Deset godina imao je Svetko Mihić kada ga je djed Paško u Salima prvi put počeo podučavati o gradnji brodova. Od tada do danas Svetkov život su brodovi. Brodove u čijoj je izgradnji sudjelovao u dvadeset godina rada u brodogradilištu u Piranu ne može ni nabrojati, ali zato se sjeća svakog od dvadeset brodova koje je u životu napravio sam.

Svetko Mihić vjerojatno je najstariji kalafat u zadarskom kraju.

– I najstariji i najmlađi, dodaje on, jer smatra da ljudi kalafatske struke u našoj županiji više i nema.

Djed Paško je iz Sali na četiri godine išao na izučavanje zanata u Betinu na otoku Murteru. Tamo je od starog kalafata, “bačvara” Marka, učio o gradnji drvenih brodova, sve pod jednim uvjetom. Morao se tamo i oženiti, i to ne za bilo koga.

Vratio se sa zanatom i – ženom

– Oženio je kalafatovu kći. I s njom se, mojom nanom, i tetom koja se u Betini rodila, nakon četiri godine vratio u Sali, priča Svetko.

Tamo je proveo život gradeći brodove, a o brodogradnji podučavao sina Šimu, Svetkovog oca. Svetko je odrastao u obitelji s osmero braće i sestara.

– Brodove volim najviše. I sad kad malo radim moram ih svaki dan ići vidjeti, barem ove tu na Branimiru, kaže Svetko koji sa suprugom Jelkom živi na kantunu kuće s pogledom na zadarsku marinu. Sjede u primaćoj sobi i gledaju kroz prozor, ali brodovi koji su tamo na vezu nisu oni koji njega zanimaju.

– Drvo je drvo i to su pravi brodovi. Sad je došla plastika i nitko više ne kupuje drvene brodove. A velika je razlika. Vidite kako drveni brod stoji u moru, on je stabilan i manje mu smetaju valovi i vjetar, plastika nije takva…, ocjenjuje Svetko.

Svetkov je otac iz Sali na poziv otišao u brodogradilište u Piran. Od tamo je i Svetku došao poziv još tamo sredinom pedesetih godina. Godinu poslije, nakon vjenčanja u Salima, s njim je otišla i Jelka, a u deželi su proveli dvadeset godina. Imaju dvije kćeri, Majdu i Nelu.

– Nije mi se baš sviđalo u Sloveniji, drugi je to jezik i narod, ali moralo se raditi.

Obitelj se u Sali vratila 1976. godine. Svetko je zbog problema sa srcem otišao u invalidsku mirovinu, a stambeno pitanje su riješili uz, kako kažu, puno sreće. S jednom su Istrijankom, koja je dotad živjela u Zadru, zamijenili stan koji su oni posjedovali u Sloveniji. Ljubav za brodovima nije prestala, dapače, još je više ojačala povratkom u Zadar, a koliki je njen intenzitet najbolje govori zgoda koju je prepričala Jelka.

– Išli smo u Rovinj s udrugom umirovljenika, šetali smo gradom, kad odjednom – nema Svetka. Tražili smo ga i tražili, od njega i traga. Pojavio se nakon par sati i kad smo ga pitali gdje je bio, rekao je da je išao vidjeti brodove.

Hrastova rebra

Svetkovi brodovi su u Crnoj Gori, Šibeniku, Trogiru, Privlaci, Umagu, Novigradu istarskom… Jedan je i u Zadru, na Punti Bajlo, Svetkov brod kojeg je poklonio unuku Rinaldu. Ljeti je u Salima, zimi u Zadru.

– Nekad nisi mogao svakog naučiti graditi brod, to znači da će ti uzeti kruh sa stola, kaže ovaj 85-godišnji Saljanin s duhom mladića. Ipak, kad bi jedna osoba u njegovom životu to htjela, ne bi se mislio ni sekunde. Unuk Rinaldo je na studiju u Zagrebu.

– E da se hoće on toga uhvatiti, već bi bili u portu i pravili brod, kaže Svetko ozarena lica.

