Beznađe u kojem su se našli zbog nemogućnosti prodaje mandarina, mnoge je poljoprivrednike natjeralo da se počnu baviti alternativnim načinima prodaje.
Tako se mandarine na veliko prodaju po društvenim mrežama, a na Facebooku je formiran brend „Okusi Hrvatske“. Riječ je o okupljanju malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u svojevrsni klaster koji svoje mandarine, ali i ostalo voće prodaju kroz novi brend „Okusi Hrvatske“. Trenutno su na Facebooku, uskoro pokreću i prodaju voća preko web-shopa, a mandarine i domaću hranu će prodavati i putem hrvatske pošte takozvanim “žutim klikom”.
Mandarine se iz doline Neretve odvoze u Zagreb, a zatim besplatno dostavljaju na kućni prag onima koji su ih naručili.
U plodnoj dolini Neretve, danas nije lako. Dosta štete poljoprivrednicima iz našeg kraja nanio je embargo na izvoz u Rusiju, jer smo tamo ranije izvozili velike količine mandarina i drugog voća. Prije nekoliko godina vagoni mandarina su propali, jer je urod bio velik, a tržište bitno smanjeno. No, pomalo pronalazimo nova tržišta, pa voće i povrće sada prodajemo u zapadnim zemljama, ponajviše u Austriji i Njemačkoj, ističe Dario Grossi.
Drugi veliki problem je činjenica da se na hrvatskim tržnicama ne zna tko prodaje domaće, a tko uvozne proizvode. I onaj tko nudi uvoznu hranu, tvrdi da je domaća. Zato domaći proizvođači trebaju imati zaštićene certifikate koji bi kupcima jamčili da kupuju domaće, a valjalo bi uvesti i kontrole, da se oni s uvoznom robom ne predstavljaju kao prodavači domaće hrane, smatra on.
– Naša misija je da kao proizvođač direktno, bez provizije prekupaca ponudimo zdrave, svježe i ukusne ekoplodove. Želimo našim kupcima isporučiti najvišu kvalitetu i svježinu po povoljnim cijenama, trudeći se maksimalno skratiti vrijeme od branja do konzumacije – kaže Dario Grossi. Tako svoje proizvode dostavljaju izravno na vrata kupaca, te se mogu naći na društvenim mrežama kroz brend “Okusi Hrvatske”.
– OPG Grossi se tradicionalno bavi uzgojem mandarina u dolini Neretve. Nositelj OPG-a je moja mama Iva Grossi. Moja uloga u OPG-u je distribucija i prodaja poljoprivrednih proizvoda. Osim prodaje i distribucije želja mi je ujediniti OPG-ovce u klaster i kroz zajednički brend “Okusi Hrvatske” izići na domaće i inozemno tržište. U poljoprivredi se može profitirati, ali potrebno je puno truda. Sve liberalnije tržište rezultira manjom zaradom tako da se u budućnosti planiramo iz konvencionalne prebaciti u ekološku i organsku proizvodnju hrane. Budućnost je u EKO uzgoju i ekološkoj hrani – kaže nam Dario Grossi.
Mandarina Foto Denis Jerković/HANZA MEDIA
Da ste u poziciji, što biste promijenili da poljoprivrednicima bude bolje?
– Nekoliko stvari mi pada na pamet. Jedna od njih je uvođenje zakonske obveze prijave poljoprivredne proizvodnje. Danas ne postoji niti približno točna informacija o tome koliko će se čega i u kojem razdoblju proizvesti. Rezultat toga je nekontroliran uvoz i velika konkurencija što rezultira nižim cijenama i gubicima kako za poljoprivrednike tako i za uvoznike. Ove godine smo npr. proizveli lubenicu koja je došla otprilike kada i uvozna na tržište. Zbog kratkog roka trajanja poljoprivrednih proizvoda, da bi se ubrane i uvezene lubenice brzo prodale, svi su bili prisiljeni spustiti cijenu što je rezultiralo gubicima za poljoprivrednike i trgovce (uvoznike). Ako bi postojao jedan jedinstven sustav gdje bi se upisivala očekivana proizvodnja, tada bi kupci imali odličnu bazu podataka i ne bi se događalo da uvozimo nešto što sami proizvodimo.
– Također, Savjetodavna služba Ministarstva poljoprivrede po meni nije u toku sa suvremenim tehnologijama u poljoprivrednoj proizvodnji. Trebali bi prikupljati sva pozitivna iskustva poljoprivrednika. Komunikacija između Savjetodavne službe i poljoprivrednika je jednosmjerna.
– Trebalo bi oformiti poljoprivredne zadruge, jer bi uz pomoć zadruga poljoprivrednici puno lakše mogli izlaziti na tržište. Puno je teže kada svaki poljoprivrednik sam mora, uz rad na zemlji, pronalaziti i tržište za svoje proizvode, baviti se distribucijom i prodajom. U Italiji je, primjerice, zadrugarstvo savršeno organizirano i puno pomaže ljudima koji žive od rada na zemlji.
Valjalo bi, osim toga, organizirati i edukaciju za poljoprivredne proizvođače te ih poučiti, primjerice, kako se prodaje u Sloveniji, Austriji i drugim zemljama, gdje su drukčija pravila i gdje su niži porezi na hranu nego u Hrvatskoj.
– Trebalo bi, dakako, i u Hrvatskoj smanjiti porez na hranu, jer je jako teško domaćim proizvođačima, uz porez od 25 posto, konkurirati poljoprivrednicima u zapadnim europskim zemljama, gdje je porez na hranu manji od 10 posto. Trebalo bi uvesti i kontrolu otkupnih centara, kako poljoprivrednici ne bi morali čekati na isplatu čak i do godinu dana, te kako bi otkupni centri plaćali u roku od mjesec dana za isporučenu robu – kaže Dario Grossi.
