Izgradnja vjetroelektrane na Brajićima počeće u junu ili julu naredne godine, saopštio je izvršni direktor firme Vjetroelektrana Budva, Golub Senić, koja sa njemačkom kompanijom WPD čini konzorcijum zadužen za izgradnju novog energetskog objekta između Bara i Budve.
“Očekujemo na narednoj sjednici Vlade, u četvrtak, odluku o potpisivanju ugovora sa Ministarstvom ekonomije i da u naredne dvije sedmice zvanično potpišemo ugovor o zakupu zemljišta u trajanju od 30 godina. Očekujem da u junu, julu naredne godine krenemo sa građevinskim radovima”, rekao je Senić Dnevnim novinama.
Konzorcijum WPD Brajići je, kako je utvrdila Tenderska komisija, jedini dostavio formalno ispravnu i tehnički prihvatljivu ponudu i za izgradnju vjetroparka ponudio 101,3 miliona EUR.
Rok za završetak vjetroelektrane na Brajićima i početak proizvodnje struje je, kako je dodao, tri godine od dana potpisivanja ugovora sa Vladom.
“Nećemo čekati tri godine, već ćemo se truditi da projekat završimo što prije. Spremni smo da sjutra počnemo radove, ali moramo završiti zakonsku regulativu koja podrazumijeva dobijanje građevinske dozvole i ostalih saglasnosti koje su neophodne da bi mogli da krenemo sa građevinskim radovima”, naveo je Senić.
On je kazao da je idejni projekat u izradi, nakon čijeg završetka će konzorcijum objaviti tender za izvođača radova. Projektom izgradnje elektrane je predviđeno i 22 miliona EUR učešća domaćih kompanija.
Konzorcijum je za izgradnju vjetroelektrane ponudio 235,46 hiljada kvadrata, od čega je, kako Senić navodi, oko 20 hilada kvadrata u privatnom vlasništvu. On je dodao da danom potpisivanja ugovora sa Ministarstvom, moraju da riješe imovinski odnos sa privatnicima.
“Nadam se da ćemo se dogovoriti sa vlasnicima. Nakon toga, slijedi konsultacija oko ugovora o zakupu zemljišta. Ukoliko se sa njima ne dogovorimo, to mora da riješi država. Riječ je o zemljištu koje se ne koristi, koje je zapušteno”, rekao je Senić.
On je naveo da će u projekat biti uključeno više od 200 ljudi, te da će konzorcijum državi uplatiti 16,5 miliona EUR za 30 godina zakupa zemljišta, odnosno oko 550 hiljada na godišnjem nivou.
Senić tvrdi da se izgradnja nove elektrane neće odraziti na račune za električnu energiju, te da će vjetropark raditi po tržišnim principima.
“Cijena električne energije je berzanska. Nemamo subvencija, niti bilo kakvu pomoć ili kredit. Sav rizik je na investitoru. Mi dajemo garancije državi za izvođenje, održavanje, da vodimo računa o zaštiti životne sredine. Ne postoje negativne posljedice za građane i okolinu”, naveo je Senić.
Ovih dana u javnosti i na društvenim mrežama rasplamsale su se polemike povodom izjave direktora crnogorskog Javnog servisa- na svečanoj akademiji povodom proslave obljetnice RTCG- da bi naziv Radio-televizija Crne Gore trebalo promijeniti u Crnogorska radio-televizija. Te polemike uglavnom su političke prirode (kao što je, uostalom, takve prirode i sâma ova izjava direktora RTCG). A pitanje (promjene) naziva našeg Javnog servisa zapravo je prije svega lingvističko pitanje. U skladu s tim: što nam lingvistička analiza otkriva kad je ova tema u pitanju i kakve odgovore daje?
Osvrnimo se najprije na strukturu aktuelnog naziva Javnog servisa: Radio-televizija Crne Gore. Što nam ovakvo gramatičko uobličenje naziva ove institucije govori o značenju tog naziva? U pitanju je imenička sintagma sa polusloženicom radio-televizija u poziciji upravnog člana sintagme i posesivnim (prisvojnim) genitivom (Crne Gore) kao njenim zavisnim članom. Dakle, s obzirom na ovakvu gramatičku strukturaciju datog pojma, ta radio-televizija je nešto što- u bukvalnom i doslovnom značenju- pripada Crnoj Gori. Stvarni (i prototipni) posesor može, naravno, biti isključivo živo i svjesno biće, tj. čovjek. Tako je imenica Crna Gora ovdje metonimija: metonimija za “narod i/ili građani Crne Gore“; oni su ti kojima pripada Javni servis. Zasad, nažalost, samo u lingvističkom smislu.
