KONTE ANTON LUKOVIĆ-CAR VELŠKOG UGLJA I BOKEŠKIH JEDRENJAKA
1 od 15
Bark CAVALIER KRAFT
Anton Luković
Nadgrobna ploča Petra Antonovog Lukovića u Kardifu
Prčanj nekada
Bark CONTE IGINIO L.
konte Anton T. Luković
Krst na porodičnoj grobnici Lukovića u Kardifu
Župna crkva na Prčanju nekada
Prčanj nekada
Vila konta Lukovića u Tivtu
Tivat krajem 19.vijeka
Detalj sa Prčanja krajem 19.vijeka
Prčanj nekada
Luka
Luka
Piše: Siniša Luković
U najsjevernijem dijelu „R“ sekcije groblja Cathay, jednog od glavnih grobalja u Kardifu- glavnom gradu pokrajine Vels u Velikoj Britaniji, na velikom kamenom krstu nalazi se uklesan prepoznatljiv grb jedne bokeljske plemićke porodice.
Na gornjem polju štita koji je osnov grba je golub sa maslinovom grančicom u kljunu, a ispod njega luk sa strijelom. Porodično je to obilježje familije Luković i vrlo je čudno da se nalazi tako daleko od zavičaja ove familije – Prčanja u Boki Kotorskoj. Ipak, u blizini krsta sa porodičnim grbom Lukovića u Kardifu je i grobnica na čijoj kamenoj ploči latinskim jezikom piše da tu od 1860.godine, počiva „grof (konte) Petar Antonov Luković Kotorski, ne zaboravljen za života, niti će od nas biti zaboravljen u smrti“.
U pitanju je po svemu sudeći, grob jedan od potomaka grofa (konta) Antona Tripunovog Lukovića (1832-1911), poznatog bokeljskog brodovlasnika i jednog od najvećih i najbogatijih bokeških tajkuna iz druge polovine 19.vijeka, a koji je ostavio i neizbrisiv trag u privrednoj istoriji Kardifa. Petar (Pietro) je bio jedna od njegovih sinova koji je na žalost, preminuo u najranijem djetinjstvu, nekoliko godina nakon što je njegov otac doselio u Vels iz Boke Kotorske i ovdje zasnovao porodicu.
Iako je bio veoma uspješan i bogat biznismen, te značajan brodovlasnik koji je ostvario međunarodnu karijeru, o kontu Antonu Lukoviću je vrlo malo pisano u domaćim izvorima. Današnjoj javnosti u Boki on je više nego po svojim ekonomskim i pomorskim poduhvatima, poznat po činjenici da je od 1897. do svoje smrti 18.maja 1911., on bio admiral Bokeljske mornarice i da je punih 14 godina bio na čelu ove drevne organizacije bokeljskih pomoraca, preuzevši njeno vođenje od svog brata, konta Marka Lukovića koji je admiral Bokeljske mornarice bio od 1878. do 1897.godine.
konte Anton T. Luković
Anton Luković rođen je 1832.godine u Kotoru u porodici poznatog pravnika, konta Tripuna Ivana Pavla Lukovića i njegove supruge Ane Paulete di Cattaro. Osim Antona, par je imao još troje sinova: Marka, Vičenca i Pjera-Antona Lukovića. Porodica Luković inače, plemićku titulu nosi od 27.marta 1773. kada je dekretom Mletačkog Senata i dužda Alviza IV Močenigoa, pomorski kapetan Marko Luković sa Prčanja za svoje zasluge stečene u ratu i miru, dobio titulu konta za sebe i svoje potomke.
U svojoj istorijskoj monografiji „Prčanj“ iz 1937. poznati bokeljski istoričar i kulturni radnik, sveštenik don Niko Luković, zapisao je da je Antion Luković završio Gimnaziju u Kotoru i polagao maturu kao klerik. Međutim, sveštenički poziv ga nije privlačio, pa je bilo određeno da mladi Anton školovanje nastavi na čuvenom Univerzitetu u Padovi i studira pravo, poput svog oca. Mladićev nemirni duh ipak je učinio da se on umjesto na studije u Italiju, uputi na more, pa se Anton 1848. ukrcao na prčanjski brik „Slavomir“ od 247 tona i otisnuo u neizvjesnost i avanturu. Nakon nekoliko mjeseci plovidbe „Slavomirom“, jedrenjakom koji je pripadao Prčanjanima Filipu Lukoviću i Pavlu Veroni, mladi Anton Luković se sa broda iskrcao u britanskoj luci Kardif u Velsu, sa samo pet britanskih funti u džepu. Počeo je da se ovdje bavi raznim poslovima pri čemu je pokazao izuzetan preduzetnički dar i spremnost na rizik. Ubrzo je stekao prvi značajniji kapital koji je nastavio da ulaže u poslove vezane za pomorsku agenturu i trgovinu metalima i glavnim velškim izvoznim proizvodom – čuvenim kardifskim ugljem. Luković je u narednih par godina postao i vlasnik nekoliko velških rudnika.
Nadgrobna ploča Petra Antonovog Lukovića u Kardifu
Poslovni partner u ovom poduhvatu mu je bio brat Marko koji je organizovao drugi dio poslovnog lanca – u Boki i Dalmaciji, te glavnim austrijskim lukama Trst i Venecija, kao i u još nekim drugim lukama po Evropi. Anton razvija biznis kupujući i gradeći više brodova – jedrenjaka koji su plovili pod austrijskom zastavom. Osim njegove robe koju je izvozio iz Velsa, ti brodovi su prevozili i druge terete, ali i putnike širom svijeta.
Prema podacima iz Pomorskih godišnjaka (Anuario Marittimo) centralne austrijske (kasnije austrugarske) Pomorske Vlade u Trstu, konte Anton Luković je samostalno ili u suvlasništvu, posjedovao čak 12 jedrenjaka: barkove „Conte Arturo L.“, „Conte Oscar L.“, „Conte Iginio L.“, „Cavalier Craft“ „Isabella“ i „Iskra“, brik-škunu “Lucovich A.T.“, brikove „Nettuno“,“Favorito“, „Peppina B“ i „Ljubica“, te brigantin „Andrić“. Dio brodova dobio je imena po članovima njegove porodice: sinovima Oskaru, Iđiniju i Arturu, te supruzi Izabeli.
Bark CONTE IGINIO L.
Konte Anton se naime, u Kardifu oženio Izabelom Mod Doukin, potomkinjom tamošnje plemićke porodice Doukin koja je nekada ima velike posjede u tom dijelu Velsa. U vrijeme kada je mladi bokeljski preduzetnik oženio, Izabelina porodica je međutim, već bila izgubila najveći dio svog imetka. To nije poremetilo sreću mladog bračnog para pa su Antonio i Izabela tokom zajedničkog života dobili četvoro djece, među kojima po svemu sudeći i malenog Petra sa početka ove priče, koji je na žalost, umro u najranijoj mladosti.