Za sve neretvanske voćare, veliki je problem što se u Hrvatskoj može potrošiti najviše dvadesetak tisuća tona mandarina, sve ostalo ide u izvoz, a preradbeni kapaciteti svih neretvanskih otkupljivača mogu isortirati i iskalibrirati najviše 60 tisuća tona.
Tako da će dvadeset tisuća pod ovakvim uvjetima završiti u smeću, bez obzira na nove alternativne trendove prodaje u koje spada i ova Facebook zajednica, ali i to može biti začetak određene forme zadrugarstva, slično kao u Austriji, Njemačkoj, Italiji, što se potiče i financira iz strukturnih fondova Europske unije, a potiče i naše Ministarstvo poljoprivrede.
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922 foto Boka News
1 od 20
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Izložba - Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
„SAD i Crna Gora-misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922″ naziv je izložbe koja je otvorena u ponedjeljak u galeriji Kulturnog centra „Nikola Đurković“ u Kotoru.
Djelovanje Američkog Crvenog krsta je bilo veoma značajno za Crnou Goru u periodu od 1919. do 1922. godine. Pored humanitarne pomoći stanovništvu, Američki Crveni krst je otvorio bolnicu u Podgorici i dva sirotišta sa školama u Podgorici i Danilovgradu, ambulante, kantine, zubnu kliniku i uputio svoje ljekare i hirurge…
Amerikanci su osim obimne dokumentacije o svome radu u Crnoj Gori, zabilježili preko 800 fotografija tog vremena, koje su radili vrhunski profesionalci, među kojima je i fotograf koji je kasnije osvojio šest Oskara, neki od pisaca čiji su tekstovi pratili te fotografije dobili su Pulicerovu nagradu. Ova obimna aktivnost fotografski je bilježena i sačuvana te zahvaljujući tome, danas imamo uvid u prvenstveno, socijalne prilike tog perioda kroz izložbu koja o tome svjedoči.
“Ovaj događaj svjedoči o saradnji dva naroda i njihovom međusobnom pomaganju, dva naroda koja su geografski dosta daleko, ali je ovo dokaz da ništa nije daleko, da prepreka nije ni ocean između nas. Fotografije koje vidite ne svjedoče isključivo o pomoći američkog Crvenog krsta, već ilustruju tadašnji način života u Crnoj Gori” – kazao je u pozdravnom govoru predsjednik Crvenog krsta Kotor, Neđeljko Moškov.
Izložba – Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922
Predstavnica američke ambasade u Podgorici Dragana Tatić, podsjetila je na zanačaj američke humanitarne misije u to vrijeme, čiji aktivisti su dijelili velike količine hrane i odjeće, organizovali narodne kuhinje u Podgorici, na Cetinju, u Nikšiću, Kolašinu i na Grahovu.
Američki Crveni krst je obučavao bolničare i vozače, pomagao obnovi infrastrukture…
„SAD je decenijama nakon ove misije nastavile da pomažu privredu Crne Gore. Poslije zemljotresa iz 1979. godine, Američko vazduhoplovstvo je dopremilo 139 tona pomoći građanima Crne Gore. Nakon sukoba na Balkanu, devedesetih godina prošlog vijeka – Vlada Sjedinjenih država je izdvojila 15 miliona dolara finansijske i tehničke podrške kako bi pomogla oporavak Crne Gore. Naša USAID misija je od 2001. do 2013. godine usmjerila više od 238 miliona dolara pomoći narodu Crne Gore. SAD če pružati podršku Cnoj Gori i dalje, prije svega kroz izgradnju demokratskih institucija, jačanju vladavine prave i stvaranju novih ekonomskih prilika za obje naše države. SAD Crnu Goru sa ponosom smatraju NATO saveznikom“ – kazala je Tatić.
Ona je navela i da su Sjedinjene američke države decenijama nakon ove misije nastavile da pomažu privredi Crne Gore.
Izložba – Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922 foto Boka News
“Poslije zemljotresa iz 1979. godine, Američko vazduhoplovstvo je dopremilo 139 tona pomoći građanima Crne Gore. Nakon sukoba na Balkanu, devedesetih godina prošlog vijeka – Vlada Sjedinjenih država je izdvojila 15 miliona dolara finansijske i tehničke podrške kako bi pomogla oporavku Crne Gore. Naša USAID misija je od 2001. do 2013. godine usmjerila više od 238 miliona dolara pomoći narodu Crne Gore” – rekla je Tatić dodavši da će SAD nastaviti i dalje da podržavaju Crnu Goru. ” Podrška će biti pružena u izgradnji demokratskih institucija, jačanju vladavine prave i stvaranju novih ekonomskih prilika za obje naše države” – kaže Tatić. Ona ističe da SAD Crnu Goru sa ponosom smatraju NATO saveznikom. ” Zajedno kao saveznici činimo jedni druge snažnijima” – poručila je Tatić.
Izložba – Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922 foto Boka News
U ime Opštine Kotor, prisutne je pozdravila sekretarka za kulturu, sport i društvene djelatnosti Jelena Vukasović.
“Izložba ne svjedoči o odnosima dviju zemalja, koliko o plemenitosti misija organizacija Crvenog krsta koje ne biraju meridijane, nacije ni vjere kada je potrebno podržati, ugrijati, nahraniti i ohrabriti ljude u stanju socijalne potrebe. Naše malo može biti mnogo za one koji nemaju nimalo – govorio je Duško Radović, pa evo još jedne prilike da promovišemo društveno odgovorno ponašanje i javni interes koji čine građani i građanke, svjesni da je od našeg novca svakako veća imovina i sreća ljudi koje možda nikada nećemo upoznati” – kazala je Vukasović koja je otvorila izložbu otvorenom.
Nakon otvaranja izložbe predavanje su održali dr Slavko Burzanović i dr Nebojša Čagorović, autori knjige „SAD i Crna Gora-misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922″ koji su pripremili izložbu.
Izložba – Misija Američkog Crvenog krsta u Crnoj Gori 1919-1922 – dr Slavko Burzanović i dr Nebojša Čagorović
Prikazan je sedmominutni dokumentarni film koji je sniman januara 1919. godine, a snimke među kojima su brojni oni iz Boke Kotorske, zabilježili su predstavnici izviđačkog odreda Američke vojske.
