U Pomorskom muzej u u Kotoru u utorak 7. novembra sa početkom u 19 sati biće otvorena izložba “Brodske knjige – dokumenta pomorske baštine” iz fundusa te ustanove.
Izložbu će otvoriti kapetan duge plovidbe Neđeljko Radulović,a govoriće i direktor Pomorskog muzeja Andro Radulovuć i bibliotekar Slavko Dabinović.
U muzičkom dijelu programa nastupiće sastav “Škuribanda”.
Predlažem vam jedan mali đir po kotorskim crkvama, ali ne da điramo kao turisti neznalice već kao Kotorani koji već znaju osnovne stvari o Kotoru I crkvama pa da malo upotpunimo ono što već znamo. Samo kao potsjetnik, Kotor je sa svojom neposrednom okolinom, od XII stoljeća do danas imao 50 crkava i samostana, od kojih je danas u gradu sačuvano njih 13.Kad ulazite u crkve, ne zaboravite reći da ste Kotorani, u protivnom će vam naplatiti jedan ili dva eura.
Krenimo od sv. Marije Koleđate, možda niste znali da se ispod crkve nalaze temelji provobitne kotorske trobrodne katedrale iz VI stoljeća posvećene sv. Juraju koji je bio patron Kotora prije dolaska moći sv. Tripuna.Kako uđete u crkvu odmah pogledajte gore i obratite pažnju na lijepi svod i lukove oivičene crvenim kamenom, a zatim spustite pogled desno i iza sebe, vidjećete freske nastale početkom XIV stoljeća, vjerovatno rad grčkih majstora, a predstavljaju najmonumentalnije fresko-slikarstvo na području Boke Kotorske.
Pođite zatim napred do skalina, sagnite se ispod konopa i uđite u prostoriju sa lijeve strane i tamo će vam se odjednom ukazati, pred vašim vlastitim očima, VI stoljeće u Kotoru, krstionica nekadašnje katedralne crkve Sv. Juraja, izrađene od 4 kamena bloka sa bazenčićem u sredini, iznad kojih je bila kruna bunara za polivanje onih koji su se pokrštavali. Divan osjećaj, možda neko od nas potiče od pretka koji se baš ovdje krstio, prije 1500 godina.
Kada izađete, obratite pažnju na karakterističan stil gradnje zidova u romaničkom Kotoru, od redova sivog i ružičastog kamena,kao i na monumentalna ulazna vrata u bronzi sa reljefom, životopisom bl. Ozane, rad kotorskog slikara I skulptora Vaska Lipovca.Treba napomenuti da se u crkvi čuvaju zemni ostaci bl. Ozane Kotorske, zato se ckva u narodu zove i bl. Ozana.Nadamo se da će je proglasiti sveticom.
Dolazimo do pjace od sv. Luke, prelijepa pjaca jedna od najsugestivnijih u Kotoru. Tu je, sa lijeve strane biser, crkva sv. Luke, iz 1195 godne zidana u romaničkom stilu, katolička crkva koja je u XVII stoljeću predata na upoterbu pravoslavcima i sve do dolaska Francuza imala je dva oltara, katolički i pravoslavni. Pogledjte unutra prelijepi ikonostas djelo daskala Dimitrija. Uz crkvu ide i anegdota vezana za popa Milenka koji je savjetovao da u crkvu ne unose ženu koja se onesvijetila na pjaci jer je unutra pakao, naravno misleći na vrućinu.
Sa desne strane je crkva sv. Nikole, sagrađena 1909 godine, na mjestu srušene dominikanske crkve sv. Nikole iz 1540 godine.
Malo niže je crkva sv. Klare ili sv. Antuna Padovanskog. Obavezno uđite u crkvu i divite se drvenom plafonu i raskošnom baroknom oltaru, djelu Franćeska Kabjanke sa početka XVIII stoljeća, imate utisak da je napravljen od robe a ne od mermera.Upalite i svijeću za vaše mrtve i žive bez obzira koje ste vjere.Obavezno otvorite vrata sa lijeve strane i pogledajte divno dvorište samostana sa počulom i najvećim fikusom koji sam vidio u životu. Pozvonite i časnama, možda će vas pustiti u njihov prelijepi vrt sa ostacima crkve sv. Bartolomeja.