Poslovi konta Antona su prosto cvjetali u drugoj polovini 19.vijeka – ugalj i metal iz Britanije prodavao je širom Evrope, njegovi brodovi vozili su njegove, ali i terete drugih krcatelja, a neki od njih poput barka „Conte Oscar L.“ tih su godina u daleku Australiju doveli i prve doseljenike sa područja tadašnje austrijske pokrajine Dalmacija. Ostalo je zabilježeno da je samo bark „Isabella“ u dva putovanja koja je godišnje obavljao preko Atlantika na relaciji Evropa- Antili, svom vlasniku kontu Antonu Lukoviću godišnje donosio po 30.000 zlatnih franaka čiste dobiti. Poređenja radi, tih je godina inače, cijena izgradnje potpuno novog jedrenjaka tipa bark, nosivosti 600 tona, iznosila 50.000 franaka…
Prčanj nekada
Konte Anton je na svojim brodovima zapošljavao prvenstveno bokeljske pomorske kapetane i posadu iz naših krajeva, a čestim je dobročinstvima pomagao rodni kraj, Njegovo najveće dobročinstvo desilo se 13.februara 1889. kada je konte Anton Luković pred advokatima u Kardifu, sklopio darovni ugovor kojim je svoje veliko imanje u Tivtu na obali između rta Seljanovo i Pina, poklonio austrougarskoj Ratnoj mornarici, da bi ona na tom mjestu izgradila Pomorski arsenal, a Tivat od malog ribarskog i težačkog mjesta, bio transformisan u industrijski centar u kome će „domaći ljudi dobili koru kruha“, kako to piše u odluci tadašnjeg tivatskog Opštinskog vijeća.
Anton Luković
Konte Anton Luković je toliko bio značajan za ekonomiju Kardifa i Velsa da je izabran za potpredsjednika britanske Privredne komore sa sjedištem u Londonu. Iz brodovlasničkog posla on se povukao 1899. kada je prodao svoj zadnji brod, bark „Isabella“ – posljedni veliki prčanjski jedrenjak duge plovidbe. Godine 1909. već ostarjeli bokeljski preduzetnik sve poslove prepustio je jednom od svojih sinova. Ipak, Lukovićevo poslovno carstvo u Britaniji nije se dugo održalo jer je njegovog očito prilično naivnog potomka, prevario jedan od njegovih poslovnih partnera koji je pobjegao sa većinom kompanijskog novca, pa je firma vještog Prčanjanina, konta Antona Lukovića na kraju bankrotirala. On ipak, nije dočekao da vidi taj neslavni kraj, jer je preminuo 18.maja 1911. u Kardifu gdje je i sahranjen. Potomci konta Antona i danas žive u Velikoj Britaniji i SAD-u.
Luka
BRODOVI U VLASNIŠTVU/SUVLASNIŠTVU KONTA ANTONA LUKOVIĆA
Brik „Ljubica“ od 315 tona, sagrađen 1852. u Rijeci, prodat 1871. a javnoj licitaciji u Engleskoj.
Brik „Andrić“ od 238 tona, sagrađen 1858. u Rijeci, godine 1874. smanjena mu je kategorija plovidbe na obalnu.
Brik-škuna „Lucovich A.T.“ od 240 tona, sagrađen 1865. u Kjođi u Italiji, potonuo 14.novembra 1875. kod Jafoa u današnjem Izraelu.
Brik „Nettuno“ od 367 tona, sagrađen 1867. u Rijeci, potonuo septembra 1876. na ušću rijeke Žironde u Francuskoj.
Brik „Favorito“ od 244 tone, sagrađen 1858. u Rijeci, prodat novembra 1881.godine u Aleksandriji.
Brik „Peppina B“ od 345 tona, sagrađen 1856. u Bakru, prodat 14.jula 1881. godine. Bark „Iskra“ od 478 tona, sagrađen 1856. u Sunderlandu u Velikoj Britaniji, prodat 1887. godine porodicama Kamenarović i Radoničić iz Dobrote.
Bark „Cavalier Craft“ od 346 tona, sagrađen 1869. u Mowbrai Quai-ju u Velikoj Britaniji, napušten 9.aprila 1888. godine u Montevideu, Urugvaj, nakon pretrpljene teške havarije.
Bark „Conte Oskar L.“ Od 953 tone, sagrađen u Spoturnu u Italiji 1871. godine, prodat 1893. Alfredu Martinoliću iz Malog Lošinja.
Bark „Conte Iginio L.“ od 483 tone, sagrađen 1864. u Hyltonu- u Velikoj Britaniji, potonuo je 12.januara 1894.godine.
Bark „Conte Arturo L.“ od 518 tona, sagrađen 1872. u Kopru, prodat 1889.godine dobrotskim familijama Dabinović i Radoničić.
Bark „Isabella“ od 352 tone, sagrađen 1871.godine u Clympingu, Velika Britanija, prodat 19.februara 1899.godine u Trstu nekom turskom državljaninu.
/S.L/
*Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija
U protekla 24 saat od posljedica koronavirusa preminulo je šest osoba – dvije iz Podgorie, a po kedna Nikšića, Budve Kotora i Bara, od kojih je najmlađa imala 73 godine, a najstarija 90 godina. Registrovano je 996 novooboljelih, a prijavljen je oporavak kod 1415 pacijenata. Trenutno aktivnih slučajeva COVID-19 u Crnoj Gori je 9580.
“Laboratorije Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IJZCG), druge javne i privatne laboratorije koje se bave dijagnostikom infekcije novog koronavirusa su tokom jučerašnjeg dana (subota 22.01.2022. godine) završile analizu i IJZCG dostavile rezultate za 2844 uzorka na novi koronavirus. Ukupno je dijagnostikovano 996 novopozitivnih slučajeva infekcije SARS-CoV-2”, naveli su iz IJZ.
Distribucija novopozitivnih slučajeva infekcije SARS-CoV-2 po opštinama:
Opština
Novopozitivni slučajevi među građanima Crne Gore
Podgorica
283
Nikšić
137
Bar
113
Ulcinj
65
Budva
60
Pljevlja
56
Bijelo Polje
55
Herceg Novi
36
Cetinje
32
Berane
30
Tivat
28
Kotor
23
Danilovgrad
18
Rožaje
17
Mojkovac
12
Tuzi
8
Petnjica
5
Plav
5
Kolašin
4
Plužine
4
Gusinje
2
Žabljak
2
Andrijevica
1
Šavnik
0
Ukupno
996
Udio novopozitivnih slučajeva u ukupnom broju testiranih za 22.01.2022. godine je iznosio 33,93 odsto.
