25 C
Kotor

Slušaj online radio

Održali obećanje dato sebi i prijateljima u Boki Kotorskoj

Legende svjetla u Kotoru – foto M.D.Popović

Susret sa autorskim timom dokumentarca i monografije „Legende svjetla“ u Kotoru


 Još dok je ideja o snimanju filma i pisanja knjige „Legende svjetla“ (Legends of the lights) o svjetionicima na Istočnom Jadranu bila u začetku, ekipa u sastavu: Igor Goić, reditelj, autor teksta i snimatelj, Gordan Smadilo,  producent, Jurica Gašpar, pisac i novinar, Vlatko Ignatovski, skiper i grafički urednik – imala je tu sreću da se upozna i poveže i upravo je ta sinergija svih, svakoga ponaosob sa njihovim vještinama dovela do uspješne realizacije ideje.

Jurica Gašpar autor knjige, novinar, (povjesničar i profesor geografije), cijeli život je, kaže, na neki način htio ovo zabilježit, s obzirom da je od ranog djetinjstva odrastao uz oca -svjetioničara na otoku Sv. Andrija kod Dubrovnika. Prilika za to je nastala kad su se Igor i on, igrom sličaja susreli u novinarskom poslu, koji on i sada radi (napravio je portal) i ostali su “u moru”.

-Mnogo nam znači ovo gostovanje u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, ovdje smo osjetili jedno prijateljstvo kakvo ne srećeš često- prijateljstvo bez obaveza, kad se od tebe ne očekuje ništa zauzvrat. Mi smo ovdje došli na poziv i dobili smo toliko gostoprimstva, toliko ljubavi, toliko razumijevanja prema moru i pomorstvu, gdje ja to nisam video, a živim cijeli život na moru (sad sam u Zagrebu zadnjih godina). Drugačiji je malo odnos kod nas. Kako znamo šta znači u Crnoj Gori dati riječ i riječ održati, mi smo sebi dali zadatak: kad ovo završimo, mi ćemo zaista ovdje doći među prvima i evo, održali smo obećanje, kaže Gašpar. U razgovoru sa publikom objasnio je da nije tip čovjeka koji bi mogao raditi posao svjetioničara: “Možda, da je moj ćaća živ i da se to drugačije dogodilo, on nažalost nije dočekao mirovinu, otišao je 2009. godine i još je bio svjetioničar. I ovo je neki omaž bio njemu u čast, takva je bila moja odluka na početku, našao sam ptrave ljude da to mogu napraviti, zahvalan sam na tome jako”.

Odrastanje na svjetioniku je bilo jako lijepo tamo gdje je imao s kim da se druži, jer je on dosta “socijalan tip”, voli društvo, a njemu je toga društva falilo.

-Tamo na Palagruži, koja se ovdje često pominje, u tom momentu je bilo 14-oro djece, to je za jedan vrtić. Na Sv. Andriji nas je bilo petoro, ovisi kako je koja smjena bila. Lijepo je bilo odrastati tamo, imao sam sreću da sam bio na lanterni koja je imala dio šume, dio vrta, pa se moglo nešto tamo i raditi, veliko dvorište, na drugom dijelu svjetionika i otoka je bio rezervat ptica i točno se znalo kad pređeš jednu liniju, kao nepisano neko pravilo, gdje se dignu svi galebovi i znaju napadati (bio je Igor, pa je to i vidio).  Ali, ako živi svako na svojoj strani, neki suživot i dan-danas tamo postoji. Tamo je bilo lijepo, međutim, na svjetionicima gdje nema ničega bilo je daleko surovije i nije to za dicu, kaže Gašpar.

Igor Goić, autor teksta, reditelj i snimatelj ističe da je “ovo zadnja prilika  da se sačuva priča o svjetioničarima, jer to je posao koji, nažalost, izumire”, te “ovim dokumentarcem želimo ukazati na to da, koliko god tehnologija napreduje, na takvim mjestima je čovjek nezamjenjiv”.

– Oko 95 odsto materijala sam ja snimio, tu su mi uletili još dvoje kolega sa nekim materijalima koje su ranije snimali. Poriv nam je bio predstaviti svijetu to bogatstvo koje imamo na Jadranu, ukazati na posao svjetioničara, ukazati što on znači, koja je njegova stvarna vrijednost, težina. Kao što su i sami svjetioničari govorili, jeste sve to automatizovano, elektronizovano, iako su ostala kristalna ogledala, dio starog mehanizma, ali kad opali jedan grom, to sve stane i neko ko se nađe na moru u neprilici, nema mogućnost da se orijentiše. Dok je čovjek tamo, može uskočiti za pomoć na bilo koji način.

