Centralno mjesto jezikoslovne teorije najvećeg teoretičara lingvistike XIX stoljeća Nijemca Wilhelma von Humboldta obuhvata problem odnosa jezičke strukture, sa jedne strane, i mentaliteta naroda, sa druge. Po Humboldtu, jezik je specifična emanacija duha datog naroda, vanjski izraz jedne unutarnje forme koja otkriva pogled na svijet (Weltanschauung na njemačkom; zato se i sama Humboldtova teorija najčešće naziva teorijom Weltanschauung-a).

To će reći da je stepen razvijenosti jezika jednog naroda u neposrednom odnosu sa mentalitetom, kulturnom i opštom idejnom orijentacijom tog naroda. Premda pomenuta Humboldtova teorija pati od simplifikacija određene vrste, ne može se poreći činjenica da ista nije u izvjesnoj mjeri i istinita. A, sa druge strane, takođe se ne može reći da pomenuta teorija, dakle teorija Weltanschauung-a, nije inspirativna i za povlačenje- u vezi sa njom- određenih analogija. Teorija, na primjer, koja se meni neodoljivo nameće po analogiji sa teorijom Weltanschauung-a jeste da ne samo jezik- nego i određeni potezi i odluke vladajuće elite jednog naroda- izražavaju duh ne malog dijela tog naroda (budući da je vladajuća elita vladajuća baš zato što na parlamentarnim izborima, bez obzira na način, stiče podrškudominantnog dijela tog naroda. Ova konstatacija utoliko dobija na značaju kad u konkretnom istorijskom slučaju- kao u aktuelnoj Crnoj Gori-  ta vladajuća elita gotovo trideset godina neprekidno, iz izbora u izbore, dobija većinsku podršku naroda za vršenje vlasti). Događaj koji me naveo na razmišljanje ovog tipa je, naravno, nedavna odluka Skupštine Glavnog grada da se u Podgorici postavi spomenik Josipu Brozu (Titu). Bez obzira na formalno obrazloženje pomenutog postupka- u kojem je rečeno da je Tito vratio Crnoj Gori pravo na državu i naciju te da je njegovom zaslugom Crna Gora stavljena u istu ravan sa drugim federalnim jedinicama (republikama) u sastavu SFRJ- ovaj bi čin kod svih (istinski) mislećih ljudi trebalo da izazove ne malu zabrinutost.

Zašto? Zato što, kakva god bila interpretacija istorijske uloge  i (ne)činjenja Josipa Broza (Tita), jedno je nesporno- Josip Broz (Tito) bio je- prije i iznadsvega– diktator, a sistem kojem je bio na čelu bio je autokratski i nedemokratski. Brozov model vladavine moguneki danas nazivati soft diktaturom, soft autokratijom itd., ali konstanta diktaturâ i autokratijâ- bile one soft ili hard- uvijek je samo jedna: ograničavanje- do potpunog ukidanja- ličnih slobodâpojedinaca i gušenje- po svaku cijenu- kritičke misli i kritičkog odnosa prema društvenimproblemima.A takav mehanizam vladavine jedno društvo svakako ne vodi u dobrom pravcu i konzekvence takvog načina vladanja uvijek su loše.

Što kazuje o sebi i o onima koji glasaju za njega režim koji ljeta gospodnjeg 2018. ima potrebu da podigne spomenik diktatoru čije je glavno životno postignuće- država kojom je vladao- odavno pokojna baš kao i on (i to u dobroj mjeri baš zbog njegovog nedemokratskog i autokratskog načina vladanja, što je autor ovog članka pokušao dokazati u jednom od svojih ranijih članaka)? Govori, prije svega, to da je taj režim- ma kakvo bilo njegovo formalno obrazloženje za podizanje spomenika Josipu Brozu (Titu)- duboko i tragično neizlječivo prožet duhom totalitarizma i neslobode, baš kao i ljudi koji glasaju za isti (i kao mnogi, nažalost, koji ne glasaju za njega). Govori i o našoj istorijskoj nezrelosti, štoviše izvjesnom vidu retardiranosti. Kako drugačije nazvati odluku o podizanju spomeniku jednoj, najblaže rečeno, kontroverznoj istorijskoj ličnosti, čiji duh poputaveti koja ne nalazi pokoj lebdi nad prostorom države kojom je nekad vladao kao diktator- nad prostorom države koja se raspala u moru krvi- i od čijih parola (bratstvo, jedinstvo itd.) odavno nije ostalo ništa. Mudar narod izbjegavao bi i da da pomene- a kamoli da glorifikuje- političara čija ideološka zaostavština nije izdržala probu ni kratkog perioda vremena i od koje- sem totalitarnog duha u Crnoj Gori- nije ostalo ništa; tim prije kad se u toj zaostavštini nalazi, npr., i jedan Goli Otok (na kome je, uzgred budi rečeno, od svih jugoslovenskih naroda stradalo najviše Crnogoraca). Mi, nažalost, izgleda nismo mudar narod. Konačno: govori i o našoj konstantnoj istorijskoj nepravednosti. Jer, podsjetimo se: u toj Podgorici rođen je, npr., jedan Borislav Pekić, bezmalo najveći svjetski romansijer dvadesetog stoljeća. Pa ako lokalna uprava u Podgorici već ima potrebu da nekom podigne spomenik, onda bi Pekić, valjda, u svakom pogledu trebalo da ima nesumnjivu prednost nad Josipom Brozom (Titom).

U prirodi je režimâ duboko prožetih duhom autokratije i totalitarizma da- pogotovo u svojim poodmaklim fazama- prave iracionalne poteze. Takva je- kako smo vidjeli- i ova odluka Skupštine Glavnog grada da se u Podgorici podigne spomenik Josipu Brozu (Titu). A takva je- možda u još većoj mjeri- i nedavna zabrana nekolicini srpskih intelektualaca da uđu u Crnu Goru. Posmatrano sa čisto racionalnog aspekta- dakle čisto logički, bez ikakvih ideoloških primjesa- postavlja se sljedeće pitanje: kakvog efekta ljeta gospodnjeg 2018.- znači u vrijeme kad apsolutno nije nužno biti negdje fizički prisutan da bi se obratio nekoj skupini ljudi- može imati zabrana nekome da prekorači državnu granicu? Efekta, naravno, nikakvog, ali može imati velikog kontraefekta; naravno, po interese i zamisli onoga ko je takvu odluku donio.

Na kraju članka pitanje: jesmo li kao narod skloni diktatorima i autokratskom načinu vlasti?

Jesmo. Još uvijek i u zabrinjavajuće velikoj mjeri. Mnogo je razloga za to, a jedna od bitnih karika uzročno-posljedičnog lanca naše autoritarne (ne)svijesti bili sui Josip Broz (Tito) injegov režim.  Ima tu, međutim, nešto mnogo opasnije. Nevolja sa autokratskim i totalitarnim režimimai narodima je, naime, što oni svoje iracionalne poteze opažaju kao potpuno racionalne, štoviše potpuno normalne i nužne. I nastavljaju da ih preduzimaju sve dok objektivitet- koji do određene granice toleriše iracionalnost, ali ne vječno- ne dođe po svoje. A tada je kasno. Često, nažalost, i veoma bolno po određeno društvo duboko zaraženo totalitarizmom, svakovrsnom nepravdom i tužnom ljudskom neslobodom.

/prof.dr Miomir Abović/