Ukupan broj preminulih povezanih sa COVID-19 infekcijom u Crnoj Gori od početka pandemije je 2513.
Od početka epidemijskih dešavanja (mart 2020. godine) ukupan broj registrovanih slučajeva infekcije novim koronavirusom u Crnoj Gori je 213140.
NVO “Ugostitelji Crne Gore” zgroženo je najavom ministarke zdravlja Jelene Borovinić-Bojović, da će prisustvovati večerašnjem protestu sa kolegama ministrima iz Vlade koji su nas pred Novu godinu bukvalno zatvorili zbog epidemiološke situacije u zemlji.
S obzirom da osoba na čelu institucije koja donosi zdravstvene mjere protiv koronavirusa, namjerava prekršiti iste, kojima se između ostalog strogo zabranjuju javna okupljanja, smatramo da su i sve ostale mjere za suzbijanje pandemije korona virusa koje je Institut za javno zdravlje Crne Gore donio, ovim i formalno obesmišljene.
Naime, novim mjerama predviđeno je da ugostiteljski objekti u Crnoj Gori mogu raditi do ponoći, bez muzičkog programa uživo ili DJ-eva.
Otkazane su i proslave dočeka Nove godine, pomjeren početak školske godine, a ministar finansija Milojko Spajić saopštio je da će očekivani gubitak tokom praznika biti 50 miliona eura.
Nezadovoljni trenutnim mjerama muzičari su za ponedjeljak u podne najavili protest pa pozivamo ministarku zdravlja da prisustvuje i tom skupu.
Nememo riječi za takvo ponašanje ministarke zdravlja i ostalih članova Vlade koji na ovaj način pokazuju gdje su im građani i privreda te da kada su u pitanju njihovi sopstveni inreresi ne poštuju mjere koje oni donese, kaže se u saopštenju Ugostitelja CG.
Na području od Jaza do Buljarice trenutno boravi 2.127 gostiju, što je za 12 odsto bolja popunjenost kapaciteta nego lani. To je saopšteno iz Turističke organizacije Budve.
Od ukupnog broj gostiju 2.019 su inostrani, dok je 108 domaćih turista.
U hotelima boravi 467 gostiju, što je za trećinu manje nago u istom periodu prošle godine. U privatnom smještaju se procjenjuje da odmara 1.658 gostiju ili za 38 odsto više nego krajem januara prošle godine.
U rubrici „Leksički vremeplov“ JU Gradska biblioteka Tivat ove subote donosi objašnjenje nove dvije riječi: jedne iz opšteg fonda B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma. Ove subote to su riječi fârsa i tokȁt- kazao je glavni urednik izdanja Miomir Abović.
Riječ fârsa posuđena je iz francuskog farce, što je izvedeno od starofrancuskog glagola farcir „ispuniti“. Pomenuti starofrancuski glagol, opet, vodi porijeklo od latinskog farcire, farciō „ispuniti“. Farce je prvobitno označavalo smiješne scenske igre kojima se ispunjavalo vrijeme između činova dramske predstave; odatle i neobičan razvitak značenja te riječi, od koncepta ispunjavanja.
Tokȁt (u opštem leksičkom fondu B/CG/H/S jezika „morati“, „zadesiti nekoga, dopasti što nekome ili nekog“) glagol je koji postoji na cijeloj slavenskoj obali Jadrana, i to uvijek u neličnoj formi, tj. kao bezličan glagol: „Tokalo me da idem na sud u Kotor“ = “Morao sam ići na sud u Kotor”/”Zadesilo me da idem na sud u Kotor”; “Toka me da zovem vodoinstalatera da mi stavi novi bojler” = “Moram zvat vodoinstalatera da mi stavi novi bojler”; “Toka me poć u butigu, ma me nije volja” = “Moram poći u prodavnicu, ali me nije volja“. Ovaj bokeljski glagol vodi porijeklo od venecijanskog glagola tocar „dodirnuti, taći“. Značenjski razvoj glagola „tokati“ u bokeljskom govoru baziran je, dakle, na semantičkom transferu uzrok → posljedica: od predstave (apstraktne) dodirnutosti, doticanja nekog nekom situacijom: bukvalno „Odlaženje u prodavnicu mentalno me dodiruje, dotiče“, do obaveze eksperijensera (onoga ko doživljava određenu situaciju; u upravo navedenom primjeru markiranog akuzativom lične zamjenice „ja“) da preduzme nešto u vezi sa tom mentalnom dodirnutošću, mentalnim doticanjem sebe određenom situacijom: „Moram/dopalo me otići u prodavnicu“. Osnovno značenje glagola tocar „taknuti, dodirnuti“ nalazimo u viškom (Vis, otok u Dalmaciji) nazivu za igru tokãlo, u okviru koje se nastoji da bačeni badem dodirne što više onih koji su na zemlji, i u trogirskim bućarskim izrazima dôć tȍka: „Pari mi se da će moja balota doć toka sa bulinon“; „Provaj odigrat da toka bulin“.
Sa objašnjenjem etimologije nove dvije riječi- jedne iz opšteg leksičkog fonda B/CG/H/S jezika i jednog bokeljskog lokalizma- vidimo se iduće subote- poručuje Abović.
LITERATURA:
Ranko Matasović, Tijmen Pronk, Dubravka Ivšić, Dunja Brozović Rončević- „Etimološki rječnik hrvatskoga jezika“, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2016.
Vojmir Vinja- „Jadranske etimologije: Jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku, vol. III“, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb 2004.
U današnjem izdanju Preporuka za čitanje, rubrike koju Boka News uređuje u saradnji s hercegnovskom Knjižarom So, donosimo preporuke za knjige iz žanrova prave ili lijepe književnosti, popularne književnosti, voćarstva, bokeljologije i knjiga za djecu.
Središnja pustinja roman je Miomira Petrovića koji nas vodi kroz emigrantsku priču uz raznolike junake. Beogradski prijatelji profesora filmske umjetnosti na privremenom radu u inostranstvu, zamišljaju da je njegov život kao sa razglednice. On predaje na elitnom koledžu, ispija skupa pića, kampuje pod zvijezdama u pustinji, ide na zabave sa grupom prijatelja koji su se svi rodili u istoj zemlji, Jugoslaviji, a n porodica mu ne nedostaje jer su supruga i sin sa njim. Postavlja se pitanje kako takav život može bilo šta da uzdrma. Međutim, kulturni obrasci i arogancija stranog svijeta dovešće u pitanje njegovu karijeru. Izdavač je Laguna.
