Književno-naučnini kolokvij u povodu 100. godišnjice rođenja hrvatskoga književnika i novinara Luke Brajnovića (Kotor, 1919 – Pamplona, 2001) te predstavljanje njegovih knjiga “Oproštaji i susreti”, “Mjesečina u uljiku” i “More mog djetinjstva” održani su u Društvu hrvatskih književnika (DHK) u Zagrebu.
Književnik i novinar Luka Brajnović rođen je u Kotoru 1919., a umro je u Pamploni u Španjolskoj 2001. Nakon Drugoga svjetskog rata sve do smrti živio je u Španjolskoj. Od 1960. bio je profesor svjetske književnosti i novinarske deontologije na sveučilištu Navarra u Pamploni.
Po njemu od 1997. Komunikološka škola tog sveučilišta dodjeljuje komunikološku nagradu “Luka Brajnović”.
O Brajnovićevu književnom djelu i njegovim knjigama govorili su književni povjesničar Ivan J. Bošković, profesorica s Hrvatskih studija Matilda Kolić Stanić, hispanistica Željka Lovrenčić, književni kritičari Antun Pavešković i Božidar Petrač te Elica Brajnović Tijan.
Priređivač knjige izabranih pjesama “Mjesečina u uljiku” Božidar Petrač ocijenio je kako je Brajnović u svojoj hrvatskoj lirici misaono, jezično i iskustveno slijedio liniju hrvatskoga pjesništva i poimanje o književnom stvaranju kakve je proživio i ponio sa sobom u emigraciju.
To se, smatra Petrač, odnosi na njegov književni opus na hrvatskom jeziku, dok se njegovo pjesništvo na španjolskom jeziku sasvim drukčije poima i čita.
Naglasio je kako je Brajnović u emigraciju otišao vrlo mlad, ne napunivši ni dvadeset i sedam godina. U egzilu je nastavio s istim pjesničkim izrazom, istim tematsko-motivskim grozdovima kojima je pridružio tipične emigrantske motive domotužja, izgubljene domovine i izgubljena zavičaja, dodao je.
S vremenom se, ustvrdio je, s njegovim mijenama mijenjao i njegov pjesnički izričaj, koji je postajao sve gipkiji, plastičniji i zreliji.
Petrač tvrdi kako je u njegovu pjesništvu ostao isti tematsko-motivski kompleks, ali je postao razrađeniji, bolje izbrušen i dotjeraniji. Tomu je, ocjenjuje Petrač, pridonio i susret s hispanskom književnosti i novom sredinom u kojoj se našao i iz koje je stvarao. No, misli i sjećanja na Hrvatsku i na bokokotorski zavičaj ostali su uz posebno njegovane kršćanske duhovnosti, dodao je.
Brajnović je slikar mediteranskoga zavičajnoga pejzaža, pjesnik vjerskih ugođaja i minijaturnih slika, istaknuo je dodavši, kako on svojom drugom zbirkom pjesama postaje vjerodostojniji i uvjerljiviji pjesnički glas.
Po Petračevu mišljenju Brajnović je jedan od najvećih hrvatskih emigrantskih intelektualaca koji su se svojim neumornim i predanim radom i djelom potvrdili u novoj sredini – ne samo u Španjolskoj, nego i u cijelom hispanističkom svijetu.
Prevoditeljica Brajnovićeve memoarske knjige “Oproštaji i susreti – Sjećanja iz rata i izgnanstva” hispanistica Željka Lovrenčić podsjetila je kako su u knjizi prikupljene uspomene jedinstvenoga čovjeka koji se prisjeća djetinjstva, mladosti ratnoga iskustva, izbjeglištva i života u Španjolskoj.
U knjizi, istaknula je, prati sudbinu mladoga novinara koji je kao 22-godišnjak 1941. godine, kad je Italija zaposjela hrvatsku obalu, zbog podrugljivoga članka o talijanskom fašističkom diktatoru Mussoliniju, završio u talijanskom zatvoru.