Idemo dalje, prolazimo pored crkve sv. Duha u kojoj se nalazi koncertna sala muzičke škole i dolazimo do Pjace od kina, do crkve sv.Mihovila.U crkvi pogledajte ostatke prvobitne ranoromaničke crkve iz IX stoljeća, mnogo veće od sadašnje crkve i na zidovima ostatke zidnog slikarstva koje se pripisuje najznačajnijem kotorskom slikaru iz doba gotike, Lovru Marinovom Dobričeviću, a tu je i izložba kamene plastike, gradski lapidarij.Obratite pažnju da je pod starije crkve iz IX stoljeća niži od sadašnjeg za više od metar.Postoje indicije da se ispod ovog poda nalazi još jedan stariji sloj, možda će se jednog dana nastaviti istraživanja.
Na Pjaci od kina je naravno i kotorsko kino smješteno u bivšoj crkvi Gospe od Anđela, dok se biblioteka nalazi u bivšem franjevačkom ženskom samostanu.Na sred pjace je, možemo slobodno reći, sveto drvo topole posađeno prije 350 godina, odmah nakon zemljotresa 1667. godine u dvorištu nekadašnjeg samostana.
Vraćamo se nazad i prolazimo kaletom između kuće Makin i vrta Muzeja i dolazimo do crkve sv. Ane, prelijepe crkvice sa kraja XIII stoljeća,koja je ranije bila posvećena sv.Martinu, zaštitniku mesara. Prvo što će vam pasti u oko je sličnost sa crkvom s. Luke, a ako bolje pogledate fasadu vidjećete da je bila pokrivena freskama od kojih je ostao ulomak sa prikazom sv. Kristoforosa, džina koji je prenio Krista preko rijeke, savremenika i brata po mukama našeg sv. Tripuna jer je i on bio pogubljen kao kršćanin od strane rimskog cara Decija.
Nastavljamo pravo gore ka Sanđovaniju pa na desno i evo nas ispred crkve sv.Josipa (blizu zatvora), crkvi izuzetnoj po tome jer je izgrađena nad crkvicom koja je vjerovatno bila posvećena sv. Mariji Magdaleni.Interesantno je da je zid crkve uz skalu koja vodi u crkvu pripadao samostanu koji je srušen kada se zidao zatvor tako da su prozori na tom zidu ostali okrenuti prema unutrašnjosti crkve.Jedva čekamo da se vrati bogati oltar od bijelog kararskog mermera, takođe rad Franceska Kabjanke.Treba napomenuti da se u zvoniku sv. Josipa nalazi najstarije zvono u Kotoru izliveno u Veneciji 1461 godine, preneseno sa starog samostana sv. Franja kod Gurdića, zadužbine kraljice Jelene Anžujske.
Malo dalje, dolazimo do crkve sv.Pavla koja poslije rekonstrukcije služi kao kongresna i izložbena dvorana.Divan prostor, u kome se, ispod stakla na podu mogu vidjeti temelji prvobitne crkve, a u niši sa lijeve strane i ćelija u kojoj je boravila bl. Ozana.Zaustavite se na čas ispred crkve pa pogledajte fasadu.Vidjećete ono što inače krasi Kotor u svakom pogledu, a to je suživot, u ovom slučaju suživot i slojevitost raznih arhitektonskoh stilova.Sa desne strane fasade vidjećete romanički prozor, biforu, a ispod nje takodje romanička vrata sa lunetom.Gore, po sredini i lijevo vidjećete kasnogotičke prozore, a dole, po sredini, ulazna vrata u baroknom stilu.Kad tome dodamo prelijepa romanička vrata ulaza u nekadašnji samostan, imamo ispisanu skoro cijelu istoriju arhitekture na jednom zidu.
