Hercegnovska Knjižara „So“, koja baštini tradiciju od čak 119 godina starog obalnog knjižarstva Jova Sekulovića, primljena je u Udruženje izdavača i knjižara Srbije.
Pisac Nikola Malović, PR knjižare „So“, kaže da su u ovom Udruženju u njenom specifičnom formatu izdavanja knjiga sa morskom, bokeljskom i pomorskom tematikom, prepoznali potrebu za očuvanjem zajedničkih interesa.
– Prepoznata kao jedan od barometara kulture grada Herceg Novog i Boke, Knjižara „So“ izdavač je knjiga od kapitalnog značaja, kao na primjer: „Istorija bokeljskog pomorstva“ Predraga V. Kovačevića, „Vita Kotoranin, neimar Dečena“ (nagrada za izdavački poduhvat godine 2016. na hercegnovskom sajmu knjiga), „Gorski vijenac – bokeljsko izdanje“ Petra II Petrovića Njegoša, i mnogih drugih. Iz Udruženja izdavača i knjižara Srbije ocijenjeno je da je Knjižara „So“ tokom 13 i po godina postojanja ugostila nebrojene pisce, te vlasnike mnogih izdavačkih kuća upoznala sa svojim specifičnim formatom: da izdaje knjige sa morskom, bokeljskom i pomorskom tematikom. Budući da taj format ne njeguje niko drugi, prepoznata je potreba za očuvanjem zajedničkih interesa i potreba Udruženja u oblasti izdavačke djelatnosti.
Malović ističe da je velika čast što je jedna mala knjižarska i izdavačka kuća jedina iz Crne Gore postala član Udruženja izdavača i knjižara Srbije.
– Počastvovani smo činjenicom da smo prepoznati kao dostojni članovi Udruženja, sa mnogim pravima, po principu jedan član – jedan glas. Slikovita je slučajnost po kojoj je Knjižara „So“ Ugovor o članstvu dobila u koverti frankiranoj jubilarnom PTT markom: 150 godina od predaje ključeva grada Beograda knezu Mihailu Obrenoviću. Naša knjiga „Istorija bokeljskog pomorstva“ bilježi podatak da je prvim ratnim brodom moderne Srbije, „Deligradom“, čiji je prvi kapetan bio upravo Novljanin Aleksandar Poznanović, odvedena 1867. niz Dunav posljednja turska posada beogradske tvrđave. Sve što je povezano – uvezuje se, te otud i jedna zalivska knjižara postade član Udruženja izdavača i knjižara Srbije, zaključio je Malović.
Pomorci svijeta kažu „da je brod kao čovjek”. Kao i dolazak djeteta na svijet i porinuće broda potrebno je svečano proslaviti.
Običaj da se pri porinuću novog broda ili prilikom odlasaka na prvu plovidbu razbije boca šampanjca u njegov trup postoji dugi niz godina, no zapravo je obilježavanje tog svečanog trenutka poznat još od davnina, a povezan je uz prizivanje sreće. Naime, postoji priča da je prije 5000 godina jedan brodograditelj iz Babilona rekao: „Za sretnu i sigurno plovidbu bogovima žrtvujem vola“.
Drevni Grci, Rimljani i Egipćani također su tražili od svojih bogova da njihovim brodovima podare sreću i da štite njegovu posadu od loših uvjeta na dalekim morima. Tako su stari Grci tijekom svečanosti isplovljavanja nosili vijence maslinovih grana oko glave, pili vino u čast boga Posejdona i brod polijevali vodom što se smatralo blagoslivljanjem. U starom Rimu su o pramac broda razbijali posudu s crnim vinom koje je simboliziralo krv i to je trebalo udobrovoljiti Neptuna, boga mora. Drugi su narodi, poput Babilonaca, prinosili volove, Turci su žrtvovali ovcu, a Vikinzi i Tahićani nudili su bogovima ljudsku krv, prenosi Pomorac.net
Religijski aspekti „krštenja“ broda opstali su do suvremenog doba, naročito u zemljama u kojima su stanovnici većinom rimokatolici. Poznat je slučaj kada se Malteški vitezovi u 17. stoljeću krstili brod, a tom su prigodom dva fratra molila na novom ratnom brodu i prskala svetu vodicu po njemu. Prije vjerskih vođa taj su zadatak obavljali članovi monarhije ili vojni dužnosnici.
Prije Malteških vitezova, 1610. godine, princ od Walesa bio je prisutan prilikom porinuća broda „Prince Royal“ i tada je iz vrlo dragocjenog pehara od plemenitog metala otpio gutljaj crnog vina pa ga zajedno s peharom bacio preko palube – za sreću.