Izložbu i predavanje su priredili Crveni krst Crne Gore, u okviru projekta „Dugovječno prijateljstvo između Sjedinjenih Američkih Država i Crne Gore-Američki Crveni krst u Crnoj Gori poslije prvog svjetskog rata”, uz podršku Američke ambasade u Podgorici.
Izložba se u Kotoru može pogledati do 10. oktobra.
Direktorica Osnovne škole „Drago Milović“ iz Tivta profesorica Ružica Lazarević drugi put je odbila da na mjestu nastavnika geografije u toj obrazovnoj ustanovi zaposli Tivćanina Iva Peana koji ima sve neophodne stručne kvalifikacije za to radno mjesto, a uz to i prema važećim zakonima u Crnoj Gori, uživa i tzv.pozitivnu diskriminaciju kao osoba sa invaliditetom.
Pean je konkurisao na oglas za popunjavanje upražnjenog radnog mjesta nastavnika/ce geografije na određeno vrijeme, a koji je bio objavljen 12. septembra uz molbu je priložio sve neophodne papire, među kojima i svoju diplomu profesora geogragfije stečenu na Prirodnoslovnom i matematičkom fakultetu Univerziteta u Zagrebu, potvrdu o položenom stručnom ispitu, licencu za rad u prosvjeti, potvrdu o nekažnjavanju kao i ljekarsko uvjerenje da je, bez obzira što zbog bolesti koja mu je dijagnostifikovana, ima status osobe sa invaliditetom (OSI), potpuno spreman i sposoban da obavlja posao profesora. On je u svojoj prijavi napomenuo da bi poslodavac koji bi ga zaposlio kao OSI, mogao da računa na niz finansijskih i fiskalnih povoljnosti i subvencija, shodno važećim zakonskim riješenjima.
Direktorica Lazarević je međutim, odlučila da umjesto Peana, zaposli specijalistkinju geografije I.J. iz Tivta koje je već radila na određeno u toj obrazovnoj ustanovi. I.J. je već jednom dobila prednost nad Peanom, prilikom odlučivanja po prethodnom konkursu koji je uprava OŠ „Drago Milović“ 14.decembra prošle godine raspisala za zapošljavanje nastavnika geografije na određeno vrijeme, a zbog čega je Pean u međuvremenu pokrenuo sudski spor protiv Lazarevićke, optužujući je za direktnu povredu Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.
„Iako me lično poznaje jer smo bili kolege profesori u Srednjoj školi „Mladost“ gdje sam ja inače, kao profesor uspješno odradio pripravnički staž i bez ikakvih problema kvalitetno izvodio nastavu sa srednjoškolcima iz predmeta geografija, Lazarević je tada izrazila sumnju da sam ja fizički u stanju da budem nastavnik geografije u OŠ na čijem je ona čelu. Isto je uradila i po ovom najnovijem konkursu na koji me čak kao kandidatata za posao, nije pozvala ni na razgovor. Smatram da me ona ovakvim svojim postupcima otvoreno diskriminiše i kao OSI i kao osobu koja drugačije politički misli od nje“ – kazao je novinarima juče Pean.
On je naime, član opozicione Tivatske Akcije, dok je Lazarevićka na mjesto direktorice OŠ „Drago Milović“ svojevremeno došla po političkom ključu, kao kadar članice vladajuće koalicije, Hrvatske građanske inicijative. Pean je kazao da je prije nekoliko mjeseci pokrenuo sudski proces protiv Lazarevićke i OŠ „Drago Milović“ a koji još uvijek nije okončan „samo da bih i pred sudskim instamcama dokazao da je ona prekršila ne jedan, već dva zakona, iako od svega toga neće biti nikakvog konkretnog efekta u smislu kazne za nju kao duirektoricu ili mog zapošljavanja u toj školi“.
On se poziva na član 22 Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom koji propisuje da OSI sa jednakim ili boljim stručnim kavlifikacijama i radnim sposobnostima od kandidata koji nema imvaliditet, dobija prednost pri zapošljavanju.
„Po članu 22 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, poslodavac koji zapošljava od 20 do 50 radnika dužan je da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom, dok je poslodavac koji zapošljava više od 50 radnika (a što je slučaj sa OŠ „Drago Milović“), dužan da zaposli najmanje 5% lica sa invaliditetom“- istakao je Pean.
Direktorica OŠ „Drago Milović“ Ružica Lazerivić u telefonskom razgovoru je kazala da oni „nemaju sistematizovano radno mjesto za invalide“.
„Osobe sa invaliditetom po zakonu, nemaju nikakvu prednost pri zapošljavanju u odnosu na ostale građane, već su ranopravne sa njima. Ovdje nema nikakve navodne diskriminacije i prosto mi je muka od toga što se govori“- kazala je Lazarević, ističući da je u zapošljavanju I.J. sve bilo po zakonu. Ona je preporučila Peanu da se žali nadležnim organima ako smatra da su njegova prava povrijeđena.
„Ja nisam dužna da novinarima dajem nikakve izvještaje o kadrovskoj politici i zapošljavanju u školi“-zaključila je Lazarević.
Sudar brodova u Francuskoj Ekološki incident – Foto: Tanjug/AP/Marine Nationale
U sudaru dva broda koji se u nedelju dogodio nedaleko od francuskog ostrva Korzika u Sredozemnom moru, nije bilo povređenih, ali iz jednog od plovila procurela je tečnost za koju zvaničnici smatraju da je, najverovatnije, gorivo.
Brod “Ulis” iz Tunisa udario je u kiparski brod “Virdžin” koji je stajao usidren na oko trideset kilometara od severnog dela Korzike.
Lokalni mediji objavili su brodski dnevnik u kojem se navodi da je “Ulis” išao iz Đenove ka luci Rejds u Tunisu. U trenutku sudara na “Virdžinu” nije bilo tovara.
