Odlučih se da 17. januara 2023. godine posvetim čuvarima Njegoševog mauzoleja na Lovćenu i da ih posjetim. Oni su tu na Svetoj planini uvijek prisutni. Njihovi posao i život prepliću se sa munjama i gromovima, kišama i oblacima, suncem i vedrim noćima, mrazom i snjegovima, rosnim jutrima proljeća i topliim ljetima. Krenuh svojim vozilom prati me jaki vjetar i sniježna mećava koja provijava ka samom vrhu Lovćena. Auto ne može dalje ne dozvoljavaju mu vremenske prilike. Uzimam svoj ruksak sa opremom i polako prevaljujjem stopu po stopu do željenog cilja gazeći led koji puca pod mojim nogama. Nemilosrdno me zasipa susnježica i vjetar dobrim dijelom ispisuje šare na mom licu, mokar sam nije mi prvi a ni zadnji put da me oluje Lovćena, ,,miluju” moja želja nadmašuje sve nedaće, što je čovjek i život ako u njemu nema, prepreka, bola i radosti. Stoljetne  bukve se povijaju ka meni kao da hoće i one da mi prenesu svoje priče. Kroz šumu crnog bora i munike huči vjetar a ja gazim stepenicu po stepenicu. Pogled ka Mauzoleju koji je obavijen kao sveti tron oblacima i maglom. Mnogi neće nikad razumjeti moju ljubav prema Lovćenu i mom poslu a ja polako sakupljam arabeske moje slagalice koju zovem Svetom planinom a ove priče čuvaju trajni pečat vječnosti i vrijednosti univezuma o kojem je i Njegoš pisao u svojoj filozofskoj poemi “Luča mikrokozma” dok mu je pogled sa Lovćena i Njeguša bio uprt ka mjesecu, zvijezdama i nebeskim tijelima. Što li je vladika razmišljao, sanjao ostaje nam vječita tajna kako kažu njegov vječiti citat : “Tajna čojku čovjek je najviša.”

U susret mi ide Lazar-Lazo (Ivov) Radović jedan od najstarjih i najiskusnjih službenika-čuvara po stažu na Njegoševom mauzoleju. Ko je ikada imao priliku da posjeti Njegošev mauzolej a sreo se sa Lazarom-Lazom Radovićem mogao je čuti sve o životu velikog pjesnika, gradnji mauzoleja, brojne drevne priče, legende, toponime vezane za Njeguše imate utisak da je pred vama profesor koji želi da vam prenese dio istorije i znanja. Malo ko sa toliko ljubavi, predanosti i posvećenosti voli svoj posao kao Lazo Radović, zapravo on je prvi među jednakima u grupi čuvara-službenika koju čine: Božidar Ševaljevič. Pero Vučković, Dragan Đakovnović, Duško Perović i Goran Kapa kao njihov najmlađi kolega. Ulazim polu-mokar sa Radovićem u njihove službene prostorije dok drugi službenik Goran Kapa odnosi dio moje garderobe da se osuši pri tom mi odma spremajući kafu da se malo okrijepim.

Lazar-Lazo Božović, rođen je 1969. godine na Cetinju, čitavo djetinjstvo i svoju mladost proveo je na Njegušima u selu Kopito. On pamti Njeguše iz djetinjstva koje mu je bilo veoma ispunjeno radostima druženja, igre ali i pomoći svojim roditeljima koji su stalno privređivali. Selo je bilo puno pa su njihovi stari znali da se dobro drže, okupljaju i pomažu jedni drugima. Na tim razmeđama puteva prema Cetinju i Kotoru život će ispisati neke od sudbinskih puteva porodice Radović. Njegovi roditelji Ivo i Vukosava držali su po nekoliko krava pa je on učestvovao u svim poljskim ali drugim radovima. Proizvodili su nadaleko čuveni njeguški sir. Prva četri razreda osnovne škole je završio na Njegušima a ostatak osnovne škole na Cetinju, nakon toga je završio zanat. Kao veoma mlad se zaposlio, radio je u privatnoj djelatnosti a evo već 34. godine je na Lovćenu preciznije od 1989. godine.

