Ove godine navršava se 100-ta obljetnica potonuća za nekoliko povijesno važnih olupina u Jadranu.
Ako se samo malo vratimo u povijest, onu bližu pa ju spojimo s ronjenjem, uvidjet ćete da je 2018. godina izuzetno bitna za ronjenje u Hrvatskoj.
Upravo ove godine smo u prilici obilježavati stote obljetnice potonuća nekih zaista posebnih lokacija brodoloma u hrvatskom Jadranu. Već ste uspjeli izračunati, radi se o kraju Prvog svjetskog rata i burnim događajima na Jadranskom moru koji su iznjedrili neke od impozantnih olupina koje privlače sve veći i veći broj ronilaca.
1918. godina je u ratno – pomorskom smislu bila burna, ne samo na Jadranu, nego i šire i na veliku žalost tadašnjih kapetana i admirala, a na istovremenu radost današnjih zaljubljenika u olupine i pomorsku povijest.
Među njima su i neke od najznačajnijih olupina poput Szent Istvana te Cesare Rossarola pa zatim olupina Euterpe na Pagu i ona Pelagose južno od Malog Lošinja. Tu je i jedna od tajnovitijih na Jadranu, Peloro na Lastovu. Uz ove sve vrlo važne stote obljetnice potonuća ovih olupina, ove godine se zajedno s njima poklapa i pedesetogodišnjica stradanja možda najposjećenije olupine na Jadranu, one Peltastisa na otoku Krku.
Ova godina tako protječe u mnogim više ili manje razvikanim manifestacijama obilježavanja potonuća nekih od ovih olupina. Tako je, vezano za Szent Istvana, već obavljeno mnogo memorijalno – istraživačkih ekspedicija, ponajviše u svibnju i lipnju. Ekspedicijska ronjenja su bila organizirana uz nadzor Ministarstva kulture RH i u njima su sudjelovali sljednici Austro–Ugarske monarhije pa su tako ronile i hrvatske i mađarske i austrijske ekipe ronilaca, svaka s nekim novim značajnijim nalazima i novim rezultatima.
Eto, samo jedan mali detalj za naše čitatelje, zub vremena je debelo počeo nagrizati strukturu broda pa su u zadnjim godinama propale neke pregradne stijene na brodu čime je omogućen olakšani ulazak u neke dijelove. Time se došlo do novih nalaza sitnih artefakata i brodskog inventara pa će se strogo kontrolirana istraživanja nesumnjivo nastaviti.
Slično je i s ostalim “stogodišnjacima” u Jadranu, a i “pedesetogodišnjem Grku” obilježena je obljetnica potonuća.
Sjednice Skupštine opštine (SO) Kotor, (nastavak 16. i 17.) koja je trebala biti održana danas odloženo je do daljnjeg. Kako je obrazloženo iz Skupštinske službe, razlog odlaganja zasijedanja je nemogućnost prisustvovanja sjednicama dijela odbornika vladajuće koalicije u zakazanom terminu.
“U skladu sa dosadašnjom dobrom praksom, obaviještava se javnost da se održavanje zakazanih sjednica odlaže do daljnjeg. O novom terminu održavanja skupštinskih zasijedanja javnost će biti blagovremeno obaviještena, nakon sjednice Kolegijuma Skupštine, piše u dopisu”.
Inače, nastavak 16. sjednice SO nije održan ni nakon više od pet mjeseci, zbog čega vladajućoj koaliciji u Kotoru ostaje još samo 30 dana da sjednicu održi. U protivnom, prema zakonu, uslijediće upozorenje Vlade, a zatim uvođenje prinudne uprave.
Iz opozicionog DPS i LP, ali i SDP-a koji je dio vladajuće garniture, ranije je najavljeno da neće podržati odluke na koje je prethodno saglasnost dao predsjednik Opštine Vladimir Jokić (Demokrate).
Kamen spoticanja je i odluka o kupovini nepokretnosti u vlasništvu „Jugopetrola” za koju se zalaže prvenstveno URA, dok u SDP-u smatraju da to nije valjan posao.
Realan scenario hrvatskog ulaska u eurozonu je između 2023. i 2025. godine, javlja HRT.