– Posle sudara na brodu “Virdžin” pričinjena je znatna materijalna šteta i pukotina duga nekoliko metara – saopšteno je iz pomorske administracije, a dodaje se da se mrlja od tečnosti raširila na nekoliko stotina metara.
Zvaničnici još nisu identifikovali tečnost, ali izvor blizak istrazi kaže da je u pitanju najverovatnije curenje goriva iz jednog od brodskih rezervoara.
Francuska je poslala dva broda na mesto incidenta, a italijanska obalska straža je uputila avion i tri broda da nadgledaju operaciju sprečavanja širenja mrlje po moru.
Uzrok nesreće još nije poznat, ali veruje se da vremenski uslovi nisu imali uticaj jer je u vreme udara more bilo mirno.
Više nego uspješno u subotu na Orjenu je po četvrti put ordržana trail trka ORJENSKI ĐIR.
Poslije višemjesečnog rada na stazi i promocije naše trke i planine Orjen možemo sa ponosom reći da smo veoma uspješno odradili posao i ovaj put. Iako je je sedmicu prije trke najavljivano nevrijeme na Orjenu nismo odustajali od organizacije i bili spremni na sve situacije. Kontrolni punktovi su bili na 8 mjesta tako da smo znali u svakom momentu gdje se ko od trkača nalazi. Iako veliki broj, odnosno preko 20 uredno prijavljenih trkača zbog najave nevremena nije došlo toga dana na Orjenu imali smo priliku da vidimo trkače iz sedam zemalja: Bosne i Hercegovine Hrvatske, Rusije, Srbje, Slovenije, Ukrajne kao i naše takmičare iz Crne Gore. Na obje trke odnosno na Veliki i Mali Đir startovalo je 77 takmičara.
Na Velikom Điru je startovalo 57 takmičara od kojih je 49 završilo trku i koji će po prvi put u Crnoj Gori biti bodovani bodovima Svjetske Trail Running Asocijacije odnosno sa 2 ITRA boda. Na Malom Điru je startovalo 20 takmičara a troje nije uspjelo da završi trku. Na kraju sav trud uložen u predhodnim mjesecima bio je nagrađen i idealnim vremenom za održavanje jedne trail running trke, poručili su organizatori.
Na Malom điru prvo mjesto je osvojio Evgeni Šipilov iz Rusije sa vremenom 2:11:51.5 , drugi je bio naš Novljanin Boris Kosović sa vremenom 2:17:53.5 dok je treće mjesto zauzeo Dalvin Kadirić iz Bosne i Hercegovine sa vremenom 2:25:07.1. Kod žena na Malom điru prva je bila Spomenka Perišić iz Bosne i Hercegovine sa vremenom 2:31:53.3 druga je bila Ivana Momčilović iz Srbije sa vremenom 2:40:45.2 dok je treća bila Ruskinja Olga Kot sa vremenom 2:41:41.6.
Na Velikom điru u veoma jakoj konkurenciji tijumfovao je Antonije Kijanović iz Srbije sa novim rekordom staze 4:18:44.5 drugi bio dosadašnji rekorder Dane Krstulović Opara iz Hrvatske sa vremenom 4:21:47.1 dok je treći bio Vladimir Kot iz Rusije sa vremenom 4:37:40.4. Kod žena smo imalu najbolje trkačice trenutno u regionu a najbolja među njima je ipak bila Slovenka Eva Tušar Suhadolc sa vremenom 4:48:19.0 druga je bila najbolja Srpkinja Snežana Đurić sa vremenom 5:06:01.6 a samo sekund iza naša Miluša Bošković sa vremenom 5:06:02.8
Utisci svih takmičara su bili da nikada nešto teže, zahtjevnije ali i ljepše nisu trčali i da će se svakako opet vratiti na Orjen što nama kao organizatorima daje zadatak da budemo još bolji naredne godine. Pripreme su već i toku a jedan od planova je da se trka prenosi i LIVE tako da će se trka moći gledati bilo gdje na svijetu.
Orjenski Đir
Zahvaljujemo se generalnom pokrovitelju bez kojih nebi ničega vjerovatno bilo Turističkoj organizaciji Herceg Novog, našem višegodišnjem sponzoru i prijatelju trke LAZURE marina & hotel. Posebno hvala na podršci ekipi službe zaštite Herceg Novi koja je sa dvije ekipe obezbjeđivala trku, pogranićnij policiji posebno gospodinu Dragoslavu Vlaoviću koji je svake godne tu sa nama, komunalnoj policiji koja je sa svojim vozilom i pripadnicima dežurala na Orjen sedlu kao i preduzeću Vodovod i kanalizacija koji su nam ustupili terensko vozilo. Veliko hvala Vinariji Savina, Suplement store Montenegro i Red Bull Montenegro koji su najbolina obezbjedili poklone iz svog asortimana. Hvala Orijentiring savezu Crne Gore i predsjwedniku Uglješi Vuliću na ustupljenoj opremi za start, porodici Vikalo – Reklame Svijet, Konobi Gušti, GBT Banja Luka na opet jedinstvenim majicama trke, Agenciji za zaštitu i razvoj Orjena, Planinarskom Klubu „SUBRA“, i naravno ekipi bez koje ničega nebi bilo: Darko, Mladen, Maksim, Stevan, Goran, Mira, Ksenija kao i svim volonterima na okrepama. Hvala svim medijima koji nas podržavaju i promovišu ovi našu vrstu trčanja. Najveće hvala svim trkačima koji su došli sa svih strana i vidimo se na još boljem ĐIRU 2019.
“Opština Tivat će preduzeti sve mjere kako bi d.o.o. Komunalno Tivat učestvovalo i dobilo koncesiju za privredno korišćenje luke Kalimanj”, saopštio je predsjednik Opštine Tivat dr Siniša Kusovac.
Gradska lučica Kalimanj ima deset gatova i 377 vezova uglavnom za male barke i motorna plovila, i njom je do sada upravljalo Komunalno preduzeće Tivat.
