Jedna primorska storija
Pojam za uništenje prirode i prostora na Crnogorskom primorju već dugo je, nažalost, Budva – „pojeden“ prostor koji su odnijela mnogobrojna ružna višespratna čudovišta od betona podignuta u slavu apartmanizacije i prodaje stambenih i poslovnih prostora, infrastrukturni kolaps i turistička ponuda tipa „pivo i ćevapi“, već su dobili i svoj zaštićeni trade mark – „budvanizacija“. Njegovi idejni tvorci i vlasnici autorskih prava na isti, svakako su Sveto od Spuža Marović, Brano Magla Gvozdenović, Predrag Parenje Labudova Sekulić i ini koji su proteklih godina „drmali“ Budvom i disciplinom zvanom uneređenje prostora u Crnoj Gori sa Vladinog nivoa.
Dio još slobodnih autora te koncepcije, u nešto modifikovanom obliku, istu je počeo primjenjivati i na najvredniji komad prostora u Crnoj Gori – Boku Kotorsku. Akcenat je na „nevalorizovanim“ njenim djelovima na Luštici, Mamuli, obali Tivatskog i Novskog zaliva, ali u posljednje vrijeme na vrh liste tih „nevalorizovanih potencijala“ dolaze i neki lokaliteti iz Kotorskog zaliva – područja koje je zvanično, UNESCO svjetska prirodna i kulturna baština. „Prestonica“ te baštine u Crnoj Gori, grad Kotor više, nažalost, nije ni blijeda sjenka sebe samog čak ni iz 1979. godine kada ga je teško oštetila prirodna stihija katastrofalnog zemljotresa. Ne, današnji Kotor žrtva je mnogo pogubnije stihije, nemilosrdne uništavajuće pojave koja se zove „kotorizacija“. Nota bene, ne „kotoranizacija“ budući da bi takav izraz implicirao da su njegovi protagonisti Kotorani, što ovdje nije slučaj, već „kotorizacija“ jer istu, u ime navodne dobrobiti Kotora, sprovode osobe kojoj je netačna legenda o nastanku imena grada (kod tora /za ovce/ = Kotora), mentalitetski, iskustveno i zavičajno bliža od vjekovne patine pločnika trgova grada sa milenijumskim trajanjem.
Zaboravimo dakle, na tren, potpuno ekonomsko uništenje ove opštine u vremenu vladavine DPS – 24 izgubljena broda „Jugooceanije“, zatvorenu „Bokeljku“, „Rivijeru“, „Jadran“, „Exportbilje“, uništene „Autoboku“, „Autoremont“, HTP „Fjord“, zavod „Vrmac“, oteti „Jugopetrol“. Ne pomenimo da je grad u kome je 70 odsto crnogorske spomeničke i kulturne baštine ostao bez svog Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, samostalnog Istorijskog arhiva, da se sa ovdašnjim Pomorskim muzejem više pita poznata pomorska sredina Podgorica, nego kontinentalni grad Kotor. Pređimo na momenat, preko primjera uništenja ZAŠTIĆENOG i PREPOZNATLJIVOG kulturnog pejsaža Boke poput gradnje betonskog mastodonta u obliku pentagona na obroncima Vrmca iznad Peluzice, horor-naselja sa vilama u Kostanjici koje je zauvijek uništilo jedan od najprepoznatljivijih bokeljskih motiva – pogled na ostrvo Gospe od Škrpjela iz Perasta i sličnih poduhvata iznad Risna, Orahovca, Dobrote, Mula, Prčanja i Stoliva. Prećutimo na tren, da je jedan od prepoznatljivih kotorskih lokaliteta sa zaštićenim stablima hrasta – dobrotski kamp, nestao pod halapljivošću biznismena koji tu grade neukusno stambeno-turističko naselje prepotentnog naziva „Dobrota Pallazzi“ i najavljuju dalju devastaciju mora i obale sipanjem hiljada kubika pijeska radi pravljenja vještačke plaže na mjestu gdje su zaštićene vjekovne ribarske poste. Izbjegnimo malicioznost pominjanja tužne sudbine glavnog gradskog bastiona za odbranu – drevne Citadele koja je danas mjesto gdje nastupaju kič i šund „zvijezde“ lokalne turbo-folk muzičke scene i oskudno odjevene dame igraju uz šipke, zaboravimo na to kako gradski oci zbog „narušavanja izgleda kontakt zone Starog grada“, godinama neće da postave dvije najobičnije pješačke pasarele preko ceste na gradskoj rivi, ali im zato tu istu kontakt zonu ne unižava Čepurci-like kompleks nečega što danas nosi i ruga se sa ponosnim imenom nekadašnje otmene gradske kafane „Dojmi“.
Sve nabrojano samo su produkti „kotorizacije“, ali nisu njena suština. Srž te pojave, tako specifične za ambijent koji bezuspješno pretenduje da zadrži makar djelić svojih nekadašnjih urbanih i kulturoloških epiteta, upravo je izigravanje tih istih napora šačice preostalih pravih Kotorana, pod krinkom da se tobože, pokušava raditi upravo ta zaštita. Protagonisti „kotorizacije“ su nesposobna i anemična lokalna vlast koja decenijama u mislima gradi žičare, liftove i zaobilaznice, a nije u stanju da spriječi raspadanje i otimanje sopstvenog grada od Podgorici bliskih tajkuna i biznismena te lokalni pseudo-kulturološki pul, tačnije medijski bič za neistomišljenike, oličen u privatnom radiju na gradskom koritu, njegovom direktoru, vlasniku i apologeti nepromijenjene vlasti iz vremena juriša na Dubrovnik i danas u vrijeme „izgradnje mostova“ sa tim istim Dubrovnikom, te nizu sitnijih potrčka – šarafa u mehanizmu koji poput kancera, izjeda Kotor. Samo iz takve paštroć-kužine, gdje je glavni kuvar đirašol iz Bjelopavlića koji Kotor poznaje taman koliko ja poznajem Ulan-Bator, može proisteći aktuelan kulturološki i javni imidž grada koji se „ponosi“ npr. poetesom mantenjutom čiji je opus svojevrsni pseudobokeški miks Marine Tucaković i Vjekoslave Huljić, gdje se velikim književnikom predstavlja dodavač knjiga iz Gradske biblioteke sa viškom ambicija i gdje igrač folklora rukovodi Kulturnim centrom i kao svoje veliko dostignuće slavi iz godine u godinu sve lošija i sve slabije posjećena izdanja pučke fešte zvane Bokeška noć. Možda je opravdanje što istu, već godinama vode kadrovi sa đirašolovog radija na kome on poslije pravi ode „vještom mladom direktoru Kulturnog centra i njegovoj sposobnoj ekipi“ koja je uzgred budi rečeno, iako je organizator, osvojila prvu nagradu od 1.500 eura za maskiranu barku u ovogodišnjoj „Bokeškoj noći“. U normalnoj zemlji u najmanju ruku neukusan konflikt interesa, u ambijentu „kotorizacije“ sasvim normalna i dapače, poželjna pojava. Fundać ostaje fundać sve dok ga neko ne ispere!