U novoj zbirci priča Usamljena djeca juga Dragan Markovina detaljno je opisao pojedine oriđinale, lunatike, u najboljem slučaju osobenjake, među kojima je bilo i onih koji su takvim društvenim statusom platili svoju skoro pa genijalnost ispoljenu u nezgodno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Opisao je Korčulu, svoj zavičajni Split, rodni Mostar, a najspektakularnije je to što je kroz dubine takvih ljudi opisao duhove tri grada i njihove sudbine. Izdavač je Lom.
Igra s vukovima Majkla Blejka roman je po kojem je snimljen legendarni film ovjenčan sa 7 Oskara. Godina je 1863. Poručnik Džon Dankbar dobio je premještaj u Fort Sedžvik, najistureniju vojnu postaju na Divljem zapadu. Hiljadama milja istočno njegovi drugovi žestoko se bore sa vojskom Konfederacije, dok njega okružuju beskrajne prerije i plavo nebo. Spram bjednog bedema tvrđave nalaze se Komanči o kojim ne zna ništa ali je opčinjen onim što vidi. U samoći, prepušten divljini, odlučuje da im se približi. Tako počinje preobražaj iz kojeg će izaći drugi ćovjek, čovjek zvani Igra s vukovima. Izdavač je Laguna.
Jesi li tu? novi je roman Doli Olderton. Nina Din je uspješna autorka knjiga o hrani. Neko je ko se može pohvaliti mnogobrojnim pratiocima na društvenim mrežama, ali ne i privatnim životom. Zavodljivi muškarac sa kojim je flertovala preko aplikacije za upoznavanje nestaje sa mreže čim joj ukrade srce. Otac joj gubi bitku protiv demencije, što je navodi da razmišlja o starenju i dvostrukim rodnim normama, posebno kada je biološki sat žena u pitanju. Povrh svega mora da se nosi i sa majčinom krizom trećeg doba. Jesi li tu? duhovita je i nježna priča o međuljudskim odnosima i današnjem načinu života. Izdavač je Laguna.
U knjizi Agrumi Alda Kolomba opisane se sve ukrasne i plodovite sorte kao i tehnike uzgoja u tlu i u posudi. Agrumi (naranča, kinoto, kumkvat, limeta, limun, mandarina, grejpfrut, fortunela) su sve prisutniji u našem biljnom okruženju, bilo u vrtu ili u saksiji. Knjiga pruža sve informacije o načinu uzgoja. Tu su i podaci o ukusnim jestivim sortama kao i o onim ukrasnim. Opisano je i kako klimatski uslovi utiču na agrume, kako se razmnožavaju te kako se sprečavaju oštećenja od vremenskih nepogoda i raznih štotočina. Izdavač je Leo komerc.
У књизи Свети Сава у Боки Васка Костића, читалац се упознаје са заливским специфичностима, као што су Светосавски бадњаци, Светосавски пост, потом о Савиндану као о школској слави од давнина, о Савиндану као крсној слави Бококоторске епархије, о бројности цркава Светог Саве у Боки. Аутор нас такође упознаје и са легендама о Светом Сави, о поријеклу бројних топонима везаних за Светог Саву, те биљежи како су у прошлости изгледале Светосавске свечаности по Боки, у Котору и другдје по Заливу, али и како су изгледала Светосавска славља Бокеља у прекоморским земљама. Ова књига открива колико је Свети Сава био везан за Приморје, каква је поморска путовања предузимао из Боке, али нас упознаје и са тим да је већи дио Боке Которске био земља Светог Саве. Издавач је Књижара Со.
Iz veoma zanimljivog serijala za mlađe čitaoce Biblioteka čitamo zajedno stiže nam Ježeva kućica Branka Ćopića. Jež, slavni lovac bezbrižno šeta šumom. Lisica, vuk, divlja svinja i medved radoznalo ga prate da bi vidjeli u kakvoj to kućici živi kad je toliko hvali. Kad budu vidjeli da se radi o običnoj bukovoj kladi u kojoj je jež kao postelju prostro malo suvog lišća neće prestati da ga ismijavaju. Međutim, vuka i divlju svinju će ubiti lovci, medveda do smrti izbosti pčele, a jež će i dalje uživati u svom skromnom domu. Ovo izdanje se razlikuje od ostalih jer se u sredini svake slikovnice nalazi i edukativni dodatak. Izdavač je Vulkan.
Mediterranean Shipping Company (MSC), najveća svjetska kompanija za prijevoz kontejnera, objavila je da je obustavila neke operacije u Brazilu u strahu od narkokartela koji presreću kontejnere namijenjene za Sjevernu Ameriku i Europu, prenosi Splash247.
U obavijesti koju je MSC prošlog tjedna uputio klijentima u Brazilu navodi se da pripadnici narkokartela presreću kontejnere kako bi krijumčarili drogu u inozemstvo. MSC je zbog toga na neodređeno vrijeme donio odluku o obustavi operacija punjenja i slaganja kontejnera namijenjenih izvozu diljem Brazila.
“Riječ je o odluci koja se tiče samo nekih intermodalnih operacija, uključujući punjenje kontejnera u Brazilu”, rekao je glasnogovornik MSC-a za Splash.
MSC u posljednje vrijeme sprema pojačati pokrivenost Brazila u sklopu akvizicije brazilskog regionalnog operatera kontejnerskog prijevoza Log-In Logistica.
Vijesti o zapljenama droge na brodovima u vlasništvu MSC-a pune novinske stupce posljednjih godina, a američke vlasti su čak i privremeno povukle certifikat o carinskom trgovinskom partnerstvu (Customs Trade Partnership – C-TPAT) nakon što je 2019. godine na brodu MSC Gayane pronađena rekordna količina kokaina vrijedna 1,1 milijardu dolara.
Prema podacima Međunarodne brodske komore (ICS), od siječnja 2017. do travnja 2020. gotovo je 90% kokaina, 45% kanabisa i 30% amfetamina zaplijenjenih u diljem svijetu krijumčareno morskim putem.
Najveća brazilska luka Santos slovi za ‘svjetsko središte ilegalne trgovine kokainom’ u izvješću kojeg je početkom mjeseca objavio InSight Crime, platforma koja objavljuje podatke o organiziranom kriminalu u Latinskoj Americi. Luka je postala ‘ključna točka’ za krijumčarenje kokaina, a jedan od razloga je rast utjecaja Primeiro Comando da Capital – PCC, moćne bande koja dominira São Paulom.