Kako je to ipak bilo preskupo i nije bilo praktično, umjesto bacanja pehara u more brod se ispraćao razbijanjem boce vina. U 19. stoljeću vino je zamijenjeno šampanjcem, budući da je to piće bilo popularnije među aristokracijom i zato se smatralo najboljim izborom za krštenje broda. Ta se praksa održala do danas, a u nekim se arapskim zemljama, umjesto šamšpanjca, za sretnu i sigurnu plovidbu broda razbije boca devinog mlijeka uz čitanje molitve iz Kurana.
Suprotno nedavnoj najavi ministra Olega Butkovića, Hrvatske ceste do kraja oktobra nisu donijele odluku o odabiru izvođača radova na Pelješkome mostu.
Ponude su poslali talijanski “Astaldi” i turski “IC Ictas”, koji bi most sagradili za 2,5 milijardi kuna, austrijski “Strabag” ponudio je 2,6 milijardi kuna, a kineski konzorcij predvođen tvrtkom “China Road and Bridge Corporation” dao je najjeftiniju ponudu – dvije milijarde kuna.
Ako bude žalbi na odabir, što je vrlo izgledno, realno je očekivati da bi se ugovor za gradnju mosta mogao potpisati početkom 2018. godine, nakon što Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (DKOM) odluči o mogućim žalbama.
Spora je procedura (HC ima 120 dana za odluku i rok im zapravo istječe tek sredinom siječnja 2018.), a postoji i veliki, usputni problem – natječaj za nadzor nad izgradnjom pelješkog mosta, posao procijenjen na 53,5 milijuna kuna.
Taj je konkurs objavljen 29. septembra i rok za dostavu ponuda je bio 30. oktobar, no postupak odabira nadzornika je zaustavljen jer su na natječajnu dokumentaciju 11. listopada stigle dvije žalbe, tvrtke “Eptisa Adria”, hrvatske podružnice španjolske “Eptise” te španjolske tvrtke IDP. “Eptisa Adria” odustala je od žalbe, ali IDP na njoj ustraje, piše Slobodna Dalmacija.
Budući da DKOM o žalbama sporo odlučuje, taj se natječaj neće nastaviti prije kraja godine. Potom slijedi odluka o odabiru i vjerojatno nove žalbe. Sva je prilika da se posao neće dovršiti prije veljače ili ožujka sljedeće godine. Kašnjenje u odabiru nadzornika važno je jer se radovi ne mogu pokrenuti bez ugovorenog nadzora.
Nad pelješkim mostom nadvila se i druga opasnost. Novac. I to onih 15 posto, naš dio investicije, koji ne pokriva novac iz EU-a. Naime, procijenjena vrijednost radova od strane naručitelja Hrvatskih cesta iznosila je 1,756 milijardi kuna bez PDV-a, a pristigle ponude uvelike su premašile procijenjenu vrijednost: najbolja ponuda kineskog CRBC za gotovo 400 milijuna kuna bez PDV-a.
Ponuđene cijene bez PDV-a nalažu uvjeti natječaja Hrvatskih cesta, odnosno Europske komisije koja financira investiciju s 85 posto. Kada se doda PDV, cijene koje su ponudili “Strabag” i “Astaldi” idu iznad tri milijarde kuna, dok je kineska ponuda 2,6 milijardi kuna.
Dakle, u odnosu na procijenjenu vrijednost, zasad najbolji ponuđač, računajući PDV, traži gotovo milijardu kuna više. Pri tome ne treba zanemariti ni činjenicu da cijena nije jedini ni glavni kriterij ocjenjivanja ponuda.
Toliki novac, barem prema službenim najavama, nije predviđen u državnom proračunu pa će, očito, kad gradnja mosta postane aktualna, morati doći do novog zaduživanja. O tome se za sada službeno šuti i uporno se javnosti šalju poruke da je novac osiguran.
Novac za taj projekt planiran u državnom proračunu za ovu godinu iznosio je 261,8 milijuna kuna, za 2018. se planiralo 885,39 milijuna kuna, a 2019. godinu 815,9 milijuna kuna, dakle ukupno 1,96 milijardi kuna. Premalo.
Od ukupnog iznosa prihvatljivih troškova koji su planirani u državnom proračunu, Hrvatska je očekivala i dobila sufinanciranje od strane Europske komisije u vrijednosti do 85 posto ili 357,2 milijuna euranepovratno za projekt s rokom 2017. – 2021. godina.
Ovogodišnja turistička sezona u Budvi je bila odlična a moglo bi se reći i najbolja do sada, izjavio je danas direktor Turističke organizacije opštine Budva Mladen Franović.
