O uspostavljanju direktne avio linije na relaciji Podgorica – Piza razgovarano je tokom zvanične posjete institucionalno-privredne delegacije Crne Gore regiji Toskana. Dogovoren je i zajednički nastup na budućim međunarodnim sajmovima i kongresima, saopšteno je iz Aerodroma Crne Gore.
Član crnogorske delegacije, predstavnik Odbora direktora Aerodroma Crne Gore Eldin Dobardžić, nakon trodnevne posjete poručio je da vjeruje da je to početak uspješne saradnje.
-Sa Vladom i turističkom organizacijom regije Toskana dogovoreno je zajedničko nastupanje na svim budućim međunarodnim sajmovima i kongresima. Razgovarano je i o ponovnom uspostavljanju direktne avio linije sa Italijom. Vjerujem da je ovo samo početak buduće uspješne saradnje na zadovoljstvo građana i privrednika obje zemlje-, rekao je Dobardžić.
Posjetu, tokom koje je dogovorena strateška saradnja u oblasti turizma, organizovali su Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) i počasni Konzulat Crne Gore u Toskani, uz pokroviteljstvo Regije Toskana.
Crnogorsku delegaciju predvodio je predsjednik UPCG Predrag Mitrović, a činili su je predstavnici Ministarstva ekonomskog razvoja (MER) i kompanija iz avio, turističke i hotelske industrije, agrobiznisa, ICT-a, arhitekture i građevinarstva.
Praveći mapu antiratnog, mirovnog i feminističkog otpora u Crnoj Gori, od 90-ih godina do danas, ne smije se zaobići ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje Kotor.
Djelujući kroz raziličite aktivističke forme građanskog otpora ratu, kriminalnoj tranziciji, nepravdi, korupciji, patrijarhatu, paralelnim centrima moći, političkoj zloupotrebi privatnog i javnog, ANIMA komunicira sa javnošću u namjeri da konstituiše „treću“ opciju u skučenom izboru političkih elita koje nude politiku ili/ili. Aktivističkim pojmovnikom ta „Treća“ opcija, predstavlja mogući građanski potencijal i sadržaj za mogući društveni pokret koji svoje djelovanje zasniva na antifašizmu i feminizmu kao odgovoru na retrogradnost patrijarhata, ratnih politika, nacionalizma i vjerskog fundametalizma.
Među prvim otporašicama i aktivistkinjama davnih 90ih, pokrenute su brojne aktivnosti: okupljanje onih koji su bili protiv rata, podrška ženama koje su se na svim prostorima bivše države suprostavljale ratu, performansi otpora politici nasilja, prikupljanje potpisa protiv prisilnih mobilizacija, podrška majkama čiji su sinovi mobilisani u toku rata na Kosovu, rad sa izbjeglicama i raseljenim licima… Iskustvo politike antiratnog otpora i pobuna protiv patrijarhata predstavljaju integrativni faktor, uprkos procesu dezintegracije zajedničke države. To je, za sada, i jedini primjer takvog tipa u regiji, koja je, po svim parametrima, podijeljena i čije politike nemaju za cilj proces suočavanja sa bliskom prošlošću, a o kojoj žene i ženske grupe svjedoče kao primarnom procesu u budućem razvoju regionalnih odnosa.
Drugarice po aktivizmu, povezane prijateljstvom, ostale su u direktnoj vezi jedna sa drugom, mimo svih granica, ratnih politika koje su imale cilj da pucaju u međusobne odnose prijatelja, bliskost, godine dugog zajedničkog razvoja i učenja. Govorom i akcijama protiv rata, u kontinuitetu se zalažu za prihvatanje odgovornosti za učinjeno ili ono što je propušteno da se učini, prikupljanjem informacija i svjedočenja, proizvodnjom znanja o zločinima, drugačijim formama tranzicione pravde (npr. Ženski sud-feministički pristup pravdi Sarajevo[1])… To su principijelne i vredonosne poveznice pojedinki i organizacija koje u svojim vizijama i aktivnostima imaju slobodu, odgovornost, kritičko mišljenje, solidarnost, toleranciju empatiju, antifašizam, antimilitarizam kao svoj program djelovanja spram sistema vlasti, a za dobrobit zajednice u svojim državama i šire u regionu.