U Hrvatskoj će ove godine u turističkom sektoru nedostajati između 30 i 35 hiljada radnika. Problem nedostaka radne snage eskalirao je lani kada neki hoteli, i to ne samo oni niže kategorije, nisu otvarali svoja vrata u glavnoj sezoni jer nije bilo djelatnika koji bi sezonu uopšte odradili.
U sektoru su stoga izračunali kako se moglo ostvariti oko 800 miliona kuna više prihoda da su radnu snagu mogli zaposliti pod elastičnijim uvjetima.
Većini turističkog sektora, izuzev, primjerice turističkih agencija, više nisu na raspolaganju ni mjere za zaposlene zbog čega su u sektoru već početkom jeseni, odmah nakon sezone prema državi krenuli s nizom prijedloga kako za ovu godinu ublažiti problem nedostatka kadra i omogućiti lakše zapošljavanje radne snage.
I to prije svega na domaćem tržištu gdje se želi mobilizirati i neke segmente kojima je sada otežan rad kao što su studenti koji su lani »spasili« stvar u srpnju i kolovozu, ili umirovljenici, piše Novi list.
Isto tako u sektoru očekuju da se ukine obveza testa tržišta rada.
I posljednji popis je ukazao na silan pad broja stanovnika, a time i radno aktivnog stanovništva, a u uvjetima pandemije, još je povećan trend odlaska domaćih radnika u inzemstvo tako da se ionako nedostatan bazen domaće radne snage dodatno ispraznio.
Tako će očekivano i ove godine biti velika potražnja za kadrovima iz drugih, mahom susjednih zemalja, ali i Filipina, Indije, Ukrajine.
No lani se kod zapošljavanja stranaca i po nekoliko tjedana čekalo dobivanje dozvole za rad stranaca, a mjesec dana u glavnoj sezoni znamo što znači.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) krajem prosinca je na birou bilo prijavljeno dvije tisuće i 463 konobara, dvije tisuće i 101 kuhar te 689 sobarica.
Dakle, oko nešto više od pet tisuća potencijalnih zaposlenika u turizmu. Premalo ako su stvarne potrebe 30 do 35 tisuća. Sveukupno je, kažu u HZZ-u u prošloj godini traženo 235.219 radnika, a od toga 27.792 radnika na sezonskim poslovima.
Od ukupno 27.792 tražena sezonska radnika najviše ih je traženo u Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj, Primorsko-goranskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Kada je riječ o testovima tržišta rada, u 2021. je traženo 28.838 radnika.
Tako su dane dozvole za zapošljavanje više od 2.000 čistačica iz inozemstva, oko 1.700 stranih konobara, 1.300 sobarica i pomoćnih kuhara i kuharica, oko 1.200 kuhara i kuharica, oko 700 hotelskih sobarica.
Pritom je najviše zahtjeva za test tržišta rada zaprimljeno u Područnom uredu Zagreb, oko 8.500, dok je na drugom mjestu po zahtjevima Pula s oko 6.800 zahtjeva, a na trećem Rijeka s oko 5.400 zahtjeva. Inače, u rekordnoj 2019. je u turizmu zaposleno oko 20.000 sezonaca iz inozemstva.
Konobari
Komentirajući situaciju s kadrovima u turizmu prošle i ove godine, Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD), ukazala je kako je u turizmu potrebno konkretno povećati plaće.
Tim više s obzirom na galopirajuću inflaciju.
– Najveću grešku poslodavci u turizmu su napravili u ono vrijeme kada je bilo kadrova. Njih je bilo dovoljno, a i poslodavci su imali dovoljno novca i financijski su itekako mogli zaposlenicima povećati plaće.
Sada imaju manje novca, a daju veća povećanja nego kada su imali novca. Ali, nažalost, sada kadrova nema. To je začarani krug.
Sada bi plaće trebalo povećati najmanje 50 posto da bi im se ljudi vratili, slikovito je opisala situaciju s kadrovima predsjednica SIKD-a.
Dodala je kako danas posao može naći svatko tko je zdrav. Neće to biti kvalitetan posao, ali će biti za preživjeti. Ljudi ne idu van zato jer tu nema posla, nego prije svega da nađu kvalitetnije poslove.
Lani je, kazala je, situacija s kadrovima bila vrlo teška.
– S jedne strane razumijem zbog čega je bilo tako. Naime, poslodavci nisu pravovremeno mogli planirati jer je predsezona bila u znaku pandemije i zatvaranja te se do ljeta praktički nije znalo hoće li uopće biti sezone.
I onda je u lipnju sve naglo krenulo, i naravno da su svi oni, koji nisu do lipnja bili pozvani na posao, u međuvremenu tražili egtistenciju negdje drugdje.
Tako da je velik broj radnika koji bi se inače bili odlučili za rad u turizmu, ipak otišao u druge djelatnosti, u pravilu u građevinu ili trgovinu. U tim su se djelatnostima plaće povećale pa je turizam i u odnosu na njih nudio niska primanja.
Stoga, bez konkretnog povećanja plaća, bojim se da neće biti nekog pomaka ni ove godine te da će ponovo dio objekata zbog manjka personala ostati zatvoren, kazala je Cvitić te dodala kako je sada vrijeme pregovora o cijeni rada za predstojeću sezonu.
Lani se u ovo doba tako pregovaralo o smanjenju, a ne o povećanju plaća, jer su ljudi bili u pravilu na čekanju i nije bilo potrebe za radnicima.
A u sezoni se kroz neoporezive nagrade i ostalo to ipak nastojalo kompenzirati, tim više što se sezonu odrađivalo u pravilu s manjkom ljudi pa su oni koji su radili morali još jače »povući«.
Što se tiče stranih radnika, njih je, kazala nam je Cvitić, bilo doista odasvud, iz Nepala, Brazila, Argentine, Indije, Filipina i Ukrajine.
– Iz onih zemalja u kojima je gore nego kod nas, slikovito je navela predsjednica SIKD-a, ali i ukazala kako je tim radnicima ustvari Hrvatska tek stanica na putu do zapadnoeuropskih zemalja.
– Problem je i što taj djelatnik u kontaktu s gostom ne može pružiti uslugu koju može čovjek koji ovdje živi i koji predstavlja svoj kraj.
Naši su ljudi poznati po kvaliteti i profesionalnosti i nažalost smo u situaciji da odškolujemo kvalitetan kadar, uložimo u njegovo obrazovanje i praksu, i onda nam takvi ljudi odlaze raditi van.
Na to očito ukazuju i zadnji podaci popisa stanovništva. Osobno sam očekivala da u Istri neće biti pada, upravo zbog napretka u turizmu, međutim, ni poluotok nije ostao imun na ovaj negativan trend, zaključila je Cvitić.