“Lučica Kalimanj je važan resurs koji bi svakako trebalo da ostane opštinski, odnosno u ingerenciji opštinskog preduzeća Komunalno, koje je i do sada opsluživalo ovu marinu. Uvjereni smo da će tako biti i ubuduće”, dodao je predsjednik.
Koncesija se daje na pet godina uz mogućnost produženja, a očekuje se da će tender biti raspisan do kraja godine. Ponuđač je obavezan da dostavi Biznis plan odnosno Investicioni program sa procjenom finansijske i tehničke izvodljivosti izgradnje infrastrukture i suprastrukture luke, njenim održavanjem, kao i razvojem i modernizacijom lučkih usluga, izgradnjom pratećih objekata i drugih privrednih djelatnosti u skladu sa predloženim Investicionim programom.
Koncesija ima za cilj unapređenje privrednog korišćenja luke od lokalnog značaja Luka Tivat – Kalimanj uz obavezu da se prioritetno obezbijede vezovi za dosadašnje korisnike vezova, registrovane vlasnike plovila koji imaju prebivalište u opštini Tivat.
“Tenderom je predviđeno da samo pet vezova ima status komercijalnih a ostatak, 372 su komunalni vezovi. Mali procenat vezova je za komercijalnu upotrebu, svega pet, a ostatak, 372 su komunalni vezovi i u tome vidimo šansu da Komunalno Tivat dobije koncesiju”, dodao je predsjednik tivatske opštine.
Tivat – Kalimanj
Koncesionar je dužan da u roku od tri godine od zaključenja Ugovora o koncesiji realizuje investiciju čija vrijednost je procijenjena na oko 200 hiljada eura. Njegova obaveza je i da u roku od šest mjeseci od početka koncesije izradi izvještaj o postojećem stanju životne sredine, kao i Eleborat procjene uticaja na životnu sredinu kojom će se definisati mjere u toku izvođenja radova i funkcionisanja luke.
Godišnji prihod koji ostvaruje koncesionar od iznajmljivanja vezova postojećim korisnicima vezova iznosiće ne manje od 60 hiljada eura, dok je fiksni dio koncesione naknade definisan u iznosu od 12 hiljada eura godišnje.
U čast Dana opštine Herceg-Novi ovog oktobra biće priređeni brojni programi, a centralni događaj je svečana sjednica Skupštine opštine, 28. oktobra od 11.30 sati u dvorani „Park“.
Oktobarski dani, pod sloganom „Sloboda Novi Ljepota“ donose predstave, izložbe, promocije knjiga, prikazivanje filma, koncerte, sportska takmičenja.
Otvaranje avanturističkog parka na Vrbanju, u nedelju, 21. oktobra. Spomen obilježje Marku Vojnoviću u ulici koja nosi njegovo ime, u Starom gradu, biće otkriveno 25. oktobra.
Očekuju nas dvije izložbe – „Novi na starim fotografijama” koju je priredio Miodrag Gabo Golubin biće otvorena 11. oktobra u foajeu dvorane „Park“, a izložba djela Darka Đurišića u gradskoj Galeriji “Josip Bepo Benković“ 25. oktobra.
Zakazane su tri promocije knjiga: “Propast broda kapetana Đermana (prema građi hercegnovskog opštinskog Arhiva)” dr Gorana Komara za 12. oktobar, a 17. oktobra “Srpska pomorska škola, zadužbinska škola u Srbini” autorke Olivere Doklestić i dječija knjiga „Trema“ Dejana Đonovića.
Koncert Kulturno umjetničkog društva “Sloga” planiran je 20. oktobra. Koncert revijskog orkestra Alegro vivo kojim diriguje Radovan Papović na programu je 29. oktobra.
Oktobarski dani donose tri predstave, među kojima premijeru ostvarenja pozorišta iz Herceg Novog. Lutkarska predstava za djecu “Mali muk” mostarskog pozorišta gostovaće 23. oktobra, uslijediće 26. oktobra premijera „Carevog novog odijela“ Hercegnovskog pozorišta i Herceg-Festa, a 31. oktobra program će zaokružiti predstava “O miševima i ljudima” Barskog ljetopisa i Gradskog pozorišta iz Podgorice.
Dodjela nagrada na konkursu „Kulturna baština Novog – spoj prošlosti i budućnosti“, biće upriličena 22. oktobra.
Herceg Novi foto Lilja Nikezić
Dan sjećanja u okviru kojeg će u dvorani „Park“ biti prikazan ruski film „Sobibor“ na programu je 14. oktobra.
Oktobarski bazar na kojem će se predstaviti lokalni proizvođači održaće se 27. i 28. oktobra u Igalu i na Škveru.
Na sportskom programu su karate turnir, memorijalni šahovski turnir Obrad Manojlović, otvoreno prvenstvo Crne Gore u streličarstvu, takmičenje sportskih ribolovaca Kup rombuna, kao i Trka oslobođenja.
Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović stigao u Vatikan i sastao se sa poglavarom Rimokatoličke crkve Njegovom Svetosti papom Franjom.
Posjeta crnogorskog Predsjednika Vatikanu je potvrda odličnih odnosa Svete Stolice i Crne Gore, koji imaju duboke istorijske korijene i tradiciju međusobnog poštovanja, utemeljene Konkordatom o saradnji iz 1886.godine.
Crna Gora je nakon obnove drzavnosti, prepoznatljiva kao zemlja koja posebnu paznju pridaje očuvanju i razvoju međunacionalnih odnosa i vjerskoj toleranciji, saradnji i solidarnosti, obnovila odnose sa Svetom Stolicom i kroz Temeljni ugovor, koji reguliše najvažnije segmente bilateralnih odnosa i status katoličke zajednice u našoj zemlji.
Susretu na najvišem nivou prethodila je i nedavna veoma uspjesna posjeta državnog sekretara Svete Stolice kardinala Pjetra Parolina Crnoj Gori.
