Lastovke kažu kako su najbolji kapari oni koji rastu iz kamenih fasada starih kuća. Bolji su, sočniji od onih s tla, jer imaju čvrstinu, žilavo korijenje koje vlagu crpi razarajući kamen. I zato ih nitko na kući ne voli gojiti jer polako ruše, grizu, devastiraju. Tužno, ali u gradu Lastovu, otočnoj metropoli, ima ih puno, vise u grozdovima s prekrasnih didovina sa starim fumarima, čiji su vlasnici još davno otišli nekim svojim putima. Najčešće u Australiju.

Eto, i to je bio jedan od motiva koji je Darinku Krnčević iz Hrvaca kod Sinja, već dugo udanu Lastovku, inače prvu ženu na našoj obali što je motar ubacila i na duže sačuvala u staklenci, naveo na akciju. Njezinom agilnošću nastala je Zadruga “Prijatelji Lastova”, sedam ih je samo članova, ali su glas o životu svog otoka pronijeli daleko.

Ekoproizvod

–Tako to ide, ostaneš bez posla, počneš razmišljati i shvatiš kako je Lastovo sa svojim obiljem, zdravom prirodom, ekonamirnicama, obilato i čarobno. I tako smo 2006., nakon motara, krenuli s kaparima koji se beru po kućama, na stinama. Konzerviramo ih u staklenkama i traju do godinu dana. Onda su stigle tri rakije bez šećera od ruže, rogača i trava, pa likeri od mirte i gorke naranče. I na kraju džemovi od limuna, gorke naranče, smokve opuncije i breskve vinogradarke. Puno je naših proizvoda na raznim natjecanjima dobilo nagrade. I ljudi su pomalo počeli prepoznavati lastovski ekoproizvod, koji ima i oznaku “hrvatskog otočnog proizvoda” – kaže Darinka, s kojom smo razgovor prekidali tek poradi grickanja arancina. Oni se ne prodaju, samo su za degustaciju. I savršeni su, tek da znate.

Ne kažu tek tako da ljubav ide kroz želudac. Zadrugari koji svoju proizvodnju imaju u prostoriji zadruge, u dnu svoga brdskog mista, među ljude su uveli spoznaju o ljepotama otoka. S proizvodima koji su otišli put Hrvatske, put vani, dijelili su se i kontakti. S njima su počeli dolaziti uzvratni pozivi brojnih zainteresiranih, koji su nakon degustacije lastovskih plodova poželjeli doći baš tu na odmor. Nije ih omela ni činjenica da se do njega moraju namučiti u putovanju, otok je daleko. Ili možda nije?

“Nismo mi daleko, nego su trajekti i katamarani “Jadrolinije” spori. Ali da smo skupi, jesmo. I na tome treba poraditi jer ovaj otok gubi mlade, dica ostaju u školama, ne vraćaju se doma. A i zašto bi, šta im se nudi, di su radna mista? Lastovo odumire. A mi se kroz zadrugu borimo da ono živi, jača” – kaže.

Od likera do sapuna

Lastovci nisu ljudi koji čekaju da im nešto s neba padne u krilo. Oni itekako rade, smišljaju, bore se za svakog gosta, za otok i za sebe. Na svakom kantunu ljudi nešto u domaćoj radinosti proizvode, čistu prirodu ubacuju u vrićice, posudice, sapune, ulja, masti. Vanja Jurica ima dva ugostiteljska objekta, posla je i tu u sezoni preko glave.

Ali vrag joj ne da mira, okretnoj, vrckavoj, nije joj teško u najranijim satima zasukati rukave u polju, a onda od ubranih plodova napraviti sto sitnih čuda. Tu je njezina već poznata krema o kantariona “Moja si”. Pa sapun za robu, pa ljekovita bilja u raznim pripravcima, plodovi u likerima, i evo novine, liker od artičoka, kažu ljudi da je savršen. A ima i palamidu u maslinovu ulju u staklenkama, koja se jede kao pašteta s motarom, kapulom.

“Okolnosti su nas dovele do toga da svatko od nas postane mali inovator, i nas veliki broj tako i živi. A mogućnosti su nam ogromne. Evo, ja sam u kolovozu imala za turiste test probu tradicionalnog vjenčanja “udaja po lastovsku”. To je bilo nezapamćeno, i od iduće sezone svaki četvrtak imat ćemo tradicionalne mladence ovdje pokraj crkve sv. Kuzme i Damjana, u našoj bašti. A tu je još jedan projekt s kojim se mislim uhvatiti u koštac, turistička priča pod nazivom “Kako je nastao poklad”. Vrijeme je da i njega pokažemo turistima. Vrijeme je da Lastovo krene. A puno nas je koji u tome već pomažu – kaže Vanja Jurica.