“Možemo reći da je ova sezona bila rekordna, bilježimo odlične rezultate, kako u finansijskom smislu, tako i po broju posjetilaca”, naveo je Franović.
Rekao je da postoji čak i dobar trend i u postsezoni.
“Momentalno boravi 50 odsto gostiju više nego prošle godine. To je par hiljada posjetilaca, ali to ipak puno znači jer smo već u novembru”, naveo je Franović.
Gradske vlasti Budve su prošlog mjeseca saopštile da je prihod od sezone iznosio oko tri miliona eura.
“Osamdeset odsto tih prihoda pripada nama, to jest TO organizaciji Budva, a obzirom da očekujemo goste i za Novu godinu, očekujemo priliv oko tri miliona eura za ovu godinu, što je vrlo ohrabrujuće. To je izvanredan budžet i to je ono što je i de fakto pola turizma Crne Gore”, naveo je Franović.
On je kazao da je došlo do izvjesne promjene strukture gostiju, ali da to “nije značajno”.
Budva
“Kada pričamo o strukturi uvek naglašavamo da su nam gosti iz Sovjetskog Saveza primarna kategorija, jer na naše tržište uglavnom dolaze Rusi, Bjelorusi, Ukrajinci, kao i gosti iz azijskog dijela bivšeg Sovjetskog saveza. Naravno, nama su najdraži gosti iz okruženja, iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije. Stavljamo akcent i na goste iz Srednje Evrope Poljaci, Mađari, Česi a imamo i Francuze, Njemce i Engleze, koji su vrlo interesantna ciljna grupa. Vidim da pojačavaju ovdje svoje prisustvo i vidimo da će izgleda ući u onu ‘prvu ligu'”, rekao je Franović.
On je najavio da je u toku faza pripreme planova za novu sezonu.
“Sve ono što je dobro zadržaćemo, ubacićemo još manifestacija, napravićemo neke zaokrete u propagiranju i promociji, trudićemo se da sredstva kanališemo kako treba, uvešćemo novine, neke nove manifestacije”, kazao je Franović.
Prema njegovim riječima, TO Budva pokušače da uvede inovacije i na menadžmentu destinacije, i a pokušaće i da zajedno sa nacionalnom TO uradi turistički plan za cijelu Crnu Goru.
U Pomorskom muzej u u Kotoru u utorak 7. novembra sa početkom u 19 sati biće otvorena izložba “Brodske knjige – dokumenta pomorske baštine” iz fundusa te ustanove.
Izložbu će otvoriti kapetan duge plovidbe Neđeljko Radulović,a govoriće i direktor Pomorskog muzeja Andro Radulovuć i bibliotekar Slavko Dabinović.
U muzičkom dijelu programa nastupiće sastav “Škuribanda”.
Predlažem vam jedan mali đir po kotorskim crkvama, ali ne da điramo kao turisti neznalice već kao Kotorani koji već znaju osnovne stvari o Kotoru I crkvama pa da malo upotpunimo ono što već znamo. Samo kao potsjetnik, Kotor je sa svojom neposrednom okolinom, od XII stoljeća do danas imao 50 crkava i samostana, od kojih je danas u gradu sačuvano njih 13.Kad ulazite u crkve, ne zaboravite reći da ste Kotorani, u protivnom će vam naplatiti jedan ili dva eura.
Krenimo od sv. Marije Koleđate, možda niste znali da se ispod crkve nalaze temelji provobitne kotorske trobrodne katedrale iz VI stoljeća posvećene sv. Juraju koji je bio patron Kotora prije dolaska moći sv. Tripuna.Kako uđete u crkvu odmah pogledajte gore i obratite pažnju na lijepi svod i lukove oivičene crvenim kamenom, a zatim spustite pogled desno i iza sebe, vidjećete freske nastale početkom XIV stoljeća, vjerovatno rad grčkih majstora, a predstavljaju najmonumentalnije fresko-slikarstvo na području Boke Kotorske.
Pođite zatim napred do skalina, sagnite se ispod konopa i uđite u prostoriju sa lijeve strane i tamo će vam se odjednom ukazati, pred vašim vlastitim očima, VI stoljeće u Kotoru, krstionica nekadašnje katedralne crkve Sv. Juraja, izrađene od 4 kamena bloka sa bazenčićem u sredini, iznad kojih je bila kruna bunara za polivanje onih koji su se pokrštavali. Divan osjećaj, možda neko od nas potiče od pretka koji se baš ovdje krstio, prije 1500 godina.