Za veći brod trebalo mu je oko tri mjeseca posla, a za manji, od tri do pet metara, mjesec do mjesec i pol dana.

– Brodovi su različiti kao i ljudi na cesti. Kad bih nekom čovjeku prodavao brod, rekao bih mu – evo, ovo ti je brod, samo ča ne progovori. Svaki dan mu moraš reći ‘dobro jutro’, priča Svetko.
On se godinama bavi i maketarstvom, a u posljednje vrijeme, kako nema narudžbi za nove drvene, bavi se uglavnom popravcima postojećih drvenih brodova.

Iako kaže kako za bodule i dalje vrijedi ona – ako nemaš brod, nemaš ništa, napominje kako od njega nikad nije bilo velikog ribara. Tu i tamo bi s obitelji išao do Kornata ili do Murtera na izlete, u masline ili u posjet rodbini, ali na ribe slabo.

– Nisam imao vremena, morao sam raditi, kaže Svetko. Svog najdražeg broda, devetometrenjaka koji je završio u Šibeniku, i danas se često sjeti.

– Kada ti jedan takav brod ostane u sjećanju, ne možeš ga više zaboraviti. Sanjam ponekad i u snu mi dođe na pamet da sam u tom brodu, kaže Svetko i skuplja prste u velike šake koje su tijekom godina mnoga stabla hrasta pripitomile u rebra, a smreke u oplate brodova.

www.zadarskilist.hr

Bivši britanski policajac Ben Huper planira da uđe u istoriju tako što će preplivati Atlantski okean u punoj dužini od Afrike do Južne Amerike, a na svoj put je, poslje tri godine priprema, krenuo u nedjelju.

Ovaj 38-godišnjak otisnuo se sinoć sa plaže u Dakaru na put od 1.635 nautičkih milja, odnosno nešto više od 3.000 kilometara, od Senegala do Brazila.

“Ovo je posvećeno mojoj ćerci. Dugo sam se spremao”, rekao je Huper, koji je flašu za vodu napunio pijeskom koji želi da sačuva za svoju osmogodišnjakinju.

Hupera će pratiti dva čamca i posada od oko 10 ljudi. On planira da postane prva osoba koja će preplivati okean između dva kontinenta. Prema njegovom planu, sljedeći put će na kopno stati u martu iduće godine.

Huper je kazao da se spremao tri godine i da je pažljivo sakupljao posadu za glavni čamac, na kome će jesti i spavati dok ne bude plivao. On planira da u vodi provede oko osam sati dnevno, bez obzira što je njegova ruta puna ajkula i meduza. On je kazao da je prije oko tri i po godine patio od depresije, ali da je odlučio da promijeni život zbog svoje ćerke.

“Niko nikada nije preplivao okean. Više ljudi je hodalo mjesecom nego što je pokušalo ovo, tako da je mislim da je ovo sada moj poziv. Ako mogu da inspirišem sebe i druge ljude i sakupim novac za dobrotvorne svrhe – zašto da ne?”, rekao je Huper.

Posadu čini i ljekarsko osoblje. Ona je zadužena i da prati kilometražu. Huper je rekao da će u slučaju da mu struje pomognu da dođe do Brazila, plivati uz obalu dok ne dostigne punu kilometražu. Njega čekaju brojni izazovi, kao što su morska fauna, dehidracija, vrijeme i drugo, ali je Huper rekao da ga najviše plaši da iznevjeri svoj tim i svoju ćerku.

Tokom plivanja će slušati muziku pomoću specijalnih slušalica, a na spisku izvođača će biti razne “juro treš” pjesme, Eminem i drugi. On će imati i posebnu opremu koja će mu pomoći da se kamufilira od ajkula, a imaće i opremu za praćenje da bi navijači na internetu mogli da prate njegovo skoro petomjesečno putovanje. “Vidimo se u Brazilu”, bilo je posljednje što je Huper rekao prije nego što otplivao u sumrak.