Svjetionik pored zgrade i opreme, čine i ljudi – njegova posada, bez koje on više nije svjetionik, već obalno pomorsko svjetlo. U Crnoj Gori postoji samo jedan pravi svjetionik sa posadom – onaj na rtu Mendra kod Ulcinja koga je 1886 podigla Austro-Ugarska. On je jedan od ukupno 62 velika svjetionika koje je moćna bečka Carevina, na istočnoj obali Jadrana sagradila u 19.vijeku, uređujući ovdašnje plovne puteve koji datiraju još iz antičkih vremena.

Koliki je to bio poduhvat najbolje svjedoči činjenica da je istovremeno na italijanskoj obali Jadrana podignuto samo 20 svjetionika, dakle tri puta manje. Da bi napravili jedan ovakav objekat, prvo vam je trebalo na nekom nepristupačnom ostrvcetu ili izolovanom rtu, napraviti luku gdje će pristati brod koji dovozi materijal i opremu, potom je odatle do mjesta gradnje trebalo napraviti put, pa tek onda podiči sami svjetionik. Impresivno je kako je Austro-Ugarska sa tadašnjom građevinskom tehnologijom, napravila lanterne koje i danas besprekorno funkcionišu, a koje su istovremeno i arhitekstonska remek-djela u kamenu i kovanom željezu kakve bi i danas bilo teško izgraditi“ – istakao je tada profesor Sveučilišta u Zadru dr Mithat Kozličić koji je jedan od vodećih ovdašnjih autoriteta za istoriju pomorsstva, geografije i kartografije.

Prema njegovim riječima, gradnja jednog svjetionika u prosjeku je koštala između 10 i 12 miliona današnjih eura, a Austro-Ugarska ih je na istočnoj obali Jadrana podigla preko 60, od 1818 godine kada je zablistao prvi veliki svjetionik Savudrija na prilazima luke Trst, do 1899 kada je svjetlosni signal upućen sa posljednje lanterne napravljene na otočiču Sestrunj.

Autor je stotinjak znanstvenih radova i studija, nekoliko muzejskih izložbi i kataloga te petnaestak monografskih djela, među kojima su Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku (1990), Hrvatsko brodovlje (1993), Atlas: Kartografski spomenici hrvatskog Jadrana (1995). Redoviti je član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 2012.

Bio je časnik na podmornicama i brodovima Jugoslavenske ratne mornarice 1978–86. Od 1986. radi kao kustos i pomoćnik ravnatelja Vojnopomorskoga muzeja u Splitu (od 1997. u sastavu Hrvatskoga pomorskoga muzeja), kojega je bio ravnatelj 1991–92. Na Filozofskome fakultetu u Zadru izabran je u zvanje docenta 1991., izvanrednoga profesora 1994., redovitoga profesora 2000., te predaje kolegije Povijest svjetskoga pomorstva, Povijest hrvatskoga pomorstva, Historijsku geografiju, Povijest kartografije i Povijesnu demografiju. Na tom je fakultetu osnivač ili suosnivač te voditelj poslijediplomskih studija Povijest hrvatskoga pomorstva (1998–2006) i Jadran – poveznica među kontinentima (od 2010), te pročelnik Odjela za povijest (2001–14).

Ovim putem, redakcija portala Boka News obitelji i prijateljima izražava najdublju sućut. Poštovani profesore, neka vam je mirno vječno Jadransko more!