Kotor – foto Boka News
Kada izađete, obratite pažnju na karakterističan stil gradnje zidova u romaničkom Kotoru, od redova sivog i ružičastog kamena,kao i na monumentalna ulazna vrata u bronzi sa reljefom, životopisom bl. Ozane, rad kotorskog slikara I skulptora Vaska Lipovca.Treba napomenuti da se u crkvi čuvaju zemni ostaci bl. Ozane Kotorske, zato se ckva u narodu zove i bl. Ozana.Nadamo se da će je proglasiti sveticom.
Dolazimo do pjace od sv. Luke, prelijepa pjaca jedna od najsugestivnijih u Kotoru. Tu je, sa lijeve strane biser, crkva sv. Luke, iz 1195 godne zidana u romaničkom stilu, katolička crkva koja je u XVII stoljeću predata na upoterbu pravoslavcima i sve do dolaska Francuza imala je dva oltara, katolički i pravoslavni. Pogledjte unutra prelijepi ikonostas djelo daskala Dimitrija. Uz crkvu ide i anegdota vezana za popa Milenka koji je savjetovao da u crkvu ne unose ženu koja se onesvijetila na pjaci jer je unutra pakao, naravno misleći na vrućinu.
Sa desne strane je crkva sv. Nikole, sagrađena 1909 godine, na mjestu srušene dominikanske crkve sv. Nikole iz 1540 godine.
Kotor
Malo niže je crkva sv. Klare ili sv. Antuna Padovanskog. Obavezno uđite u crkvu i divite se drvenom plafonu i raskošnom baroknom oltaru, djelu Franćeska Kabjanke sa početka XVIII stoljeća, imate utisak da je napravljen od robe a ne od mermera.Upalite i svijeću za vaše mrtve i žive bez obzira koje ste vjere.Obavezno otvorite vrata sa lijeve strane i pogledajte divno dvorište samostana sa počulom i najvećim fikusom koji sam vidio u životu. Pozvonite i časnama, možda će vas pustiti u njihov prelijepi vrt sa ostacima crkve sv. Bartolomeja.
Idemo dalje, prolazimo pored crkve sv. Duha u kojoj se nalazi koncertna sala muzičke škole i dolazimo do Pjace od kina, do crkve sv.Mihovila.U crkvi pogledajte ostatke prvobitne ranoromaničke crkve iz IX stoljeća, mnogo veće od sadašnje crkve i na zidovima ostatke zidnog slikarstva koje se pripisuje najznačajnijem kotorskom slikaru iz doba gotike, Lovru Marinovom Dobričeviću, a tu je i izložba kamene plastike, gradski lapidarij.Obratite pažnju da je pod starije crkve iz IX stoljeća niži od sadašnjeg za više od metar.Postoje indicije da se ispod ovog poda nalazi još jedan stariji sloj, možda će se jednog dana nastaviti istraživanja.
Na Pjaci od kina je naravno i kotorsko kino smješteno u bivšoj crkvi Gospe od Anđela, dok se biblioteka nalazi u bivšem franjevačkom ženskom samostanu.Na sred pjace je, možemo slobodno reći, sveto drvo topole posađeno prije 350 godina, odmah nakon zemljotresa 1667. godine u dvorištu nekadašnjeg samostana.
Vraćamo se nazad i prolazimo kaletom između kuće Makin i vrta Muzeja i dolazimo do crkve sv. Ane, prelijepe crkvice sa kraja XIII stoljeća,koja je ranije bila posvećena sv.Martinu, zaštitniku mesara. Prvo što će vam pasti u oko je sličnost sa crkvom s. Luke, a ako bolje pogledate fasadu vidjećete da je bila pokrivena freskama od kojih je ostao ulomak sa prikazom sv. Kristoforosa, džina koji je prenio Krista preko rijeke, savremenika i brata po mukama našeg sv. Tripuna jer je i on bio pogubljen kao kršćanin od strane rimskog cara Decija.
Svetog Pavla
Nastavljamo pravo gore ka Sanđovaniju pa na desno i evo nas ispred crkve sv.Josipa (blizu zatvora), crkvi izuzetnoj po tome jer je izgrađena nad crkvicom koja je vjerovatno bila posvećena sv. Mariji Magdaleni.Interesantno je da je zid crkve uz skalu koja vodi u crkvu pripadao samostanu koji je srušen kada se zidao zatvor tako da su prozori na tom zidu ostali okrenuti prema unutrašnjosti crkve.Jedva čekamo da se vrati bogati oltar od bijelog kararskog mermera, takođe rad Franceska Kabjanke.Treba napomenuti da se u zvoniku sv. Josipa nalazi najstarije zvono u Kotoru izliveno u Veneciji 1461 godine, preneseno sa starog samostana sv. Franja kod Gurdića, zadužbine kraljice Jelene Anžujske.
