Sintagma nowhere people kojom počinje naslov rezultat je moje asocijacije – kad je u pitanju dio tematike ovog članka – na čuvenu pjesmu The Beatlesa „Nowhere man“. Naime, jedan bitan segment članka koji je pred vašim očima kao da se – nekom čarobnom niti koja nadilazi prostorno-vremenska ograničenja- prirodno nadovezao na ono o čemu su Lenon, Makartni, Harison i Ringo Star svojevremeno pjevali u toj svojoj nezaboravnoj pjesmi. Nowhere manje pjesma o čovjeku apsolutno neprilagođenom društvu u kojem živi. O čovjeku koji, kako Džon Lenon (tvorac stihova ove pjesme) kaže u jednom stihu, doesn’t have apoint of view; o čovjeku otuđenom, čovjeku kome su nerazumljive zakonitosti sredine u kojoj živi ikoji, stoga, suštinski egzistira samo u nekom svom imaginarnom svijetu. Jedan domicilni Bokelj teško da može naći bolji način da započne pisanje članka o ljudima čiji mentalitet i dušu (misli da) odlično poznaje – dakle o tim istim domicilnim Bokeljima- nego asocijacijom na centralni motiv pjesme „Nowhere man“ The Beatlesa.

Dakle, sad već vjerovatno pogađate: ovo je članak o istorijskoj sudbini i istorijskom usudu domicilnih Bokelja. Sa druge strane, ovo je takođe i članak o aktuelnoj Boki Kotorskoj: njenom trenutnom položaju i mogućim perspektivama. Ne radi se, međutim, ni o kakvom političkom pamfletu: oni koji očekuju političke floskule ove ili one provenijencije odmah treba da prestanu sa čitanjem. Ovaj članak je samo moje lično viđenje domicilnih Bokelja i aktuelnog stanja u kome se Boka nalazi. Moj doživljaj jedne neobične i po mnogo čemu posebne antropološko-kulturološke grupe; doživljaj na pojedinim mjestima snažno lirizovan, što i nije baš čest manir i postupak u mom pisanju.Ali ni tome se ne treba čuditi; valjda, kako reče Njegoš u Gorskom vijencu, „udar nađe iskru u kamenu“. To će reći da pisanje o ljudima, kulturi i svijetu za koje si duboko emotivnovezan samo po sebi pronađe u tebi jedan poseban i specifičan govor i izraz: govor i izraz koji je skriven u najdubljim dubinama tvog bića i koji rijetko izranja na površinu; samo onda kad je riječ o nadragocjenijim temama.

I zaista: ko su ti domicilni Bokelji, ti  nowhere people ovog članka? Jesmo li se ikad to ozbiljno zapitali i pokušali dati neki suvisli odgovor? Iz mog ugla gledano, domicilni Bokelji su jedan izolovan, samosvojan i, u suštini, tragičan svijet. U okviru Crne Gore, a nikad  se suštinski nisu uklopili u društveno-kulturni ambijent Crne Gore.

Sa druge strane, međutim, nikad u potpunosti nisu postali ni apsolutno integralni dio neke druge južnoslovenske nacije, niti su prihvaćeni od tih nacija kao njihov nedvosmisleni segment. Tako, npr., domicilne Bokelje Hrvate većina Hrvata nije u stanju da percipira kao „čiste“ i prave Hrvate; domicilne Bokelje Srbe većina Srba nije u stanju da percipira kao „čiste“ i prave Srbe. Usud domicilnih Bokelja i njihove Bokeje nepripadanje nijednom balkanskom svijetu; nepripadanje ni srpskoj ni hrvatskoj ni crnogorskoj nacionalnoj jezgri. Na razmeđi svjetova, na periferiji zapadnoevropske civilizacije, domicilni Bokelji su kosmos za sebe: ljudi koji pokušavaju razumjetidruge i njihovo drugačije, i ljudi kojeti drugi istovremeno ili ne mogu razumjeti ili uopšte i ne pokušavaju da ih razumiju. A opet: taj izolovani i pomalo tragični mikrokosmos domicilnih Bokelja – taj svijet na ivici (zapadno)evropske civilizacije – mjesto je i kolijevka izuzetne ljudske kreacije. Ni mnogo veće etničke i kulturno-antropološke zajednice ne mogu se pohvaliti takvim kulturno-civilizacijskim zamahom i postignućima kroz dugu i(prečesto) mučnu istoriju. I te raznovrsne, sjajne kreacijegeneracija i generacija starih Bokelja- kao i brojnih stranaca koji su baš u Boki realizovali najsvjetlije porive svoje duše- trajaće i onda kad sadašnjih domicilnih Bokelja više ne bude pod kapom nebeskom. Ta neprolazna ostvarenja biće trajni podsjetnik zaneke nove Bokelje- podsjetnik na to da su tu jednom živjeli ljudi koji su nalazili sreću u predanom radu, u harmoničnom suživotu sa prirodom i njenim ritmovima i u svom vlastitom unutarnjem miru i tišini. Ako su domicilni Bokelji svojevrsni nowhere people zemlje i svijeta u kojima živimo, onda je današnja Boka Kotorska ono iz ostatka naslova ovog članka: nowhere space in nowhere time. Jedan prostor izgubljen u nigdinama aktuelnih- crnogorskih i balkanskih- društveno-istorijskih procesa i u nevremenu sumanute civilizacijske involucije.