Ervina-Dabizinovic
Danas, nakon trideset godina od prvih spontanih akcija protiv rata, koje su kasnije dobile svoj strukturirani organizovani scenario, to predstavlja i svjedočanstvo o kreativnim formama artikulisanja političkih zahtjeva aktivistkinja u Crnoj Gori. Te intervencije su bile i ostale sredstvo da se javno saopšti politički stav ili zahtjev, uprkos patrijarhalnoj organizaciji društva, u uzavrelom kapitalizmu, razarajućim efektima saradnje između političara i kriminala u korumpiranom sistemu, kojeg je ostavila tridesetogodišnja vlast, od rathohuškačke do kriminalizovane političke platforme za razaranje svakog otpora, te svega što je moglo da bude potencijal za promjenom.
Aktivističkom zalaganju za mir i aktivnom učešću žena u procesima koji su važni za kvalitet mira i promjenu pozicije žena, pridružene su teme iz feminizma i afirmisanja ženskih ljudskih prava nakon 2000.godine. Doslijedno i kontinuirano aktivno učešće u procesima demokratizacije društva, jasna načela i principe djelovanja, aktivistkinje ANIME realizuju kroz performans, komunicirajući tako sa javnošću i kreirajući iznova načine izražavanja svog političkog stava. One zastupaju vrijednosti koje ne konveniraju sa formalnim načinom shvatanja politika rodne ravnopravnosti, npr. kao određeni broj žena u vojsci ili par žena na pozicijama moći u Skupštini koje ta ista moć kontroliše.
Performans je kritika postojećih praksi, direktnom akcijom na ulici. Cilj je da se performansom preispitaju sve konvencionalne podjele. Tri su njegova ključna elementa ili mjesta dekonstrukcije – tijelo, prostor i javnost.
Žensko tijelo raskida sa patrijarhalnom praksom posjedovanja izlaženjem iz zone privatnog komfora. Privatno tijelo postaje političko, drugačije političko, izloženo u prostoru i ranjivo, vraćeno onoj čije je zapravo, simbolično vraćanje odgovornosti i preuzimanje inicijative. Prostor sa kojeg se šalje politička poruka ili zahtijev je javan, otvoren, oslobođen. Mijenja otetu teritoriju, autentičnim pritiskom, nezadovoljstvom i obezbjeđuje sigurno mjesto javnog govora žena. Žensko tijelo i glas u sigurnom krugu koji odvaja/spaja akterke sa publikom, predstavlja neizbježno osvojeno polje djelovanja, iako postoje pokušaji publike da se izbjegne, ne vidi, odćuti. U krugu je moguć jezik koji napušta nečujnost, prodire van društvene i formalne kontrole, skida sa sebe oznaku privatnosti. Glas kojim se transformiše nečujnost u čujnost je sredstvo da se obustavi proces falsifikovanja stvarnosti u korist realnih potreba žena. Uspjeva da raskrinka stege i nevidljivost patrijarhata te nasilja od fizičkog do institucionalnog. Izloženost u javnom prostoru je ujedno ranjivost i svijest da se povredom/prodorom u javnost svjedoči o traumi, podčinjenosti u društvenom smislu, koja se transformiše iz tajne u javnu informaciju, u korist javnom interesu otpora, pobune, izlaskom iz nevidljivosti, dokidanja ćutanja i potrage za drugačijom političkom praksom, drugačijim govorom. Javnost je oslobođena za drugačije teme, za spontani govor. Osvojena teritorija u kojoj odjekuje glas, poruka, traži svog slušatelja/ljku, formira publiku, ma koliko ona bila opasna po postojeće politike. Feministička intervencija proizvodnje inicijativa i praksi uspjeva da koristi tradicionalne prakse za komunikaciju sa drugima/drugošću, sklapajući prijateljstva sa društveno nepodobnim. Transformacijom značenja crnine (najčešći rekvizit performansa), kao elementa korote u porodici, nesreće, zatvorenosti, smrti, u snagu komemorativne solidarnosti za „palim neprijateljima“ kojem smo učinili zločin u ratu/miru izlazimo iz rodne, nacionalne i vjerske dominacije. Crnina pokazuje težinu realnosti, ali i iskorak u pravcu solidarnih akcija sa žrtvama kojima se ovjerava ideja da nemamo neprijatelja, da žalimo za učinjenim i da ukazujemo na to, da tražimo oprost i zaliječenje zajednice. Tako se žalost, koja se iskazuje crninom, opoziva i postaje druga dimenzija uvažavanja žrtve u kojoj se akcijom redefiniše značenje uobičajeno za patrijarhalno nasljeđe i otvara mogućnost da se čuje druga strana.