Kada je shvatio da ga žele odvesti u Italiju, skočio je s ratnoga broda i uspio pobjeći, rekla je dodavši kako su ga poslije zatvorili i na smrt strijeljanjem osudili jugoslavenski partizani, a smrt je izbjegao zaslugom službenika koji ga je poznavao.
Ocjenjuje kako on na zanimljiv način govori o svomu životu u ratnom Zagrebu, o obiteljskom stanju, druženju s prijateljima i odluci da 1945. ode iz tadašnje Jugoslavije.
U knjizi, podsjetila je, opisuje boravak u izbjegličkom logoru u Rimu, dolazak u Madrid, život u Španjolskoj i na kraju dojmove potaknute osamostaljivanjem Republike Hrvatske.
Okosnica je ovoga djela, tvrdi, život u izbjeglištvu koji opisuje iz perspektive novinara i hrvatskoga vjernika suočena s golemom tragedijom koja je pogodila mnoge Hrvate prisiljene tražiti život daleko izvan domovine.
Nakon dugoga lutanja stigao je do Pamplone i Sveučilišta Navarra, gdje su ga iznimno cijenili kao sjajna profesora i novinara, dodala je.
Osim osobne priče, naglasila je, autor je iznio i mišljenja o hrvatskom narodu i srpskoj politici prema Hrvatskoj pa je knjiga zanimljivo i napeto štivo i vrijedan dokument i svjedočanstvo svoga vremena.
Brajnovićeva kći Elica Brajnović Tijan istaknula je kako su ove knjige pečat pjesnika koji je žudio za novim obzorima, ali je očitovao i tugu za ranijim susretima.
Po mišljenju Ivana Boškovića Brajnović se danas otvara u punini svojih značajka. Osim književnih vrijednosti, ovaj je hrvatski pisac posebno vrijedan kao svjedok vremena, istaknuo je.
Njegovo djelo karakterizira nekoliko značajki, među kojima, naglasio je, posebno istaknuta biografsko/autobiografsku i migrantsko-prognaničku.
Ocijenio je kako su njegove knjige zapravo knjige dobrote, blagosti i duha u kojima nema mržnje i isključivosti. Riječ je o djelu koje otkriva autorovu strast pisanja u kojoj na Božju ljubav odgovara prijateljski i brižno prema bližnjima, naglasio je Bošković.
Knjigu izabranih pjesama “Mjesečina u uljiku” objavio je DHK, knjigu “Oproštaji i susreti – Sjećanja iz rata i izgnanstva” objavila je zagrebačka nakladna kuća AGM, a nakladnik Alfa objavio je knjigu “More mog djetinjstva”.
Luka Brajnović pisao je pjesme, pripovijesti i romane. U Hrvatskoj je bio urednik katoličkih časopisa “Luč” i “Hrvatska straža”. U Madridu je pokrenuo i uređivao reviju za duhovna i znanstvena pitanja “Osoba i duh” te nakladničku knjižnicu “Osvit”.
Tri desetljeća pisao je kolumnu u vanjskopolitičkoj rubrici dnevnika “Diario de Navarra” te uređivao časopis “Nuestro Tiempo”.
Odlikovan je Redom Danice hrvatske za osobite zasluge u kulturnom djelovanju.
O novinarstvu Luka Brajnović
„Kada se s etičkoga stajališta gledano, novinarski posao obavlja bezvoljno i apatično, a novinarstvo počesto pretvara u dvije radnje na računalu (copy – paste), onda ono može postati uzrokom nemoralnog ponašanja prema vlastitoj profesiji čiji ugled ovisi, i na tome insistiram, o dobrom glasu i ugledu osoba koje ju obavljaju. U novinarskoj profesiji duboko je ukorijenjeno etičko i intelektualno zdravlje. Ono se očituje u volji za radom, u sposobnosti brzog i ispravnog razmišljanja, u razlikovanju mogućeg od nemogućeg, dobrog od lošeg, bitnog od nebitnog“
