Umro je dr Andro Tripković. Ova vijest bila bi tek jedna u nizu iznenadnih odlazaka, no otišao je veliki, a skromni čovjek, liječnik, dobročinitelj, otišao je tiho i ostavio veliku prazninu obitelji i svima koji su imali čast biti mu u blizini, u Splitu ili u njegovoj voljenoj Boki.

Zato je ovih dana utihnula Boka kotorska jer nema više brižnoga čuvara bogate baštine Boke kotorske kojoj je stoljećima pripadao njegov rod, a on je svom zavičaju i kad je bio daleko, pripadao srcem i djelima.

Mnogi su se riječju oprostili, od velikoga čovjeka i prijatelja, među svima i akademik dr Radoslav Tomić podsjećajući na dio bogate povijesti roda Tripkovića. U povijesni zapisima iz 16.stoljeća iz Boke kotorske spominju se njegovi preci, sudionici u Lepantskoj bitci u kotorskoj galiji ‘Sv. Tripun’ koju je predvodio Jerolim Bisanti. Na njoj su, kao što je poznato, svi poginuli u okršaju s Osmanlijama. Rod Tripkovića se potom nastanio u Dobroti, kapetanskom mjestu neposredno do Kotora i upravo je tu njegov predak, brodovlasnik Andrija krajem 18. stoljeća podigao najljepšu kapetansku palaču na Jadranu. Sve do strašnog potresa 1979. godine sačuvala je nedirnuti interijer ispunjen umjetninama i dragocjenostima prošlih vremena.

Imao je rod Tripković i svoje predstavnike u tadašnjoj vlasti jer je pradjed Luka Tripković bio zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru te u Beču, kao i počasni građanin Kotora, a dopisivao se s prvacima Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji i Zagrebu.

Istoga je roda i ninski biskup Antun Tripković te admiral bokeljske mornarice i brodovlasnik u Trstu Bogdan Tripković.

I dug bi bio popis pripadnika njegovoga časnoga roda, a još duži popis dobročinstava po kojima će ga pamtiti svi koji su ga poznavali; kao Bokelja, liječnika u splitskoj bolnici, a prije svega velikoga čovjeka.

Taj Čovjek, upravo s ovakvim, velikim Č, kazat će svi koji su ga sreli samo jednom, s istom je pažnjom brinuo o svojima, poznatima koji su od njega, liječnika tražili i dobili pomoć, ali i onima koje nije poznavao, jer je bio i liječnik i čovjek u jednom i to ga je činilo velikim.

Vjera u ljude i Boga ispunjavali su mu život, a ta mu je vjera otvarala puteve kad više nije bilo nade, svijetlila horizonte kad je bilo najteže jer plemenitost i dobrota bile su njegov životni poziv, ali i put života. Kad se zna da je na jednom portretu njegova pretka u župnoj crkvi sv. Stasija u Dobroti zapisano da će se njegova dobročinstva pamtiti sve dok bude Dobrote, isto vrijedi i za njegovoga potomka Andru.

Pamtit će njegova dobročinstva svi i pričat će se o njemu generacijama koje dolaze.

Zanijemio je od tuge njegov Split, a njegova Boka kotorska je, kao što stoji na početku ovoga zapisa, utihnula.

Naoko sve je isto, a nije, jer Split i njegova Boka kotorska više nikada neće biti isti, bez velikoga čovjeka dr Andre Tripkovića.

/Ojdana Koharević/