Zaključno, aktivističkim praksama pokušava se preispitati moguća promjena konteksta, konvencionalnih podjela na rodno, nacionalno, privatno, političko. Djelovanje u takvom ključu traži se u „procesima dugog trajanja“, ne ide sa rezultatima koji su konkretno mjerljivi, jer je i osnaživanje ili mijenjanje svijesti dug i rizičan poduhvat. Međutim, količina direktnog uticaja kao krajnji cilj, u moru rizičnih pseudo politika, ostavlja, ipak, neki prostor za nadu. Postoje pojedinke/ci do kojih dopire poruka bilo da se radi o aktivno uključenim koji uključuju druge, bilo da se radi o svjedočanstvu, arhiviranju praksi kao sigurnog mjesta odakle polazi promjena za neke buduće aktivističke prakse.
Jačanje civilnog društva u regiji, prostoru odakle dolaze odgovornost i preuzimanje inicijative, i onda i sada, mukotrpni je posao često osuđen na gubitak na dnevnom i dugoročnom nivou. Međutim, u ovim je uslovima to još uvijek glas koji svjedoči da postoje zainteresovani za promjene, zainteresovani za znanje i produkciju znanja.
Iskustvo dosadašnjeg aktivističkog otpora svemu što je naslijeđe balkanskih politika, ili politike na način naših nacionalista, autoritarnih politika, vjerskog fanatizma, gušenja potencijala za nekom drugom političkom realnošću, ima svoj legitimitet. Taj legitimitet se pokazuje u upornom broju onih koji te i takve politike vide kao umjerenije i razvojno-perspektivnije politike. Za sada su one koliko svakodnevna praksa, toliko i legat za buduće generacije onih koji vide svoje životne planove u evropskim dimenzijama.
/Ervina Dabižinović, psihološkinja, feministička teoretičarka i aktivistkinja/
Napomena: Kolumnu slobodno mogu preuzimati svi mediji uz navođenje autora, kao i da se kolumna objavljuje kroz projekat „Različiti putevi – zajedničke vrijednosti“, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO), u saradnji sa fondacijom Heinrich Böll iz Berlina, Inicijativom mladih za ljudska prava iz Zagreba, Udruženjem za modernu istoriju iz Sarajeva i Forumom ZfD – kancelarijom iz Beograda. Projekat je podržan od strane EU, kroz program Evropa za građane. Kolumna je originalno objavljena na platformi Evropski forum https://sharedvalues.me/aktivisticke-prakse-anime-u-crnoj-gori-legitimitet-i-legat/
NVO Naša akcija je od jula do septembra mjeseca istraživala potrebe i želje mladih kroz anketiranje omladine od 15-30 godina u cijelokupnoj opštini Kotor. Anketa se fokusirala na zapošljivost mladih, na rad omladinskog kluba, interesovanja mladih i znanje o omladinskoj politici, a rezultati mogu služiti kao jasne smjernice za dalji razvoj i unapređenje omladinske politike u našem gradu.
Nakon ankete takođe je izrađeno mapiranje postojećih servisa i programa za mlade, a održan je i set radionica na temu digitalizacije.
Odrađena istraživanja i sakupljene informacije veoma su bitne za izradu narednog akcionog plana, a predate su Sekretarijatu za kulturu, sport i društvene djelatnosti, preko kojeg je ova aktivnost i podržana.
Novi 39. broj časopisa “Komun@” je odštampan je i već se nalazi na prodajnim mjestima širom Crne Gore, koji je u cjelosti posvećen olimpizmu u Crnoj Gori, a donosi veliki broj interesantnih tekstova.
