Osvrnemo li se oko sebe te obratimo pažnju na količinu svakojake plastike koju svakodnevno koristimo, bilo u kućanstvu, bilo u svakodnevnoj njezi ili nekim drugim dnevnim aktivnostima, uvidjet ćemo kako nam svakodnevnica izgleda kao jedna velika plastična kulisa. Plastično posuđe, plastična ambalaža, plastična pakiranja kozmetičkih proizvoda te sredstava za čišćenje i drugi slični plastični predmeti samo su neki primjeri sveukupnog popisa plastike koja se pretvara u plastični otpad. Uzmemo li u obzir brojke plastičnog otpada koji se u Europi generira te koje se kreću oko 25.8 milijuna tona godišnje, te nesrazmjeran omjer reciklaže plastike koji se kreće ispod 30 posto sveukupne plastike, priznat ćemo kako je problem plastičnog otpada puno veći no što nam se čini samim pogledom na svu plastiku koju svakodnevno koristimo.
Daljnje kretanje tog istog otpada postaje veoma opasno premjestimo li njegovu prisutnost pod more, gdje se plastika razlaže na sitne dijelove – gotovo nevidljive ljudskom oku, netopljive u vodi i neprobavljive morskom životu. Čak 80 posto ukupnog otpada na Mediteranu čini mikroplastika koja, dakle, nastaje usitnjavanjem otpada i na taj način dospijeva u hranidbeni lanac. Mikroplastikom smatramo sve vrste sićušnih čvrstih plastičnih čestica i vlakana koje nalazimo u morima i oceanima te drugim vodenim putevima. Ovakve čestice su manje od 5 milimetara promjera i ne otapaju se u vodi. Godišnje na globalnoj razini između 5 do 13 milijuna tona plastike završi u moru, što predstavlja između 1,5 do 4 posto ukupne proizvodnje plastike. U Europskoj uniji pak, ta se brojka kreće oko 150.000 do 500.000 tona.

Nedavna istraživanja su pokazala kako se mikroplastika ne nalazi samo u moru te putem hranidbenog lanca završava i na našim tanjurima, već je pronađena u vodovodnoj vodi, kuhinjskoj soli, kozmetici te proizvodima za njegu tijela. Činjenica kako se između 75.000 i 300.000 tona mikroplastike godišnje ispušta u okoliš unutar EU zadaje dodatnu brigu. Utjecaj mikroplastike na ljudski organizam te zdravlje još nije u potpunosti poznat.
Nedavna istraživanja koja je krajem prošle godine objavio britanski The Guardian otkrila su kako se kontaminacija mikroplastikom širi na sveukupni okoliš oko nas, ne samo pod morem. Otkriće kako se u vodi koju svakodnevno pijemo nalaze plastična vlakna, duboko su nas zabrinula je li voda koju svakodnevno pijemo uopće pitka. Nakon testiranja velikog broja uzoraka vode iz slavine, izvedeni su zaključci kako je preko 90 posto testirane vode u Sjedinjenim Američkim Državama zagađeno plastikom, dok Europa ima najnižu razinu zagađenosti.