Većinu kriterijuma je ispunjeno, ali to je proces koji traje, na primjer, samo evropski kursni mehanizam, koji je svojevrsna čekaonica za ulazak u eurozonu, traje najmanje dvije godine.
“Kad dođemo do faze ulaska u eurozonu, evo kako će sve izgledati u praksi. Mogućnost plaćanja i u kunama i u eurima trajaće prilično kratko, samo 15-ak dana. No zato će mnogo duže postojati obaveza isticanja obiju cijena, najmanje šest mjeseci, upravo kako bi se izbjegao drastični rast cijena i zaokruživanje na višu vrijednost. Procjene govore da bi zbog uvođenja eura potrošačke cijene mogle rasti za 0,2%”, javlja hrvatski javni servis a prenosi SEEbiz.
Ako npr. godinu dana nakon prelaska na euro shvatite da ste novčanicu od 100 kuna zagubili u džepu ili čarapi, takođe neće biti problema jer većina novih članica omogućava neograničeno razdoblje za zamjenu novca.
Prema kojem bi se kursu mogla obavljati zamjena kuna u eure, biće poznato relativno brzo. Kad uđe u evropski kursni mehanizam, definisaće se raspon zamjene kune za euro, koji će vrlo malo varirati. Ako pogledamo posljednjih 10 godina, vidimo da su oscilacije kune u odnosu na euro bile vrlo male. U tom periodu, vrijednost jednog eura je varirala od 7,13 do 7,73 kune, no većinu vremena taj je raspon bio između 7,4 i 7,5 kuna pa se može očekivati da će i konačna konverzija biti negdje na tom tragu.
U posljednje vrijeme postoji znatan rast kredita u kunama, njihov ukupni iznos veći je od onih u stranim valutama. Zbog negativnog iskustva mnogih građana s kreditima u švajcarskim francima, veliki broj njih okrenuo se zaduživanju u domaćoj valuti.
Time će se građanima obaviti konverzija u euro na isti način i po istim uslovima kao i kod bilo koje druge transakcije.
Oduvijek su nas u školi učili da je patriotizam u formi borbe protiv nekog vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja- nazovimo ovu vrstu patriotizma patriotizam protiv– jedna od vrhunskih moralnih vrijednosti; štoviše, da je to jedina vrsta patriotizma koja postoji. Nikad nas nisu- ili jesu, ali sasvim nedovoljno- učili da fenomene stvarnosti, između ostalih i patriotizam, promatramo oprezno, duboko, sa kritičkom distancom i krajnje racionalno.Drugim riječima, nisu nas (dovoljno) učili da raznovrsne pojmove, događaje i situacije- između ostalih i određena istorijska dešavanja- promatramo lišeni emotivnog odnosaprema istima i obavezno sa više aspekata, pri čemu se iz jednog od tih uglova gledanja može- ali i ne mora uvijek- istina o nekom događaju bolje i jasnije sagledati.
Da bih oprimjerio ovo što sam pomenuo u uvodu, i ja ću se vratiti u tu, za ex YU prostore od dalekosežnog značaja- a iz današnje vizure i gotovo mističnu- 1918. godinu. Februar je mjesec 1918., četvrte godine Prvog svjetskog rata, i na brodovima K.u K. Kriegsmarine u Boki izbila je pobuna mornarâ. Uslovi za život na brodovima su loši, rat već predugo traje, a uveliko se osjeća i uticaj Oktobarske revolucije, koja je nedavno izbila u Rusiji. Pobuna je, međutim, ubrzo ugušena, a četvorica mornara (Raš, Grabar, Šižgorić i Brničević) osuđeni su na smrt strijeljanjem. Kompletna južnoslovenska istoriografija vrednuje ovaj događaj kao čin patriotizma i pružanja herojskog otpora stranim gospodarima i ugnjetačima; kao okrutnu odmazdu okupatora prema našim ljudima koji su se pobunili zbog svog lošeg egzistencijalnog položaja; ponekad i kao odjek socijalističke revolucije u Rusiji, tj. pobunu baziranu na klasnim osnovama. I ta ocjena nije netačna zato što su svi ti elementi zaista imanentni ovom događaju; konačno, nijedna pobuna i nijedan ustanak ne podižu se iz obijesti. Apsolutizacija (istoriografske) ocjene da je pobuna mornarâ u Boki 1918. godine patriotski i herojski čin usmjeren protiv stranih ugnjetača i okupatora bila bi, međutim, velika greška, i to upravo zbog pogleda na taj događaj sa samo jednog aspekta. Jer: u vrijeme kada mornari podižu pobunu, rat još uvijek uveliko traje, nema naznaka koja će strana u njemu