Časopis započinje uvodnikom “Tragom Angelovih liža“ koji potpisuje Dušan Simonović, prvi čovjek Crnogorskog Olimpijskog komiteta koji ističe “da je COK utemeljen u bogatoj tradiciji crnogorskog sporta, ponosan na 27 olimpijaca iz Crne Gore koji su pod zastavom FNR, SFR i SR Jugoslavije osvajali olimpijska odličja, a da se COK 21.maja 2006.godine, po obnavljanju državne samostalnosti, našao na početku novog poduhvata, koji je zahtijevao i posvećenost i stručnost, obiman i kompleksan radni angažman.“
Pošto je novi broj Komue posvećen u cjelosti olimpizmu u Crnoj Gori, prve stranice časopisa posvećene su istorijatu Olimpijskih igara, pa tako se mogu pročitati tekstovi o Antičkim olimpijskim igrama, zatim prvim olimpijskim igrama modernog doba koje su održane u Atini 1896. godine, kao i tekst posvećen Crnoj Gori i Olimpijskim igrama održanim u Atini 1896.godine i Londonu 1908.godine.
U tekstu pod naslovom „Od Vemblija do zemlje izlazećeg sunca“ Branko Krivokapić podsjeća da je prije 73 godine, tačnije 1948. godine u Londonu započela crnogorska olimpijska priča i to pod zastavom FNR Jugoslavije.
Husein Ceno Tuzović, u tekstu pod naslovom „Koplje odletelo u istoriju“ piše o prvim olimpijcima sa prostora naše države –braći Dušanu i Mirku Vujačiću iz Zete koji su se takmičili na igrama u Londonu 1948. godine, naglašavajući da je rezultat Mirka Vujačića u bacanju koplja kada je zauzeo 7. mjesto u finalu bacivši koplje u dužini od 64,89 metara, ostao je do danas najbolji rezultat nekog našeg takmičara u individualnim sportovima.
Stojan Stamenić piše o Nikoli Radoviću, prvom crnogorskom fudbaleru sa olimpijskom medaljom u tekstu pod naslovom „Srebrni Niđo-podgoričko dijete“.
Branko Krivokapić u intervju sa Đorđem Perišićem, najstarijim živim osvajačem olimpijske medalje iz Crne Gore i jedinim sportistom koji je nastupaao u dva sporta piše o njegovoj sjajnoj karijeri kao sportiste, a onda i kao generalnom sekretaru i predsjedniku Vaterpolo saveza SFRJ, ministru sporta SR Jugoslavije, generalnom sekretaru Jugoslovenskog Olimpijskog komiteta i na kraju publiciste koji je napisao četiri knjige posvećene Olimpijskim igrama, među kojima je i ona o olimpijskom pokretu u Crnoj Gori.
U tekstu pod naslovom „Tihi Gorštak iz Nikšića“Dražen Drašković piše o Rajku Žižiću, prvom Crnogorcu sa tri uzastopna učešća i tri osvojene medalje na Olimpijskim igrama u kojem napominje „da nema mnogo onih ni na planeti da izbroje osam Rajkovih medalja sa Olimpijskih igara, Svjetskih i Evropskih prvenstava u tako prestižnom sportu kao što je košarka.
Nenad Stevović u tekstu pod naslovom „Bronzani zvuci Moskve“ piše o Sofiji Pekić, jednoj od najboljih jugoslovenskih košarkašica koja je potomak crnogorskih iseljenika iz Lovćenca.
Kosta Bošković u tekstu pod naslovom „Mađioničar sa Cetinja“ piše o Veselinu Vujoviću, rukometnoj legendi i zlatnom rukometašu sa Olimpijskih igara u Los Anđelesu koji ističe da u „U ovom trenutku svaki plasman na Olimpijske igre i velika takmičenja može da se smatra velikim uspjehom”.
O Ljubomiru Radanoviću, kršnom cetinjskom fudbaleru koji je ispisao istoriju jugoslovenskog fudbala pogotkom protiv Bugara 21.decembra 1983. na splitskom Poljudu kada je reprezentacija Jugoslavija izborila učešće na Evropskom prvenstvu u Francuskoj, a čuveni reporter Mladen Delić u direktnom tv prenosu uzviknuo „Ljudi pa je li to moguće“ piše Branko Krivokapić, ali i Radanovićevim fudbalskim imprresijama i osvajanju brozane medalje na OI u Los Anđelesu 1984.godine.
Aleksandar Radović u tekstu pod naslovom „Poslednje olimpijsko crnogorsko zlato“ piše o Igoru Vušuroviću, članu jugoslovenske odbojkaške generacije iz Sidneja 2000. koja se popela na pobjedničko postolje koji u izjavi za Komunu kaže: „Imam sreću da sam osvojio dosta medalja sa svjetskih i evropskih prvesntava, ali kada postavite te medalje pored olimpijske-i da se nikada niste bavili sportom, niti gledali bilo koji sport, jasno bi vam bilo da je to nešto najljepše, najbogatije, najznačajnije”.