U najvećoj turističkoj tvrtki na Liburniji, Liburnia Riviera Hotelima (LRH), govoreći o kadrovskoj politici za ovu godinu kazali su kako će u 2022. imati potrebu za dodatnih oko 600 djelatnika.
– Uvijek imamo potrebu za konobarima, kuharima, recepcionarima, sobaricama. Trebat ćemo i dodatnu snagu u drugim područjima. U manjem obujmu zapošljavat ćemo i djelatnike za neke specifične pozicije tipa spasioca, vrtlara ili kućnog majstora kao i u administraciji.
Potraga za novim ljudskim resursima je već počela. Smatramo da je jako važno na vrijeme početi s potragom kako bi pronašli najbolje djelatnike, pogotovo imajući u vidu stanje na tržištu.
Inicijalni razgovori s potencijalnim budućim zaposlenicima, kao i pregovori s ključnim partnerima u procesu zapošljavanja (agencije za zapošljavanje) počeli su već krajem prošle sezone, kazali su u LRH-u te dodali kako djelatnicima nude konkurentne tržišne uvjete uz adekvatan smještaj i hranu, kao i da kontinuirano i intenzivno rade na poboljšanju uvjeta rada i dizanju standarda u svim aspektima odnosa prema zaposlenicima.
– Sagledavajući situaciju na tržištu radne snage, u prvom redu polazeći od ambicioznih planova za sljedeću godinu, u Jadranu se aktivnosti vezane uz radnu snagu praktički nisu ni prekidale.
Od 1. rujna prošle godine, ukupno 46 zaposlenika dobilo je ugovore na neodređeno, a jednom dijelu njih produženi su ugovori na još godinu dana, pa Jadran danas ima 165 stalno zaposlenih što predstavlja rast od 12 posto u odnosu na isto razdoblje 2019., rekla je Lucija Jukić, direktorica prodaje i marketinga Jadrana Crikvenica.
Dodala je kako će, uz kontinuirano oglašavanje potreba za radnom snagom te suradnju s HZZ-om, »Jadran« nastupiti i na nadolazećem virtualnom sajmu poslova Sezonac.hr.
U dogovoru sa srednjom školom u Crikvenici, Fakultetom za hotelijerstvo i turizam u Iki i Visokom poslovnom školom PAR u Rijeci, Jadran se javio na program Ministarstva turizma i sporta za stipendiranje učenika i studenata koji se obrazuju za turistička zanimanja za koji je dobiveno odobrenje za zapošljavanje novih devet stipendista.
Nažalost, zbog tehničkih poteškoća, moralo se odustati od planiranog, cjelogodišnjeg poslovanja Boutique hotela Esplanade, koji je trebao postati svojevrsni centar izvrsnosti i rasadnik kadrova, ali nam je drago da možemo najaviti otvaranje hotela Lišanj, koji će započeti s radom već 11. veljače i neće se zatvarati do kraja godine.
»Jadran« će ove sezone zaposliti još 450 sezonskih radnika, rekla je Jukić.
U najvećoj turističkoj kompaniji u Hrvatskoj, Valamar Rivijeri kažu kako će ove godine prema planu u njihovim objektima raditi oko 7.000 djelatnika od Istre do Dubrovnika.
– Dodatna prednost rada u Valamaru je mogućnost rada u Valamarovim hotelima u Austriji tijekom zime. Već nakon prve sezone zaposlenici mogu ući u mjeru stalni sezonac i imati sezonski posao, uz cjelogodišnja primanja i staž.
Valamar je još prošle jeseni krenuo sa selekcijom i zapošljavanjem za 2022. godinu u okviru programa Dobar posao u Valamaru i poziva sve zainteresirane za razvoj karijere u turizmu da se prijave za posao.
Za vrijeme COVID-krize Valamar je uz podršku socijalnih partnera i mjera Vlade očuvao sva radna mjesta kroz program Pauza, Restart što je prošle godine omogućilo realizaciju solidne turističke sezone, a već sada se intenzivno pripremamo za sezonu koja je pred nama.
U Valamaru nudimo najbolje uvjete rada i prepoznati samo kao top poslodavac u turizmu već niz godina. Očekujemo da ćemo i ove godine većinu radnih mjesta popuniti sa zaposlenicima iz Hrvatske, a zadovoljni smo i interesom kandidata iz regije, kazali su u Valamaru.
Na pitanje koje uvjete nude, naveli su kako su lani zaposlili 400 djelatnika na neodređeno vrijeme, i isplatili najviše nagrade za sezonu, nagrade za izvrsnost te 13. plaću i božićnicu.
Donosimo nastavak, treći dio teksta Donja Lastva u vremenu prošlom retrospektivni prikaz ovog bokeljskog “malog mista” kroz njegovu istoriju.
Donja Lastva, tipično malo mediteransko mjesto, bogate prošlosti koja je nekada bila opština, urbana cijelina i imala sve karakteristike grada…
LASTOVSKA ŠKOLA NAJBOLJA U SREZU
“Godine 1832. počinje sa radom osnovna škola u Donjoj Lastvi, a otvara je na zahtjev seljana Šime Bulazer, tadašnji župnik Lastve. Škola je bila smještena u maloj crkvenoj kući, a Lastovljani su davali svom prvom učitelju honorar u naturi. Iza popa Bulazera dolaze za učitelje svjetovnici: Špiro Zmajević, Ivan Gašparin i Anton Marinić. Poslije Antona Marinića dolazi sveštenik Ivo Gverini, koji uspješno vodi školu do 1859. godine, a zatim za učitelja bi izabran Franjo Bažigeti, koji je vodio školu do 1870. godine.
Austrija je donijela temeljni Zakon o školstvu tek 1869. god., a pokrajina Dalmacija 1871. g., po kojemu su bila dužna sva djeca pohađati školu. Školske godine 1870/71. škola u Lastvi dobija nove prostorije, a školske vlasti imenuju za učitelja Vicka Oparenovića. Oparenović je bio spreman učitelj, uzorno je uredio i organizovao nastavu u novoj školskoj zgradi, gdje je službovao do 1879. god., kada je za učitelja postavljen Lastovljanin Krsto Perušina. Učitelj Perušina bio se pročuo svojim naročitim pedagoškim i organizacionim sposobnostima, pa su školske vlasti 1881. god., predložile dalmatinskom namjesniku generalu Jovanoviću prilikom službene posjete Boki da posjeti lastovljansku školu, kao najbolju u srezu. Namjesnik Jovanović je prisustvovao nastavi i pohvalio rad nastavnika. Opština je za vrijeme službovanja Krsta Perušine 1898. godine sazidala u centru Lastve novu školsku zgradu, vrlo lijepu i funkcionalnu za ono doba. Poslije penzionisanja učitelja Perušine 1902. god. dolaze u Lastvu učiteljice Elvira Kostić i Marija Tripković iz Dubrovnika. Od 1905. godine do rata 1914. godine ovdje službuje Vjekoslav Perušina, Latovljanin“, dio je zapisa Maksima Zlokovića „Kultura i prosvjeta u tivatskoj opštini“, koji se odnosi na školu u Donjoj Lastvi.