Stigli smo konačno i do katedrale sv. Tripuna koja je povodom slavljenja 1200 godina od donošenja moći sv. Tripuna u Kotor, od strane pape Benedikta XVI podignuta u rang “male papske bazilike”.Kada uđete u katedralu, pođite prema oltaru i pdignite glavu.Vidjećete oslikane podužne lukove između glavnih stubova, sa predstavama 12 svetiteljskih figura u parovima, dva sveca i deset svetica-mučenica.U zapadnom traveju (zasvedenom polju) predstavljeni su sv.Ambrozije i sv.Augustin, sv. Margareta i sv.Katarina, sv. Marija Magdalena I sv. Marta.U zapadnom traveju predstavljene su sv. Agata i sv.Tekla, sv.Lucija i sv. Klara te sv.Veneranda i sv. Anaztazija.
Sa desne strane ulaza je i sarkofag Andreacija, ktitora prvobitne crkve sv. Tripuna iz 809 godine.
Ne spuštajte pogled i divite se prozorima, triforama između glavnog i bočnih brodova koje je rekonstruirao naš protomajstor Miro Franović, a zatim, pođite napred kroz lijevi brod, popnite se u oltarski prostor i udjite u prostoriju sa lijeve strane.Vidjećete u mermernom podu označene konture prvobitne crkve-martirija sv. Tripuna iz 809 godine koja se proteže i na ulicu izmedju katedrale i biskupije gdje je takodje označena u pločniku.Temelji prvobitne crkve koje je srušena kada se zidala katedrala, nalaze se na oko 2 m ispod pločnika.Vratite se i pogledajte i divne, rekonstruisane, romaničke petolisne, polihromatske (višebojne) stubove koji nose moćna rebra svodova, svaki list stuba nosi po jedno rebro.O ciboriju iz XIV stoljeća i srebrnoj oltarskoj pali koja je predstavljala Jugoslaviju na svjetskoj izložbi u Parizu 1966 godine sve je odavno rečeno.
Kada se penjete skalinima prema sakristijii, dotaknite sa desne strane originalni zid iz XII stoljeća, sasvim sigurno ćete se povezati sa otiskom ruke majstora koji je zidao ovaj zid prije 850 godina.Popnite se prvo do sakristije gdje se čuva najveće blago grada Kotora, relikvije sv. Tripuna, pa onda na bočne galerije, pogledajte bogatu izložbu crkvenog relikvijara, izađite na taracu, pogledajte pjacu ispod sebe i budite na trenutak mali admiral odrecitujte Lode ili kao papa odrecitujte svoj Urbi et Orbi.
Zbog čega je pjaca sv. Tripuna još značajna? Pa zato što sam na njoj ja odrastao! Šalim se naravno, o pjacama ćemo drugi put.
Sa pjace podignite pogled i između dva kampanjula vidjećete našu Madudinu, crkvu Gospe od zdravlja ili Gospe od počivala jer do crkve ima 520 skalina pa do nje više idu oni koji mogu nego oni koji žele.U crkvi pogledajte lijepi oltar, rad italijanskog skulptora Bernarda Tabaka izrađen oko 1700 godine.Ako ste se već popeli i ako vam je ostalo snage, popnite se uz slijedećih 900 skalina do tvrđave i pogledajte ostatke crkve San Giovanni po kojoj su kotorski bedemi dobili ime.
Sa tvrđave se onda spustimo stranom prema Gurdiću.Od Gurdića krenemo napred i ispod velikog volta, sa lijeve strane, vidjećete lijepi gotički zid sa zazidanim vratima i polulunetom najvjerovatnije srušene crkve sv. Marije od mosta (Gurdića) čiji opat je bio fra Vita, mali brat iz Kotora, graditelj visokih Dečana.Malo napred je i crkva sv, Franja.Crkva je u završnoj fazi rekonstrukcije, divan prostor u koji će se prenijeti jedna od najznačajnijih franjevačkih biblioteka na Jadranu tako da će biti dostupna za razgledanje i proučavanje.Možda niste znali da su na mjestu Centra za kulturu bile dvije crkve, crkva sv. Marka i sv. Ivana od Portele i da je na Pjaci Škaljarskoj nekada bila crkva sv. Jeronima.
