Parabrod Boka

1 od 11

„Kormilo nalijevo 15, hidroplani na pliće, punom snagom napred! Digni brod na periskopsku dubinu!“- odsječnim glasom  doviknuo je svojoj posadi za kontrolama u centrali  podmornice U-138, njen komandant, poručnik bojnog broda Volfgang Luth.

Uz zujanje elektromotora koji su pogonili podmornicu, Luth i posada čuli su i jako škripanje i lomljavu u neposrednoj blizini – pouzdan znak da su „skršili kičmu“, odnosno kobilicu velikog britanskog teretnjaka u kojeg su upravo poslali jedan od pet torpeda što su ih imali na raspolaganju.

Mala njemačka podmornicima vješto je manevrisala u skučenom prostoru, bukvalno usred velikog konvoja savezničkih trgovačkih brodova ON-216, što je brzinom od 7 čvorova plovio Atlantikom na oko 50 milja sjeverozapadno od obala Sjeverne Irske. Nakon cjelodnevnog progona mete, višekratnih hitnih zarona radi izbjegavanja protivničkih aviona i patrolnih brodova koji su pratili i štitili konvoj, Luthova podmornica uveče tog 20.septembra 1940. godine, uspjela je da se neopaženo pod vodom, uvuče u konvoj. Vrijeme je bilo idealno za napad – zapadnjak  i more snage 2 Bofora, čisto nebo bez oblaka, a slaba pratnja konvoja što su je sačinjavala dva razarača i jedna korveta, bila je daleko od mjesta na kojem se U-138 prikradala plijenu…

U 21.20 Luth je sa daljine od 460 metara, ispalio torpedo na prvi teretnjak u trećoj od ukupno osam kolona konvoja ON-216. Nakon 28 sekundi, uslijedila je gromoglasna eksplozija od koje se i U-138 pod vodom zatresla – torpedo je pogodio na 20-tak metara od krme velikog britanskog broda-fabrike za preradu ulovljenih kitova „New Sevilla“ od 13.800  tona. Posmatrajući kroz periskop, Luth je sa zadovoljstvom konstatovao da se pogođeni brod zaustavio i da je brzo počeo da tone. Vremena za slavljenje uspjeha nije bilo – podmornica se okrenula lijevo i prišla drugom po redu brodu u četvrtoj koloni konvoja – pred njenim pramcem i drugom napunjenom torpednom cijevi, na samo oko 300 metara udaljenosti, plovio je jugoslovenski teretni brod „Boka“, a na njemu 34 člana posade predvođena kapetanom duge plovidbe Albertom Malikom iz Budve…

Januara 1920. godine u brodogradilištu „Canadian Vickers“ u Montrealu, bilo je svečano – škver je upravo dovršio i vlasniku,  Vladi Kanade, isporučio moderni novi teretnjak od 5.560 tona. Brod dugačak 122 i širok 16 metara što ga je maksimalnom brzinom od 11 čvorova pogonio pouzdani parni stroj trostruke ekspanzije, dobio je ime „Canadian Planter“ i ubrzo je zaplovio svjetskim morima, prevozeći drvo i rudu iz Kanade na razne destinacije širom svijeta, a potom u domovinu dovozeći drugu robu potrebnu kanadskoj privredi. Godine 1928. „Canadian Planter“ je dodijeljen državnoj pomorskoj kompaniji „Canadian National Steamship Ltd“ iz Montreala koja ga je koristila narednih osam goodina, prije nego ga je prodala mješovitoj kanadsko-australijsko-neovozelandskoj kompaniji „MANZ Line“ iz Montreala. Nedugo potom, novi vlasnik prodaje „Canadian Plantera“ maloj brodarskoj kompaniji „Zetska plovidba“ AD Cetinje koja brodu daje novo ime – „Boka“. Bio je to najveći u floti od ukupno 37 brodova kompanije koja je osnovana 1920.u Kotoru pod imenom „Brodarsko društvo Boka“, a naziv je promijenila u „Zetska plovidba“ 1936. kada je vlasnik većine akcija preduzeća, postao tada najbogatiji Crnogorac – Lale N. Zuber sa Cetinja.