Đukanović sa Papom
Predsjednik Đukanović se u Apostolskoj palati susreo prvo sa Papom, a zatim i sa državnim sekretarom Parolinom.
Nakon posjete Vatikanu predsjednik Đukanović će posjetiti i sjedište Suverenog Viteškog Malteškog Reda, sa kojim je Crna Gora uspostavila diplomatske odnose 2006. godine, gdje će domaćin biti fra Đakomo Dela Tore del Tempio di Sangvineto, Veliki Majstor Malteškog Reda.
Misterija sudbine dirižabla „a.1“ traje već 100 godina
1 od 16
Hoher Vermac, Fliegerabwehrkanone
Teodo, Hafenarsenal
Ballonabwehrgesch?tz, Gjenovic
Kriegsschiffe, Bocche
Blick auf Gjenovic (Castelnuovo)
10.4cm Wall- und ?bungsbatterie am Kobilar?cken
AT-OeStA/KA BS I WK Fronten Serbien, 1496, Teodo: Hafenpartie, before 6/1/1918, Artist:
Scheinwerfer in Stellung
Teodo, Hafen
Teodo, Trockendock im Hafen
Hoher Vermac, Fliegerabwehr-Batterie am Gipfel
Velika, tamna sjena cilindričnog oblika, podigla se te ljetnje večeri u noćno nebo nad gradićem Grotalje u jugoistočnoj Italiji. Praćena bukom četiri velika benzinska motora SPA od po 220 konja koji su je pogonili, ova nesvakidašnja letjelica duga čak 106 i široka 19 metara, vinula se na visinu od hiljadu metara i lagano svoj kljun usmjerila sjeverozapadno, prema otvorenoj pučini južnog Jadrana i zalivu Boke Kotorske na njegovoj daljoj obali.
Te noći, 6.avgusta 1918., najveći italijanski tzv. vazdušni brod – dirižabl A.1, pod komandom poručnika bojnog broda Marčela Arlote, krenuo je na svoju prvu borbenu misiju sa zadatkom da pod okriljem mraka, napadne i bombarduje veliku austro-ugarsku vojnopomorsku bazu u Boki Kotorskoj i posebno, Pomorski Arsenal u Tivtu…
Iako ne tako impresivan i tehnološki dotjeran kao čuveni njemački vazdušni brodovi-cepelini što su bili jedno od najnaprednijih ali i za civilno stanovništvo najstrašnijih oružja Velikog rata, italijanski cepelin A.1 bio je nešto najbolje što je u to vrijeme mogla da ponudi italijanska vazduhoplovna industrija. Ovaj dirižabl takozvane polukrute konstrukcije bio je vrhunac dotadašnje proizvodnje italijanskih vazdušnih brodova kojih su tokom Prvog svjetskog rata sagrađeno i upotrebljeno ukupno 62. Ove impresivne vazdušne lađe sastojale su se od velikog cilindričnog omotača što u sebi sadrži velike vreće sa vodonikom- gasom lakšim od vazduha koji cepelinu omogućava da leti, te dviju gondola pod omotačem u kojime je smještena posada i naoružanje, te na koje su zakačena po dva pogonska motora. U prvi mah ovakvi vazdušni brodovi bili su namijenjeni za zadatke osmatranja kretanja neprijateljskih snaga na kopnu i koru, a kasnije za misije taktičkog i strategijskog bombadovanja protivničkih ciljeva. Dirižable su italijanska Kopnena vojska, odnosno Mornarica tokom Prvog svjetskog rata koristili protiv svog glavnog neprijatelja- Austro-Ugarske.
Cepelin A.1 krajem 1916. konstruisao je doajen među projektantima italijanskih vazsušnih brodova, poznati inženjer Getano Arturo Kroko. Nova letjelica je po njegovim nacrtima izgrađena u vojnom vazdušnom arsenalu u Ćampinu, gradiću pored Rima i kada je završena u proljeće 1918., bila je nešto najveće što se do tada pojavilo na nebu iznad Italije – cilindrični omotač dugačak 106 metara, ispod su bile zakačene dvije gondole sa po četiri motora, sadržao je 12 vreća (rezervoara) za vodonik, ukupne zapremine 18.500 kubika. Značajno veći od svih dotadašnjih italijanskih vazdušnih brodova, A.1 je bio posebno dizajniran da se popne na što veću visinu sa koje bi sigurno mogao napasti neprijateljske ciljeve, bez opasnosti da ga tako visoko „dohvati“ protivnička protivvazduhoplovna artiljerija koja je takve ciljeve branila od aviona i niželetećih dirižabla. Novi cepelin mogao je postići maksimlnu visinu leta od 5.000 metara, najveća brzina mu je buila 80 kilometara na sat, a u vazduhu je neprekidno mogao ostati 14 sati. Ispitivanja novog vazdušnog broda na Ćampinu i otklanjanje nekih tehničkih nedostataka koji su se tada pokazali, potrajalo je do početka jula 1918. kada A.1 zvanično preuzima italijanska Mornarica i prvi i jedini komandant ovog cepelina, 32-godišnji Napolitanac, poručnik bojnog broda Marčelo Arlota, već tada nosilac Bronzane medalje za hrabrost.
Posada je novi cepelin prebacila u operativnu bazu Grotalje u pokrajini Pulja, odakle je protiv austrougarskih ciljeva na drugoj obali Jadrana, već dejstvovao nešto manji vazdušni brod M.15.