Na kraju, već umorni od ovolikog đira, vraćamo se do Vardara na kavicu.Prolazeći pored palaca Bizanti, svratimo na čas u dvorište palaca i pogledajmo sa desne strane ostatak gotičkog zida sa okulusom crkve sv. Nikole od mornara iz XIV stoljeća, dok drugu stranu zida crkve možemo vidjeti u kafiću Ćezare. I taman smo sjeli ispred Vardara i opustili se, kad tamo ispod stolica i stolova pogled padne na konture još jedne crkve, ocrtane u podu kamenom druge boje, crkve sv Jakova od Lođe, kasnije nazvane sv.Roko.
Nikad kraja iznenađenjima u Kotoru.
/Aleksandar Saša Dender/
Novi filmovi i kinu Cadmus Cineplex Budva.
MATILDA
U sumrak carske Rusije rodila se jedna od ljubavi koje mijenjaju svijet.
Primabalerina Boljšoj teatra Matilda Kšesinskaja i posljednji ruski car
Nikolaj Aleksandrovič, iliti Nikolaj Drugi, u vrtlogu strasti,
umjetnosti i zabranjene ljubavi stvorili su legendu koja prevazilazi sve
granice vremena i prostora. Izbor srca uvijek je ispravan, ali smije li
se njime voditi i vladar imperije na koljenima. Da li je moguća ljubav
plemića plave krvi i obične plesačice? “Matilda” je kontroverzna
istorijska saga, zasnovana na istinitoj priči. Ovo je priča o naličju
ruskog carskog dvora, posljednjim danima najveće moderne svjetske
imperije, ali i o baletu, stvaranju čuvenog Boljšoj teatra i ljubavi
koja nikada ne umire.
SLAGALICA STRAVE 8
Osmi film u franšizi “Slagalica strave” pod nazivom “Jigsaw” donosi
poznatu priču i još poznatijeg ubicu. Tijela se počinju pojavljivati po
gradu, i svako od njih je suočeno s jedinstveno ružnom smrću. Dok se
istraga odvija, dokazi upućuju na jednog čovjeka: Džona Kramera. Kako je
to moguće? Čovjek poznat kao Džigsou je mrtav više od decenije.
TOR: RAGNAROK
U Marvelovom filmu „Tor – Ragnarok“, Tor je zarobljen s druge strane
svemira bez svog moćnog malja i nalazi se u trci s vremenom da se vrati
u Asgard i zaustavi Ragnarok – uništenje njegove domovine i kraj
asgardijanske civilizacije – od strane svemoćne nove prijetnje,
nemilosrdne Hele. Ali prvo mora da preživi gladijatorsko takmičenje koje
će ga suočiti s bivšim saveznikom i kolegom Osvetnikom – nevjerovatnim
Hulkom.
TRAGOVI U SNIJEGU
Radnja filma se vrti oko silovane i ubijene tinejdžerke u indijanski
rezervatu u Vjomingu. Kada Kori Lambert otkrije tijelo u divljini Vind
River Indijan rezervata, FBI šalje svog agenta Džejn Baner kako bi
istražila ubistvo. Budući da ona nije spremna za uslove zime u Vjomingu
ona moli Korija da joj pomogne u istraživanju.
Razgovarati o smrti uz kolačiće, čaj ili kavu čini se neobičnom idejom, a mnogima zvuči i morbidno, jer zašto bi uopšte trebalo razgovarali o smrti, no upravo se to događa u Rijeci, gdje se ljudi, suočeni s vlastitom smrtnošću ili skorom smrti bližnjeg, počinju sastajati u Kafiću smrti.
Kafić smrti nije neko određeno mjesto, on može biti bilo gdje – u stvarnom kafiću, nekom drugom javnom prostoru, knjižnici ili u vlastitom domu, a jedino je zadano dogovoriti vrijeme i mjesto, pripremiti čaj ili kavu i kolačiće i razgovarati o smrti, kaže jedna od pokretačica inicijative Kafića smrti Karmen Lončarek, pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka i profesorica na riječkom Medicinskom fakultetu.