Pređimo sad na analizu- od direktora Javnog servisa predložene- sintagme Crnogorska radio-televizija. Usredsredićemo se opet na gramatičko uobličenje ovog naziva za Javni servis: ponovo imamo imeničku sintagmu, ali sada- umjesto imenice Crna Gora u genitivu- sintagmu sa pridjevom izvedenim sufiksom –skī u poziciji njenog zavisnog člana. U tom grmu, tj. u tom pridjevu umjesto posesivnog genitiva, trebalo bi da leži zec potencijalne semantičke promjene u nazivu našeg Javnog servisa. Leži li zaista? Hajde da pogledamo. Pridjevi sa sufiksom –skī kod lingvističkih laikâ (ali i nemalog broja učiteljâ i nastavnikâ) obično se smatraju posesivnim pridjevima. No, to nije tačno. Pridjevi izvedeni sufiksom –skī (i njegovim alomorfima –ćkī, -ckī, -čkī i –škī) prije svega su odnosni pridjevi. Štoviše: poznati srpski lingvist Ivan Klajn u svojoj Tvorbi reči u savremenomsrpskom jeziku II kaže da je –skī „(…) svakako najvažniji odnosni sufiks“ (Klajn 2003: 297). I eminentni hrvatski jezikoslovac Stjepan Babić u svojoj Tvorbi riječi u hrvatskom književnom jeziku o sufiksu –skī i njegovim alomorfskim inačicama govori u odjeljku knjige o tvorbi odnosnih pridjeva (Babić 1991: 367- 388). Dakle, da ponovim: pridjevi izvedeni sufiksom –skī u semantičkom pogledu prije svega su odnosni, a ne čisto posesivni pridjevi. Sad nam, naravno, valja i definisati odnosne pridjeve. Ugledna hrvatska lingvistica Branka Tafra u svom radu Razgraničavanje opisnih i odnosnih pridjeva uvrštenom u njenu knjigu Jezikoslovna razdvojba odnosne pridjeve definiše kao pridjeve koji „(…) označuju svojstvo predmeta na osnovi odnosa prema drugom predmetu“ (Tafra 1995: 47). Kod odnosnih pridjevâ- kako im već i sam naziv kaže- bitno je to da se osobina nekog entiteta ovim pridjevima određuje preko odnosa sa predmetom čiji je pojam u obliku imenice (budući da se sufiks –skī dodaje skoro isključivo na imeničke osnove) tvorbena osnova pridjeva na –skī i njegovih alomorfskih inačicâ: –ćkī, –ckī, –čkī i –škī. Ilustrujmo rečeno jednim primjerom: kada govorimo, npr. o nikšićkom pivu ili pljevaljskom siru, mi ne govorimo o pivu koje pripada (samo) Nikšiću (tj. Nikšićanima) ili siru koji pripada (samo) Pljevljima (tj. Pljevljacima), nego o pivu odnosno siru koji se odnose na Nikšić odnosno Pljevlja time što se proizvode u Nikšiću odnosno Pljevljima. Nijansa posesivnog značenja postoji, ali ona je sasvim sekundarna.
Miomir Abović
Poslije ove kratke, ali nužne (i, vjerujem, mnogima smrtno dosadne i naporne) digresije u užu lingvistiku, vratimo se predloženom nazivu Crnogorska radio-televizija. Strogo lingvistički posmatrano i analizirano, to je „radio-televizija koja se karakteriše time što se- tako što je informiše, edukuje, zabavlja itd.- odnosi na Crnu Goru“. Pošto je Crna Gora i ovdje metonimija za građane Crne Gore, Crnogorska radio-televizija je „radio-televizija koja se karakteriše time što se- tako što ih informiše, edukuje, zabavlja itd.- odnosi na građane Crne Gore“. Zaključujemo: naziv Crnogorska radio-televizija u semantičkom smislu- dakle čisto lingvistički-ne razlikuje seod sadašnjeg naziva Radio-televizija Crne Gore. Navedena analiza vrijedi, naravno, isključivo pod uslovom da je direktor Javnog servisa mislio na to da se pridjev crnogorska u ovom slučaju izvodi od imenice Crna Gora. Ako je, pak, mislio na derivaciju pridjeva crnogorska u nazivu Crnogorska radio-televizija od etnonima Crnogorci, onda je to nešto sasvim drugo; u tom slučaju to bi bila „radio-televizija koja se karakteriše time što se- tako što ih informiše, edukuje, zabavlja itd.- odnosi na Crnogorce (i Crnogorke)“. Naravno, apsolutno smo sigurni da direktor Javnog servisa nije imao u vidu ovu drugopomenutu varijantu tumačenja pridjeva crnogorski, -a, -o. No, i ovo pokazuje koliko zamjena naziva Radio-televizija Crne Gore nazivom Crnogorska radio-televizija može biti potencijalno škakljivo pitanje i sa političkog aspekta
A da je pitanje nominacije naziva javnog servisa zaista politički delikatno i da se posesivni genitiv u nazivu javnog servisa često ne može tek tako supstituisati pridjevom izvedenim sufiksom –skī pokazuje naziv javnog servisa susjedne nam Srbije. Naime, naziv Radio-televizija Srbije– u potencijalnoj transformaciji- mogao bi se, sa jedne strane, supstituisati nazivom Srbijanska radio-televizija. Ovakav naziv, međutim, mogao bi sugerisati da je program tog javnog servisa namijenjen isključivo stanovnicima Srbije ili čak samo Srbijancima, a poznato je da i mnogi Srbi u regionu- dakle izvan granicâ Srbije- prate program RTS-a. Sa druge strane, potencijalna transformacija Radio-televizija Srbije u Srpska radio-televizija mogla bi izazvati negativne reakcije u regionu u smislu da beogradski Javni servis ima neskrivenu namjeru da medijski pokrije i Srbe u državama susjednim Srbiji. Jezičke kombinacije u ovom pogledu, dakle, nipošto nisu tek stvar benigne stilske igre.