Ana Marković u tekstu pod naslovom „Karakter, prkos, kvalitet-uspjeh“, piše o crnogorskim lavicama zbog kojih je Crna Gora bila ponosna, jer su crnogorske rukometašice osvojile srebro na OI u kojem ističe: “Prva, za sada i jedina olimpijska medalja za Crnu Goru nakon obnove državnosti, stigla je 2012. u Londonu nakon nezaboravnog finala protiv Norveške“.
U tekstu pod naslovom „Barjaktar svoje države „Amer Ramusović piše o džudisti Srđanu Mrvaljeviću, trostrukom učesniku Olimpijskih igara u Pekingu, Londonu i Rio de Žaneiru u kojem kaže da „Čovjek pripada tamo odakle su mu korijeni i da nije imao nikavu dilemu iako je rođen u Beogradu da obuče kimono sa državnim grbom nakon osamostaljivanja Crne Gore“.
O Vladimiru Gojkoviću, vaterpolisti, koji je do sada pet puta učestvovao na OI, tri puta kao sportista, a dva puta kao selektor reprezentacije Crne Gore piše Ana Marković u tekstu pod naslovom „Tako blizu, a tako daleko“ u kojem Gojković podsjeća „Radim ono što volim, vodim reprezentaciju svoje zemlje, za koju sam igrao, rastao i koja je konkurentna u svjetskom vaterpolu“.
U tekstu pod naslovom „ Kraljica sportova u usponu “ Milan Madžgal piše o crnogorskoj atletici na OI, a Alekdsandar Radović o Mariji Vuković, nekadašnjoj juniorskoj šampionki svijeta i crnogorskoj junakinji na OI u Tokiju kada je sa preskočenih 196 centimatara u skoku uvis osvojila 9.mjesto u tekstu sa naslovom „Marijine suze i let u istoriju“.
Rijalda Ramusović u tekstu “Povreda spriječila odlazak u Tokio“ piše o Danki Kovinić, najboljoj crnogorskoj teniserki i učesnici OI u Rio de Žanairu 2016. godine, a Aleksandar Radović o Milivoju Dukiću, trostrukom olimpijcu sa samo 28 godina.
U rubrici o učešću crnogorskih olimpijaca na zimskim olimpijskim igrama pišu Ratko Perošević o Bojanu Kosiću, najboljem skijašu sa prostora Crne Gore u istoriji i prvom Crnogorcu učesniku ZOI u Vankuveru 2010. godine koji kaže za Komunu „da vrhunski rezultati iziskuju velika odricanja, maksimalnu motivisanost i podršku kompletnog društva“ ističući da je oduvijek imao veliku podršku COK-a.
Dražen Drašković piše o smučarki Ivani Bulatović koja je 2014. godine u Sočiju bila prva Crnogorka koja se takmičila na ZOI i Mladenu Miniću, treneru skijaške reprezentacije Crne Gore na ZOI u Pjongjangu 2018. godine, a Svetlana Zečević o Eldaru Salihoviću, pljevaljskom smučaru u tekstu pod naslovom „San svakog sportiste“ koji je bio takođe učesnik ZOI održanim u Južnoj Koreji prije tri godine i koji se nada ušeću na ZOI u Pekingu 2022. godine.
U dijelu posvećenom Paraolimpijskom komitetu Crne Gore i crnogorskim paraoplimpijcima koji su učestvovali na brojnim takmičenjima i postigli izvanredne rezulate u tekstu pod naslovom „Od Zabjela do Tokija“ piše Emil Ličina koji u intervjuu sa Igorom Tomićem, predsjednikom POK-a ikoji kaže: „Da je važan korak u širenju paraolimpijskog pokreta u Crnoj Gori napravljen od Pekinga do Londona i da paraolimpijci Crne Gore bivaju sve konkurentniji na velikim takmičenjima“.
On potpisuje i tekst o Marijani Goranović, paraatletičarki, dvostrukoj šampionki Evrope i trostrukoj učesnici paraolimpiskih igara, kao i tekst o Filipu Radoviću, ponosu Cetinja i Crne Gore koji je osvojio bronzanu medalju na POI u Tokiju u tekstu pod naslovom „Osvajač prve praolimpijske medalje”.