Riječ je zapravo o sastancima čiji je cilj educiranje i pomoć drugima da se upoznaju sa svršetkom života, da im se olakša govoriti o smrti i iznositi svoje stavove, mišljenja i strahove, te ohrabriti da izraze svoje želje za vrijeme nakon smrti.
Koncept Kafića smrti osmislio je 2004. švicarski antropolog Bernard Crettaz i od tada se ideja proširila kao svojevrstan pokret širom svijeta. Danas tako, primjerice, postoje Death cafe u Engleskoj, Cafe Mortel u Francuskoj ili pak Totentanz cafe, odnosno Mrtvački ples, u Njemačkoj, gdje se, kako je zamišljeno, kroz razgovor nastoji umanjiti strah od smrti kako bi ljudi preuzeli kontrolu nad jednim od najvažnijih događaja s kojim se moramo susreti.
Ona riječ na “s”
“Kafići smrti nisu nužno edukativni, nema predavanja i informativnih materijala. Razgovarati o smrti je neugodno, a prije smrti postoji jako puno odluka koje čovjek mora donijeti. Između ostalog, gdje želi umrijeti, da li u svom domu što je često vrlo kompleksno, ili pak u nekoj ustanovi te kako želi da ga pokopaju. U slučaju da ima bolove, koliko želi da mu se daje lijekova za umanjenje boli te želi li to pod svaku cijenu pa i onu da dobar dio vremena bude bez svijesti. Zato smo i nazvali našu seriju tribina “Ona riječ na s”, jer danas se može razgovarati o seksu, ali o smrti ne, smrt je za nas tabu tema današnjice”, kaže Lončarek.
Dosad je, kaže, održano pet tribina, a sa svakom novom posjećenost je rasla. “Smatrali smo uspjehom ako nam se odazove više od 10 sudionika, no počeli smo s 15-ak ljudi, da bi na posljednjoj tribini bilo 60 sudionika”.
Šestu, posljednju tribinu u ciklusu, koja će se održati 16. studenoga u riječkoj Gradskoj vijećnici, nazvali su nultim, a ne prvim Kafićem smrti, jer će sudionicima, sa željom da se ideja Kafića smrti proširi i drugdje u Hrvatskoj, dati praktične upute i podijeliti vodič kako ga organizirati. Vodič će svima zainteresiranima biti dostupan i na internet stranici Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini riječkog Medicinskog fakulteta.
“Zasad se širimo na zapad, jer će na tribini biti liječnik iz mobilnog palijativnog tima u Puli, koji će također dati neke organizacijske savjete te očekujemo da će on tu vrstu znanja sa svojim timom dalje širiti u Istri”.
Na pitanje tko dolazi na tribine Lončarek odgovara: “Ima radoznalaca, ima zalutalih, a većinom su to ljudi koje je neko životno zbivanje ili profesija učinila osjetljivim za pitanja ljudske smrti. Znaju se tu naći i tinejdžeri, premda rijetko, uglavnom učenici srednje medicinske škole. Dolazi dosta umirovljenika te ljudi koji su nekog izgubili ili će nekoga izgubiti zbog smrtonosne bolesti, kao i profesionalci koji rade u zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, pravnici ili jednostavno građani koji rado nešto nauče”.
Kaže kako gotovo na svakoj tribini netko postavi i provokativno pitanje zašto promiču eutanaziju te odgovara kako je eutanazija duboko suprotna ideji palijativne skrbi koju zastupaju te je zabranjena hrvatskim zakonom.
“Bolesnici žele umrijeti samo onda kada palijativa nije dobro odradila svoj posao, a najčešće je to zato što trpe jake bolove. Zato svaki puta tumačimo koliko je važno da se ublaže bolovi i da se prepozna i zadovolji što više bolesnikovih potreba, od zdravstvenih do duhovih i pravnih. Upravo u tom pitanju iščitavam strah od usamljenosti do kraja života i percepciju da je umiranje nešto što svaki pojedinac mora rješavati sam za sebe, bez pomoći drugih”, govori Lončarek.
