati nekoliko tjedana i nakon finala, ali i na svakom natjecanju u budućnosti”, rekao je Ahmed i naglasio da je najveća korist od ovakvog skoka znatan porast interesa za Hrvatsku općenito. Iako je navijao za Englesku, poraz je podnio sportski, a u finalu će, kaže nam, i on navijati za Hrvatsku.
Prema Googleovim statistikama, nakon utakmice s Engleskom zabilježen je povjesni interes za pojam Hrvatska na svim svjetskim jezicima, a stručnjak za digitalni marketing Miroslav Varga otkrio nam je i neke neočekivane detalje.
“Skok zanimanja nije bio samo za Hrvatsku, nego i za hrvatske klubove, dresove, igrače… najveći relativni skok imao je Ante Rebić”, rekao je Varga. “U apsolutnim omjerima najpopularniji su bili Mandžukić i Rakitić, ali Rebić je imao najveći skok u odnosu na prosjek.”
Da je utakmica stvarno pobudila veći interes za Hrvatsku općenito pokazuje i statistika da je jedno od najčešćih pitanja na Googleu bilo: “Zašto Hrvati imaju šahovnicu na zastavi”.
Ovoliki skokovi u popularnosti iznimno su rijetki i uglavnom rezervirani samo za globalno krizne situacije, poput atentata na redakciju Charlie Hebdoa, kada je pojam “Pariz” zabilježio izvanredni skok na društvenim mrežama. Izvan katastrofa, terorizma i prirodnih nepogoda, ništa nije učinkovitije u podizanju interesa od – nogometa.
Gledajući statistike pretraživanja Hrvatske u proteklih 14 godina – otkako postoje Google Trends – Hrvatska je prethodni najveći skok imala na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, koji relativno nije ni četvrtina jučerašnjeg skoka. Manji je skok zabilježen i za Europskog prvenstva 2016., no ovakav porast interesa jednostavno je nezabilježen dosad.
Gledajući samo hrvatski internet, Varga nam otkriva kako je jedan od najtraženijih pojmova bio “crni dresovi” u koje su se, čini se, svi zaljubili. Zanimljiv je detalj bio i da je nakon pobjede nad Argentinom interes za Hrvatsku porastao 100% u toj državi, no nakon pobjede nad Engleskom u Argentini je interes porastao čak 300 posto. Do ogromnog porasta interesa nije došlo prije pobjede nad Rusijom.
