Tivćanka Biljana Ivoševi četiri puta je volontirala u Tanzaniji, gdje ju je, kako kaže, odvela neopisiva želja da pomaže siromašnim.

Pod krošnjom drveta, na otvorenom, Biljana Ivošević volonterski je podučavala djecu koja nijesu imala novca za školovanje u Tanzaniji.

Ova 31-godišnja Tivćanka četiri puta je boravila u toj afričkoj zemlji kako bi pomagala ugroženom stanovništu.

„Volontirala sam u selu Ubaruku, područje Rujeva, od 2011. do 2012. godine, u sklopu humanitarne organizacije Zdenac iz Splita. Zatim sam, na svoju inicijativu, u isto mjesto otišla još tri puta – 2015, 2017. i ove godine“, priča za „Vijesti“ Biljana, koja se prije mjesec vratila iz Tanzanije.

Kaže da se za ovaj životni korak odlučila jer je imala neopisivu želju da pomaže siromašnim ljudima.

„Većina ljudi ne bi ni pomislila da ide u ta područja. Afrika je nešto posebno, u svakom smislu, kako priroda tako i ljudi koji su predivni u svom njihovom siromaštvu. Uvijek nasmijani, spremni da pomognu koliko god mogu…“

Biljana je po zanimanju profesorica fizičkog vaspitanja i medicinska sestra. Trenutno radi u ambulanti u Radovićima i kao trenerica u privatnoj školi sporta u Kotoru. U Tanzaniji je jedno vrijeme radila u bolničkoj laboratoriji, ali je volontiranje uglavnom provodila u društvu djece.

„Osim učenja sa djecom koja iz finansijskih razloga nijesu mogla da idu u školu, jedan period sam ih podučavala fudbalu. Bili su jako uspješni“, navodi Biljana.

Tri godine je po mjesec dana u Tanzaniju odlazila sa prijateljicama.

„Sakupljali bi novac od građana i kada bi došli u Afriku, kupovali bi hranu, ljekove, odjeću za siromašne koje smo srijetali po selu, kao i potrepštine za bolnicu.”

Slobodno vrijeme u Tanzaniji, ova Tivćanka provodila je obilazeći okolna sela na biciklu.

„Priroda je predivna, pa čak i kada su suše. U tom selu, gdje smo živjeli, kiša pada uglavnom u februaru, a nakon toga sve cvjeta. Imaju predivno voće i hrana je jako ukusna. Njihova tradicionalna hrana je „ugali“, sličan našoj palenti.“

Oni malo bogatiji mogu jesti meso i rižu.

„Meso je samo za posebne prilike jer je jako skupo“, navodi Biljana.

Kaže da sa volontiranja ima samo lijepe uspomene.

„ Svi su mi pomagali šta god mi je trebalo, i oko jezika i oko nekih njihovih životnih pravila koja kod nas ne važe. Tamo se skroz drugačije živi. Gledaju samo kako da prežive dan. Rijetko ko gleda predaleko u budućnost… Voda i struja su luksuz, kuće su od blata, tako da im uveče ne fali nezvanih gostiju dok spavaju, uglavnom zmije i miševi. I dalje vjeruju u vračeve, iako su crkve pune svake nedjelje“, priča Tivćanka.

Iako lijepe uspomene preovldavaju, Biljana se prisjeća i nekih teških momenata iz Afrike.

„Nekoliko puta smo se susreli sa smrtnim slučajevima djece koju smo posjećivali i hranili. Umirali su od side u najtežim mukama. Kada bi nekom poklonli hranu, u znak zahvalnosti su se klanjali i plakali od sreće.“

Djeci sa kojom se Biljana družila, mnoge stvari su bile nepoznanica.

„Moje učenike sam prošle godine odvela prvi put da vide grad i more. Sve im je bilo čudno. Od kreveta na kojem nikada nijesu spavali, do korišćenja tuša, pribora za jelo, pokretnih stepenica… I naravno, najveći događaj bio je kupanje u moru na prelijepim plažama koje ima Tanzanija.“

Tanjir riže za peticu na testu

Biljana se prisjeća da je u improvizovanom odjeljenju bilo mnogo anegdota. Od učenika posebno izdvaja dječaka Čarlsa, koji je bio jedan od najboljih učenika.

„Jednom sam obećala da ću im kupiti poklon, koji god požele, ako na prvom testu u školi budu dobili petice. Čarls je dobio peticu. Rekla sam mu da može da bira šta god poželi, pa čak i biciklo, što je u Tanzaniji veliki poklon. Međutim, on je izabrao jedan tanjir riže. To govori više nego išta o njihovoj skromnosti i šta je njima zapravo bitno u životu“, priča Biljana.

/Rada Brajović/