Kad sve zbrojim, kroz sedam godina koliko se aktivno bavim kajakarenjem u kajaku sam proveslao više od godine dana. A zašto? Teško je ispričati, to valja osjetiti, svakako je najsnažniji osjećaj bliski kontakt s prirodom, mir i meditacija na moru, upoznavanje jadranskih uvala i otoka, a to nikad ne može dosaditi jer ih je bezbroj. Kroz sate veslanja imaš vremena za sve ono što nemaš na kopnu u gradskom životu; za razmišljanje, meditaciju, planiranje budućnosti… A na koncu super je zdravo – otkriva nam Marko Kovač (31), jedan od rijetkih zaljubljenika u kajakarenje (i to dugoprugaško), koji je u uskom čamcu preveslao cijeli Jadran. I još mu nije dosta. Rođen je u Zagrebu, gdje je na PMF-u diplomirao fizičku geografiju i geoekologiju, a prva iskustva s kajakom imao je na Mrežnici i Zrmanji. Trenirao je nogomet i u to vrijeme sigurno ne bi vjerovao da mu je netko rekao kako će u budućnosti sportirati rukama a ne nogama. Još kao student bio je turistički pratitelj i otkrio da ga privlači avanturizam – rafting, biciklizam, planinarenje i slične aktivnosti. U početku je osvajao sjevernu Dalmaciju a 2015. godine preselio se u Split. No tri godine prije toga, 2012. odlučio je s prijateljem i kolegom s faksa Šimom Sučićem na jedinstven način obilježiti završetak studentskog života.

– Premda smo iz današnje perspektive bili kajakaški početnici krenuli smo u veliki pothvat: u 47 dana kajakom obići 47 naseljenih hrvatskih otoka. Krenuli smo od Raba, pa preko Krka, Cresa, Lošinja i svih dalmatinskih otoka završili epopeju na Koločepu, baš na mjestu gdje sam prvi put i sjeo u kajak. Naime, oko Koločepa sam prvi put proveslao i shvatio da sam potpuno zaljubljen u kajakarenje – prisjeća se Kovač opisujući nam tehničke karakteristike kajaka i način putovanja njime. – Za našu obalu idealni su ‘Prijon’ kajaci izrađeni od visokotehnološke plastike, ponešto tvrđi, budući da se često želimo provlačiti kroz sike, opasnost je da se udari u stijene i oni prazni teže oko 28 kilograma, dugi su nešto preko pet metara, široki šezdesetak, a gaz im je od deset do petnaest centimetara. U zapadnim zemljama u kojima je kajak veoma popularan više se koriste kajaci od fiberglassa i karbona koji su još lakši, težina im je od 15 do 20 kilograma, ali su i puno osjetljiviji na udarce, te su pogodniji za pristajanje na pješčane obale – govori Marko, te nastavlja kako je u kajaku prilično udobno, zahvaljujući anatomskom sjedištu, a veslač se specijalnim pokrivačem zaštiti od ulaska vode u plovilo.

Svašta stane u kajak

Zar se kajakari i zimi?

– Zašto ne? Treba se samo toplije odjenuti, po mogućnosti u neoprensku odjeću, hlače, majicu i jaknu. Kad je sve u brodskome škafu, ostaje samo zaveslati na pučinu pa valu biraj koju želiš, ne traba ti mul, bova ni sidro. Izvučeš kajak na suho, digneš šator i ostaneš koliko te volja. Kad ti dosadi ideš dalje, od vale do vale, od škoja do škoja, od mista do mista.
– Višednevno kajakarenje ne mora samo uključivati šator, može se iznajmiti apartman ili posjetiti prijatelje, pa se valjano tuširati, prespavati u krevetu, oprati robu i onda ideš dalje. Pretežno se vesla ujutro nekih pet, šest sati, pa još dva, tri sata poslijepodne iza ručka dok se ne počne spuštati noć. A lijepo je i noću, kad je vedro i upale se zvijezde, a osjetila ti rade trostruko jače nego danju. Noću se, naravno, koriste čeone lampe i treba računati da se ne ide daleko od kopna – objašnjava Marko Kovač, koji ukazuje kako bi kajakaši dugoprugaši trebali posjedovati i neka osnovna znanja iz meteorologije, čitanja karata a ne bi bilo loše imati i radiovezu. Kao najveće neprijatelja kajakaša spominje vjetar koji izaziva valove i nemirno more, pa ometa manevar i plovidbu, a kiša je gnjavaža. Prevrtanja su rijetka, Marko kaže da se u sedam godina prevrnuo samo nekoliko puta i to namjerno, vježbajući okretanje i pokazujući drugima kako se to radi.
– Brzina kajaka po bonaci je oko tri milje, a iskusniji kajakaš može uhvatiti i četiri.