pobijediti (dakle, u tom trenutku Centralne sile imaju makar jednake šanse da pobijede u ratnom sukobu koliko i sile Antante), a Austro-Ugarska je uveliko suverena i postojeća država. Dakle, da bi se ispravno razumio događaj o kojem govorimo i isti adekvatno vrednovao, potreban nam je pogled iz još jednog ugla- iz ugla Austro-Ugarske kao, tada, suverene države koja se bori da pobijedi u ratu. Nijedna država- a pogotovo ne država koja je u tom trenutku u ratnom sukobu- ne može tolerisati i ne bi tolerisala pobunu koja se dešava u njenoj vojsci. Promatrano sa tog aspekta, reakcija austrougarskih (vojnih) vlasti potpuno je logična i očekivana, ma koliko nama izgledala surova i nepravedna. Ta reakcija zaista i jest surova i nepravedna iz ugla naše i južnoslovenske istoriografije, koja je Austro-Ugarsku Monarhiju decenijama tretirala i kvalifikovala kao stranu okupacionu silu. Ali iz ugla Austro-Ugarske Monarhije i uopšte iz ugla ratnog prava, kažnjavanje smrću ljudi koji su označeni kao vođe pobune- pobune koja je mogla ozbiljno destabilizovati armiju u uslovima ratnih dejstava i ugroziti odbrambenu stabilnost jedne značajne vojne baze kakva je za Austro-Ugarsku Monarhiju bila Boka Kotorska- bilo je nužan čin. Upravo rečeno ne treba percipirati kao nekakvu vrstu apologije Austro-Ugarske Monarhije od strane autora ovog članka. Naprotiv: riječ je o pokušaju da se pomenuti događaj sagleda sa aspekta cjelovitosti i na taj način shvati i „uhvati“ puna istina o njemu. Filozofi i mistici odavno su shvatili da je istina u onome što su krstili sintagmom coincidentia oppositorum.
Sličan metodološki pristup trebalo bi zauzeti i pri analizi događaja koji je, slobodno možemo reći, medijski i u političkom smislu obilježio godinu na zalasku. Riječ je, naravno, o Podgoričkoj skupštini. Na neki način- kada se taj događaj posmatra iz separatnih i izolovanih uglova- i ovdje su u pravu i jedna, i druga strana: i oni koji tvrde da je Podgorička skupština bila akt (po)ništenja crnogorske državnosti, i oni koji Podgoričku skupštinu veličaju kao skupštinu ujedinjenja sa Srbijom i, kasnije, sa ostalim narodima bivše Jugoslavije. Kraljevina Crna Gora- odlukama Podgoričke skupštine- objektivno sezaista odrekla svoje državne samobitnosti i istu žrtvovala zarad nekih ciljeva koji su krajem novembra 1918. godine smatrani važnijim od očuvanja crnogorske državnosti. Sa druge strane, međutim, jednako tako je istina da objektivno u tom trenutku bilo koja skupština u Crnoj Gori ne bi mogla donijeti odluke drugačije od onih koje je donijela Podgorička skupština. Jer: kraj novembra 1918. vrijeme je opšteg haosa, nestabilnosti i previranja u Evropi. Jedno Carstvo, rusko, već je nestalo, i u toj zemlji vodi se krvavi i užasavajući građanski rat; Austro-Ugarsko Carstvo takođe broji svoje posljednje dane, a (južno)slovenski narodi u njegovom sastavu sada jasno vide i nestrpljivo očekuju svoju punu nacionalnu emancipaciju; u državama koje su doživjele poraz u ratu- punim krcatim nezadovoljnih vojnika i ljudi uopšte- na pomolu su socijalističke revolucije; te revolucije će naredne, 1919. godine, i izbiti u Bavarskoj i Mađarskoj, gdje će nakratko biti formirane sovjetske republike. Istovremeno sa tim: srpski establišment na čelu sa regentom Aleksandrom Karađorđevićem- zahvaljujući pobjedama srpske vojske u ratu i žrtvama koje su srpska vojska i narod podnijeli u istom- ima neograničen kredibilitet kod svojih saveznika iz Antante. Kad se tome doda plan Saveznika da likvidiraju Austro-Ugarsku- i od Južnih Slovena koji su bili pod njenom vlašću, sa jedne strane, i Crnogoraca i Srba, sa druge- formiraju novu državu Južnih Slovena, odluke Podgoričke skupštine čine se- ma koliko da su bile kobne po crnogorsku državnu samobitnost i ma koliko traumatično djelovale na pristalice kralja Nikole i crnogorske državnosti- jednostavno neumitnim i produktom istorijske nužnosti. Tim prije i tim više što kralj Nikola u tom trenutku nije bio u svojoj zemlji.