IVO RADOVIĆ SNIJEŽNIM STAZAMA KA MAUZOLEJU

Otac mu Ivo je na Njegoševom mauzoleju stekao penziju. To ga je i podstaklo da se zaposli na Njegoševom mauzoleju iako kaže da je otac bio isključivo protiv toga zbog teških i specifičnih uslova rada o svemu tome. No Lazar-Lazo Radović nije uslišio njegove molbe o svemu tome Radović kaže:  ,,Moj pokojni otac Ivo je pješice išao na posao i to stazom: Kopito, Trešnjevo ždrijelo, Šiškovo kantunište, Podjezero i Koprivine aluge, Lovćen. Snjegovi i nevremna su bili veliki  pa je znao da prenoći na katun Podjezerce i tek sjutradan dođe kući ili obrnuto da dan ranije krene ka poslu. Nije bilo sredstava komunikacije pa su se radio-stanicom javljali u dom na Njeguše da su stigli zdravo na Mauzolej. Kolege moga oca su bili: Savo Stanišić, Vaso Proroković, Ilija Radonjić, Ilija Stanišić, Vaso Čavor, Ljubo Ševaljević i drugi. Na Lovćenu je bilo teško nevrijeme, snjegovi, kiše, vjetrovi, gromovi ali ljudska solidarnost i kolegijalnost ih je sve krasila.  Prednost u dobijanju posla data je nama sa Njeguša koji smo bili i ostali vjerni čuvari Njegoševog groba. Moje odrastanje i djetinjstvo je stalno bilo vezano za planinu i to mi je pružalo mogućnost da se bolje snalazim u bilo kojim vremenskim i planinskim okolnostima, prilikama i uslovima. Uvijek su naš kolektiv činili dobri i uvaženi kolege i ljudi. Ovo zapravo jeste posao samo za one u koje uvijek možete imati puno povjerenje. Treba doživjeti svu ljepotu a pogotovo surovost planine i prirode ovdje da bi ste razumjeli i poštovali ovaj posao. Čast je raditi na Lovćenu čuvati ime, grb i obraz Crne Gore i čuvati grob našeg svetog vladike. Đe god su Crnogorci odlazili u svijet uvijek su se prema Lovćenu okretali prema tom svetilištu koje i danas sija, blista i čuva nas na svim našim često teškim istorijskim razdobljima i raskršćima. Svaki dan je različit nema dva ista dana niti dvije iste smjene teško nam je bilo dobrim dijelom godine ali u svemu ima i draži. Kada je Lovćen osunčan onda tada imate drugačije poglede i razmišljanja. Dovoljno je jednom izaći na Lovćen koji je bio i ostao oltar slobode da shvatite zašto je Njegoš izabrao Svetu planinu za mjesto đe će konačno počivati. Njegoš je kroz stihove u  ,,Gorskom vijencu” opisao život Crnogoraca mada ga danas Crnogorci ali i mnogi drugi očigledno ne razumiju. Objekat u kom se nalazimo u kome borave čuvari je urađen prije mauzoleja zapravo iz njega je otišao prvi signal  TV na Lovćenu i bio je glavni centar radio veze za sela Katunske, Riječke, Lješanske i Crmničke nahije u nekim prethodnim decenijama kada nije bilo modernih sredstava komunikacije. Mnoge stihove iz ,,Gorskog vijenca” Crnogorci neće razumjeti, gubimo danas polako dio svog identiteta, kulture, jezika prihvatamo olako sve što je strano a govor u ,,Gorskom vijencu” je pisan na narodnom jeziku a štampan na staroslovenskom. ”

KOLEGIJALNOST I HUMANOST I U NAJTEŽIM PRILIKAMA

Polako sve zapisujem dok ispijam gutljaje kafe. Moj sagovornik Lazo Radović mi prenosi mnoge zanimljive priče i anegdote koje su se desile na Lovćenu, planina zna da iznenadi svakog pa čak i najiskusnije jedna od mnogobrojnih epizoda u kojoj su spašeni ljudski životi desila se 1992. godine. Grupa radnika i inžinjera iz Podgorice je krenula u ranu zoru da izađe na susjednu planinu Štirovnik kako bi otklonili tehničke probleme u objektu Radio difuznog centra. Od samog početka ih je pratila jaka i gusta mećeva, u kojoj su se pogubili vrtjevši se u krug. U strahu za svoje živote su se sklonili pod ,,grede” kada je do njih došla informacija o tome svi sa Lovćena su krenuli po tako jakoj mećavi da im pomognu i da ih spasu jer noć je polako padala, narednu zoru nebi živi dočekali. Probijajući se kroz jake smetove i nanose došli su do njih i posle izvjesnog vrmena ih spustili i vratili na Ivanova korita odakle su oni nastavili svoj put ka Podgorici.