Mrtvo more, spektakularno slano jezero između Izraela, okupirane Zapadne obale i Jordana, izgubilo je trećinu svoje površine od 1960. godine, a povlačenje vode za sobom ostavlja pejzaž poput Mjesečevog, zemlju bijelu od soli izbušenu kraterima.
U zlatno doba u prelijepom mjestu Ein Gedi posjetioci su šezdesetih godina mogli da se kupaju u bazenima sa zagrijanom vodom, a zatim da skoče u Mrtvo more.
Danas je to prošlost jer depresije mogu da se formiraju začas i da postignu dubinu veću od deset metara, a umnožile su se posljednjih dvadeset godina na obalama jezera.
Kako se voda povlači, za sobom ostavlja naslage podzemne soli. Kada pada kiša, slatka voda ulazi u tlo i rastapa so pa kako nema potpore, zemlja se urušava i formira kratere.
Grad duhova
Nekada turističko naselje Ein Gedi danas je grad duhova, izobličen kraterima, u kom su plantaže urmine palme napuštene i milioni šekela uloženih u turizam otišli su u vjetar.
Itai Gavrijeli, naučnik s Geološkog instituta u Izraelu, kaže da se hiljade kratera formira sa svake strane Mrtvog mora. Ti opasni krateri, no takođe “jedinstveni i čarobni”, direktna su posljedica isušivanja jezera od sedamdesetih godina zbog devijacije rijeke Jordan i sve veće eksploatacije minerala.
Danas Mrtvo more prima tek 10 odsto vode u odnosu na ranije razdoblje, jer Izrael i Jordan imaju povećane potrebe za pitkom vodom i navodnjavanjem.
Isušivanju Mrtvog mora doprinosi i globalno zagrijavanje pa je na primjer u julu 2021. u Sodomi, jugozapadno od Mrtvog mora, bilo izmjereno 49.9 stepeni Celzijusovih.
Gidon Bromberg, izraelski direktor nevladine organizacije Ecopeace, objašnjava da su ti krateri “osveta prirode” čovjeku za “nedopustivo ponašanje”.
“Nećemo uspjeti da vratimo Mrtvo more u pređašnje stanje, no želimo da se nivo vode makar stabilizuje”, kaže Bromberg.
Neizbježno propadanje
Njegova organizacija okuplja jordanske, palestinske i izraelske naučnike i zagovara povećanje desalinizacije Sredozemnog mora kako bi se rasteretilo Galilejsko jezero i rijeka Jordan, koja se uliva u Mrtvo more, te bi u tom slučaju donosila više vode.
Ekopis želi i da industrija podnese svoj dio odgovornosti plaćanjem većih poreza.
Jordansko ministarstvo za vodu smatra da rješenja treba tražiti na međunarodnom nivou, jer svijet treba više da se upozna s problemom Mrtvog mora.
U junu je Jordan, jedna od država koja ima najveći manjak vode, odustala od gradnje kanala koji bi povezivao Crveno s Mrtvim morem, a to je trebalo da se izvede u saradnji s Izraelom i Palestincima. Umjesto tog kanala jordanske vlasti odlučile su da grade fabriku za desalinizaciju kako bi se povećala distribucija pitke vode.
“Mrtvom moru nedostaje milijarda metara kubnih vode na godinu”
No čak i da je kanal bio izgrađen, on ne bi mogao da spasi jezero, kaže Eran Halfi, hidrolog sa Naučnog instituta Arava.
“Mrtvom moru nedostaje milijarda metara kubnih vode na godinu, a kanal bi mogao da dovede 200 miliona metara kubnih”, objašnjava Halfi.
Naučnici smatraju da je povlačenje Mrtvog mora neizbježno u sljedećih stotinu godina i da će krateri nastaviti da se šire. No nakon toga jezero bi moglo da se vrati u ravnotežu jer kako se njegova površina bude smanjivala, voda će postajati slanija i isparavanje vode će usporiti.
Takvu budućnost, u kojoj će “more, danas amputirano, možda jednog dana povratiti ravnotežu”, Alison Ron iz Ein Gedija odbacuje i okrivljuje čovjeka jer se igrao s prirodom te zaključuje: “Trebalo bi da se stidimo što smo dopustili da se to dogodi”.