Kad je u pitanju Podgorička skupština, nevolja nije toliko u neuviđanju totaliteta ovog događaja koliko u neizvlačenju pouka u vezi sa istim. Ni jedna ni druga strana u sporu ne uviđaju u fakticitetu, odlukama Podgoričke skupštine i njihovim posljedicama neke bitne stvari koje ozbiljno opterećuju njihovu ideološku poziciju i štete njihovom pogledu na Crnu Goru i njen državno-pravni status. Pristalice crnogorske državnosti nikako da se zapitaju zašto su odluke Podgoričke skupštine relativno lako sprovedene u djelo i zašto otpor vlastima nove države- iako ga je, naravno, bilo u vidu Božićne pobune- nije bio mnogo masovniji nego što je bio. Sa druge strane, ni oni koji Podgoričku skupštinu veličaju kao čin ujedinjenja nikako da se zapitaju zašto je Crna Gora- iako, kao Zetska Banovina, teritorijalno proširena u Kraljevini SHS/Jugoslaviji- tako loše ekonomski tretirana u okviru Kraljevine SHS/Jugoslavije (o čemu svjedoče i zvanične statistike te države), što je svakako mnoge pristalice ujedinjenja u Crnoj Gori navelo da preispitaju svoj prvobitni ujediniteljski zanos. A kad bi se malo zapitali o tim stvarima, i jedni, i drugi došli bi do odgovorâ koji su itekako validni i kad je riječ o savremenoj istoriji i aktuelnom stanju u kome se Crna Gora nalazi. I prilično obeshrabrujući, ako ne i zabrinjavajući.
Ne gajim, naravno, iluziju da ću ovim člankom nešto promijeniti nabolje u crnogorskom društvu i da ću eliminisati subjektivizam- često veoma zlonamjerni- iz rasprava koje se tiču nekih opštedruštvenih problema. Ali ako je ovaj tekst makar jednog čovjeka naveo da fenomene promatra sa više aspekata- objektivno i tražeći cjelinu istine- ili onaj ugao gledanja iz kojeg se neki fenomen najbolje može sagledati, onda- pišući ove redove- nisam proćerdao vrijeme. Nisam proćerdao vrijeme jer se- između ostalih načina- (i) na taj način formiraju svjesni pojedinci, pojedinci koji misle i koji kritički promatraju stvarnost i društvo u kojima žive. Da se vratimo na uvodni dio članka u kojem sam pomenuo patriotizam protiv. Mislim da smo svi pomalo umorni od ovog patriotizma protiv i da je vrijeme da mu pretpostavimo drugu vrstu patriotizma- patriotizam za. Patriotizam za je kreativni patriotizam: ispoljava seu naporu usmjerenom na stvaranje jakih i nezavisnih institucija, na jačanje reda i neselektivnuprimjenu zakona, na povećanje razine znanja i na širenje polja društvene slobode. Patriotizam zazapravo je conditio sine qua non opstanka jedne države i jednog naroda. A što je više mislećih pojedinaca, to su veći i kapacitet i moć patriotizma za. Mehanizmi ozdravljenja društva nisu komplikovani, samo ih konačno treba početi primjenjivati.
Tridesetak članova NVU “Maškarada” Tivat obradovalo je maškaranom posjetom štićenike u Dječijem domu u Bijeloj. Maskom “Ljepotica i zvijer” izveden je kratak performans kojim je dočarana bajka, što je oduševilo mališane.
