Scenska igra ljekovita je za pojedinca i za zajednicu, a grupa mladih, odvažnih amatera, “navigavanih” profesionalnim pozorišnim stvaraocima i pedagozima, iznijela je na vidjelo “trulež” koja prekriva vjekovni sjaj kotorskih palaca i pozorišnim jezikom osudila činjenje-nečinjenje onih koji su tome doprinijeli

Mladi Kotora danas nisu stanovnici grada, nisu građani, oni su na marginama društvenog života i srame se ne samo svojih ličnih neuspjeha i grešaka, nego i svoje generacije, pa i Čovječanstva uopšte. Sve ono što ih boli, žulja, što nisu mogli da kažu, podijelili su javno sa publikom u predstavi “Stub srama” koju su na sceni Kulturnog centra “Nikola Đurković”u režiji Petra Pejakovića premijerno izveli 28. aprila, a potom su se ponovo “presramili” i idućeg dana nastupom na istoj sceni. Scenskom igrom, muzikom, britkim riječima su 16 milenijalaca/ki, studenata i đaka uzrasta od 16 do 23 godine, otvoreno i iskreno progovorili  o svojoj potrazi za osjećajem pripadnosti zajednici, uranjajući u svoju nutrinu i, suočavajući se sa stidom, pronašli u sebi zrno nadahnuća, žudeći da potvrde da je Kotor (zaista) njihov grad.

Da su uspjeli da svoje emocije prenesu publici, ušuškanoj u kamernom ambijentu na pozornici  pokazali su dugi, topli aplauz, uzvici odobravanja, zagrljaji gledalaca i izvođača, zadovoljni osmjesi na kraju, ali i suze koje su pojedinci/pojedinke krišom brisali tokom izvedbe nekih scena.

O svom doživljaju Kotora kroz teme uticaja društvenih mreža na javno mnjenje, o svom odnosu prema roditeljima, bakama, đedovima, prema  tradiciji i kulturnom nasljeđu, o brzoj vožnji na motorima i mladim žrtvama u saobraćaju, o traumama seksualnog uznemiravanja i još o mnogo čemu, tokom sat i 15 minuta iskreno su govorili Andrea Ratković, Božo Gunjajević, Drago Rapovac, Kalina Radević, Lara Lalović, Ljubica Vučković, Milivoje Radulović, Milica Kovač, Nikola Đurica, Nikolas Katharos, Nikolina Dževerdanović, Tea Čelanović, Tesa Mirošević, Marta Borović, Zlata Marković i Vojin Begović. Mnogi od njih su polaznici Škole glume Slaviše Grubiše.

“Sramota je prvo lice jednine kad pred ogledalo staneš, a u odrazu te čeka stranac što ti se hladno ruga”, stihovi su pjesme Marte Borović, nadahnuti u procesu nastanka predstave.

Prodali smo sve, nismo dostojni Kotora

– Ljudi koji žive u Kotoru svojim (ne)činjenjem su doprinijeli da je prodato sve što imamo ili smo to iznajmili trećem licu zarad materijalne koristi. Samim tim pokazali smo da ne cijenimo ono što imamo. To jeste za “Stub srama”. Nismo dostojni naše istorije, nismo dostojni ovoga grada i ne možemo biti Kotorani, ističe Božo Gunjajević, učenik trećeg razreda Srednje pomorske škole, smjer Špedicija i carina.

Njegov drug Vojin Begović objašnjava da su u predstavi obuhvatili sve aktuelne, “škakljive teme”, koje su vezane za mlade, ali i one koje se mogu nadovezati i na starije generacije po pitanju grada Kotora.

– Da bi se promijenilo što ne valja morale bi da se okupe sve generacije, jer mi mladi to ne možemo  sami. Najurgentnije je da se naš grad vrati nama. Od čitavog grada napravljen je biznis – što sa strancima, što sa našim ljudima, što je možda i sa kriminalom povezano, kaže Begović.

Autentičan iskaz

– Apsolutno, svaka rečenica u ovoj predstavi je njihov autentični iskaz, njihovo mišljenje, njihov stav. Mi smo dosta o tome pričali i na neki način je to i značajni pedagoški rad, kaže Milica Kašćelan, izvršna producentkinja, koja podsjeća da su se teme iskristalisale kroz desetak interdisciplinarnih radioinica održanih prošle godine kroz projekat koji su pokrenuli zajedno Kulturni centar “Nikola Đurković”, Dramski studio “Prazan prostor”, NVO Expeditio i Fondacija Don Branko Sbutega.

–Učili smo stvarno jako puno. I meni su mnoge stvari o kojima se govori u predstavi bile strane, posebno ove društvene mreže, ta online komunikacija, uticaj društvenih mreža na razvoj i odnose pojedinca. Ali baš zato je predivno iskustvo, jer na kraju dana učimo i mi odrasli, mi koji smo na neki način njima bili mentori u ovom procesu, ali ne možemo ni reći da smo mentori, nego smo prosto njima partneri, objasnila je Kašćelan.

-Prezadovoljan sam sa onim što su uradili, što su ponudili, što su dali kao sadržaj, što su imali potrebu da kažu i nekom otvorenošću, spremnošću, hrabrošću da te stvari kažu, da ih podijele, to je stvarno ogromna stvar. I vrlo je ljekovito – igranje u predstavi je kao neka terapija, i lično, i društveno. Ova predstava je za ove mlade ljude svakako značajna i podsticajna, to je lekcija koju su oni održali i odraslima i svojim vršnjacima, kazao je Petar Pejaković za Boka News.

 U planu su izvedbe na festivalima u Bijelom Polju, Kotoru, Sarajevu…

Kotor nije više grad Kotorana

Samo deset godina nakon izvedbe aktivističke predstave “Ko(To)R o Kotoru” (takođe u režiji P. Pejakovića), kojom su građani/ke na tapet stavili masovni kruzing turizam, betonizaciju i devastaciju zaštićenog UNESCO područja Kotora, targetirali narkomaniju, alkoholizam, korupciju, kriminalizaciju zajednice, ova grupa mladih ponovo je zaronila u žižu procesa društvene i individualne stagnacije i regresije. Ali, za razliku od njih, koji u 2026. godini polako gube osjećaj pripadnosti Gradu i uz dozu sumnje pitaju: “Kotor je i  dalje naš. Zar ne?”, izvođači pomenute predstave su 2016. godine optimistički kliktali: “Grad je naš!”.

-Predstava “Ko(To)R o Kotoru” je bila mnogo angažovanija i neposrednja, ali “Stub srama” nekako dublje zadire u one probleme koji počinju u nama samima u odnosu sa sobom i u odnosu sa najbližima u kući –  roditeljima, braćom i sestama, sa partnerima i tako dalje i onda od svega toga se ti problemi proširuju i produbljuju u školi, zajednici i tako dalje, primijetio je Pejaković.

Koliko se toga promijenilo za ovih deset godina i šta je to što mlade tjera iz ove sredine jer u njoj ne vide perspektivu, pitanja su na koja bi odgovore trebalo da ponude ljudi koji odlučuju i koji bi svojim djelovanjem danas mogli da kreiraju budućnost.

/M.D.P./

Fotografije: Novak Abramović