Malo dalje, dolazimo do crkve sv.Pavla koja poslije rekonstrukcije služi kao kongresna i izložbena dvorana.Divan prostor, u kome se, ispod stakla na podu mogu vidjeti temelji prvobitne crkve, a u niši sa lijeve strane i ćelija u kojoj je boravila bl. Ozana.Zaustavite se na čas ispred crkve pa pogledajte fasadu.Vidjećete ono što inače krasi Kotor u svakom pogledu, a to je suživot, u ovom slučaju suživot i slojevitost raznih arhitektonskoh stilova.Sa desne strane fasade vidjećete romanički prozor, biforu, a ispod nje takodje romanička vrata sa lunetom.Gore, po sredini i lijevo vidjećete kasnogotičke prozore, a dole, po sredini, ulazna vrata u baroknom stilu.Kad tome dodamo prelijepa romanička vrata ulaza u nekadašnji samostan, imamo ispisanu skoro cijelu istoriju arhitekture na jednom zidu.
Katedrala Svetog Tripuna – foto Boka News
Stigli smo konačno i do katedrale sv. Tripuna koja je povodom slavljenja 1200 godina od donošenja moći sv. Tripuna u Kotor, od strane pape Benedikta XVI podignuta u rang “male papske bazilike”.Kada uđete u katedralu, pođite prema oltaru i pdignite glavu.Vidjećete oslikane podužne lukove između glavnih stubova, sa predstavama 12 svetiteljskih figura u parovima, dva sveca i deset svetica-mučenica.U zapadnom traveju (zasvedenom polju) predstavljeni su sv.Ambrozije i sv.Augustin, sv. Margareta i sv.Katarina, sv. Marija Magdalena I sv. Marta.U zapadnom traveju predstavljene su sv. Agata i sv.Tekla, sv.Lucija i sv. Klara te sv.Veneranda i sv. Anaztazija.
Sa desne strane ulaza je i sarkofag Andreacija, ktitora prvobitne crkve sv. Tripuna iz 809 godine.
Ne spuštajte pogled i divite se prozorima, triforama između glavnog i bočnih brodova koje je rekonstruirao naš protomajstor Miro Franović, a zatim, pođite napred kroz lijevi brod, popnite se u oltarski prostor i udjite u prostoriju sa lijeve strane.Vidjećete u mermernom podu označene konture prvobitne crkve-martirija sv. Tripuna iz 809 godine koja se proteže i na ulicu izmedju katedrale i biskupije gdje je takodje označena u pločniku.Temelji prvobitne crkve koje je srušena kada se zidala katedrala, nalaze se na oko 2 m ispod pločnika.Vratite se i pogledajte i divne, rekonstruisane, romaničke petolisne, polihromatske (višebojne) stubove koji nose moćna rebra svodova, svaki list stuba nosi po jedno rebro.O ciboriju iz XIV stoljeća i srebrnoj oltarskoj pali koja je predstavljala Jugoslaviju na svjetskoj izložbi u Parizu 1966 godine sve je odavno rečeno.
Kotor panorama – foto Boka News
Kada se penjete skalinima prema sakristijii, dotaknite sa desne strane originalni zid iz XII stoljeća, sasvim sigurno ćete se povezati sa otiskom ruke majstora koji je zidao ovaj zid prije 850 godina.Popnite se prvo do sakristije gdje se čuva najveće blago grada Kotora, relikvije sv. Tripuna, pa onda na bočne galerije, pogledajte bogatu izložbu crkvenog relikvijara, izađite na taracu, pogledajte pjacu ispod sebe i budite na trenutak mali admiral odrecitujte Lode ili kao papa odrecitujte svoj Urbi et Orbi.
Zbog čega je pjaca sv. Tripuna još značajna? Pa zato što sam na njoj ja odrastao! Šalim se naravno, o pjacama ćemo drugi put.
Sa pjace podignite pogled i između dva kampanjula vidjećete našu Madudinu, crkvu Gospe od zdravlja ili Gospe od počivala jer do crkve ima 520 skalina pa do nje više idu oni koji mogu nego oni koji žele.U crkvi pogledajte lijepi oltar, rad italijanskog skulptora Bernarda Tabaka izrađen oko 1700 godine.Ako ste se već popeli i ako vam je ostalo snage, popnite se uz slijedećih 900 skalina do tvrđave i pogledajte ostatke crkve San Giovanni po kojoj su kotorski bedemi dobili ime.