Maškarada je darivala slatkiše i krinke djeci nakon čega je uslijedila maškarana zabava, što je izazvalo veliku radost i zadovoljstvo.
Kompanija Magud Travel sponzorisala je prevoz za članove Maškarade do Bijele.
Posjeta domu biće ubuduće redovna godišnja aktivnost Maškarade. Apelujemo na ostale organizacije da čine slično i mimo prazničnih datuma kada je to uobičajeno. Naše malo đeci u domu znači mnogo, pokažimo im da nijesu sami, poručili su iz NVO Maškarada
Sarajevo danas bilo najzagađeniji grad u svijetu sa indeksom kvaliteta zraka od 268 jedinica, objavila je američka Vlada na osnovu podataka koje prikuplja iz gradova gdje su smještene ambasade te zemlje.
Sarajevo je danas u 14.00 sati bilo zagađenije i od Pekinga, čiji je indeks kvaliteta vazduha iznosio 242.
Indeks kvaliteta zraka u subotu naveče prelazio je 300 jedinica, prenio je N1.
“Vrijednost indeksa kvaliteta vazduha između 201 i 300 može izazvati ozbiljnije zdravstvene probleme”, navodi se u upozorenju, u kojem je objašnjeno da Ambasada SAD u Sarajevu posjeduje opremu za praćenje kvaliteta zraka.
Podaci o kvalitetu zraka prikupljeni u Ambasadi SAD mogu se razlikovati od ostalih monitora koji se nalaze u Sarajevu, pošto se podaci iz jedne kontrolne stanice ne mogu primijeniti na cijeli grad.
Iznadprosječna toplina i promjenljivo vrijeme za mnoge će biti najvažnije meteorološke odlike većeg dijela sljedeće sedmice. Povremene mjestimične kiše biće uglavnom na Jadranu i područjima uz njega, ponajviše u ponedjeljak i četvrtak, te za vikend, za kada se prognozira pad temperature.
Ponedjeljak:
Umjereno do potpuno oblačno, tokom dana uslovi za mjestimično slabu kišu, uglavnom u južnim predjelima.
Ujutru, na sjeveru, po kotlinama magla. Vjetar slab do umjeren, promjenljivog smjera.
Jutarnja temperatura vazduha -3 do 10, najviša dnevna 4 do 16 stepeni.
Utorak:
U južnim i centralnim predjelima promjenljivo oblačno, tokom drugog dijela dana sa dužim sunčanim intervalima. Na sjeveru, umjereno do potpuno oblačno, u popodnevnim satima i tokom noći ponegdje uslovi za slabe padavine, a ujutru po kotlinama moguća magla.
Vjetar slab do umjeren, promjenljivog smjera, u popodnevnim satima u skretanju na sjeverni i sjeveroistočni, tokom noći mjestimično umjeren do jak.
Jutarnja temperatura vazduha 0 do 10, najviša dnevna 5 do 17 stepeni.
Zvonici su kao ruke, kako kažu stihovi pjesme, i zovu na vjenčanja i putovanja. Uistinu, kao rijetko koji drugi spomenici ljudskih ruku, zvonici spajaju glazbu zvona i težnju k nebu, označavajući nastojanja malih dalmatinskih sredina da iskažu svoju vjeru i čežnju k savršenstvu duha. Bokeški kampanjeli ostali su svjedocima težnje bokeljskih pomoraca da oblikuju i oplemene stiješnjeni krajobraz Boke vertikalama svojih silueta.
Kada su se Peraštani vraćali svojem domu kroz tjesnac Verige, prvi bi im pogled pao na zvonik župne crkve sv. Nikole, usađen podno surih brda u grozd peraških palaceta i čardaka.
Zvonik, po bokeški kampanjio, bio je mjesto koje je obilježavalo život Perasta, od slavljenja do smrti. Povod njegovoj izgradnji bila je pobjeda u Lepantskom boju (7. oktobra 1571.), o kojoj smo pisali već više puta. U toj presudnoj bitci za opstanak kršćana sudjelovalo je 15 Peraštana, od kojih su sedmorica poginula. Peraštani su u toj prigodi za nagradu od saveznika (Svete lige) tražili da se oslobodi Herceg Novi. U njegovom konačnom oslobađanju (1687.) sudjelovalo je 360 peraških boraca i 16 njihovih brodova.