Kontaminirana i kiša

Međutim, sitne čestice mikroplastike su ipak pronađene u tri četvrtine europskih uzoraka. Europske zemlje, uključujući Njemačku, Francusku i UK imale su najnižu stopu kontaminacije, ali ta stopa se ipak kreće na zabrinjavajućih 72 posto.
Nadalje, francuski znanstvenici su 2015. godine otkrili čestice mikroplastike u zraku, odnosno u kišnim kapima, koje, prema njihovim procjenama, na grad napada od tri do deset tona godišnje. Tim putem plastična vlakna postaju prisutna i u našim domovima. Iako nije sasvim poznato na koji način plastična vlakna utječu na ljudski organizam, udisanjem građani potencijalno mogu unijeti kemikalije u donje dijelove pluća, a velika je vjerojatnost kako istim putem plastična mikrovlakna mogu dostići i u krvotok.
Perilice te sušilice rublja su također veliki izvor sićušnih plastičnih vlakana – imajmo na umu da samo jedno pranje može izbaciti i do 700.000 plastičnih vlakana u okoliš. Istaknuo bih to na primjeru plastičnih mikrogranula. To je vrsta mikroplastike koja se koristi najčešće u proizvodima za njegu i čišćenje lica i tijela ili zubnim pastama. Problem koji stvaraju plastične mikrogranule najbolje mogu dočarati slikom da samo jednim tuširanjem oko 100.000 plastičnih mikrogranula iz gelova za tuširanje bude otpušteno u sustav kanalizacija. One također funkcioniraju po principu “spužve”, odnosno upijaju kemikalije poput pesticida i usporivača plamena (retardanata), a daljnje kretanje takvih spojeva najbolje je ne zamišljati. Zaključak se sam nalaže da mikrogranule nerijetko završavaju i u moru te se tako te kemikalije prenose prenose i na ostatak hranidbenog lanca. Iz tog razloga je britanska vlada početkom ove godine zabranila upotrebu plastičnih mikrogranula u određenim kozmetičkim proizvodima kao što su proizvodi za njegu lica, zubne paste te gelovi za tuširanje.
Još su neke europske države te države članice poduzele slične inicijative koje najavljuju sličan korak (Francuska, Finska, Irska, Luksemburg, te Island i Norveška). Europska unija još ne raspolaže univerzalnom zabranom korištenja plastičnih mikrogranula u kozmetičke svrhe, no uz određene države članice koje već poduzimaju mjere po tom pitanju te dobrovoljne odluke kozmetičke industrije o prestanku upotrebe plastičnih mikrogranula u kozmetičkim proizvodima, EU je putem Strategije za plastiku najavila i skoru akciju po istom pitanju.
Da je plastika veliki problem, vidimo u činjenici zbog koje sam izuzetno sretan, a to je ta da je problem plastike Europska komisija po prvi put obuhvatila EU Strategijom za plastiku koja je dio postupka prelaska Europske unije na kružno gospodarstvo. Strategija ima za cilj stvaranje zajedničkih pravila za biorazgradivu i kompostabilnu plastiku, zabranu oxo-plastike (koja bi trebala biti biorazgradiva, ali kritičari kažu da se razbija u sitne komadiće i ostaje u okolišu), kao i ograničavanje uporabe mikroplastike u proizvodima poput kozmetike. Oxo biorazgradiva plastika (OXO) predstavlja vrstu plastike kojoj su dodane određene kemikalije te soli metala kako bi ubrzale oksidaciju, odnosno inicirali proces prirodne degradacije te razgrađivanja plastike do mikrofragmenata plastike i metala koji nisu vidljivi kao zagađivači, ali ostaju u okolišu. Oxo biorazgradiva plastika je posljednje godine smatrana kao alternativa “običnoj” plastici te kao rješenje onečišćenju plastikom kada je riječ o pakiranju i vrećicama u trgovini. Kao argument se najčešće koristi tvrdnja da OXO jednom kad završi u okolišu prolazi proces biorazgradnje te se pretvara u bezopasne fragmente u periodu koji varira od nekoliko mjeseci do nekoliko godina.

Štetnost plastičnih vrećica

Međutim, oxo plastika čini upravo suprotno – raspadanjem na mikrofragmente, odnosno mikroplastiku, pospješuje zagađenje okoliša mikroplastikom, te predstavlja veliku opasnost za okoliš, poglavito more. Štoviše, za ovakvu vrstu razgradnje potrebna je povišena i konstantna temperatura, dok se u prirodi ne može osigurati konstantna i dugotrajna povišena temperatura koja je preduvjet razgradnje. Važno je naglasiti da se plastika s oxo aditivima ne može reciklirati. Prije svega jer se raspadanjem materijala gubi mogućnost recikliranja. Nadalje, brojni proizvođači prešućuju kako se ovi materijali mogu reciklirati samo u proizvodnim pogonima za proizvodnju predmeta od oxo plastike, gdje se oxo plastika pomiješa s ostalim plastičnim proizvodima. Kad sam već spomenuo plastične vrećice, svjesni smo kako one predstavljaju veliki problem te kako predstavljaju najčešću vrsta otpada u moru. Njihova lagana i brza razgradnja, odnosno raspadanje na sitnije dijelove stvara niz problema za organizme pod morem, a putem hranidbenog lanca postaju problem i za ljudsko zdravlje.