Da rezimiram: potencijalna promjena naziva crnogorskog javnog servisa iz Radio-televizija CrneGore u Crnogorska radio-televizija u čisto lingvističkom smislu ništa neće promijeniti; naš Javni servis- makar lingvistički i nominalno- i dalje će ostati radio-televizija koja se odnosi na sve građane Crne Gore. Dakle, potencijalnom promjenom naziva crnogorski Javni servis neće postati crnogorskiji. Političke konotacije naziva Crnogorska radio-televizija već su nešto drugo. Ali u sređenoj zemlji tumačenje struke trebalo bi biti važnije od političkih konotacijâ. Da, trebalo bi. Nadajmo se da ćemo po ovom pitanju jednom izaći iz modalnosti i preći u indikativ.
/Prof. dr Miomir Abović/
LITERATURA:
Stjepan Babić- Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, HAZU, Zagreb 1991.
Ivan Klajn- Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku II, Institut za srpski jezik SANU, Beograd 2003.
Branka Tafra- Jezikoslovna razdvojba, Matica hrvatska, Zagreb 1995.
Paljenjem blagdanske rasvjete i uz tradicionalnu kolendu u subotu navečer na dubrovačkom Stradunu otvoren je 6. Dubrovački zimski festival, a dubrovački gradonačelnik Mato Franković poručio je kako se za manifestacije očekuje veći broj noćenja.
Program festivala posebno je namijenjen najmlađim Dubrovčanima, no raznovrsnim izborom koncerata bit će zanimljiv i gostima grada, rekao je gradonačelnik.
„Rast broja noćenja omogućuju nam međunarodni letovi tokom zime, koji su ponovno u porastu. Očekujemo i da će nas vrijeme poslužiti“, izjavio je Franković.
Šesto izdanje Dubrovačkog zimskog festivala održava se do 5. januara 2020. godine.
Na otvaranju festivala nastupio glazbeni sastav The Frajle, a Dubrovčani i gosti grada moći će na istom mjestu tokom decembra uživati i u koncertima Gibonnija, Zorice Kondže, Nena Belana, Novih Fosila i Urban & 4.
Uz to, u programu su i balet „Orašar“ u izvedbi Ukrajinskog klasičnog baleta, Dubrovački božićni koncert, Stanica Sjeverni pol, Božićna bajka, Žive jaslice i Torta Party.
U Uvali Lapad odvijat će se program uz klizalište, a novost su događanja pod kupolom u Uvali Lapad te humanitarna Božićna placa u Lazaretima s programom „Adventska čarolija“.
Nositelj programa 6. Dubrovačkog zimskog festivala je Javna ustanova u kulturi Dubrovačke ljetne igre.
Četiri broda čistača neobičnog izgleda već godinama uspješno skupljaju plutajuće smeće u američkoj luci Baltimore. Izumio ih je John Kellett 2008. godine, ali je njihova usavršena verzija lansirana tek 2014. Natkriveno plovilo sa solarnim pogonom i rotirajućim vodenim kotačem nazvano je Mr. Trash Wheel i s prednje strane, štosa radi, ima dva velika oka. Smeće s površine koje nanosi kurenat unutar dva isturena kraka automatski kupi i pokretnom trakom transportira u krmeni dio.
Mr. Trash Wheel je dio projekta gradskih vlasti nazvan Healthy Harbor Plan, a bude dana kada u samo 24 sata ukloni nekoliko tona smeća s morske površine. S obzirom na to da su se pokazali vrlo učinkovitima, gradonačelnik kalifornijskog Newport Beacha Duffy Duffield također je odlučio nabaviti ove brodove čistače.
Zasad nepoznate osobe provalile su u Stasijev muzej u Berlinu koji priča priču o političkoj policiji bivše Istočne Njemačke, priopćile su u nedjelju vlasti, nekoliko dana nakon nesvakidašnje pljačke muzeja u Dresdenu.
Provalnici su ušli kroz prozor, “razbili nekoliko vitrina i odnijeli medalje i nakit”, navodi policija u saopštenju.
Pobjegli su s plijenom a da ih u tome niko nije omeo.
Ne zna se kada se tačno pljačka dogodila, ali je zaposlenik muzeja u nedjelju ujutro našao razbijene vitrine u izložbenoj dvorani.
Ova krađa se dogodila nekoliko dana nakon pljačke muzeja poznatog kao Zelena riznica u Dresdenu, također u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, gdje su lopovi u ponedjeljak odnijeli nakit iz 17. stoljeća neprocjenjive vrijednosti.
Za bilo kakvu informaciju o pljački u Dresdenu raspisana je nagrada od 500.000 eura.
Jedriličari iz Crne Gore i Jedriličarskog kluba Delfin iz Tivta nastavili su sa sjajnim rezultatima u godini koja se polako bliži kraju. Na prestižnoj međunarodnoj 46. regati Opatija Cup mladi i talentovani Ilija Marković osvojio je prvo mjesto i zlatnu medalju u klasi Laser Standard, nakon što se nedavno poziciona na 21. mjesto na svjetu u konkurenciji jedriličara do 19 godina u Splitu, . Višestruki šampion države u različitim klasama je još jednom potvrdio da posjeduje veliki potencijal.
Isto važi i za Nikolu Golubovića koji je nedavno osvojio dvije zlatne medalje na Balkanskom šampionatu koje je organizovano u Tivtu. Golubović je u žestokoj konkurenciji osvojio četvrto mjesto u generalnom plasmanu, a treće u konkurenciji jedriličara u klasi Laser 4.7.
