Suviše malobrojnim inteligentnim, časnim i, u građanskom smislu, hrabrim ljudima u Crnoj Gori sve je, zapravo, intuitivno bilo jasno još davne 1991. godine, kad je počeo eksplicitni raspad SFRJ. Gledajući, najprije, ogroman broj svojih sudržavljana kako na mitinzima Antibirokratske revolucije 1988. i 1989. uzvikuju da su gladni sa platom koja na prostoru bivše SFRJ nikad nije bila veća nego tada, kako marksističku ideologiju u koju su se decenijama zaklinjali (a o čijoj suštini, uzgred budi rečeno, većina pojma nisu imali) odjednom s gađenjem zamjenjuju ideologijom nacionalizma i više-manje bez razloga se pune mržnjom prema ljudima i nacijama sa kojima su, gle čuda, sedamdeset godina do tada bez problemâ mogli živjeti u okviru iste države- dok ih neko nije podsjetio da ih domaća birokratija, Slovenci i Hrvati vode ravno u Sotonine dvore i da će, ako pod hitno nešto ne preduzmu, Miloš Obilić i Njegoš lično ustati iz groba da ih izvuku za uši- malobrojni inteligentni, normalni i časni u Crnoj Gori vidjeli su da se stvari kreću u lošem pravcu.
Događaji koji su uslijedili: dovođenje- izbornom voljom zastrašujuće i ogromne većine beslovesnikâ (koji se, inače, eufemistički nazivaju crnogorskim biračkim tijelom)- mladih, lijepih i pametnih na vlast na izborima u decembru 1990. godine; 1991. godina kad je to isto većinsko beslovesničko stanovništvosa neviđenim entuzijazmom i radošću pohrlilo u građanski rat i u sramnupljačku na dubrovačkom području; 1992. godina kad se ti silni buntovnici iz 1988. i 1989., koji su doveli mlade, lijepe i pametne na vlast, nisu, međutim, nijednom javno pobunili protiv besprizorne bankarske pljačke čiji su formalni izvođači bili legendarni groteskni likovi gazda Jezda I Dafina Milanović, a njen stvarni organizator i suštinski protagonist vladajući režim u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji:režim koji su, podsjetimo se,na saveznoj razini konstituisali mladi, lijepi i pametni iz Crne Gore u koaliciji sa partijom njihovog tadašnjeg političkog gospoda boga Slobodana Miloševića, Socijalističkom partijom Srbije; 1993. godina kada se ti isti buntovnici kojima četiri godine prije nije valjalo što imaju siguran posao i platu od hiljadu tadašnjih dojč marakâ nijednom javno nisu pobunili protiv nove besprizorne pljačke naroda u Crnoj Gori (i Srbiji), opet u organizaciji tadašnjeg režima u SRJ: govorim, naravno, o hiperinflaciji, koja je mnogima od buntovnikâ iz 1988. i 1989. isisala i posljednju dojč marku iz džepovâ i dovela ih na rub prosjačkog štapa; lagana- bez ikakvih problema sa sviješću i savješću- adaptacija većine stanovništva Crne Gore društvenom hororu komponovanom od šverca cigaretâ i goriva, svakodnevnih restrikcijâ struje od po osam i dvanaest sati 1994. i 1995. godine, nakaznog turbofolka po svim medijima i- opet i još jednom- potpunog odsustva bilo kakve potrebe za pobunom zbog svih tih silnih uništenih preduzećâ i spržene proizvodnje i ekonomije- malobrojnim (i sve malobrojnijim) inteligentnim, normalnim i časnim ljudima u tim devedesetim godinama prošloga stoljeća govorili su samo jedno: još nekako trajemo, ali ne nadajte se boljitku ni u budućnosti. Dobra ovdje biti neće.
I zaista: nije ga bilo i nema ga ni u nagovještaju ni u 21. stoljeću; naprotiv. Početkom dvijehiljaditih DPS-u je (ponovo) pošlo za rukom da fokus sa razvojno-ekonomskog plana prebaci na plan nacionalno-identitetskih pitanjâ i na pitanje rješavanja državno-pravnog statusa Crne Gore. U međuvremenu su bivši obožavaoci Slobodana Miloševića i zatočnici ideje zajedničke države sa Srbijom iz DPS-a promijenili dres i postali velikocrnogorci i najvatreniji pobornici crnogorske državne nezavisnosti. Ovdje treba naglasiti da nije problematično što je pokrenuto pitanje rješavanja državno-pravnog statusa Crne Gore i što je to pitanje riješeno; državno-pravni status Crne Gore nesporno je (bilo) jedno od najozbiljnijih pitanjâ koje je opterećivalo crnogorsko društvo od nestanka SFRJ sa istorijske scene. Problematično je (a i duboko žalosno), međutim, to što se i gotovo četrnaest godinâ nakon konačnog rješenja tog pitanja i dalje manipuliše istim onim stvarima kojima se manipulisalo i prije njegovog rješenja, tj. što se stanovništvo u Crnoj Gori i dalje polarizuje na temelju dihotomije zajednička država sa Srbijom/nezavisna Crna Gora. A činjenica da ta manipulacija prolazi i da ima efekta kod nemalog broja ljudi u Crnoj Gori samo je jedan od brojnih pokazateljâ ozbiljne retardiranosti i oboljelosti crnogorskog društva.