Komisija će u svrhu smanjenja mikroplastike poduzeti konkretne mjere poput označavanja posebnih zahtjeva za automobilske gume, bolje informacije te postavljanje minimalnih zahtjeva za ispuštanje sitnih plastičnih vlakana iz tekstila tijekom pranja, kao i mjere vezane za redukciju plastičnih peleta u moru. Trenutno se reciklira, kako sam spomenuo, čak manje od 30% sveukupnog plastičnog otpada u Europi, što iziskuje velike troškove. Prema procjenama, tek se 5% ukupne vrijednosti plastičnih ambalažnih materijala zadržava nadalje u ekonomiji, dok se ostatak gubi nakon prve i jedine, dakle jednokratne upotrebe. Financijski prevedeno, radi se o iznosu između 70 do 105 milijardi eura. Poput balona, problem plastike samo raste i mi moramo naći način kako zaustaviti taj balon da se ne raspukne. Mjesec dana prije nego je Strategija za plastiku ugledala svjetlo dana, Kina je iz ekoloških razloga zabranila uvoz određenih vrsta plastike. Kina je najveći svjetski uvoznik plastičnog otpada, samo prošle godine je uvezla 7,3 milijuna tona, praktički polovicu svjetske količine. EU polovicu prikupljenog i sortiranog otpada izvozi, a čak 85 posto tog otpada izvozi upravo u Kinu.
Dakle, zaključak o jedinom ispravnom putu za postepeni izlazak iz problema gušenja u plastici je pristup kružne ekonomije. Ova strategija promovira upravo to – cirkularni pristup koji znači ponovnu upotrebu, popravak i reciklažu. No, da bi to bilo moguće, potrebno je prije svega mijenjati svijest građana jer primjena ovog pristupa kreće upravo na kućnom pragu. Podizanje svijesti o problemu otpada, poglavito plastičnog koji prodire u sve vrste okoliša koji nas okružuje je bila glavna intencija nacionalne kampanje protiv otpada u moru koju sam provodio sa svojim suradnicima u lipnju i srpnju prošle godine. Tim putem sam pozvao nacionalne vlasti na donošenje sustava gospodarenja morskim otpadom jer izostankom preglednog sustava mi ni ne znamo što se događa točno na moru i pod njim te tako ne raspolažemo konkretnim brojkama u svrhu isticanja ozbiljnosti ovog problema. No, samo podizanje svijesti nije dovoljno – to vidimo na primjeru oxo biorazgradive plastike koju nije moguće reciklirati jer to ne dopušta njen sastav i dizajn. Potrebno je mijenjati način na koji se proizvodi dizajniraju, proizvode, upotrebljavaju i recikliraju u EU-u, što će ova strategija i omogućiti.

Da bismo u potpunosti iskoristili potencijale kružne ekonomije, moramo osigurati da naši proizvodi ne sadrže toksične supstance. Nažalost, Komisija nije uključila planove za poduzimanje snažnih mjera za ograničavanje opasnih tvari koje se koriste u plastici. Umjesto stalnog korištenja naslijeđenih tvari putem recikliranja, Europska unija bi trebala usvojiti drugačiji pristup – izbaciti toksičnost iz proizvoda, a zatim smanjiti upotrebu, ponovno iskoristiti i reciklirati. To je jedini pravi put. Ova strategija predstavlja jednu novu ekonomiju plastike. Svjesni smo kako sektor proizvodnje plastike upošljava 1.5 milijuna ljudi te ostvaruje promet od 340 milijardi eura godišnje te kako se prijelaz na održivo gospodarenje ovim tipom otpada ne smije odvijati nauštrb ekonomije. Strategija za plastiku promovira upravo prijelaz na drugačiji tip ekonomije te preusmjeravanje dobiti u održivi način poslovanja, usvajanje novih pristupa i razvijanje novih inovativnih poslovnih modela.
Promjene u sektoru plastike ne znače samo ekološki profit, već i otvaranje novih radnih mjesta, nova privatna ulaganja, razvoj sektora istraživanja i razvoja. EU je osigurao dodatnih 100 milijuna eura za financiranje prioritetnih mjera koje uključuju razvoj reciklažno prihvatljivijih materijala, olakšavanje učinkovitosti procesa reciklaže te otklanjanja opasnih supstanci iz reciklirane plastike. Načina i sredstava ima, potrebno je krenuti. Pritom mislim na aktivaciju privatnog i javnog sektora, lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlasti te građana, svakog od nas. Rješenje leži u nama, korisnicima, koji smo glavni zagađivači. Da se vratim na sam početak, prevencija i smanjenje upotrebe plastike u svakodnevnom životu je, dakle, dobra početna točka kojom možemo mnogo pridonijeti cilju smanjenja plastičnog otpada.