U klasi Laser Radial, Danilo Jončić koji je na pomenutom Balkanskom šampionatu osvojio zlato i srebro, zauzeo je 12. mjesto u zaista jakoj konkurenciji, a samo dva mjesta iza njega bio je izuzetno talentovani Stefan Anđelić.
Ilija Marković jedriličar
Na 46. Kupu Opatije, učestvovalo je više od 70 jedriličara iz Hrvatske, Italije, Slovenije, Švajcarske, Srbije i Crne Gore.
Vremena za odmor nema jer jedriličari iz Crne Gore, zajedno sa selektorom Ilijom Klakorom, odmah posle Opatije nastavljaju u Pulu gde će učestvovati na međunarodnoj regati, na kojoj je učesće prijavilo više od 500 jedriličara. Biće to veliko iskustvo, a ujedno i prilika, da Ilija Marković, Nikola Golubović, Danilo Jončić i Stefan Anđelić ponovo obraduju ljubitelje sporta i jedrenja u Crnoj Gori lijepim vjestima, kao što to rade i čine u proteklih nekoliko godina.
Dio muzejske postavke u Zbirci pomorskog nasljedja u Tivtu
Arsenalov varilac na poslu
Tekst iz Čuvara Jadrana
Arsenal 2004g.
varilac
Arsenalska propusnica Krsta Faža
Diploma
Varilac na poslu u Arsenalu
Diploma
Ljepota spajanja materijala, često i potpuno raznorodnog, te kreiranje nečeg novog nastalog iz čvrste veze onoga što se ponekad u životu smatralo da ga i nije moguće spojiti – esencija je to vještine i zanata zavarivanja.
Ovaj tehnološki postupak danas je u Crnoj Gori na žalost, zbog gotovo potpune propasti ovdašnje industrije u posljednjih tridesetak godina, postao prava rijetkost. Sjećanja na ljude koji su se nekada bavili tim zanimanjem u ovdašnjim fabrikama polako blijede, pa vrijedni radnici u plavim mantilima, sa zaštitnim maskama na licu, obasjani blještavom svjetlošću elektrode koja pod ogromnom temperaturom spaja djelove od metala, iz današnje perspektive djeluju gotovo nestvarno kao i sledeći citat:
„Upoznaćete „Obod“ koji danas zapošljava preko 4.000 radnika, „Obod“ koji svakog dana proizvede preko 2.300 aparata za domaćinstvo, 2.000 elektromotora, 3.000 kondenzatora, 400 svjetiljki, 6.000 korpi i rešetki, „Obod“ koji i u ovoj godini bilježi pozitivne poslovne rezultate, „Obod“ koji svoje pogone izgrađuje i van Cetinja…“- riječi su kojima je učesnike 15. Republičkog takmičenja metalaca Crne Gore održanog 1987. na Cetinju, pozdravio Branko Vujović, tadašnji zamjenik predsjednika Organizacionog odbora takmičenja i zamjenik generalnog direktora za proizvodnju u Elektroindustriji „Obod“ sa Cetinja.
Gotovo nestvarno danas djeluju ti podaci iz ustiju čovjeka koji je u narednim decenijama, kao jedan od istaknutih funkcionera crnogorske DPS vlasti i svojevremeno, ministar trgovine, direktor Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja, te ministar ekonomije, bukvalno urnisao crnogorsku industriju, dovodeći je do nivoa gajbe piva ili boce vina i rakije kao najkompleksnijih proizvoda što danas, u 21.vijeku, izlaze iz crnogorskih fabrika. Ipak, zahvaljujući dobroj, staroj navici socijalističkih samoupravljača da sve zapisuju, ostalo je i ovo vrijedno svjedočanstvo gdje smo kao tehnološko društvo bili prije 30-tak godina, a gdje se nalazimo danas…
Vujovićev govor naime, samo je jedan od segmenata dvotomnog Biltena 15. Republičkog takmičenja metalaca Crne Gore, a koje je na Cetinju u tri dana septembra 1987. okupilo oko 170 učesnika iz petnaestak tadašnjih najvećih crnogorskih privrednih kolektiva. Njihov popis danas, na žalost, izgleda kao nabrajanje mrtvih poslije neke velike ratne bitke: Brodogradilište „Veljko Vlahovićč“ Bijela, Vunarski kombinat „Vunko“ Bijelo Polje, Industrija građevinskih mašina i opreme „Radoje Dakić“ Titograd, Mornaričko-tehnički remontni zavod „Sava Kovačević“ Tivat, Elektroindustrija „Obod“ Cetinje, „Prvi decembar“ Pljevlja, Građevinska radna organizacija „Prvoborac“ Herceg Novi, Željezara „Boris Kidrič“ Nikšić, „Treći januar“ Bijelo Polje, Fabrika radijatora Danilovgrad, „Metalac“ Nikšić…. Imena su to kolektiva iz vremena u kojem je radnik bio poštovan, ali i cijenjen i u čije se vještine i obrazovanje tada nesebično ulagalo, što pokazuju i popratni naučno-stručni skupovi takmičenja održanog 1987. na Cetinju. Samo takmičenje je osim neizostavnog praktičnog dijela u kojem su uučesnici – najboli metalci iz crnogorskih fabrika, pred komisijom i u ograničenom vremenu, na alatima radili i pravili zadati predmet, kao i teoretskog dijela čiji je prolazak bio uslov da se uopšte pristupi praktičnom radu za mašinama. Kolektiv koji je tih godina dominirao po sjajnim rezultatima svojih radnika na ovim smotrama znanja i sposobnosti, bio je Mornaričko tehnički remontni zavod „Sava Kovačević“ iz Tivta. Vojno brodogradilište poznatije po kolokvijalnom nazivu Arsenal, decenijama je bilo rasadnik najkvalitetnijih majstora i inženjera koji su remontovali i održavali domaće i strane podmornice, ratne i trgovačke brodove, ali i proizvodili niz novih i komplikovanih sredstava ratne tehnike i naoružanja. Ekipa MTRZ „SAKO“ kako su skraćeno nazivali ovo preduzeće je i na tom 15. Republičkom takmičenju metalaca Crne Gore „pomela konkurenciju“ i osvojila ekipno prvo mjesto, daleko ispred ekipa titogradskog Kombinata aluminijuma i nikšićke Željezare.