U noći 6.na 7.avgust 1918. Novi i najveći italijanski vazdušni brod, krenuo je na svoju rvu borbenu misiju, sa zadatkom da na austrougarske ratne brodove u njihovoj bazi u zalivu Boke i na Arsenal u Tivtu, izruči svoj ubojni teret od 18 bombi ukupne težine 960 kilograma. Pored skoro 2 tone benzina i oko 150 kilograma ulja i vode, maksimalno opterećeni A.1 je ovom prilikom nosio i 650 kilograma pijeska u vrećama kao neophodni balast za održavanje ravnoteže vazdušnog broda i zadatog nivoa leta. Sa komandnom Arlotom, u napad na Boku letjelo je još sedam pripadnika italijanske Mornarice – poručnik bojnog broda Viljani, poručnik korvete Somariva i narednici Vazale, Fašio, Danieli, Dosio i Zepini. Duvao je umjeren vjetar sa sjeverozapada, skoro tačno u kljun dirižabla što se usmjerio prema drugoj obali Jadrana i polako uspinjao na sve veću visinu. Duž planirane rute koju je trebao preći A.1, na pučini južnog Jadrana već je bilo rapsoređeno nekoliko razarača italijanske Mornarice koji su trebali da služe kao orijentir i olakšaju navigaciju posadi dirižabla. Nakon skoro tri sata leta, A.1 se našao na par milja južno od ulaza u Boku, u blizini obale Donjeg Grblja kod Bigove.
„Oko ponoći, par stepeni desno od moje planirane rute, ugledao sam svjetlo dva austro-ugarska protivavionska reflektora kako pretražuju noćno nebo. Par minuta kansije iza lagane izmaglice koja je prekrila horizont, počele su da se naslućuju konture visokih crnogorskih brda u zaleđu Boke. Malo lijevo u odnosu na pramac broda primjećujem neka svjetla i, prateći konture obale koju naslućujemo ispod sebe, upućujem se prema njima kako bi se lakše orijentisao. Dva reflektora koje sam prethodno uočio vjerovatno se nalaze negdje u blizini Budve, a njihovi svjetlosni snopovi sada su se spustili i horizontalno prelaze preko morskih talasa ispod nas. Lokalitet na kome sam primijetio ova druga svjetla je sidrište austro-ugarske flote u Boki – samo deset milja me dijele od mog cilja. Ipak sam potrošio skoro dva sata da ga dostignem, uprkos radu sva četiri motora punom snagom, jer me od cilja udaljavao jak i svjež maestral koji je duvao iz protivkursa.“ –zapisao je kasnije poručnik bojnog broda Arlota u zvaničnom izvještaju sa prve borbene misije dirižabla A.1.
10.4cm Wall- und ?bungsbatterie am Kobilar?cken
Italijanski mornarički vazduhoplovac usmjerio je svoj vazdušni brod sjeverozapadno, prema obali poluostrva Luštica koje je nadletio tek oko 2 sata ujutro. Nakon toga je A.1 promijenio kurs za 45 stepeni, kako bi što kraćim putem preletio luštičko poluostrvo na kome su bile austro-ugarske baterije PVO topova i došao do pozicije za ispuštanje bombi na asutrougarske brodove usidrene u Tivatskom zalivu i na sam Arsenal.
„Motori voze svom snagom, popeli smo se na vidinu od 4.550 metara. Vjerovatno uznemirena bukom naših motora, upalila su se još dva reflektora koji sa područja rta Oštro na ulazu u Boku, počinju pretraživati nebo. Samo minut ipo prije nego što smo stigli do cilja, u našoj blizini sa kopna i sa brodova pale se još četiri reflektora i njihovi svjetlosni snopovi upereni su u nebo, ali nas srećom, ne zahvataju. U 2.20 stigli smo vertikalno nad rt Seljanovo u neposrednu blizinu našeg primarnog cilja – brodogradilišta, skladišta i kasarni u Tivtu. Bacam bombe i brojim 12 jasnih eksplozija koje se prolamaju unutar ciljanog područja. Sva svjetla u Tivtu, Kumboru i na usidrenim brodovima momentalno se gase, a ukupno 12 PVO reflektora frenetično pretražuje nebo. Srećom, njihovi snopovi nas ne otkrivaju. Pet protivničkih PVO baterija sa Vrmca, Obosnika, iz regiona Tivta, zaliva Trašte i Krašića otvaraju nasumično vatru. Dirižabl se okreće i uz punu snagu rada motora, nošen vjetrom koji nam sada pomaže jer nam duva u krmu, na visini od 5.000 metara, brzo se udaljava jugozapadnim kursem izvan zaliva. U 2.40 ponovno sam nad otvorenim morem ispred zaliva i krećem natrag prema našoj bazi. Reflektori Boki se gase i paljba PVO artiljerije prestaje.“- opisao je komadant cepelina A.1 najkritičniji dio svije misije te avgustiovske noći nad Bokom.
Tokom leta nazad prema Italiji, A.1 je postepeno smanjivao visinu, a sa italijanskim ratnim brodovima na pučini razmijenio je svjetlosne signale, javivši im da je njegova misija uspjela. Uskoro međutim, dolazi do kvara na jednom od žičanih kablova kojim se upravlja kormilom visine, pa porućnici Viljani i Somariva pokazuju veliku hrabrost i vještinu da se u mrkloj noći preko uskog prolaza između dvije godole, prebace do oštećenog dijela upravljačkih površina dirižabla i da otklone kvar.U ranu zoru 7.avgusta posada A.1 ugledala je italijansku obalu južno od Brindizija i uputila se prema svojoj bazi u Grotalju. Opet su međutim, uslijedili tehnički problemi sa upravljačim površinama, pa su Arlota i njegova posada uz mnogo napora i pokazane vještine, uspjeli da obuzdaju i sigurno prizemlje A.1 na vojnom aerodromu u Grotalju tek nešto poslije 10 časova tog jutra. Tamo im je priređen pravb herojski doček od strane njihovih oduševljenih kolega- italijanskih mornaričkih avijatičara.