Gotovo da nije potrebno u ovom članku pominjati sve one kancerogene karakteristike crnogorskog društva koje su u hroničnim fazama metastaze: od partitokratije, sveopšte korumpiranosti i poodmakle kriminalizacije- preko oštre podijeljenosti po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, sve opasnijeg enormnog socijalnog raslojavanja, otvorenog aparthejda prema svima onima koji na ovaj ili onaj način kritikuju vladajući režim i ne žele da se pretvore u poltrone- do već poslovičnog našeg primitivizma i neodgovornnosti u svim sferama života. Ono najbitnije (ujedno i najtužnije) što je odbjegli biznismen Duško Knežević, po mom mišljenju, uradio jeste to što je- svakako nemajući tu svjesnu intenciju- pokazao do koje je užasavajuće mjere crnogorsko društvo trulo. Naime, Di Kej nam je početkom tekuće godine- onim što je kasnije nazvano aferom „Koverta“- konkretnim dokazom pokazao ono što smo uveliko naslućivali i znali i prije njegovog iznošenja poznatog snimka u javnost: da su crnogorska vlast i crnogorske institucije do guše korumpirani i da se demokratija u Crnoj Gori svodi na običnu farsu. Uslijedilo je, međutim- barem za ovdašnje normalne ljude- još poraznije i neopozivo saznanje: da je crnogorska „opozicija“ potpuno ista matrica kao i crnogorska vlast. Jer: situaciju bogomdanu za smjenu vlasti i nagomilano nezadovoljstvo ovaploćeno u građanskim protestima razvodniti i obesmisliti zakulisnom borbom za svoje partikularne političke interese mogu samo ljudi koje ne želim kvalifikovati jer onda ovaj članak ne bi prošao cenzuru i ne bi bio pušten u medije.
Crna Gora- i ne samo Crna Gora nego i ostale zemlje nastale raspadom SFRJ (sa izuzetkom Slovenije)- suočava se, zapravo, sa nečim što se može nominovati nestajanjem narodnogelanvitale-a. Sve su to narodi i društva u kojima nema više životnog soka i koji trule kao što biljka truli kad joj crvi nagrizaju korijen. Možda je najvažniji indikator tog rapidnog gubljenja elan vitale-a kod naroda činjenica da ogroman broj stanovništva u Crnoj Gori nema više nikakvu potrebu da se bori za neke opšte ciljeve i opšti socijalni boljitak i napredak. Sve se ograničava- i to svakim danom sve više- isključivo na borbu za ostvarivanje ličnih interesâ, često po svaku cijenu i bez ikakvih obzirâ. Svi ostali užasi koje svakodnevno gledamo: dijeljenje stanovâ funkcionerima, povlastice za poltrone vlasti, vođenje osnovnoškolske djece na trgove da tamo gledaju naoružanje i sredstva za ubijanje ljudi, besprizorna socijalna nepravda, apatija i odsustvo adekvatne reakcije na kancerogene društvene tendencije, haos u svim sferama društva, duhovna pogubljenost itd. samo su, po mom mišljenju, posljedice dubljeg, suštastvenog uzroka: uzroka koji sam odredio kao iščezavanje narodnog elan vitale-a, uzroka koji dovodi do potpune izgubljenosti jednog naroda.
Nismo, međutim, ni prvi ni zadnji narod(i) u istoriji kojima se to dešava; sjetimo se samo starih Rimljanâ. Dekadencija kod narodâ je opšteistorijski proces i misleći čovjek neke stvari- protiv kojih očito ne može da se bori i da ih popravi-možda konačno treba da prihvati kao takve. Na naše prostore već uveliko- i to u sve većem broju- dolaze pripadnici narodâ čiji su elan vitale, radišnost i zrelost- kakve god nedostatke da imaju i ti narodi- obrnuto proporcionalni elan vitale-u, radišnosti i zrelosti stanovništva Crne Gore: Kinezi, Turci, Rusi, nemali broj Zapadnih Evropljanâ.
Autor ovog članka nema nikakve sumnje na koji način ćemo mi kao kolektiv- i to u istorijskom smislu vrlo brzo- završiti. Bolje od mene to je još davno u Gorskom vijencu formulisao Njegoš: „Da kad glavu razdrobiš tijelu, u mukama izdišu členovi“. Veliki pjesnik kao da je ovim stihom profetski anticipirao duhovne grane na koje će jednom doći (spasti) njegov narod i narodi sa kojima je sanjao da se Crnogorci ujedine u zajedničku državu. A kad sam već napravio link sa beletristikom, ovaj članak bolje je i znakovitije od bilo kakvog mog zaključka završiti onim čuvenim i sjajnim stihovima Branka Miljkovića: “Ruko ispružena prema drugoj obali kloni; Ako smo pali bili smo padu i skloni; Ovde je noć što se životu opire“.
/prof.dr Miomir Abović/