Libijska podmornica na remontu u Arsenalu
Tivatska ekipa bila je i najbrojnija i činila su je 24 iskusna meštra Arsenala. Za razliku od kolega iz drugih preduzeća koji su osim u praktičnim majstorskim disciplinama, ekipne poene nastojali steći i takmičeći se i u tada popularnom, radničkom kulturno-umjetničkom stvaralaštvu kao pjesnici, skulptori ili slikari, tivatski Arsenalci su bili „no nonsence“ ekipa isključivo „hard core“ metalaca – na Cetinju su u konkurenciji metalostrugara nastupili Luka Pašalić i Mirko Kašćelan, metaloglodači Dragiša Stanojlović i Miloš Milović, metalobrusači Miroslav Škanata i Ivica Brkan, alatničari Zlatko Petković i Vido Perović, kovači Branko Kuželj i Miroslav Petrović, TIG zavarivači Krsto Fažo i Radoman Bubanja, MIG zavarivači Dušan Ljubojević i Tihomir Živković, REL zavarivači Miomir Antić i Tihomir Tomašević, gasni zavarivači Dušan Kunjić i Josip Božinović, Otto automehaničari Vaso Marić i Dragutin Radonjić i dizel automehaničari Miomir Marićević i Spasoje Radonjić. Uz pregršt osvojenih prvih, drugih i trećih mjesta u pojedinačnom nadmetanju sa kolegama iz drugih crnogorskih fabrika i preduzeća, predstavnici Arsenala su ekipno osvojili prva mjesta u takmičenjima metalostrugara, metalobrusača, REL zavarivača, TIG zavarivača i kovača. Druga mjesta ekipe MTRZ „SAKO“ uzele su u konkurencijama livaca-kalupara, Otto i dizel automaheničara i alatničara, pa nije ni čudo da je na kraju Arsenal bio pojedinačno najuspješnijem preduzeće na 15.Republičkom takmičenju metalaca Crne Gore. Bio je to inače, rekordni, šesti uzastopni put da Arsenal osvaja prvo mjesto na republičkom takmilčenju metalaca Crne Gore. Dio tih osvojenih pehara danas se čuva u Zbirci pomorskog nasljeđa Porto Montenegra u Tivtu.
Arsenalov varilac na poslu
Tivatsko vojno brodogradilište bilo je i rodonačelnik ovog takmičenja pa je tako MTRZ 1973. u Tivtu organizovao Prvo takmičenje metalaca Crne Gore, a kasnije je Arsenal 1977. bio domaćin Petog i 1981. Devetog takmičenja. Radnici tivatskog Arsenala bili su i redovni članovi reprezentacije SR Crne Gore na saveznim takmilčenjima metalaca Jugoslavije gdje su takođe postizali veoma zapažene rezultate. O kolikoj se konkurenciji tu radilo i kakvim je kvalitetom, vještinom i znanjem trebalo raspolagati da bi na nivou velike Jugoslavije postigli takve rezultate, najbolje govori podatak da je te savezne smotre podržavalo ili na njima ovako i onako učestvovalo, čak 1.269 preduzeća i fabrika iz svih jugoslovenskih republike „od Triglava do Đevđelije“, a koje su proizvodile bukvalno sve „od igle do lokomotive“, uključujuči tu čak i najkomplikovanija tehnološka sredstva poput podmornica, tenkova, helikoptera ili nadzvučnih borbenih aviona.
Zbog izuzetno visokih zahtjeva i standarda vojne komtrole kvaliteta, meštre u međuvremenu ugašenog tivatskog vojnog brodogradilišta Arsenal uvijek je bio glas najpreciznijih i najkvalitetnijih majstora koji su vrhunskom kvalitetu obavljenog posla podređivali njegovu brzinu. Naprimjer, zavarivanje oko 30 milimetara debelog tzv. čvrstog trupa podmornice napravljenog od posebnih visokootpornih legura najkvalitetnijih čelika, iziskuje posebne procedure i vrhunsku preciznost u radu varilaca jer i najmanje nepravilnosti u varu mogu pod dejstvom strahovito visokih pritisaka na velikim dubinama na kojima rone podmornice, dovesti do kolapsa čvrstog trupa i samim tim, uništenja podmornice. Zbog toga se ovi varovi detaljno kontrolišu na više načina, čak i pod ultrazvukom i snimanjem rentgen aparatima, a sticanje dovojne vještine i iskustva da se radi na čvrstom trupu podmornica je nešto što su varioci tivatskog Arsenala dobijali kroz decenije iskustva u toj vrlo specifičnoj firmi.