„Smatram da je ova naša prva borbena misija bila sjajna proba za cijeli dirižabl: brod nije doživio nikakav gubitak gasa, nakon 13 sati leta i dostizanja maksimalne visine od 5.000 metara. Bez obzira na to što smo zbog kvara upravljačkih površina na kraju ipak morali kontrolisano ispuštati gas radi prizemljenja u bazu, vazdušni brod se vratio sa omotaćem i rezervoarima gasa u više nego zadovoljavajućoj formi. Sve podvjeske i spojevi omotača, gondola i pasarele izdržali su sve vanredne napore kojima su bili izloženi, uprkos abnormalnom uglu inklinacije koje je A.1 zbog problema sa uoravljanjem, imao tokom sat ipo vremena prilaska na slijetanje. Sva četiri motora su odlično funkionisala u svakom trenutku misije koja je trajala ukupno 13 sati, od čega su oni neprekidno 9 časova radili pod punim opterećenjem na 1.400 okretaja u minuti. Najvažnije od svega – uspio sam da dostignem zadati cilj i bombardujem ga sa visine od 4.550 metara, što nije bilo lako imajući u vidu prepreke u njegovoh blizini: planinu Lovćen visine preko 1.700 metara i PVO baterije na Vrmcu na 800, odnosno na Obosniku i iznad Krašića na 600 metara nadmorske visine. Svi članovi posade su sa velikom odgovornošću i veoma odlučno obavili sve svoje zadatke.“- rezimirao je na kraju svoj raporta, poručnik bojnog borda Arlota.
Zadovoljni uspjehom prve misije dirižabla A.1, njegovi nadređeni su Arlotu i najveći italijanski vazdušni brod u novo bombardovanje Boke poslali već deset dana kasnije. U noći 16. na 17.avgust 1918., A.1 se ponovno vinuo u nebo iz Grotalja i uputio ka sjeveru. Na južnom Jadranu kao orijentir su mu služili razarači „Ćesare Rosarol“ i „Guljelmo Pepe“.
Sa njih je kasnije stigao izvještaj da su A.1 iznad sebe vidjeli te noći u 21.45 sati, a posljednji put njegove motore čuli su oko 23.30 kada se dirižabl već približio Boki. Sa udaljenosti od oko 30 milja od obale, posade dva italijanska ratna broda, više nisu mogle čuti rad motora dirižabla, niti dejstvo austro-ugarske PVO, ali se kasnije, u očekivano vrijeme, A.1 nije pojavio nad njima da bi se orijentisao pred povratak u Italiju. Crne slutnje obuzele su posadu „Rosarola“ i „Pepea“ koja je radijom izvijestile Komandu italijanske Mornarice da se dirižabl nije vratio sa zadatka. U međuvremenu, u Grotalje se vratio dirižabl M.15 koji je te noći letio na zadatak bombardovanja luke Drač u Albaniji. Njegova posada izvijestila je da su došpavpi blizu Drača, te noči daleko prema sjeveru u vrijeme kada je A.1 trebao biti nad Bokom, primijetili reflektore koji su grozničavo pretraživali nebo i bljeskove od jaksog dejstava austro-ugarske PVO.
Kada se A.1 ni u zoru 17.avgusta nije pojavio nad italijanskom obalom, a imajući u vidu da dirižabl nije bio opremljen radio stanicom da bi se moglo komunicirati sa njegovom posadom, počela je velika operacija traganja i spašavanja, pa su vode južnog Jadrana pretraživali svi raspoloživi italinanski ratni brodovi i hidroavioni. Ni nakon par dana pretrage, nije nađeno niša što bi moglo ukazivati na sudbinu koja je zadesila A.1 – da li je stradao u nevremenu, zbog kvara ili ga je možda oborila neprijateljska PVO, odnosno zarobili Austro-Ugari.
Nije pomoglo ni saslušavanje posade u međuvremenu zarobljenog austro-ugarskog hidroaviona K-434, koja takođe nije znala ništa o sudbini italijanskog dirižabla i njegove posade. Osmog septembra 1918. more je na albansku obalu kod rta Rodoni izbacilo tijelo jednog poginulog italijanskog mornaričkog avijatičara. Ubrzo potom leš je identifikovan – u pitanju je bio poručnik bojnog broda Marčelo Arlota, komandand nestalog dirižabla A.1.
Arlota je sahranjen je uz najviše vojne počasti u blizini mjesta gdje je more vratilo njegovo tijelo na obalu. Posthumno, Arlota je odlikovan Srebrnom medaljom za hrabrost, a njegovo ime danas nosi nekadašnji vojni, a sada civilni aerdrom Taranto-Grotalje, sagrađen na mjestu gdje su 1918. bili veliki hangari tamošnje baze dirižabla italijanske Mornarice.
Jadransko more nikad nije „vratilo“ ni najmanji komadić olupine ili tijela ostatka posade dirižabla A.1, pa misterija o tome što je uzrokovalo katastrofu najvećeg italijanskog cepelina u Prvom svjetskom ratu i gdje se nalaze njegovi ostaci, traje već 100 godina.
JP Morsko dobro je u petak, 05. oktobra 2018. godine, raspisalo javni poziv za izradu Studije varijantnih modela za formiranje montažnih pristništa, privezišta i vezova na bove u Bokokotorskom zalivu, a zaintereovana lica ponude mogu dostaviti do 05. novembra.
U situaciji sve izraženijih zahtjeva za obezbjeđenje novih objekta ili pojedinačnih vezova za barke i jahte u Bokokotorskom zalivu, JP Morsko dobro je prepoznalo potrebu da se nakon cjelovite analize prirodnih i stvorenih uslova definišu lokacije i načini na koji je moguće postaviti montažne platforme za pristaništa – privezišta i vezivanje na bove.
Studija treba da definiše zone i lokacije na kojima je moguće montirati privremene (sezonske) objekate za formiranje manjih komercijalnih privezišta, zone i lokacije na kojima je moguće postaviti privremene objekte za formiranje komunalnih vezova, potom lokacije za obezbjeđenje nautičkih vezova i na kraju način na koji je moguće izvesti predviđenu intervenciju u odnosu na prirodne i stvorene karakteristike prostora.
Predmetna Studija će obuhvatiti analizu postojeće dokumentacije, analizu stanja u prostoru, prikaz osnovnih rješenja po varijantama sa tehničkim konceptom i predloge rješenja po definisanim prostornim cjelinama.