Jedna druga mnogo ljepša i duhovitija epizoda desila se kasnih sedamdestih godina. Čuvari su imali poseban zadatak i naređenje od tadašnjih vlasti da budno motre na Njegošev mauzolej a posebno na grob Njegošev. Imali su tačnu satnicu kada koji čuvar ide na smjenu za ručak. Trojica su bila radno angažovana a četvrti bi išao na dnevni odmor kako bi noću bio bio budan. Sat su imali samo  jedan  i to insin prema kome su se upravljali. Sat je stojao u prostorijama u kojima su čuvari boravili. Ljubo Ševaljević tadašnji kolega je završavao smjenu i odlučio je malo da se našali sa kolegama, kada je uzeo hranu spakovao je sat u papir i u kesu i odnio ga je na sami Mauzolej i rekao je da ide da pozove druge kolege. Utoliko je ušao u kriptu sa Njegoševm grobom đe je sakrio sat koji je otkucavao i pozvao je drugog kolegu da obiđe kriptu. Prilikom ulaska kod kripte Njegoševe, Savo Stanišić je čuo da nešto kuca da odzvanja jako u prostoriji od mermera. Onda je hitro istračao i viknuo je Ivu Radoviću kolegi: ,,Ivo evo nam ga miniraše.” Ivo je odma istrčao i dohvatio kesu sa satom koji je on kupio i baci hitro sat niz Koprivinu alugu misleći da je u pitanju eksploziv. Utoliko Ševaljević govori Vasu Prorokoviću dje to baciste to je sat koji je on (Ivo) kupio a Proroković ide prema Ivu i kaže Ivo nema veze kupićemo ti drugi sat. Tada nastaje smijeh kod svih čuvara.  Za to vrijeme Ševaljević već napušta Mauzolej da ga kolege nebi kritikovale zbog šale.

O samom Njegošu, Mauzoleju i pogledima na život vladike Lazo Radović ističe:

“Danas je Njegošev mauzolej i sam Njegoš  često nažalost zloupotrebljen u političke svrhe ipak je Njegoš bio vladika i pjesnik. Mnogi ne razumiju kontekst Njegoševog života. Luča mikrokozma je vanvremensko djelo.  Na Njegoša ne treba gledati kao na političara ni kao vladiku već kao savremenika svoga vremena”

Na samom kraju razgovora Radović kaže: “Kada bih imao prilike da se opet rodim opet bih sa istom ljubavlju bio posvećen ovom poslu. Moje odrastanje, djetinjstvo i zrele godine su ispisane na padinama Lovćena. Štirovnika i Njeguša. Taj trenutak i dodir vječnosti koji nas povezuje sa Muzolejom, Njegušima, Lovćenom, Cetinjom, Kotorom i Budvom taj pogled i gromovi koji biju svaki put ispišu po novu stranicu istorije gorštaka.”

GORAN KAPA POLET MLADOSTI KA LOVĆENU

Goran Kapa je po stažu i godinama najmlađi Radovićev kolega. Tih, nenemetljiv, ljubazan i gostopriman. Rođen 1986. godine osnovnu i srednju školu je završio na Cetinju. Zaposlen na Njegoševom mauzoleju  od avgusta 2022. godine. Od najranijeg djetinjstva i mladosti je odlazio na planinarenje poznaje dobro staze i planinske vrhove Lovćena. To ga je podstaklo da konkuriše za ovo radno mjesto o svemu tome kaže:

“Posao je neobičam, dinamičan i intresantan svaka smjena različita. Trebao je određeni period privikavanja velika podrška su starije kolege koji su ovdje godinama.  Iako su zime ovdje teške i hladne a planina sama po sebi nepredvidiva ipak ima nešto što svakoga od nas vuče ka ovom poslu. Volim svoj poziv i smatram da svako treba da radi samo onaj posao koji voli i koji ga ispunja u životu.”

Evidentno je da Goran Kapa voli svoj posao. Njegov mentor i podstrek je upravo Lazo Radović koji ga je na pravi način uputio u  sve tajne ovog posla i nije čudo da je određen da radi sa jednim od najiskusnjih službenika. Njihove smjene traju po četri dana vezano nakon čega se vraćaju svojim porodicama.  Goran voli puno da čita voli umjetničku fotografiju zato neki od najljepših kadrova sa Lovćena su napravljeni njegovom rukom. Tokom ljetnje turističke sezone je velika posjećenost turista Mauzoleju i tada tokom dana ne postoji ni tren za predah treba sve to to na najljepši način ispratiti i prenijeti dio istorije gostima. Pred Goranom će biti brojni ovakvi dani i noći na Lovćenu. Iskreno vjerujem da će njegov polet i entuzijazam izgraditi snažnu ličnost koja će kao i mnogi njegovi prethodnici na pravi način prezentovati ljepotu i magiju Lovćena pred čijim čarima nisu ostali ravnodušni ni brojni putopisci, istoričari, carevi, kraljevi i političari.  Nevrijeme pojačava  ,,plašim se” da ne budem njihov ,,gost” i malo duže nego što sam predvidio. Pozdravljam se sa svojim dragim prijateljima Lazarom-Lazom Radovićem i Goranom Kapom koje ostavljam da ispišu još jednu stranicu istorije čuvara Mauzoleja na Lovćenu. Stižem do sopstvenog vozila i polako se spuštam meni dobro poznatim stazama. A Lovćen u pozadini gorostasan, impozantan energija je to koja se ne može prenijeti ona se može doživjeti i kada ga oluje okruže a munje nas opomenu da snaga prirode je veća od snage čovjeka.

/Božidar Proročić, književnik i publicista/