Privredni sud priznao je odluku beogradskog suda kojom je Institut Igalo obavezan da Jugobanci u stečaju isplati 3,67 miliona eura duga za kredit od prije tri decenije, što je nedavno potvrdio i Apelacioni sud.

Prema ranijim procjenama sudskog vještaka, to bi sa kamatama od 2006. moglo koštati i osam miliona eura.

Iako je Vlada 2009. godine donijela zaključak da će, u slučaju da Institut izgubi spor, preuzeti dugove, zaštitnica imovinsko-pravnih interesa Bojana Ćirović se nedavno u mišljenju upućenom Ministarstvu finansija izjasnila da se iz te odluke ne može sa sigurnošću utvrditi takva obaveza države. Protokolom iz 2006. dug Instituta Vladi od 11 miliona eura za izmirene ino kredite pretvoren je akcijski kapital. Ćirović je za Pobjedu potvrdila da je Ministarstvu dala takvo mišljenje i ukazala da se obaveza države prema protokolu iz 2006. ne odnosi na 3,67 miliona eura dosuđenih Jugobanci. Kazala je da se u presudi koju je Privredni sud priznao navodi izjašnjenje Ministarstva finansija iz 2018. godine, da se ne može utvrditi da li je Crna Gora preuzela obaveze prema ino povjeriocu za sporni kredit, jer se ugovor o preuzimanju duga odnosi na kredite iz 1981. i 1987. godine od Međunarodne finansijske korporacije (IFC) iz Vašingtona.

– Ni donijeti zaključak Vlade Crne Gore ne predstavlja nedvosmislenu obavezu države za isplatu duga prema Jugobanci a.d. Beograd u stečaju – smatra Ćirović.

Ona je objasnila da Jugobanka, na osnovu priznate presude, ima pravo da prinudno naplati potraživanja od Instituta bilo novčano ili kroz prodaju nepokretnosti. Ukazuje da bi, ukoliko Jugobanka inicira prodaju, nadležni trebalo da vode računa o načelu proporcionalnosti, odnosno da se nepokretnost velike vrijednosti ne može prodati za nesrazmjerno potraživanje.

– Iako Jugobanka prinudnu naplatu može pokrenuti isključivo od Instituta označenog u presudi kao izvršni dužnik, a imajući u vidu da je Vlada većinski vlasnik, preporučili smo da se zajednički nađe najbolje rješenje za izmirenje duga kako ne bi došlo do dodatnog uvećanja kamata – kazala je Ćirović.

Ispunjeni uslovi

Institut je u žalbi na rješenje kojim je Privredni sud priznao stranu presudu ukazao da je sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenice, a time pogrešno primijenio i materijalno pravo. Ipak, Apelacioni sud je stava da su za priznanje strane sudske odluke bili ispunjeni svi zakonski uslovi te da je vijeće Privrednog suda pravilno odlučilo kada je odbilo prigovor Instituta na rješenje kojim je priznata ta odluka. Zakonom o potvrđivanju ugovora između Crne Gore i Srbije o pravnoj pomoći predviđeno je priznanje i izvršenje presuda, time i izjednačavanje sa domaćim odlukama, kada je predlagač podnese uz dokaz da je pravosnažna.

Sudski postupak

Inicijalnu tužbu podnio je Institut tražeći da sud utvrdi da je 1. januara 1994. godine prestala njihova obaveza vraćanja 3,95 miliona tadašnjih njemačkih maraka u dinarskoj protivvrijednosti zbog hiperinflacije, a banka je uzvratila protivtužbom tražeći naplatu duga od 3,67 miliona eura. Postupak se prvobitno vodio u Privrednom sudu u Podgorici, koji je usvojio tužbu Instituta, ali je Vrhovni sud ukinuo presudu i postupak vratio na početak. Ipak, zbog stečaja u Jugobanci postupak je prekinut 2002, a nadležnost predata beogradskom sudu. Presudu u korist banke Privredni sud u Beogradu donio je u junu 2018, što je potvrdio i Apelacioni sud godinu kasnije. Zaštitnik je kao umješač u ovom sporu podnio reviziju Vrhovnom kasacionom sudu, ali je i ona prije godinu odbijena. U presudi se navodi da u sudskoj praksi preovlađuje mišljenje da se pravilima indeksne klauzule treba uspostaviti ravnoteža jednakih vrijednosti uzajamnih davanja, kako bi se otklonile posljedice inflacije iz devedesetih prošlog vijeka.

-Tužilac nije mogao jednostavno isknjižiti obavezu vraćanja kredita tako što je u svom knjigovodstvu izvršio preračun 3,95 DEM u vrijednost dinara pa tu vrijednost na dan 31. 12. 1993. godine sveo na nula dinara. Zaštitna klauzula ugovorena je u korist tuženog, odnosno očuvanja vrijednosti deviznog iznosa kredita koji se ne može umanjiti, a sigurno ne ugasiti prostim svođenjem vrijednosti deviznog iznosa u dinare koji u vrijeme inflacije nijesu imali vrijednost – stoji u odluci Privrednog suda u Beogradu.

Ugovor o kreditu

Prvobitni aranžman Institut je 1989. godine potpisao sa tadašnjom Hercegnovskom osnovnom bankom koja je kasnije postala filijala Jugobanke Beograd. Tim ugovorom predviđeno je obezbjeđenje sredstava za izmirenje kredita Instituta prema IFC-u za izgradnju druge faze. Prema navodima iz presuda, novac za izmirenje duga Instituta stigao je iz Beogradske banke iz Nikozije koja je 3,95 miliona njemačkih maraka uplatila beogradskoj Jugobanci, a ova IFC-u. Ugovorom između novske filijale i Instituta konstatovano je da je Jugobanka Beograd izmirila dospjeli dug Instituta koji se obavezao da za 90 dana vrati dug sa godišnjom kamatom od 8,25 odsto i provizijom od dva odsto na ugovorenu dinarsku protivvrijednost kredita. Naknadno je rok produžavan sve do kraja 1997. godine, kada je Institut tražio da sud utvrdi da obaveza vraćanja kredita više ne postoji.

Revizija odbijena

U reviziji zaštitnika koju je Vrhovni sud odbio, navodi se da u poslovnoj evidenciji Jugobanke nema ovih kreditnih aranžmana što je potvrdio i njihov stečajni povjerenik. Ukazali su da sud nije uzeo u obzir da je država preuzela obaveze Instituta za kredite nastale do 1992. godine te da je na osnovu sporazuma iz 2004. godine sa IFC-om za dva zajma Instituta iz 1981. i 1987. godine platila ukupno 9,5 miliona eura, a da je sud presudio bez utvrđenja da li su uzeta dva ili tri kredita.