Kotor – foto Boka News
Sa tvrđave se onda spustimo stranom prema Gurdiću.Od Gurdića krenemo napred i ispod velikog volta, sa lijeve strane, vidjećete lijepi gotički zid sa zazidanim vratima i polulunetom najvjerovatnije srušene crkve sv. Marije od mosta (Gurdića) čiji opat je bio fra Vita, mali brat iz Kotora, graditelj visokih Dečana.Malo napred je i crkva sv, Franja.Crkva je u završnoj fazi rekonstrukcije, divan prostor u koji će se prenijeti jedna od najznačajnijih franjevačkih biblioteka na Jadranu tako da će biti dostupna za razgledanje i proučavanje.Možda niste znali da su na mjestu Centra za kulturu bile dvije crkve, crkva sv. Marka i sv. Ivana od Portele i da je na Pjaci Škaljarskoj nekada bila crkva sv. Jeronima.
Na kraju, već umorni od ovolikog đira, vraćamo se do Vardara na kavicu.Prolazeći pored palaca Bizanti, svratimo na čas u dvorište palaca i pogledajmo sa desne strane ostatak gotičkog zida sa okulusom crkve sv. Nikole od mornara iz XIV stoljeća, dok drugu stranu zida crkve možemo vidjeti u kafiću Ćezare. I taman smo sjeli ispred Vardara i opustili se, kad tamo ispod stolica i stolova pogled padne na konture još jedne crkve, ocrtane u podu kamenom druge boje, crkve sv Jakova od Lođe, kasnije nazvane sv.Roko.
MATILDA
U sumrak carske Rusije rodila se jedna od ljubavi koje mijenjaju svijet.
Primabalerina Boljšoj teatra Matilda Kšesinskaja i posljednji ruski car
Nikolaj Aleksandrovič, iliti Nikolaj Drugi, u vrtlogu strasti,
umjetnosti i zabranjene ljubavi stvorili su legendu koja prevazilazi sve
granice vremena i prostora. Izbor srca uvijek je ispravan, ali smije li
se njime voditi i vladar imperije na koljenima. Da li je moguća ljubav
plemića plave krvi i obične plesačice? “Matilda” je kontroverzna
istorijska saga, zasnovana na istinitoj priči. Ovo je priča o naličju
ruskog carskog dvora, posljednjim danima najveće moderne svjetske
imperije, ali i o baletu, stvaranju čuvenog Boljšoj teatra i ljubavi
koja nikada ne umire.
SLAGALICA STRAVE 8
Osmi film u franšizi “Slagalica strave” pod nazivom “Jigsaw” donosi
poznatu priču i još poznatijeg ubicu. Tijela se počinju pojavljivati po
gradu, i svako od njih je suočeno s jedinstveno ružnom smrću. Dok se
istraga odvija, dokazi upućuju na jednog čovjeka: Džona Kramera. Kako je
to moguće? Čovjek poznat kao Džigsou je mrtav više od decenije.
TOR: RAGNAROK
U Marvelovom filmu „Tor – Ragnarok“, Tor je zarobljen s druge strane
svemira bez svog moćnog malja i nalazi se u trci s vremenom da se vrati
u Asgard i zaustavi Ragnarok – uništenje njegove domovine i kraj
asgardijanske civilizacije – od strane svemoćne nove prijetnje,
nemilosrdne Hele. Ali prvo mora da preživi gladijatorsko takmičenje koje
će ga suočiti s bivšim saveznikom i kolegom Osvetnikom – nevjerovatnim
Hulkom.
TRAGOVI U SNIJEGU
Radnja filma se vrti oko silovane i ubijene tinejdžerke u indijanski
rezervatu u Vjomingu. Kada Kori Lambert otkrije tijelo u divljini Vind
River Indijan rezervata, FBI šalje svog agenta Džejn Baner kako bi
istražila ubistvo. Budući da ona nije spremna za uslove zime u Vjomingu
ona moli Korija da joj pomogne u istraživanju.
Razgovarati o smrti uz kolačiće, čaj ili kavu čini se neobičnom idejom, a mnogima zvuči i morbidno, jer zašto bi uopšte trebalo razgovarali o smrti, no upravo se to događa u Rijeci, gdje se ljudi, suočeni s vlastitom smrtnošću ili skorom smrti bližnjeg, počinju sastajati u Kafiću smrti.