Kaže kako im je cilj ojačati kapacitet društva da bolje brine za svoje članove koji će uskoro umrijeti, jer nitko ne bi smio umrijeti sam.
“Naš odnos prema smrti još je uvijek definiran medicinom. Smrt je još uvijek prvenstveno medicinski događaj dok je zanemaren aspekt po kojem je umiranje socijalni događaj i odlazak našeg člana iz društva ljudi. Još uvijek mislimo da je palijativna skrb kad nekoga smjestiš u ustanovu. Mi nastojimo da bolesni umiru tamo gdje najviše žele, a to je najčešće njihov dom. Za to je potrebno jako mnogo priprema, da laici koji brinu o njima budu dobro informirani i educirani kako se skrbi o takvom pacijentu, da znaju prepoznati znakove neizbježne nadolazeće smrti te se nositi s tim i umirućem djelotvorno pomagati do samog kraja”, kazala je Lončarek.
U galeriji “Marko K. Gregović” u Spomen domu “Crvena komuna” u Petrovcu (poslovna jedinica JU Muzeji i galerije Budve) posjetioci mogu da pogledaju dokumentarnu izložbu “Kulturni pejzaž budvanskog priobalja”, čiji su autori dipl. ing. arh. Slobodan Bobo Mitrović iz Budve i dipl. arheolog i master menadžer u kulturi, Dušan Medin iz Petrovca.
Izložbu čini devet većih izložbenih panoa sa reprodukcijama dokumentarnih savremenih i starih fotografija, kao i pisane građe (vlasništvo uglavnom privatnih lica, institucija i organizacija), a na svakom panou prikazan je po jedan od devet izabranih lokaliteta šireg budvanskog kulturnog pejzaža: Mogren, crkve u Starom gradu, Citadela, ostrvo Školj, podvodni sprud Tunja, Miločer, Sveti Stefan, ostavi utvrđenja Kastelo i Lazaret u Petrovcu, i ostrva Katič i Sveta Neđelja ispred Petrovca.
Ova izložba bila je dio istoimenog projekta koji je JU Muzeji i galerije Budve, u saradnji sa Ministarstvom kulture Crne Gore, organizovala u okviru “Dana evropske baštine” koji su krajem septembra ove godine po prvi put održani u Budvi, a čija je centralna tema bila – kulturna i prirodna baština. Podsjećamo da je ovogodišnji program “Dana evropske baštine” u realizaciji JU Muzeji i galerije Budve, obuhvatao, pored pomenute izložbe, i niz stručnih predavanja relevantnih arhitekata i istoričara umjetnosti, kao i promociju knjige, što je pobudilo veliko interesovanje domaće i inostrane stručne i šire javnosti, pa se sa zadovoljstvom može konstatovati da je u pitanju jedna od najbolje posjećenijih i najatraktivnjih dokumentarnih izložbi ove javne ustanove tokom 2017. godine.
Izložba “Kulturni pejzaž budvanskog priobalja” se u “Crvenoj komuni” može pogledati do 20. novembra.
Kako je objašnjeno, pri dolasku u Brodotrogir ovaj je tanker bio djelomično opremljen, glavnim pogonskim strojem, pomoćnim motorima i još nekom popratnom opremom.
“Zadatak trogirskih brodograditelja, pored opremanja i završetka gradnje, bio je prilagoditi projekt iz tog vremena i uskladiti ga s današnjim propisima i standardima te ‘pomladiti’ brod,” navodi se u priopćenju.
Primopredajni protokol potpisao je u ime naručitelja Sergey Neklyudov, jedan od direktora krovne kompanije Nevsky Mazut iz Ruske Federacije, a u ime Hrvatske brodogradnje Trogir, direktor Mateo Tramontana.
Brodotrogir u svom brodogradilištu dovršava gradnju drugog tankera Novogradnje 339 iz ove serije za istog naručitelja. Taj je brod također djelomično izgrađen i opremljen u brodogradilištu JSCo “PO Sevmash,” stoji u priopćenju.