Poređenje koje slijedi nije ni najmanje  lijepo i prijatno, ali (mi) se nameće gotovo samo od sebe: sadašnja Boka najviše nalikuje osobi koja od nekog permanentno trpi zlostavljanje i teror. Sve te betonizacije i devastacije bokeljske obale, sva ta divlja gradnja, sve te bjesomučne uzurpacije i pljačke bokeljskih resursa, sav taj kriminal, prostitucija i narkomanija koji su došli u Boku sa takozvanim elitnim turizmom i luksuzom, sav taj hedonizam najprimitivnije vrste koji se ciljano forsira, sve to nije ništa drugo nego eksploatacija najprimitivnije vrste i obesvećenje jednog prostora koji ni najmanje ne zavređuje takav tretman. Ovdje se opet moram vratiti Njegošu i onom njegovom poznatom stihu: “Vuk na ovcu svoje pravo ima ka’ tirjanin na slaba čovjeka“. To će reći da- ako se ne suprotstaviš vuku- on ima legitimno pravo da te tretira i percipira kao ovcu, tj. kao žrtvu. Jedan broj Bokelja transparentno pokazuje da ne žele biti ovce nekih vukova; eksplicitno i snažno opiru se devastaciji prostornih resursa, bokeljske obale i posvemašnjoj pljački Boke. Ti Bokelji, nažalost, još uvijek su u manjini; stoga  je i intenzitet otpora uništavanju Boke trenutno daleko od onakvog kakav bi trebao biti. A pošto je kontinuitetpolitike surove eksploatacije Boke Kotorske više nego izvjestan, samo od Bokelja koji trenutno muče i- iz razloga različite prirode- okreću glavu od sumorne istine i prave se da je ne vide zavisiće koliko daleko će eksploatatori smjeti da idu u toj svojoj- po Boku i Bokelje- štetnoj i pogubnoj raboti.

Jedna od bitnih posljedica maćehinskog odnosa podgoričke vlasti prema Boki Kotorskoj je- zadnjih nekoliko godina- oživljavanje svijesti o kulturno-antropološkoj posebnosti Bokelja. U nekim prorežimskim medijima ta revitalizovana i uskrsla bokeljska samosvjest već se markira i osuđuje kao akt separatizma i najava nekog potencijalnog budućeg otcjepljenja Boke Kotorske od Crne Gore. No, takva „tumačenja“ bokeljske samosvjesti od strane pojedinih medija i novinara bliskih aktuelnom režimu na vlasti u Crnoj Gori (i u Tivtu, nemojmo to zaboraviti) apsolutno ne treba da čude; naprotiv. Jer, u pitanju su ljudi koji su navikli da vladaju produkujući podjele. I oni i svi ostali treba da znaju sljedeće: bokeljska samosvjest je fenomen ZA bolju i uređeniju Boku Kotorsku, i za bolju i uređeniju Crnu Goru, a ne PROTIV bilo koga. I taj autohtoni bokeljski identitet uvijek će se ispoljavati upravo na ovaj, pozitivan način jer je isti proizvod mediteranske kulture koju karakterišu pitomost, tolerantnost, otvorenost i fleksibilnost.

Stoga niko ne treba da brine zbog toga što su mnogi Bokelji konačno smogli hrabrosti da javno kažu da Boka baštini poprilične kulturno-istorijske posebnosti u odnosu na ostatak  Crne Gore, i da te kulturno-istorijske posebnosti služe na ponos (domicilnim) Bokeljima. Ono što, međutim, treba da brine – ali ne te druge, nego upravo same Bokelje, one Bokelje zaista zainteresovane za očuvanje i prosperitet Boke – jesu neke negativne i štetočinske pojave u okviru samog- nazovimo ga tako- bokeljskog korpusa. Ima, naime, domicilnih Bokelja na visokim funkcijama u državnim i lokalnim organima vlasti koji su pokazali da su zarad sebičnog ličnog interesa spremni da bez ikakvih problema sa vlastitom savješću donose najštetnije moguće odluke kad je budućnost Boke u pitanju. Ima, sa druge strane, i nekih- da li svjesnih ili nesvjesnih – zloupotreba probuđene bokeljske samosvjesti, zloupotreba u cilju zadovoljenja nekih kratkoročnih i efemernih (političkih) ciljeva i interesa. Te zloupotrebe sadrže i izraženu estetsku komponentu, što će reći da nerijetko poprimaju formu groteskne patetike i otužnog kiča. Kao takva, ta pojava, nažalost, u izvjesnoj mjeri nepopravljivo kompromituje ideju jedne nove i drugačije Boke Kotorske- Boke Kotorske sa mnogo više prava, uljuđenosti i slobode nego što je to sad slučaj. No, kao i sve što je groteskno iusmjereno na zadovoljenje kratkoročnih ciljeva i sebičnih interesa, tako su i pomenute pojave u okviru bokeljskog korpusa nužno osuđene na nestajanje sa istorijske scene i na pamćenje po lošem u svijesti kolektiva u okviru kojeg egzistiraju.

Bez pretenzija da u ovom članku budem prorok, u zaključku valja reći sljedeće: budućnost Boke Kotorske u najvećoj mjeri zavisiće od karaktera daljih političkih procesa u Crnoj Gori. Pošto demokratizacija crnogorskog društva i promjena izrabljivačkog odnosa prema Boki u dogledno vrijeme ni najmanje nisu izvjesni, naprotiv, prirodno je očekivati dalji porast animoziteta Bokelja prema podgoričkom centralizmu. Ali nagađanja o budućnosti ipak ostavimo dokonim ljudima, a bavljenje prošlošću istoričarima. Potrudimo se oko onoga što je jedino realno u našoj moći: da kreiramo što kvalitetniji i što je moguće ljepši sadašnji trenutak.

/Prof.dr Miomir Abović/