Kafić smrti nije neko određeno mjesto, on može biti bilo gdje – u stvarnom kafiću, nekom drugom javnom prostoru, knjižnici ili u vlastitom domu, a jedino je zadano dogovoriti vrijeme i mjesto, pripremiti čaj ili kavu i kolačiće i razgovarati o smrti, kaže jedna od pokretačica inicijative Kafića smrti Karmen Lončarek, pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka i profesorica na riječkom Medicinskom fakultetu.
Riječ je zapravo o sastancima čiji je cilj educiranje i pomoć drugima da se upoznaju sa svršetkom života, da im se olakša govoriti o smrti i iznositi svoje stavove, mišljenja i strahove, te ohrabriti da izraze svoje želje za vrijeme nakon smrti.
Koncept Kafića smrti osmislio je 2004. švicarski antropolog Bernard Crettaz i od tada se ideja proširila kao svojevrstan pokret širom svijeta. Danas tako, primjerice, postoje Death cafe u Engleskoj, Cafe Mortel u Francuskoj ili pak Totentanz cafe, odnosno Mrtvački ples, u Njemačkoj, gdje se, kako je zamišljeno, kroz razgovor nastoji umanjiti strah od smrti kako bi ljudi preuzeli kontrolu nad jednim od najvažnijih događaja s kojim se moramo susreti.
Ona riječ na “s”
“Kafići smrti nisu nužno edukativni, nema predavanja i informativnih materijala. Razgovarati o smrti je neugodno, a prije smrti postoji jako puno odluka koje čovjek mora donijeti. Između ostalog, gdje želi umrijeti, da li u svom domu što je često vrlo kompleksno, ili pak u nekoj ustanovi te kako želi da ga pokopaju. U slučaju da ima bolove, koliko želi da mu se daje lijekova za umanjenje boli te želi li to pod svaku cijenu pa i onu da dobar dio vremena bude bez svijesti. Zato smo i nazvali našu seriju tribina “Ona riječ na s”, jer danas se može razgovarati o seksu, ali o smrti ne, smrt je za nas tabu tema današnjice”, kaže Lončarek.
Dosad je, kaže, održano pet tribina, a sa svakom novom posjećenost je rasla. “Smatrali smo uspjehom ako nam se odazove više od 10 sudionika, no počeli smo s 15-ak ljudi, da bi na posljednjoj tribini bilo 60 sudionika”.
Šestu, posljednju tribinu u ciklusu, koja će se održati 16. studenoga u riječkoj Gradskoj vijećnici, nazvali su nultim, a ne prvim Kafićem smrti, jer će sudionicima, sa željom da se ideja Kafića smrti proširi i drugdje u Hrvatskoj, dati praktične upute i podijeliti vodič kako ga organizirati. Vodič će svima zainteresiranima biti dostupan i na internet stranici Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini riječkog Medicinskog fakulteta.
“Zasad se širimo na zapad, jer će na tribini biti liječnik iz mobilnog palijativnog tima u Puli, koji će također dati neke organizacijske savjete te očekujemo da će on tu vrstu znanja sa svojim timom dalje širiti u Istri”.
Na pitanje tko dolazi na tribine Lončarek odgovara: “Ima radoznalaca, ima zalutalih, a većinom su to ljudi koje je neko životno zbivanje ili profesija učinila osjetljivim za pitanja ljudske smrti. Znaju se tu naći i tinejdžeri, premda rijetko, uglavnom učenici srednje medicinske škole. Dolazi dosta umirovljenika te ljudi koji su nekog izgubili ili će nekoga izgubiti zbog smrtonosne bolesti, kao i profesionalci koji rade u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, pravnici ili jednostavno građani koji rado nešto nauče”.
Kaže kako gotovo na svakoj tribini netko postavi i provokativno pitanje zašto promiču eutanaziju te odgovara kako je eutanazija duboko suprotna ideji palijativne skrbi koju zastupaju te je zabranjena hrvatskim zakonom.
“Bolesnici žele umrijeti samo onda kada palijativa nije dobro odradila svoj posao, a najčešće je to zato što trpe jake bolove. Zato svaki puta tumačimo koliko je važno da se ublaže bolovi i da se prepozna i zadovolji što više bolesnikovih potreba, od zdravstvenih do duhovih i pravnih. Upravo u tom pitanju iščitavam strah od usamljenosti do kraja života i percepciju da je umiranje nešto što svaki pojedinac mora rješavati sam za sebe, bez pomoći drugih”, govori Lončarek.
Kaže kako im je cilj ojačati kapacitet društva da bolje brine za svoje članove koji će uskoro umrijeti, jer nitko ne bi smio umrijeti sam.