U 2018-u sa svojm hitovima uvešće nas regionalno poznati pjevač Gibonni! Naredno veče Tivćane i naše goste zabavljaće Željko Joksimović a drugog januara naša sugrađanka Neda Ukraden.
Novogodišnji i Božićni program će trajati od 25.decembra 2017 – 07. januara 2018!
Betonski okov svake godine sve jače stišće Boku, drastično mijenjajući izgled ovog zaliva, nekada poznatog po skladnom prožimanju prirode i kulturnog pejzaža.
Ne mogu reći da se tu i tamo ne pojavi i neka gradnja, odnosno revitalizacija primjerena tradiciji i ambijentu, ali slaba je to utjeha, malo je toga, ali poenta i nije toliko kakva nam je gradnja, nego koliko nam je preostalo slobodne prirode.
Malo, a od jedne do druge građevinske sezone, još i manje. Tu i tamo se bunimo, ukazujemo, prijavljujemo, ali okov stišće sve jače. Obala je svakako najugroženija. Za svaki metar računa se koliko vrijedi u novcu, koliko stolova i ležaljki tu može da stane.
Prirodna obala polako postaje daleka prošlost. Zato one stare, iskonske spjađe, spjađe za dušu moramo tražiti sve dalje od Boke. Jednu od takvih, rijetkih preostalih, nalazim podno strmenih litica Konavoskih stijena, kod Popovića.
Po tradiciji, posjećujem je samo u hladnijoj polovini godine, kad je njena izolovanost i određena mističnost, najizraženija. Kako se približavam, huk valova se pojačava, a onda, iznenada, sa prvim vidikovcem, otvara se beskrajno morsko plavetnilo, oštro razdijeljeno od gotovo vertikalne litičaste obale. Stijene, primorski borovi, miris smole zagrijane na jesenjem suncu. Ukopana stazica vijuga strmo se spuštajući kroz samu liticu, da bi pred kraj prošla tunelom kroz stijenu.
Tek tu otvara se cijeli prizor sa zastrašujućim hridima podno koje se skriva najljepša konavoska, a usudio bih se reći i južnojadranska spjađa – Pasjača.
Visoko u vrhovima vidim jato pećinskih golubova, uznemirenih dolaskom čovjeka. Duž obale ređaju se klifovi i nepristupačni rtovi i jedini je izuzetak od ove fascinantne, ali surove prirode, ovih stotinjak metara plaže. U zadnjim metrima uz stazu stoje izvađene ribarske barke, mreže, u stijenu ukopane ostave. More, gledajući s visine, djeluje zastrašujuće providno. Naglo dobijajući na dubini, već malo dalje od kopna dobija onu izrazito tamno plavu boju.
Kupanje na ovom mjestu stvara kombinaciju užitka, ali i pritajene jeze. Tek tu posjetilac shvati koliko smo se za nekoliko decenija udaljili od guštanja na obali oblikovanoj prirodom.
Plašim se da će vremenom i ovdje doći „napredak“ i „civilizacija“, ali se i potajno nadam da ćemo na vrijeme uvidjeti da postoji sve veći broj posjetioca Jadrana koji u njemu traže upravo ono što mu mi više ne nudimo: izvornost i izgubljenu jednostavnost nekadašnjeg života!
Ima li šanse da im ponudimo ispunjenje toga sna, makar i kratkotrajno, sna koji njima zasigurno daleko više vrijedi od nakaradnih plažnih barova u stilu Majamija, vazda maćanih plastičnih ležaljki i žurki sa animir-damama u mokrim majicama?
Nemojte mi reći, ostavite me u mojemu snu!
/Željko Starčević/
Inspekcija sugurnosti plobidbe Lučke kapetanije Kotor zabranila je juče izvođenje remontnih radiova na trajktu „Kamenari“ kompanije Pomorski saobraćaj iz Herceg Novog, i pokrenula prekršajni postupak protiv te firme.
Naime, Pomorski saobraćaj je prije dva dana svoj trenutno zvanično neregitstrovani trajekt „Kamenari“ doveo u Lepetane gdje je brod vezan na dijelu tamošnjeg trajektnog pristaništa.