 Svih 48 lanterni je i dalje u pogonu, mada nije sva oprema ostala u izvornoj izradi, svi su na struju, neki imaju posadu, a većina ih nema. Otkad smo mi ovo snimali, mislim da ih je pola sa posadom kojih je tada bilo, sad više nisu. Nisu više čak ni svjetioničari, nego rade u marini Plov-puta ili na nekim drugim pozicijama. To želimo i ukazati- šteta je iz tih sentimentalnih razloga i iz nekih realnih razloga za pomoć na moru općenito, poručuje Goić.

Legende svjetla u Kotorua

Producent Gordan Smadilo, direktor Nautičke akademije u Bakru (Akademia Navalis Adriatica), organizovao je istraživački dio sa brodovima, čija je baza na otoku Morteru.

-Ovo što mi radimo, nikome to nije primarni posao, svi imamo druge profesije, radimo nešto drugo-ja radim u informatici i sl,  Jurica je u temi mora, vodi informativni veb-portal morski.hr, Igor je svestrani mladi reditelj, a zajedno smo osnovali udrugu „Lux Mediterraneum“,  da dajmo pravni oblik ovome što radimo. Film i knjigu uradili smo sami,  a time je i zadovoljstvo na kraju ovog projekta veće. Prvo izdanje knjige siz 2017. godine smo prodali, pa nam je to malo vratilo ulaganja. Naša je misija da ovo što smo ovdje opisali da i kroz ovakve događaje ljudima približimo. Imali smo predavanja po cijeloj Hrvatskoj, najčešće po fakultetima, knjižnicama, muzejima, dosta dobro posjećena, to je postalo dosta uočljivo. Pozvani smo u Brisel, u Evropski parlament, jer su neki zastupnici prepoznali ovu snažnu priču, ta plovidba, svjetionici, Sredozemlje je nešto što se tiče povezivanja stanovništva, nešto što je u korjenima ideje Evropske unije. Kad smo se spremali za Brisel, predložili su nam da povedemo nekoga iz Plov-puta, državne firme pod čijom su upravom svjetionici. I palo nam je napamet da pozovemo Iću, svjetioničara koji je najviše pričao u filmu, sjedio sa čašom vina i mi sa njim u Brisel. Koji je to bio šou, jer kako je bio neposredan ovdje u filmu, on je bio I tamo takav. Mi smo tu birokratiju tamo tako dobro protresli, da je I nama otaj susret ostao u divnom sjećanju, kaže Smadilo. Dodaje da su ponosni što su ispunili obećanje dato u Pomorskom muzeju 2015. godine, kada su predstavili prve inserte iz tek započetog snimanja.

Skiper Vlatko Ignatosti je upravljao raznim plovilima Nautičke akademije, kojima se ekipa prevozila od lanterne do lanterne, više po orkanskoj južini, no po mirnom moru. Po struci je strojobravar, a ujedno i grafički urednik knjige, a bio je i polaznik akademije, poslije toga instruktor.

-Te rizične situacije su neobične, mi smo izvježbani da možemo to izdržati,  nismo nikada radili nešto što se ne  može, ali možda je Jurici bilo malo zastrašujuće, ali preživjeli smo sve to. Igor je jako spretan, kao i ostali iz ekipe, tako da nije bilo problema.

Svaka priča, kao i lanac, ima jednu kariku, a važna karika u ovoj priči je Miro Marušić. Upoznal smo se kad sam došao prvi put sa projektom “Obala naših unuka”, zuslijedio je projekat “Plava vreća”, zatim smo snimali obalu za projekat “Lux Mediterraneum”, onda je bila prva izložba u Pomorskom muzeju u Kotoru, poslije toga film, knjiga…Evo, to su neki projekti koje smo radili, Miro je taj koji nas je povezao, intervuirao me je za jednu priči i tako je to sve krenulo, kaže Ignatoski.

Smadilo: Moja fascinacija ovim projektom je trostruka

 -Moja fascinacija ovim projektom je trostruka. Prvo, taj doprinos Austrougarske koja je napravila te svjetionike i sve ono što je prethodilo da se oni realizuju – kamenolom, putevi, pruge, brodovi, lukobrani. Većina lanterni je nastalo u 19. vijeku, u stotinjak godina je to naptravljeno. Drugo, taj plovni put, svjetionici su samo nekakav savremeniji način trasiranja plovidbe istočnom obalom Jadranskog mora, specifično, ulazi duboko u „tijelo“ evropskog kontinenta, nešto što je uvijek povezivalo stanovništvo, razvijalo odnose među ljudima, trgovinu itd. Treća fascinacija je taj, što je u ovom filmu možda bilo najviše naglašeno, život na svjetioniku. To su bili moji motivi da se u ovo uključim, kaže Smadilo.

/M.D.P./

Izvor:M.D.P.

Najčitanije