Perast
Nakon toga događaja Peraštani su odlučili podići novi zvonik uz župnu crkvu sv. Nikole. Nacrt za zvonik izradio je mletački arhitekt Giuseppe Beati, a radove je izvodio graditelj Ivan Krstitelj Škarpa iz Staroga Grada, koji je sa svojim sinovima gradio i župnu crkvu u svojemu rodnome mjestu, a radio je i na otoku Visu. Peraštanski zvonik izrađen je od korčulanskog kamena kojega su peraštanski pomorci dovozili na svojim brodovima.
Svojom neobičnom visinom i uspjelim razmjerima zatvorenoga donjeg i otvorenoga gornjeg dijela, te svojim položajem u odnosu na grad Perast i okolni krajolik, taj zvonik zauzima jedinstveno mjesto među dalmatinskim baroknim zvonicima. Uz njega se započela graditi i nova barokna crkva, od koje je podignuta samo velika apsida, a od te neizgrađene crkve i danas je sačuvan drveni model mletačkog arhitekta Giuseppea Beatija. Velika barokna crkva trebala je imati i kupolu na križištu poput crkve Male Gospe na Prčanju, koju je 1789. projektirao mletački arhitekt Bernardino Macaruzzi. Za gradnju zvonika potrošeno je 50.000 dukata. Potpomagali su je crkovinarstvo sv. Nikole, pomorci i Plemenita općina peraška (stoga se na zvoniku nalazi općinski grb isklesan u korčulanskim radionicama), a za gradnju su se ubirale i porezne pristojbe. Kako stoji na natpisu, Peraštani su 1691. podigli zvonik na slavu Bogu, ukras crkve sv. Nikole te kao “vječni trofej trijumfirajućoj kršćanskoj Republici”. S visokom piramidom kupole zvonik je visok 55 metara. Na njemu su više puta izvođeni popravci (1837. 1842. 1912. i 1988.). U zvoniku su tri zvona, nabavljena u talijanskim radionicama. Veliko zvono dar je nadbiskupa Andrije Zmajevića iz 1713. godine, srednje zvono je iz 1797., a malo zvono iz 1797. oduzele su austro-ugarske vlasti pri kraju Prvoga svjetskog rata. Sadašnje malo zvono potječe iz ljevaonice Jakova Cukrova u Splitu i nabavljeno je 1926. godine.
U zalivu Boke nalaze se brojni zvonici. Tako se u susjednome mjestu Ljutoj diže zdepasti zvonik sv. Petra, no zato se uz župnu crkvu sv. Eustahija u Dobroti, djelu mletačkoga vojnog inženjera Bartola Riviere, koji je prethodno radio na katedrali sv. Marka u Makarskoj, diže vitak zvonik. Staru crkvu sv. Eustahija gradio je domaći graditelj Petar Skoko, a gradnju nove vodio je korčulanski graditelj Marko Jeričević Labud.
Sveti Eustahije Dobrota
Zvonik uz crkvu sv. Eustahija počeo se graditi kada je kapetan Petar Tripov Ivanović 1795. oporukom ostavio novac za njegovu gradnju. Crkvena uprava je 13. listopada 1805. s graditeljem Nikolom i njegovim sinom Spasom Foreti- ćem sklopila ugovor o gradnji, dopremi i obradbi kamena s Korčule. Trošak obradbe i nabave kamena za zvonik iznosio je 2200 talira. On se poslije dugih priprema počeo graditi 1824., kako stoji na natpisu: “Bogu dobrom i velikom ovaj zvonik je dobronaklonošću dobročinitelja započet dana 17. septembra godine Gospodnje 1824.” No ni tada zvonik nije bio gotov zbog ekonomske krize, pa je tek po drugoj oporuci od 15.000 fiorina Petra Lukova Tripkovića 1886. godine gradnja nastavljena prema na¬crtu inženjera Milana Karlovca. Zvonik je konačno dovršen 1903., na visini od 35,5 metara, i od tada svojom elegantnom siluetom dominira bokeljskim krajobrazom. Na žalost, bio je oštećen u potresu 1979.