Na palubi broda nalazi se kompresor i dio pneumatskih alata za čekićanje zarđalih djelova brodske palube i konstrukcije, sa kojima su u protekla dva dana nekolicina radnika skidali koroziju i staru boju sa palube, pripremajuči je za farbanje.
Izvođenje obakvih radova inače, prema važećim propisima nije dozvoljeno nigdje osim u brodogradilišnim lukama, zbog čega je po prijavi mještana koji su se žalili na buku i prašinu, Inspekcija sigurnosti plovidbe juče izašla na lice mjesta, napravila zapisnik i foto elaborat i pokrenula prekršajni postupak protiv brodovlasnika kojem će biti naplaćena novčana kazna.
„Kamenari“ je jedan od ukupno šest trajekata u floti Pomorskog saobraćaja, monopolističke kompenije koja održava jedinu trajektnu liniju u državi na rrelaciji Kamenari – Lepetane preko tjesnaca Verige u Boki. Po odluci Savjeta za privatizaciju Vlade Crne Gore, firma Pomorski saobraćaj čiji je većinski vlasnik tada bio Fond penzijskog i invalidskog osiguranja, privatizovana je bez tendera, prodajom državnih akcija na berzi. Kupoprodajni ugovor je potpisan 2004, sa firmom “Pro House” iz Podgorice u vlasništvu predsjedniku DPS i bivšem premijeru Milu Đukanoviću bliskog biznismena Duška Bana. Dobar dio svojih obaveza prema državi u ovoj transakciji, ta firma je platila obveznicama stare devizne štednje. Dvije trećine „Pomorskog saobraćaja“ formalno pripadaju „Pro House-u“, dok je vlasnik ostatka akcija Duškov brat Dejan Ban koji je i izvršni direktor kompanije sa sjedištem u Kamenarima.
Jedna od centralnih tačaka naredne sjednice lokalnog tivatskog parlamenta biće i rješavanje stambenog pitanja lokalnih funkcionera. Izabrali su, za izgradnju stanova, sebi atraktivnu lokaciju: prvu gradsku zonu.
Ne postavljaju svojoj savjesti, ako im je od nje išta ostalo pitanja:
– Koliko u Tivtu živi ljudi koji su tu decenijama ili od rođenja pa nemaju adekvatne uslove stanovanja?
– Zbog čega je u tivatskoj opštini toliko izabranih funkcionera došlo sa strane da im se pod hitno moraju rješavati stambena pitanja, a nisu na svojim radnim mjestima ni godinu?
– Koliko je ljudi koji su na pozicijama mnogo važnijim od funkcionerskih, pa im njihove ustanove nisu riješile stambena pitanja?
– Da li i jednim dijelom svog bića budu svijesni kakvu poruku šalju građanima Tivta?
Bokeški Forum, uslove po kojima se stanovi dodijeljuju smatra izvještačenim. A uslove konkursa tragikomičnim. Zbog toga ćemo uraditi sve što je u našoj moći da ispitamo ko su ti funkcioneri koji su se u međuvremenu odrekli svoje dosadašnje imovine na način da su je otuđili prodajom, ili je prepisali na supružnika, nekog drugog člana porodice ili trećeg lica. I u čije ime se i zbog koga sve ovo radi? Ko to silom na sramotu želi da živi u tivatskom “ˇkrugu dvojke”.
Pozivamo građane da nam u tome pomognu svijesni da je uzalud pozivati odbornike partija na vlasti da ne usvajaju ovakvu odluku. Oni su spremni da glasaju i da se njihovim pretpostavljenim političkim vođama dodijele i čardaci, makar i sami bili podstanari.
Zbog toga, novu zgradu, koja treba da nikne u srcu Tivta, slobodno možemo krstiti nadimkom “Sramotnica”. Ona će biti istinski spomenik vlasti koja se tokom ovih 27 sramnih godina bogatila na račun Boke i Tivta. Kakva zgrada takvi i budući stanari… kaže se u saopšten ju Bokeškog Foruma.
© BokaNews, 2021