Za neke od starih arsenalskih tokara poput čuvenog pokojnog meštra Tonka Ilića, Tivćani su komentarisali da on “i čovjeka na drebang može napraviti“, a tivatski zavarivači zajedno sa brodoželjeznim radnicima-monterima, mehaničarima, električarima, hidrauličarima i cjevarima, bili su okosnica osnovne djelatsnosti Arsenala – remonta brodova i povremene izgradnje potpuno novih plovila.
Jedan od najboljih i najtrofejnijih varilaca u Arsenalu bio je sada takođe pokojni, Krsto Fažo, osvajač mnogobrojnih nagrada i priznanja na takmičenjima u Crnoj Gori i širom bivše SFRJ. On je bio tzv. TIG varilac – majstor koji je elektrolučno zavarivanje metala radio ručno u neutralnom zaštitnom gasu (najčešće argonu) ili neutralnoj smjesi gasova. TIG varilac pri tome za spajanje metala koristi netopljivu volframovu elektrodu ili volfram sa dodacima, npr. Torijumovog oksida ili oksida drugih elemenata kao cirkonijuma, lantana, itrijuma) te posebni dodatni materijal. Svojstvo ovog postupka je stabilan električni luk i visoko kvalitetan var, ali on zahtjeva izuzetne vještine zavarivača i relativno je spor. Iako se može koristiti za skoro sve vrste materijala, najčešće se TIG varenje koristi za zavarivanje nerđajućih čelika i lakih metala – aluminijumskih ili titanijumovih legura koje se često primjenjuju kod naoružanja i sredstava ratne tehnike.
Tekst iz Čuvara Jadrana
Visokokvalifikovani TIG varilac Krsto Fažo čitavu radnu kareijeru proveo je u Arsenalu, gdje se zaposlio krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka, nakon završene čuvene tivatske Mornaričke industrijske škole. Usavršavao se u Beogradu i Sarajevu, a koliko se u to vrijeme polagalo pažnje na stručno obrazovanje radnika-zanatlija kojima su povjeravani ovako specifični i teški poslovi, govori i velika količina stručne literature, skripti, udžbenika i posebnih uskostručnih časopisa iz kojih je Fažo otkrivao tajne ovog ne tako čestog zanata. To, uz tekstove koje su o tada mladom I sposobnom TIG variocu iz Tivta svojevremeno objavljivali poznati zagrebački “Nedjeljni Vjesnik” i list Jugoslovenske Ratne Mornarice “Čuvar Jadrana”, zajedno sa pregrštom diploma i nagrada sa brojnih takmilenja, danas čuva Krstov sin, kapetan duge plovidbe Ivica Fažo iz Tivta. On na taj način gaji uspomenu na pokojnog oca jer je Krsto Fažo – jedna od najboljih varilaca koje su Tivat i Crna Gora imali, nažalost, preminuo 1997. od teške bolesti u 45-toj godini života.
Potres jačine 4.1 stupnja po Richterovoj ljestvici s epicentrom pet kilometara od Nevesinja zabilježen je nešto poslije 4 sata ujutro.
Podrhtavanje tla dogodilo se na dubini od dva kilometra, 67 kilometara od Dubrovnika te 71 kilometar od Sarajeva.
Zatreslo je u istom ‘bazenu’ kao i potres s epicentrom kod Nevesinja koji je uznemirio Dubrovčane u utorak ujutro. Njegova jačina bila je 5,1 stupanj po Richterovoj skali.
U nedjeljno jutro uslijedio je još jedan, nešto slabiji potres, magnitude 2,9 po Richteru s epicentrom 18 kilometara od Nevesinja, 56 kilometara od Sarajeva.
Oba su se podrhtavanja tla osjetila diljem Dalmacije.
U okviru novogodišnjeg programa Zimska bajka u Tivtu 2020. biće održano pet Novogodišnjih bazara, svake nedjelje u mjesecu decembru na Rivi Pine sa početkom u 11 sati.
Prvi u nizu se održava danas, 1. decembra, a naredni slijede 8, 15. 22. i 28. decembra.
Na dvadesetak štandova, svoje maštovito urađen suvenire i rukotvorine ponudili su proizvođači sa područja Boke. Lijepo vrijeme omogućilo je posjetiocima da uživaju u bogatoj ponudi ručno rađenih suvenira, ukrasa i raznoraznih tematskih rukotvorina, na okićenim štandovima duž šetališta Pine.
Novogodišnji bazar
Bazare organizuje NVO „Harlekin” u saradnji sa TO Tivat.
“Ovu, već tradicionalnu manifestaciju, organizujemo u saradnji sa TO Tivat. Svake godine imamo sve više zainteresovanih ponuđača svojih prozvoda a kao što vidite ne fali ni publike, zahvaljujući lijepom vremenu“ – kazala nam je predsjednica organizacije Melita Ciko.
Nagradna igra TO Tivat
Turistička organizacija Tivat obavještava da je 1. decembra završena Novogodišnja nagradna igra „Ko će još od pomenutih izvođača biti dio programa Zimska bajka u Tivtu”.
Od ponuđenih izvođača: Dženan Lončarević, Aco Pejović i Željko Samardžić, tačan odgovor je Aco Pejović.