Uz putničko-teretni parobrod „Lovćen“ od 2.163 BRT što je održavao tzv. „Balkansku prugu“ od Venecije i Sušaka preko Kotora do Konstance na Crnom moru, „Boka“ je bila jedini prekookeanski parobrod najveće bokeljske brodarske kuće u godinama prije Drugog svjetskog rata, te je plovila širom svijeta. Po izbijanju rata, početkom 1940. „Zetska plovidba“ je radi lakšeg dobijanja posla za taj brod, odlučila da „Boku“ sa jugoslovenske, preregistruje na panamsku zastavu. Za tu je priliku čak u Panami formalno osnovana i nova kompnaija koja je zvanično upravljala brodom – „Cia Centroamericana de Navigacion“, ali je na „Boki“ cijelo to vrijeme ostala većinska naša posada koju su činili najviše bokeljski pomorci. Prvu godinu Drugog svjetskog rata, „Boka“ je prošla sretno, neokrznuta u borbenim dejstvima Britanaca i Njemaca na morima i okeanima.

Dana 19.septembra 1940. iz britanske luke Liverpul isplovio je veliki konvoj trgovačkih brodova ON-216. Među 40 teretnjaka iz Velike Britanije, Grčke, Norveške, Poljske, Holandije i Švedske, što su pod pratnjom britanskih razarača „Vanqusher“ i „Scarborough“ i korvete „Arabis“ krenuli na zapad prema Atlantiku, bio je i bokeljski (panamski) parobrod „Boka“. Sa teretom velškog uglja kojeg je prethodno ukrcala u luci Beri, „Boka“ je u konvoju (skupini trgovačkih brodova pod zaštitom nekoliko ratnih brodova), trebalo da  naredna četiri dana plovi kroz Irsko more i Sjeverni kanal i izađe u Atlantik. Na taj način brodovi bi u za njih  najopasnijem području, najbolje bili zaštičeni od napada njemačkih podmornica koje su vrebale  na prilazima britanskim lukama. Za njemačke podmorničare u toku je bilo prvo od dva tzv. „Sretna razdoblja“ u Drugom svjetskom ratu kada su zbog tehnološke nadmoći i još uvijek nedovoljno dobre organizovanosti i protivpodmorničkih dejstava Britanaca, njihove pdomornice uz relativno male sopstvene gubitke, potapale izuzetno veliki broj trgovačkih brodova što su plovili za Britance. „Boka“ je nakon prolaska kroz najopasnije područje, 23.septembra na sjevernom Atlantiku trebalo da se odvoji od konvoja i sama nastavi na jug prema Africi, odnosno lukama Fritaun u Sijera Leoneu i Takoradi u Gani gdje je naš brod trebao da isporuči teret. Međutim, konvoj OB-216 i „Boka“ u njemu, imali su nesreću da su noći 20. septembra, naiđu na  njemačku podmornicu U-138 koja je patrolirala pred atlantskom obalom Sjeverne Irske. Bila je to prva ratna zadaća 44 metra duge male podmornice Tipa II D od 460 zona, na koju je ona krenula 10.septembra iz Kila. Deset dana su zapovjednik U-138, poručnik bojnog broda Volfgang Luth i njegova posada od 23 čovjeka, bezusupješno krstarili pred obalama Irske, u par navrat za dlaku izbjegavši britanske protivpodmorničke brodove i avione što su patrolirali ovim područjem. Za to su vrijeme u nekoliko navrata  Njemci uočili potencijalne ciljeve – trgovačke brodove, ali nijednom nisu uspjeli da im se približe dovoljno za napad. Sreća im se okrenula na bolje u noći 20.septembra. Tri minuta nakon što je torpedovao „New Sevilla“, pred Luthom se u perfektnoj poziciji za napad, našla „Boka“…

„Kurs neprijatelja 280 stepeni, brzina 7 čvorova, daljina 300 metara! Postavi dubinu na 3 metra.“- brzo je Luth, posmatrajući cilj kroz periskop, svojoj posadi prenio elemente torpednog gađanja. Uz prigušen zvuk komprimovanog vazduha, torpedo je izletio iz cijevi na pramcu U-138 i 19 sekundi nakon lansiranja, uz gromoglasnu eksploziju, zabio se po sredini „Boke“.