Donja Lastva nekada
Pomenuta nova školska zgrada podignuta je povodom pet decenija vladanja cara Franja Josipa. Na tabli iznad ulaza napisano je: „Prigodom pedesetogodišnjice vladanja Njeg. C. K. Apost. Veličanstva našega premilostivoga Cara i Kralja Franja Josipa I 1848-1898 podiže Obćina ovu kuću za učionicu“
Između dva svjetska rata u školi su, po nekim izvještajima, radili kao upravitelj i učitelj Talijić Josip i učiteljice Olga Jeftanović i Katica A. Kranjc, a odmah poslije II svjetskog rata Olga Jeftanović je bila upraviteljica, a Mileva Batalić učiteljica Osnovne škole u Donjoj Lastvi.
Nakon zemljotresa 1979. godine švajcarska Vlada je Tivtu poklonila dva školska objekta. Jedan je postavljen u Radovićima, a drugi u Donjoj Lastvi. Nastava u montažnoj baraci, u kojoj je područno odjeljenje OŠ „Drago Milović“, počela je u drugom polugodištu školske 1979/80 godine.
(Osnovna škola u Gornjoj Lastvi, kako je pisao Zloković, prema nepotvđenim podacima, radi od 1824. godine, kada su je otvorili sveštenici koji su u to vrijeme bili mjesni parosi, a po arhivskim knjigama rad ove škole se može pratiti od 1844. godine.)
Donja Lastva – Berba grožđa na imanju Petkovića
OD SOKOLSKOG POKRETA DO SVJETSKOG KUPA
Odbor za uspostavu Sokolskog društva Tivat- Lastva organizovao je 16. maja 1920. godine zabavu sa nogometnom utakmicom I. momčadi Sokola i I. momčadi francuskog detašmana u Boki Kotorskoj i drugim sportskim sadržajima. Održane su trke, vježbalo se na spravama i sa bakljama u mraku, a novine su zabilježile da su nastupe imali Hrvatska općinska glazba iz Tivta i tamburaški zbor iz Lastve.
Konstituirajuća skupština Sokolskog društva održana je 5. oktobra 1920. godine. Na čelu skupštinskog odbora bili su: Starješina: brat Josip J. Baselli, administrativni potporučnik; Podstarješina: brat Šime Rajčević, učitelj; Načelnik (vođa): brat Viktor Jurčić, pisar.
Do odvajanja na dva društva, da bi se u Lastvi poboljšao rad, dolazi 1930. godine, a prethodne je, nakon zabrane da u Kraljevini društva imaju nacionalni predznak, prestao sa radom Hrvatski Sokol- Lastva. Od konstituirajuće Skupštine u prisustvu 40 mještana, održane 4. novembra 1923. g., na priznanje pravila za rad od strane vlasti moralo se čekati čak do novembra 1924. godine.
Sokolski slet u Donjoj Lastvi 1932.g.
„Na dan Svih svetih 1924. održana je glavna konstituirajuća skupština društva ‘kojoj je prisustvovalo mnoštvo naroda’. Izabrana je uprava na čelu s Tripom Ucovićem i ponovno je izglasan zaključak o pristupanju u Hrvatski sokolski savez. Uz zaključivanje skupštine hrvatskom himnom i uz klicanje hrvatskom sokolstvu, dopisnik je i zabilježio: ‘U narodu je ovom prilikom zavladalo veliko veselje. Članovi se upisuju svaki dan, tako da ima izgleda, da će za kratko vrijeme narasti broj članova do dvijesta’. … Hrvatski sokolski kalendar donosi statistiku uprave i članstva ovog društva od 1924. do 1929. U tom razdoblju dužnost starješine/ staroste su obavljali Tripo Ucović, Anton Petković pk. F. i Roko Petković. … Broj članstva, naraštaja i podmlatka je varirao od godine do godine. Najveći broj članova je zabilježen za 1925., a poslije je u opadanju. 1926. godine lastovski Sokol broji 90 pripadnika svih kategorija, što znači da je gotovo svaki deseti stanovnik Lastve bio učlanjen u Hrvatski sokol“, navodi su iz knjige Tonka Barčota „Hrvatski Sokol u Boki Kotorskoj“.
Sokolsko društvo Lastva, na čijem su čelu duži niz godina staroste Jakov Marković i Špiro Perušina, održava godišnje javne časove na kojima učestvuju društva iz okolnih mjesta, dio je svečanog sleta 1932. povodom dolaska engleskih ratnih borodva, učesnik je turnira za prvenstvo sokolske župe Cetinje u odbojci, a obilježava i značajne istorijske datume.
Donja Lastva -1981- Foto Anton Gula Marković
Nesporno je da su sokolska društva u Tivtu i Lastvi dala nemjerljiv doprinos razvoju sporta, od atletike i gimnstike do streljaštva i odbojke, što se najbolje vidjelo u godinama neposredno nakon II svjetskog rata kada FD „Arsenal“ osvaja prva mjesta na prvenstvima Crne Gore u atletici, boksu i odbojci.
O nogometu u Lastvi, podataka tek nekoliko. Klub se zvao „Velebit“, u Splitski Nogometni Podsavez primljen je kao privremeni član u avgustu 1925., a na spisku igrača bili su: Stanjević Roko, Matković Ivo, Stjepčević Krsto, Pavović Marko, Tomić Anton, Carević Anton, Stjepčević Filip, Marković Jakov, Marković Josip, Tomičić Domenik-Domeniko, Škanata Mato, Stjepčević Mijo i Škanata Krsto. U istom mjesecu SNP dozvoljava igu „Orjen“ – „Velebit“, ali je neznano da li je utakmica, zakazana za 28. avgust, i odigrana. Anđelko Stjepčević pominje da je „Velebit“ bio aktivan i 1937. godine.