Dobitnik nagrade – uživanje u brojnim sadržajima Spa & Wellness centra u hotelu „Regent”, Porto Montenegro za dvije osobe – izvučen putem softverske aplikacije koja se mogla pratiti live je Ivan Lučić.
Zemljotresi, kao ovaj posljednji u Albaniji, kod većine ljudi izazivaju iskonski strah, a njegove posljedice, u pogođenim područjima osjećaju se od privatne do društvene sfere. Kod starijih žitelja , koji su mu svjedočili, još je živo sjećanje na razorni zemljotres koji je pogodio Crnogorsko primorje u aprilu 1979. godine. O posljedicama tog zemljotresa mjesecima su izvještavali mediji u tadašnjoj zajedničkoj državi -Jugoslaviji, ali i u svijetu.
Šta je bilo u fokusu njihovog interesovanja, pokušao je da odgovori producent Vuk Vuković autor izložbe “EarthQuake Montenegro“ čiji je prvi dio predstavljen na Hercegnovskim aprilskim pozorišnim svečanostima (HAPS) ove godine. “Izložba je namijenjena tzv. digitalnim domorocima, onima koji su rođeni odmah nakon zemljotresa, odnosno 1980. godine ili kasnije. I dok je, odmah nakon zemljotresa, ključni izvor informacija bio Radio Boka – 40 godina kasnije, digitalni domoroci oslanjaju se digitalne i interaktivne medije… Promjene koje su se desile od 1979. do 2019. godine, uslovile su da svijet posmatramo drugačije – digitalno“, ocijenio je Vuković.
Riječ je o interaktivnoj izložbi, koju će premijerno moći da vide posjetioci portala Boka News. Zanimljiv je Vukovićev pristup i temi i izložbi.
Kako su mediji prije 40 godina izvještavali o zemljotresu koji je pogodio Crnogorsko primorje? Kako prvog dana nakon zemljotresa, a kako u kasnijem periodu? Šta je bilo u fokusu interesovanja novinara?
Istraživanje o medijskom izvještavanju je koncipirano na osnovu štampanih medija, odnosno medija koji o događaju govore „dan nakon“ što se desio. Tada je, kada je riječ o brzini izvještavanja, apsolutni pobjednik bio radio – koji je plasirao prve informacije o zemljotresu, o čemu svjedoči i štampa. Do redakcije beogradske „Politike“ je prva informacija stigla od Radio Dubrovnika kojem se iz Radio Bara obratio novinar-dopisnik Božidar Milošević. Poruka je glasila da je zemljotres bio „katastrofalan“, odnosno da „prvi podaci govore da ima žrtava i na stotine povređenih. Najveći broj objekata je sravnjen sa zemljom“, te da se „plač i jauk čuju na svakom koraku“. Pregledom ključnih štampanih medija tog vremena – Pobjede, Politike, Politike ekspres, Prvoborca, Boke, Jugopetrola, Našeg lista, Naših novina – može se zaključiti da su prve informacije svuda bile slične, a vjerujem da bi leksička analiza dovela do toga da je ključna riječ 16. aprila 1979. godine bila – katastrofa. Podjednako važno tema, u trenutku „katastrofalnog“ zemljotresa je – drug Tito, što dosta govori o društveno-političkoj atmosferi tog vremena, pogotovo o kultu ličnosti Josipa Broza Tita koji su mediji tada njegovali. Tito je tada bio u Herceg Novom, a mediji su zabilježili da je obišao hercegnovsku luku Zelenika i Brodogradilište u Bijeloj, te da je „uputio svoj lični prilog za ublažavanje poslednica potresa“. Ne može se reći da Tito nije poslužio kao primjer – potres je ujedio tadašnju Jugoslaviju i afirmisao „solidarnost“ – kako se može označiti i druga faza izvještavanja. Već nakon nekoliko dana, počinju da dominiraju izvještaji o planovima, kako zvaničnim, tako i ličnim podrškama i prilozima. „Katastrofu“ polako zamijenjuju teme iz svih sfera društvenog života, kulture i umjetnosti, a sve sa ciljem da se skrene pažnja na važno kulturno-istorijsko blago Crne Gore i Boke Kotorske. Vremenom smo došli i do naslova koji posebno ističem: „ČESTITAMO VAM ŽIVOT, LJUDI“.
Kratak je period za ozbiljnije analize, ali ako možete uporedite ondašnje i sadašnje izvještavanje o posljedicama zemljotresa u našoj i susjednoj zemlji? Tek u kriznim situacijama možemo da vidimo da se suština medija za 40 godina – nije izmijenila. Mediji, dakle, nisu tu samo da bi nas zabavili što im, nažalost, danas jeste dominirajuća funkcija. Trebalo bi da nas, pogotovo u kriznim situacijama kakve su potresi, mobilišu i orijentišu, odnosno – informišu i edukuju. I mediji su to prije 40 godina, zaista, činili – bilo je dovoljno informacija o tome šta je potrebno, kako pomoći drugima, koji su dalji planovi, gdje su krizne situacija, ko su najugroženiji… Ako to poredimo sa potresima koji su aktuelnih poslednjih desetak dana, pitanje je koliko smo napredovali, pogotovo ako uzmemo u obzir zvanična saopštenja koja izdaju nadležne institucija i državna tijela, a koja potpuno liče na ona iz 1979. godine. Izgleda da, ipak, nismo toliko tehničko-tehnološki napredovali, ako je i danas ključna preporuka da pored sebe imamo tranzistor na baterije. Preporuke o tome kako se zaštiti od zemljotresa gotovo su identične.