Loši propisi

Kako je s propisima i ostalim plovilima?

– Kajakaš je u morskom prometu na razini biciklista ili još bolje rečeno pješaka u cestovnom prometu. Premda se vodi kao plovilo bez motornog pogona kao i jedrilica, ne treba očekivati da će vas motornjaci zaobilaziti, jednostavno ih propustite. Nažalost, hrvatski propisi podcjenjuju kajakarstvo na moru, kao da sastavljači zakona ne znaju ništa o tome, pa je propisano da se ne bi smjeli udaljavati više od 500 metara od obale. I tu se ne pravi razlika između amatera i turista koji su prvi put sjeli u kajak ili kajakaša s dozvolom voditelja brodice ili certifikatima. Tako su mogući i apsurdi: Splitska vrata, najprometniji kanal na Jadranu, široka su od točaka na Braču i Šolti oko 700 metara što bi značilo da kajak može prolaziti a da ne krši propise. Još je gori propis koji u Hrvatskoj zabranjuje kampiranje, nejasno zbog čega. Primjerice u Švedskoj se može kampirati bilo gdje, a jedino je pravilo da se treba udaljiti stotinu metara od stambenog objekta. Kod nas ne možeš nigdje, uopće nije predviđeno, a riječ je o cijelom jednom svjetskom pokretu. Tim prije što je kajakarenje bitno vezano uz kampiranje – ljuti se naš sugovornik. No, razvedrili smo ga pitanjem o najdražim jadranskim predjelima za kajakarenje:
– Za mene su to svakako južne strane srednjodalmatinskih otoka, Šolte, Brača, Hvara, klifovi su impozantni, vale su djevičanske, gotovo uopće nema naselja. A kad nekoga treba fascinirati obiđemo Vis, taj otok je zadivljujuće ljepote, a ima i dva velika mjesta, Vis i Komižu. Kad smo već na Visu, šteta je ne odveslati do Biševa, pronaći neku špilju i osjećati se kao da si otkrio Ameriku. Kajakario sam i u Jonskom moru u Grčkoj, to je već veliko more, taj dio Mediterana ‘jači’ je od Jadrana. Na Lefkadi, primjerice, očarali su me klifovi sa zapadne strane otoka ali postoje i goleme pješčane plaže. Sve to djeluje onako karipski, more je tirkizne boje, pijesak je bijeli, ali zanimljivo, kad zaroniš ne vidi se metar daleko. Sjeverne strane otoka sasvim su slične našima, čak je i more providnije – govori Marko, koji vodi statistiku o svakom putovanju i rekordima koje je zasad postigao: – Ove zime za vrijeme najhladnijeg dana u godini, kad se u Splitu mjerilo minus pet, odveslao sam oko Čiova i postigao svoj daljinski rekord od 47 kilometara za osam sati. Nije bilo vjetra, a čak je u jednom trenutku bilo i malo toplo! Na otvorenom moru najduže sam veslao prije šest godina, od Zaglava na Visu do Proizda kraj Korčule, izmjerio sam 32 kilometra za pet sati. Moj veliki plan je za ožujak sljedeće godine: želio bih kajakariti do svih jadranskih svjetionika koje je izgradila Austro-Ugarska u 19. stoljeću, uključujući i najudaljeniju Palagružu! Trebat će vremena za to, a iskreno bih želio ostati po volji, i čitav tjedan na nekim mjestima – najavljuje.

Pet godina je u kajakaškom turizmu, navodi kako su zainteresirani većinom iz zapadnoeuropskih zemalja, te Amerike, Kanade i Australije, ljudi višeg standarda koji traže zahtjevniju zabavu od vozanja kaićem od kafića do restorana. – Sezona turističkog kajakarenja traje od svibnja do početka listopada, a u Splitu je nekoliko agencija koje nude takve ture. Kraći izleti kreću sa sjeverne strane Marjana do Vile Dalmacija na južnoj strani i pogodne su za ljude koji žele svladati osnove. Višednevne ture su oko Visa pa do Biševa, oko Drvenika Velog i Malog ili recimo od Splita do Staroga Grada. Iskustva su super, ako su ljudi ozbiljni, željni nečeg nedoživljenog i imaju malo sportske energije doživjet će i vidjeti mjesta koja im uobičajeni aranžmani ne nude. A i društvo će biti super.

– Koga će putem sresti?

– Budu li dobri i dobre sreće; dupine, morske kornjače i ribe poletuše!

/D.Šarac/