Obilne padavine izazvale su velike probleme na području Hercegovine, gdje su poplavljeni brojni objekti zbog povećanog vodostaja rijeka. Na području Mostara vodostaj Neretve je samo u četiri sata porastao za 119 centimetara, javlja Anadolu Agency (AA).
U Blagaju je rijeka Buna poplavila nekoliko objekata nakon što se izlila iz korita. Došlo je i do porasta podzemnih voda i bujičnih potoka. Blagajci koje je ekipa AA zatekla u blizini derviške tekije rekli su da je slična situacija bila i prije 12 godina, ali da je ovo ipak najviši vodostaj koji pamte.
“Dodatni problem u ovom slučaju predstavljaju podzemne vode koje izbijaju. To je ipak manji problem u odnosu na ovo što uzrokuju padavine. Ako noćas ponovo bude kiša, a meteorolozi su je najavili, sigurno će sutra oko podneva vodostaj Bune biti veći od trenutnog za dvadesetak centimetara. I to bi zaista bio problem. Također, svi se pribojavamo da će proteći i obližnji potok koji teče samo u slučajevima velikih padavina. I to bi dodatno zakompliciralo stvari”, rekao je jedan od stanovnika Blagaja, koji je od jutros uz rijeku.
Buna – Foto: Željko Milićević /AA
Mlađi Blagajci s kojim je ekipa AA razgovarala pamte i snijeg iz 2012. kada je vodostaj Bune također bio visok, a kažu da je i prošle godine uslijed obilne kiše situacija bila slična te da je vodostaj opao nakon nekoliko dana.
Danas izmjereni vodostaj Bune (u 8 sati) kaže da je ova rijeka dostigla najviši vodostaj od početka rada stanice 1923. godine. Prema podacima Agencija za vodno područje Jadranskog mora, iznosio je 195 centimetara.
Federalni hidrometeorološki zavod izdao je crveno upozorenje za obilne padavine, olujan vjetar kao i pojavu klizišta.
“Očekivana količina padalina u Hercegovini, jugozapadnim i središnjim područjima Bosne od 60 do 100 litara po kvadratu. Olujan vjetar od 80 kilometara na sat. Vjetar će do kraja dana postupno slabiti”, navedeno je na stranici Federalnog hidrometeorološkog zavoda.
Na kraju prve sedmice svjetske konferencije o klimi (COP26), hiljade mladih izašlo je u petak na ulice Glasgowa optužujući velesile da nisu ništa učinile po pitanju klimatskih promjena koje prijete njihovoj i budućim generacijama.
U glavnom gradu Škotske najavljene su dvodnevne manifestacije kako bi se ukazalo na hitnost rješavanja problema vezanih uz klimu i razorne učinke diljem planeta zbog povećanja temperature uslijed emisija stakleničkih plinova uzrokovanih ljudskom aktivnošću.
“Nadam se da će ovaj dan promijeniti stvari. Nadam se da ćemo moći zasaditi više drveća i imati više životinja. Mislim da svaka osoba može dati neki doprinos”, rekla je 9-godišnja Zara.
Mladi Škoti propustili su danas školu kako bi štrajkali za klimu, a pridružili su im se i mladi pridošli iz ostalih zemalja.
Stanovnici su im davali podršku s prozora i uzduž ulica grada uz transparente s natpisima: “Nema planeta B” i “Ako ne sada, onda kada”.
Šesnaestogodišnja Beth Donaldson došla je na prosvjed s prijateljima kako bi zamjerila svjetskim čelnicima da stalno govore da će djelovati, ali da nikada ne zna koje će to akcije poduzeti.
“Ne radi se tu o njihovoj budućnosti, već o našoj”, rekla je Donaldson.
U Glasgowu su na snazi velike mjere sigurnosti, a konferencija koja se održava pod okriljem UN-a i na koju su stigla izaslanstva iz skoro 200 zemalja, traje do 12. novembra.
Kraljevstvo (UK) podržava nezavisnost crnogorskih medija, poručila je britanska ambasadorka u Crnoj Gori Karen Medoks, tokom sastanka sa predstavnicima medija koji učestvuju u programu “Media for all”.