“Naš odnos prema smrti još je uvijek definiran medicinom. Smrt je još uvijek prvenstveno medicinski događaj dok je zanemaren aspekt po kojem je umiranje socijalni događaj i odlazak našeg člana iz društva ljudi. Još uvijek mislimo da je palijativna skrb kad nekoga smjestiš u ustanovu. Mi nastojimo da bolesni umiru tamo gdje najviše žele, a to je najčešće njihov dom. Za to je potrebno jako mnogo priprema, da laici koji brinu o njima budu dobro informirani i educirani kako se skrbi o takvom pacijentu, da znaju prepoznati znakove neizbježne nadolazeće smrti te se nositi s tim i umirućem djelotvorno pomagati do samog kraja”, kazala je Lončarek.
U galeriji “Marko K. Gregović” u Spomen domu “Crvena komuna” u Petrovcu (poslovna jedinica JU Muzeji i galerije Budve) posjetioci mogu da pogledaju dokumentarnu izložbu “Kulturni pejzaž budvanskog priobalja”, čiji su autori dipl. ing. arh. Slobodan Bobo Mitrović iz Budve i dipl. arheolog i master menadžer u kulturi, Dušan Medin iz Petrovca.
Izložbu čini devet većih izložbenih panoa sa reprodukcijama dokumentarnih savremenih i starih fotografija, kao i pisane građe (vlasništvo uglavnom privatnih lica, institucija i organizacija), a na svakom panou prikazan je po jedan od devet izabranih lokaliteta šireg budvanskog kulturnog pejzaža: Mogren, crkve u Starom gradu, Citadela, ostrvo Školj, podvodni sprud Tunja, Miločer, Sveti Stefan, ostavi utvrđenja Kastelo i Lazaret u Petrovcu, i ostrva Katič i Sveta Neđelja ispred Petrovca.
Ova izložba bila je dio istoimenog projekta koji je JU Muzeji i galerije Budve, u saradnji sa Ministarstvom kulture Crne Gore, organizovala u okviru “Dana evropske baštine” koji su krajem septembra ove godine po prvi put održani u Budvi, a čija je centralna tema bila – kulturna i prirodna baština. Podsjećamo da je ovogodišnji program “Dana evropske baštine” u realizaciji JU Muzeji i galerije Budve, obuhvatao, pored pomenute izložbe, i niz stručnih predavanja relevantnih arhitekata i istoričara umjetnosti, kao i promociju knjige, što je pobudilo veliko interesovanje domaće i inostrane stručne i šire javnosti, pa se sa zadovoljstvom može konstatovati da je u pitanju jedna od najbolje posjećenijih i najatraktivnjih dokumentarnih izložbi ove javne ustanove tokom 2017. godine.
Izložba “Kulturni pejzaž budvanskog priobalja” se u “Crvenoj komuni” može pogledati do 20. novembra.
Iz Brodotrogira u subotu su izvijestili kako je obavljena primopredaja tankera “Dvina Gulf” čiji je trup izgrađen prije desetak godina u Rusiji, a opremilo ga je i “pomladilo” trogirsko brodogradilište u iznosu većem od 30 milijuna dolara, temeljem ugovora o opremanju potpisanom krajem 2014..
“Radi se o tankeru za prijevoz kemijskih i naftnih proizvoda od 45.000 metričkih tona koji je namijenjen za prijevoz IMO II proizvoda u 20 tankova, duljine 183 metra i širine 32,2 metra. Trup broda izgrađen je prije desetak godina u brodogradilištu JSCo ‘PO Sevmash’ na sjeveru Ruske Federacije, u oblasti Arkhangelska, prema projektu norveškog naručitelja, jednog od najvećih vlasnika kemijskih tankera na svijetu,” navodi se u priopćenju.
Kako je objašnjeno, pri dolasku u Brodotrogir ovaj je tanker bio djelomično opremljen, glavnim pogonskim strojem, pomoćnim motorima i još nekom popratnom opremom.
“Zadatak trogirskih brodograditelja, pored opremanja i završetka gradnje, bio je prilagoditi projekt iz tog vremena i uskladiti ga s današnjim propisima i standardima te ‘pomladiti’ brod,” navodi se u priopćenju.
Primopredajni protokol potpisao je u ime naručitelja Sergey Neklyudov, jedan od direktora krovne kompanije Nevsky Mazut iz Ruske Federacije, a u ime Hrvatske brodogradnje Trogir, direktor Mateo Tramontana.
Brodotrogir u svom brodogradilištu dovršava gradnju drugog tankera Novogradnje 339 iz ove serije za istog naručitelja. Taj je brod također djelomično izgrađen i opremljen u brodogradilištu JSCo “PO Sevmash,” stoji u priopćenju.