„Veoma jaka detonacija. Visok vodeni i stub dima po sredini boka neprijateljskog broda. Pogođeni brod odmah je počeo da tone krmom. Izgled pogođenog broda: teretnjak, vjerovatno pet štiva, dva jarbola, okomit pramac i normalna krma. Procjena veličine mete: oko 7.000 tona.“- zapisao je Luth u Dnevniku komandanta U-138. Njemački podmorničar nije imao vremena pratiti dalju agoniju „Boke“ jer se već okretao prema sledećem cillju kojeg je takođe uspješno pogodio – treća njegova žrtva te večeri bio je britanski putnički brod „City of Simla“ od 10.140 tona kojeg je Luth na dno Atlantika poslao samo nekoliko minuta nakon što je torpedovao „Boku“.

Smrtno pogođena, „Boka“ se zaustavila, u strojarnici je izbio manji požar, a teške povrede zadobio je vođa mašine, Gojko Vukasović iz Morinja.

„Nakon što je torpedovan brod u našoj blizini, dobili smo naredbu da ispustimo paru iz kotlova. Nije prošlo ni nekoliko minuta, kada je uz naš desni bok odjeknula strahovita eksplozija koja je uzdrmala čitav brod. Silina detonacije oborila me je s nogu i bacila na cijevi u mašinskom prostoru. Udario sam u nešto glavom i izgubio svijest.“- ispričao je kasnije Vukasović svojoj porodici.

Dok je voda nadirala u trup, posada se borila da spase i teško povrijeđenog ložača, Rumuna Sestu Maruleskua, u čemu su i uspjeli i evakuisali ga sa broda. Njemu na žalost, ipak nije bilo pomoći pa je rumunski pomorac preminuo od zadobijenih povreda, nekoliko sati kasnije na britanskoj korveti „Arabis“ koja je pohitala da spašava i iz mora izvlači brodolomce sa „Boke“. U torpedovanju broda poginuo je i konobar Ante Veršić iz Vinjerca u Hrvatskoj i pet mornara – dva Grka, te po jedan Belgijanac, Argentinac i Portugalac. Stradao je i zapovjednik broda, kapetan duge plovidbe Albert Malik iz Budve koji je život izgubio prilikom evakuacije sa „Boke“ što je tonula u Atlantiku, oko 52 milje sjeverozapadno od ostrva Retlin u Sjevernoj Irskoj.

„Ne znam koliko je vremena došlo kad sam došao svijesti. Oko mene je bila potpuna tama jer je nestalo struje. Opipao sam čelo i osjetio krv na rukama. Krenuo sam polako, prema sjećanju i slaboj svjetlosti što je dopirala sa palube, da izađem iz strojarnice i uputim se na palubu čamaca za spasavanje, onako kako je bio moj raspored za slučaj napuštanja broda. Uspio sam nekako da se tamo probijem ali kada sam došao do mjesta na kojem je trebao biti čamac za spašavanje u kojem je bio moj raspored, nisam tamo našao ništa.“- ide dalje ispovjest vođe stroja Gojka Vukasovića o posljednjim minutima „Boke“. Njegove kolege, smatrajući da je Gojko poginuo u strojarnici, već su bile spustile čamac u more. Ipak, u opštoj zbrci taj čamac se razbio o bok broda i svi koji su bili u njemu su popadali u more i utopili se. Igrom slučaja, Gojko koji je za to vrijeme u nesvjesti ležao u utrobi tonućeg broda, tako je izbjegao sigurnu smrt.

„Vidjevši da na toj strani nikog nema, krenuo sam na drugi bok broda gdje je bio preostali čamac za spašavanje. Međutim, i on se već bio otisnuo ali sam imao sreću da me neko od drugova koji su bili u čamcu na nekoliko desetina metara od broda, u odsjaju plamena na palubi „Boke“, primijeti dok sam im mahao rukama i pokušavao da ih dozovem. Vratili su se nazad, a ja sam se do čamca spustio niz konope što su visili sa soha do mora.“- ispričao je Gojko Vukasović, posljednji živi čovjek koji je otišao sa tonuće „Boke“.

Od 34 člana posade broda, spasilo se njih 26, među kojima i teško povrijeđeni vođa stroja  Vukasović. Njemu je pomoć ukazala na „Arabisu“ koji je preživjele pomorce sa „Boke“ iskrcao par dana kasnije u luci Londonderi u Sjevernoj Irskoj.

