Dionica puta preko 100 godina čeka završetak - foto Željko Starčević

1 od 17

Tragom neobičnog detalja uočenog na satelitskoj fotografiji Orjena, protekle jeseni odlučili smo da se ovom zanimljivošću pozabavimo malo više, te da na licu mjesta proučimo teren u blizini Orjenskog sedla, na sjeveroistočnoj padini Crljene grede (1627 m).

Naime, na fotografiji se vidi dobro poznati austrougarski makadamski put Orjensko sedlo – Crkvice, a malo iznad još jedan makadamski put, gotovo paralelnog rasprostiranja. Raspitavši se na raznim stranamai saznavši od svakog po malo,sklopili smo u jednu cjelinu neobičnu slagalicu o starom kolskom putu koji ustvari točka nikada nije ni osjetio!

Priča seže u razdoblje pred Prvi svjetski rat, kada je ovaj put sistematski, temeljno i pedantno rađen da služi kao sigurna i brza komunikacija za vojsku injenu opskrbu u reonu velike kasarne na Crkvicama i cijelog odbrambenog sistema koji se protezao duž granice sa tadašnjom Crnom Gorom. Poučeni iskustvom iz Prvog krivošijskog ustanka, kada je velika Carska vojska doživjela niz sramotnihporaza zbog teške prohodnosti orjenskog krša, Austrougari su sve snage usmjerili na gradnju, za to vrijeme najmodernijih saobraćajnica i utvrđivanje granice. Četiri decenije građeni su, u prvo vrijeme pješački, a zatim i prvi kolski putevi, a kako je pacifikovanje ove planine nad Bokom, tadašnjom drugom po značaju vojnom lukom, za Carevinu bio apsolutni prioritet, na novcu se nije štedjelo. Osim vojske, u radovima je učestvovalo i samo lokalno stanovništvo, pa među njima i oni nekadašnji ustanici, a prihod od ovih radova mnoge je spasio u gladnim godinama. Vrijeme je proticalo, putevi su izgrađeni i tamo gdje su gorštaci bili potpuno ubijeđeni da je to nemoguće zbog teške prirode terena. Dan danas je ostala živa ruralna legenda kako je ćesar za te dionice plaćao za kilo izvađenog kamena kilo zlata! Naravno, nije se radilo ni o približno tolikim svotama, ali su dobijeni soldi svakako bili veoma značajni u uslovima hroničnog siromaštva stanovništva podorjenskih sela.

Među posljednjim dijelovima ovog sigurnosnog komunikacionog sistema rađen je savremeni makadamski put Trebinje – Vrbanj-Orjensko sedlo – Crkvice, ali uz zadržavanje poslovično dobrog kvaliteta obavljenog posla, trasa nije mogla biti u cjelini završena do izbijanja nepredviđenih okolnosti, odnosno Prvog balkanskog rata. Vidjevši da se novi rat približava, austrougarska vojna komanda je bila prisiljena da odustane od ustaljenih visokih normi i rokova za njihovo sprovođenje, pa čak i od same planirane trase, te je izvela probijanje nezavršenog dijela ove važne putne komunikacije po drugoj, kraćoj i strmijoj trasi, praktično-prečici, kuda je nekoliko decenija ranije već provučen pješački put. Jedan, pa drugi, pa treći, ratovi su se smjenjivali, Austrougarska je izgubila u Prvom svjetskom ratu i propala, nestala sa lica zemlje, a ranije planirana dionica puta preko

– pala u zaborav.

Čak i danas, nakon više od jednog vijeka, ovaj potez izgleda, ako zanemarimo uznapredovalu vegetaciju, kao upravo napušteno gradilište! Smjenjuju se u pravilnim intervalima dionice različitog stepena finalizacije, od grubo trasirane, pa sve do one potpuno završene. Tu je majdan odakle je vađen kamen – jedini građevinski materijal koji je ovdje korišten. Pored puta leže, zaboravljeni u vremenu, veliki blokovi spremni za ugradnju. U blizini, u gustoj bukovoj šumi zatičemo temelje nekadašnjih baraka za smještaj ljudstva na gradilištu, a tu je ograđeno i ogromno ognjište na otvorenom.

U današnjem vremenu imati ovako dobro sačuvan primjer nekadašnjeg sistema gradnje moćne austrougarske vojske – pravo je blago! Ovaj potez mogao bi se zaštiti i pretvoriti u muzej na otvorenom i zajedno sa dodatnim sadržajima uključiti u savremene turističke tokove, jer je uklopljenost antropogenog elementa u prirodu veoma poželjni segment ozbiljne turističke destinacije, a smatramo da bi regija Boke Kotorske sa svojim atraktivnim zaleđem upravo to trebalo da bude. Lokacija se nalazi sa kotorske strane Orjena, u blizini granice sa hercegnovskom opštinom, ali ta činjenica bi trebalo, ne da smeta, nasuprot – da podstakne saradnju na ovom, do sada potpuno zanemarenom dijelu našeg zajedničkog planinskog zaleđa.

Željko Starčević

Načelnik Sekcije za markacije i vodičku službu PK “Subra”