Palac Ivovića – Donja Lastva
Dugo godina prikupljanjem sportske građe za Arhiv Opštine Tivat bavio se Boris Boro Pean, pa je došao i do sveske koju je u doba dječaštva ispisavao ing. Anton Matković. Tome zahvaljujući, zna se da je Plivački Sportski Klub „Gusar“ osnovan 10. avgusta 1935. godine, a sačuvani su rezultati i sastavi vaterpolo ekipe sa utakmica u 1938. i 1939. godini protiv, u Plivačkom savezu neregistrovanih klubova, „Zrinjskog“, „Jadrana“ i „Seljanova“. Ostao je i zapis o plivačkoj utakmici članova kluba, održanoj 1939. g., na kojoj je u sprinterskim disciplinama bio nadmoćan Borilav Mudrić. Svoje plivačke kvalitete pokazivao je i preplivavajući dionice: mulo Donja Lastva- mulo Bijela i svetionik Sv. Neđelja- svetionik ponta Seljanovo. Zbog toga se i u „Glasu Boke“ o njemu pisalo: „14- godišnji dječak Borislav Mudrić iz Donje Lastve preplivao je sam samcat, bez ikakve pratnje, zaliv od pristaništa u Lastvi do pristaništa u Bijeloj. Lijepo je da se naša mladost bavi sportom, naročito plivanjem, ali ne treba smetnuti s uma da ovakvi podvizi za mladež ipak nijesu bez opasnosti.“
PK Lastva / foto Anton Gula Marković – 1960-70
Fotografija na kojoj su Milan Zornija, Zdenko Kružić, Joško Ucović, Ivica Nikolić, Vlatko Ivović, Toni Nikolić i Tonči Ulčar, svjedoči da se vaterpolo u Lastvi igrao i u godinama poslije II svjetskog rata, a 1967. g. na scenu stupa Plivački klub „Lastva“ za koji su registrovani Anton Stanjević, Petar Abović, Tripo Gašparin, Anton Marković, Anton Toni Ucović, Goran Pasković, Mihovil Marinić, Mato Ucović, Mladen Stjepčević, Tonći Pasković, Dragan Simonović, Niko Staničić i Miro Nikolić.
PK Lastva / foto Anton Gula Marković – 1960-70
Klub se gasi 1989. godine, kada Republičku ligu, pod vodstvom Ivana Stipanića, igraju Dejan Stjepčević, Nikša Medvidović, Vladimir Bojić, Nenad Čagorović, Marko Poček, Petar Borozan, Jovo Ševaljević, Božidar Stipanić, Dejan Škanata, Dejan Samardžić, Mato Nikolić, Miroslav Marušić, Damir Škanata, Dubravko Stipanić, Darko Lučić i Rade Uskoković.
Naredne godine nekoliko njih će zaigrati za novoformirani Plivački- vaterpolo klub „Tivat“, koji će u SR Jugoslaviji igrati i Prvu B ligu, što je najveću uspjeh tivatskog vaterpola.
Boćarski klub „Palma“ osnovan je 1972. godine, a u ekipi su Anđelko Stjepčević, koji je i predsjednik kluba, Slavko Pavović, Jakov Kokeza, Anton Stjepčević, Anton Stanjević, Jerolim Matković i Boro Stjepčević.
„Palma“ je 1975. g. bila Republički prvak u četvorkama, a titulu su osvojili Slavko Pavović, Jakov Kokeza, Anton Stjepčević i Anton Stanjević.
Boćarska olimpijada
Tripo Luković, Ilko Matković, Mateo Luković, Pero Matković, Boško Gojić i Davor Ucović su članovi ekipe koja je 1995. godine osvojila prvenstvo Jugoslavije, a potom se ogledala i na međunarodnoj sceni.
Iste godine boćarska reprezentacija Jugoslavije nastupa na Svjetskom prvenstvu u Kanadi, a selektor je Jakov Kokeza, prvi bućar „Palme“ koji je nastupio za nacionalnu selekciju. Uz njega su u Kanadi bila još dvojica Lastovljana, Dejan Stjepčević i Tripo Luković.
Donja Lastva – Ljetnja kino bašta
Klub je višestruki osvajač Bućarske olimpijade, trostruki je pobjednik Kupa Crne Gore, a 2017. i 2021. je bez premca u Prvoj bućarskoj ligi Crne Gore.
U istoriji crnogorskog bućanja boljeg igrača od Miroslava Petkovića nije bilo, ali do evropskog i svjetskog vrha nije stigao igrajući za „Palmu“, koja je ove godine dobila svjetskog rekordera. Gracija Stjerpčević je, nastupajući za dubrovački „Sokol“, oborio rekord u brzinskom izbijanju u konkurencji igrača do 18 i 23. godine.
(Boćarski klub „Gornja Lastva“, osnovan je 4. 11. 1964. Predsjednik je bio Đuro P. Matković, a članovi: Tripo Nikolić, Anton Marković, Božo K. Nikolić, Anđelko Stjepčević, Anton Matković, Božo J. Nikolić, Ivo Goić, Tripo Marinić, Anton Nikolić, Vicko Matković, Đuro Matković, Anton Stjepčević, Branko Marković, Zlatko Marković i Miroslav Abović.)
Dragiša Koprivica, sa sinovima Borisom i Igorom, osniva Ronilački klub „Neptun- Mimoza“, koji je kod nadležnih institucija registrovan 22. marta 1993. g., a među prvim članovima kluba bili su još Zlatan Carević, Drago Petrović, Goran Vučurović, Zvonko Perušina i Nataša Grbović.
Donja Lastva – foto Anton Gula Marković
U Ministarstvu sporta Crne Gore, 15. maja 1997. godine registrovan je Kjokušinkaj karate klub „Tivat“. Sinonim za taj klub je Sveto Deković, koji je u januaru te godine, na prvom prvenstvu Jugoslavije u konkrenciji sto dvadeset takmičara, osvojio državnu titulu. Sveto će dva puta u Montrealu, februara 1998. i marta 2001. g., i jednom u Vankuveru, decembra 2000. g., osvajati Svjetski kup.
Sveto će 1998., 1999. i 2000. godine biti najbolji sportista Tivta, grad mu je odao priznanje dodjelivši mu 1999. g. „Novembarsku nagradu“, za izuzetan doprinos japanskim borilačkim vještinama Budo savez Crne Gore dodijeliće mu 2002. g. Zlatni kimono, a 2006. za doprinos razvoja borilačkih sportova u Crnoj Gori uručiće mu i nagradu za životno djelo. Za Tivtom i Podgoricom nije zaostajao ni Beograd: Za veliki doprinos razvoju kyokushina i borilačkog sporta dobiće 20. maj 2005.g. priznanje od Kyokushin saveza Srbija i Crna Gora, a 1. jun 2008. Kyokushinkai Savez Srbije dodijelio je priznanje evropskom prvaku Svetu Dekoviću za životne zasluge u razvoju kyokushina.