Čovjek koji je u noći 20.septembra 1940. potopio tada najveći bokeljski trgovački brod, teretnjak „Boka“ – poručnik bojnog broda Volfgang Luth, imao je tih dana neobičnu sreću. Nakon što je za samo desetak minuta torpedovao tri protivnilka broda, Luth je u ranim jutarnjim satima 21.septembra potopio i četvrti brod – britanski teretnjak „Empire Adventure“ od 5.145 BRT. Utrošenih torpeda, Luth je pramac U-138 okrenuo ka kući. Uputio se prema njemačkoj podmorničkoj bazi u Lorienu u okupiranoj Francuskoj, a samo par sati prije nego što je U-138 tamo stigla, Lutha je opet obilato „pomazila“ sreća jer su promašila sva četiri torpeda koje je na njegovu podmornicu što je plovila na površini Biskajskog zaliva, iz zasjede ispalila britanska podmornica „Tribune“.

Volfgang Luth je preživio je Drugi svjetski rat, doguravši u njemu do čina kapetana bojnog broda i do drugog mjesta na listi najboljih po učinku podmorničara Trećeg Rajha. Luth je ukupno tokom skoro šest ratnih godina imao 15 patrola  na kojima je potopio 46 savezničkih trgovačkih brodova sa ukupno 225.204 bruto-tone, te oštetio dva broda sa ukupno 17.343 tone. Luth je uspio da potopi i francusku podmornicu „Doris“, a za svoja dostignuća tokom komandovanja sa ukupno šest njemačkih podmornica, ovaj veoma sposoban i snalažljiv oficir odlikovan je nizom visokih odlikovanja, među kojima i najvećim priznajem Trećeg Rajha za ratne zasluge – Viteškim krstom sa Hrastovim lišćem, Ukrštenim mačevima i Dijamantima.

Luth je ostao zabilježen u istoriji i kao komandant podmornice U-181 koja je od marta do okrobra 1943.napravila drugo po dužini trajanja najveće krstranje od sviju njemačkih podmornica u Drugom svjetskom ratu. U-181 i Luth su na moru u vodama oko Afrike i Indijskog okeana u veoma teškim uslovima,  ostali čak 206 dana, tokom kojih su potopili 10 neprijateljskih brodova sa ukupno preko 45,3 hiljade tona deplasmana. Sreća je kapetana bojnog broda Volfganga  Lutha, ironično, napustila četiri dana nakon potpisivanja primirja – u noći 13.maja 1945. Lutha je zbog neposrazuma prilikom davanja lozinke, ustrijelio i na licu mjesta ubio njemački stražar koji je obezbjeđivao objekte Vojnopomorske akademije njemačke Mornarice u Flensburgu. Stražar je, nakon što od osobe koja mu je prilazila u noći nije dobio propisanu odjavu na lozinku, nasumice ispalio jedan metak u tamu prema čovjeku kojeg u tom momentu nije ni vidio, ali je pogodio Lutha u glavu i na mjestu ga ubio.

„Zetska plovidba“ kojoj je pripadala potopljena „Boka“, ni sama nije preživjela Drugi svjetski rat. Do 1945. ova tada najveća privatna brodarska kompanija na tlu današnje Crne Gore izgubila veći dio svoje flote jer je ratni vihor odnio im je čak 15 brodova. Ostaci flote kompanije Lala N. Zubera nakon rata, nacionalizovani su od strane nove jugoslovenske socijalističke vlasti i podijeljeni državnim brodarskim kompanijama širom istočnog Jadrana.

Vođa stroja Gojko Vukasović nedugo pošto je preživio torpedovanje „Boke“ ukrcao se na drugi trgovački brod. Opet je imao sreću da  u londonskoj luci u kojoj je taj brod iskrcavao teret, bez posljedica prođe kroz jedno od najžešćih bombardovanja Londona od strane njemačkih aviona tokom  čuvene vazdušne Bitke za Britaniju. Sreća je bokeškog makinistu pratila i par godina kansije, kada je Vukasović živu glavu izvukao i sa trećeg broda na kojem je plovio, a koji je pod avionskim bombama, potonuo u splitskoj luci. Poslije rata Gojko je odlučio da mu je dosta izazovanja sudbine na moru. Skrasio se uz porodicu u zavičaju u Morinju i posvetio manje stresnim poslovima, pa je tako penziju dočekao kao ložač u kotlarnici Specijalne bolnice „Vaso Ćuković“ u Risnu. Posljednji čovjek koji je živ sišao sa najvećeg bokeljkog trgovačkog broda uništenog u Drugom svjetskom ratu, vođa stroja parobroda „Boka“ Gojko Vukasović, umro je 1985., u 80-toj godini života.