Earthquake Montenegro
Međutim, ovo istraživanje je pokazalo da fenomen tabloidnog novinarstva, medijske panike ili, ako hoćete, fake news-a nisu u potpunosti proizvod današnjih medija. Skrećem pažnju na naslov „Neistine o Dubrovniku“ u kome turistički radnici Dubrovnika demantuju „zlonamerne“, a svjetske naslove o tome kako je dubrovačko područje sravnjeno sa zemljom, što je bila i okosnica tekstova u zapadnoevropskim, američkim i kanadskim medijima.
Mediji i njihov uticaj na oblikovanje shvatanja o svjetu i na ponašanje ljudi i društvenih grupa u njemu, opšteg sistema vrijednosti… teme su vašeg naučnog interesovanja. Odakle to intresovanje i kako ocjenjujete današnji uticaj medija na sve sfere individualnog i društvenog života?
Promišljanja o tome kako mediji utiču na svijet, prisutna su otkad i mediji, a posebno su afirmisana kroz mnogobrojne teorije iz XX vijeka. One su uglavnom pozicionirane kroz studije društva, a mislim da bi danas trebalo govoriti i o individualnim uticajima, što potiče direktno od načina na koji mi danas koristimo medije. Naravno da štampa, radio i televizija imaju svoju rutinu, program po horizontali i vertikali, ali mi sve te sadržaje možemo, zahvaljujući internetu, koristiti kada mi želimo i kako mi želimo, dopuštajući medijima da utiču na naš dnevni ritam. Ideja da smo tako „pokorili“ medije je potpuna iluzija jer mediji sve više upadaju u naš lični prostor, slobodno vrijeme, ali i – emotivnu sferu, što je – možda – i poslednji zadatak medijske industrije gdje ubrajam i popularnu kulturu, fenomen televizijskih serija i specifičnosti savremene filmske produkcije.
Vaša knjiga “Društveni mediji i upravljanje komunikacijama” koju je ove godine izdao Fakultet dramskih umjetnosti sa Cetinja, jedna je od rijetkih u regionu koja se studiozno bavi ovom temom, a uvrštena je i u obaveznu literaturu na fakultetima u regionu. Između ostalog konstatujete da “društveni mediji omogućavaju i veliki stepen interaktivnosti – što je, možda, i ključna riječ savremene medijske kulture”. Znači li to i veću demokratizaciju društva i značajniji uticaj pojedinca na sve sfere njegovog života?
Sve više se govori o interaktivnosti, ali se rijetko postavlja pitanje – u odnosu na šta smo interaktivni. Ako je riječ o tehničkoj interaktivnosti – zaista jesmo, kako u odnosu prema medijima, tako i međusobno. Međutim, ako je riječ o sadržajnoj interaktivnosti, dakle – interaktivnosti u odnosu na medijske sadržaje, čini se da je to ipak „mit o interaktivnosti“, o čemu piše i jedan od vodećih teoretičara novih medija Lev Manovič, naglašavajući da su sve opcije do kojih možemo da dođemo već algoritamski određene i da, simulirajući interaktivnost, dobijamo samo ono nam što je medijski sistem i namijenio. Dakle, opet smo „poslušni“ u odnosu na sadržaj. To, naravno, „nosioci demokratije“ prepoznaju pa sve više zadiru kako u strukturu digitalnih medija, tako i u sve sfere našeg života, a zarad nekog (komercijalnog) interesa. O tome dosta dobro i zanimljivo govori igrani film „Brexit“ ili dokumentarac „The Great Hack“.
Može li se prognozirati u kom pravcu će se ubuduće razvijati mediji?
Vjerujem u tezu da nijedan medij neće izumrijeti, bar kada je riječ o sadržajima, ali će svi mediji morati da se prilagođavaju i mijenjaju kako bi opstali, kako bi se uklopili u medijski pejzaž sadašnje medijske kulture ili one koja nam slijedi. Ako to ne uspiju, neće moći da ostvaruju svoju osnovnu misiju. Međutim, isto tako se nadam da će jedna od strategija razvoja, uz toliko promovisanu medijsku pismenost, biti i digitalni ili medijski detoks, a sa idejom da možemo da živimo i bez konstantnog i kontinuiranog samo-bombardovanja informacijama i sadržajima.
O AUTORU
Vuk Vuković je rođen u Dubrovniku, osnovnu i srednju školu završio je u Herceg Novom, a Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu. Diplomirao je na Katedri za menadžment i produkciju u pozorištu, radiju i kulturi, a doktorirao na interdisciplinarnim studijama u polju umjetnosti i medija. Dobitnik je nagrade Arhont za inovativnu ideju i uspješan menadžment projekta FIST Radio. Dodatno se usavršavao u oblasti transakcione analize kao teorije komunikacije i ličnosti. Od 2009. godine angažovan je na Univerzitetu Crne Gore kao saradnik u nastavi i predavač, a od 2017. godine kao docent za oblast medijske produkcije. Predaje na Fakultetu dramskih umjetnosti, Fakultetu političkih nauka i Fakultetu likovnih umjetnosti. U periodu od 2014. do 2019. godine bio je predsjednik Savjeta Javnog radiodifuznog servisa Radio-televizija Herceg Novi.