Dobrota Sveti Matija foto Z.N
Treći zvonik koji se poput niza diže na obali Boke je onaj uz župnu crkvu sv. Matije u Dobroti, koja je završena početkom XVIII. stoljeća. Novac za njegovu gradnju dao je kapetan Pavao Kamenarović, a to potvrđuje npis iz 1784. godine iznad ulaznih vrata zvonika. Zvonik je četvrtaste osnove, a rastvara se ložom ispod piramidalne kupole s koje puca pogled sve do Veriga. U njemu se nalaze dva zvona koja je 1831. izlio poznati ljevač zvona iz Basana Giovanni Colbachini, a treće je zvono 1925. nabavio kapetan Bogdan Tripković.
„Činjenica da su tri od pet priznanja na 14. dodjeli godišnjih nagrada u turizmu Wild Beauty Award otišle zapravo u Tivat, za najbolje hotele i restorane u zemlji, potvrđuje da smo postigli odličan rezultat u razvoju opštine kao turističkog brenda“, ocijenio je predsjednik Opštine Tivat, dr Siniša Kusovac.
Na dodjeli WBA, nagrade za najbolji hotel, za najbolji mali hotel i najbolji restoran otišle su u Tivat, i to hotelima The Chedi Luštica Bay i La Roche i restoranu Murano u hotelu Regent.
„Prepoznavanje razvojnih šansi, dinamična reforma lokalne zajednice te stvaranje neophodnih preduslova za ekonomski prosperitet postavio je Tivat na mjesto lidera ekonomskog razvoja u Crnoj Gori. Takvim pristupom i odgovornom investicionom politikom, Tivat je obezbijedio interesovanje velikih investitora, danas naših partnera zahvaljujući kojima smo i na mapi prestižnih turističkih destinacija Mediterana“, kazao je Kusovac.
U Tivtu se razvijaju veliki investicioni projekti ukupno vrijedni više od dvije milijarde eura. Kroz projekat Porto Montenegro, Tivat je postao jedini grad na svijetu koji ima platinum marinu sa pet zvjezdica. Luštica Bay, kao projekat izgradnje integrisane turističke destinacije na oko sedam miliona metara kvadratnih na tivatskom dijelu poluostrva Luštica, vrijedna više od 1,1 milijardu eura, jedan je od najvećih u ovom dijelu Evrope.
Festival KotorArt je dobio prestižnu nagradu “Wild Beauty Award” za najbolju manifestaciju u 2018. godini.
Nagradu, pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, dodjeljuje nacionalna Turistička organizacija pojedincima i organizacijama za izuzetan doprinos unapređenju kvaliteta turističke ponude u 2018. godini.
“Zahvalan sam žiriju na dodijeli ove prestižne nagrade i ona za KotorArt predstavlja potvrdu dosadašnjeg rada, veliku čast i još veću motivaciju. Okolnost da i 2018. ova nagrada odlazi u Kotor, potvrđuje da naši kulturni poslenici realizuju zaista visoko kvalitetne kulturne sadržaje kako u pogledu njegovanja i unaprijeđenja naše baštine i promocije domaćih umjetničkih snaga, tako i u promovisanju najvećih zvijezda svjetske scene, sa kojima se Crna Gora s razlogom ponosi. Kao što sam i ranije kazao, KotorArt predstavlja svijetao primjer festivala koji je turistički atraktivan, tematski aktuelan, društveno odgovoran i umjetnički beskompromisan i besprijekoran”, izjavio je Ratimir Martinović, direktor festivala.
Odluku o kategorijama i nagrađenima donio je žiri za dodjelu “Wild Beauty Award 2018”, kojim je predsjedavao Damir Davidović, državni sekretar Ministarstva održivog razvoja i turizma, a članovi su bili: Željka Radak Kukavičić, direktorica NTOCG, Ćazim Hodžić, direktor Direktorata za razvoj turističke destinacije i turističku infrastrukturu u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, profesor dr Ivo Županović, profesor gitare Srđan Bulatović, profesor kulinarstva Milan Bukarica, Svetlana Popović Vujotić, novinarka RTCG i Sanja Golubović, urednica i novinarka.