Medoks je sa predstavnicima medija razgovarala o načinu na koji je grant program “Aktivno izvještavanje građana/ki” pomogao jačanju veza sa lokalnim zajednicama.
Kako je pojašnjeno iz Britanske ambasade, instrument „Aktivno izvještavanje građana/ki” je onlajn platforma koja pomaže medijima da budu u bližem kontaktu sa publikom, kada je riječ o temama od javnog interesa.
Koristeći ovaj onlajn instrument, novinari mogu da razvijaju različite vrste anketa, upitnika i drugih oblika angažovanja građana. Instrument takođe omogućava medijima da analiziraju informacije i podatke koje su prikupili prije nego ih uključe u svoje izvještavanje.
Tri medijske kuće, Boka News, Portal Onogošt i Informativna agencija MINA, uspješno su završile svoje projekte i podijelile svoja iskustva, dostignuća i izazove sa ostalim medijima koji učestvuju u programu „Media for all“.
Portal Boka News je koristio ovaj instrument za izvještavanje, uključujući devastaciju arhitektonskog i kulturnog naslijeđa, zaštitu životne sredine, pravne probleme oko vlasništva nad obalnim dobrima (plaže i pristaništa). Predložili su i strategiju razvoja kruzing turizma i restitucije zemljišta na aerodromu Tivat.
Članovi Rotary kluba Kotor danas su posjetili JU O.Š. “Savo Ilić” Kotor i uručili 30 novih školskih stolica koje su bile neophodne za opremanje kabineta za tehničko obrazovanje.
Ovom akcijom je omogućeno da se stare laboratorijske stolice koje nijesu bile adekvatne za cjelodnevno praćenje nastave zamijene i time učenicima i nastavnicima obezbijedi rad u kvalitetnijim uslovima.
Članove Rotary Kluba Kotor ovom prilikom je dočekala V.D. direktora Smiljana Lazović izrazivši zadovoljstvo kvalitetnom komunikacijom i saradnjom sa klubom. Tim povodom, učenicima odjeljenja VIII1 koji u ovom kabinetu prate nastavu, čiji je razredni starješina profesorica maternjeg jezika Maja Grgurović, obratila se Predsjednica Rotary Kluba Kotor Sanja Vučković Otašević poželjevši im srećan rad u novim uslovima.
“Pomoć lokalnoj zajednici u vidu akcija usmjerenih ka institucijama obrazovnog sistema predstavlja važan dio djelovanja Rotari Kluba Kotor. Izrazito nam je zadovoljstvo što smo bili u prilici da djelujemo u ovoj situaciji” – poručuju iz Rotary kluba Kotor.
Sastanak – MKI, opštine TV, KO i HN, Ambasador Holandije i kompanija Dam…
U Opštini Tivat danas je održan sastanak između predstavnika bokeljskih opština, Ministarstva kapitalnih investicija i holandske kompanije Damen, na temu mogućnosti organizovanja pomorskog međugradskog linijskog prevoza u Bokokotorskom zalivu.
Prezentaciju potencijalnog projekta održao je Peter Robert, direktor za razvoj novih biznisa u kompaniji Damen, a sastanku je prisustvovao i Ambasador Kraljevine Holandije za Srbiju i Crnu Goru, Nj.E. Joost Reintjes. Iz Ministarstva kapitalnih investicija sastanku su prisustvovali ministar Mladen Bojanić i državni sekretar Zoran Radunović, dok su ispred bokeljskih opština bili prisutni predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović i potpredsjednik opštine Vladimir Arsić, predsjednik opštine Herceg Novi Stevan Katić, kao i potpredsjednik opštine Kotor Siniša Kovačević.
Državnim i lokalnim zvaničnicima tom prilikom predstavljeni su rezultati studije, izrađene u prethodnom periodu, o prednostima i isplativosti ovakvog projekta u Boki, a raspravljano je i o postojećim infrastrukturnim i zakonskim ograničenjima u toj oblasti, te o mogućim načinima prevazilaženja tih ograničenja. Nakon razmjene stavova, dogovoreno je da se razgovori o ovom projektu između sve tri strane nastave u narednom periodu.
Pored prezentacije, na radnom stolu su se našle i druge teme, poput postojećih problema u saobraćajnoj infrastrukturi na primorju, zakonskih regulativa u pojasu morskog dobra i planiranih kapitalnih projekata na području Boke u narednom periodu.
