67. Boćarska olimpijada finale - foto Roko Stjepčević
1 od 15
Pobjednici Bahus
Finalisti Bahus i Palma
No name i Češljar za 3 mjesto
NO Name 3 mjesto
Boćarska olimpijada finale
BK Palma
Boćarska olimpijada finale
Boćarska olimpijada finale
Boćarska olimpijada finale
Najbolji mladi bućar Stjepčević
Boćarska olimpijada finale
Boćarska olimpijada finale
Boćarska olimpijada finale
Boćarska olimpijada finale
Konzulica RH Lončarević
Bućari Bahusa pobjednici su 67. Bućarske olimpijade koja je odžana u Đurđevom brdu.
Bahus je u finalu savladao ekipu Palme sa 2:1.
U meču za treće mjesto No name je pobjedio Češljar sa 2:0. Finalni mečevi protekli su u neizvjesnoj borbi koju je posmatrao veliki broj ljubitelja bućanja.
Olimpijadu je proglasila završenom konzulica RH u Kotoru Jasminka Lončarević, koja je čestitala svima koji su učestvovali i aktivno radili na realizaciji projekta obnove bućališta i prostorija u Đurđevom brdu gdje je odigrana prva Bućarska olimpijada davne 1952. godine.
BK Brđanin je bio odličan domaćin tradicionalne sportsko turističke manifestacije. Mato Krstović, jedan od organizatora Olimpijade, izrazio je zahvalnost svim učesnicima i čestitao pobjednicima.
U okviru sedmog Festivala „Ćirilicom“, sinoć je na platou ispred Citadele u budvanskom Starom gradu upriličena promocija knjige „Čudotvorna Ikona Budvanska Gospa (Madona in Punta)“, koju su objavili JU Muzeji i galerije Budve i JU Narodna biblioteka Budve pod pokroviteljstvom Turističke organizacije opštine Budva u ediciji „Enheleja“.
Riječ je o knjizi koja je objavljena namjenski za Festival „Ćirilicom“ u novopokrenutoj ediciji u kojoj se tretiraju priče o Budvi, a koja je prevashodno namijenjena omladini, ali i svima ostalima.
Tekstopisci ove publikacije, prve takve vrste, koja je koncipirana kao priručnik za djecu i omladinu, su Marinko Lugonja, Marko Kentera i Zoran Mujbegović, uz stručnu pomoć i podršku mr Lucije Đurašković.
U programu su učestvovali: mr Lucija Đurašković, doc. Dr Predrag Zenović i Marinko Lugonja.
Istoričarka umjetnosti, direktorica JU Muzeji i galerije Budve Lucija Đurašković pojasnila je da ikona nije samo obična slika, te da je svaka ikona sveta i predstavlja i molitveni predmet.
Kako je napomenula, Bogorodica je svetica nad svim svetim, najznačajnija svetiteljka, jer je rodila Gospoda Isusa Hrista i na Efeškom saboru 431. ona je zvanično proglašena za Bogorodicu.
Mr Lucija Đurašković
„Prve hrišćanske predstave Bogorodice datiraju iz 2. vijeka nove ere i nalaze se skrivene u rimskim katakombama na prostoru istočnog Mediterana. Prve ikone je izobrazio apostol Luka, a on je uradio i prva tri tipa Bogorodice, iz kojih proističu i brojni drugi tipovi. Postoji preko 800 tipova Bogorodice za koje se kaže da predstavljaju zvijezde na nebu. Osnovna tri tipa za koje se vjeruje da ih je radio upravo apostol Luka su Bogorodica Oranta (Bogorodica Molitvenica), tip koji se najčešće prikazuje u apsidalnom dijelu crkava, a postoje najznačajnija dva tipa koja proističu iz ove ikonografske predstave. Prvi je Bogorodica Širšaja Nebes i Bogorodica Znamenja, sa Hristom mladencom koji se predstavlja ispred nje same, dok ona u molitvenom položaju širi ruke. Drugi popularan tip je Bogorodica Eleusa, tip Bogorodice milostive ili nježne koji je predstavlja kao majku koja pokazuje svu svoju nježnost prema sinu, Gospodu Isusu Hristu. Ovaj tip Bogorodice Eleuse je vrlo rasprostranjen, a najpoznatija ikona tog tipa je upravo ruska ikona Vladimirske Bogorodice iz 12. vijeka. Kod nas imamo takođe zanimljive ikone koje su na neki način i čudotvorne – ikonu Bogorodice Strasne u manastiru Praskvica iz 17. vijeka i Bogorodicu Savinsku iz istog perioda. Treći tip je najzastupljeniji, posebno kada je riječ o prestonim ikonama. Na lijevoj strani ikonostasa, pored carskih dveri obično se nalazi Bogorodica tipa Odigitrije i tom tipu upravo pripada i Budvanska Gospa. To je tip Bogorodice gdje Bogorodica sjedi praktično na prijestolu i pridržava u krilu Hrista koji sa desnom rukom blagosilja, a u lijevoj drži svitak. Taj tip Bogorodice je takođe vrlo ranog porijekla, čak iz ranohrišćanskog perioda“, kazala je Đurašković.
Ona je istakla da je Budvanska Gospa jedna od najznačajnih relikvija i kulturnih dobara grada Budve. Osvrnula se i na dvije priče o njenom dolasku u Budvu, ali i na posebnu davnašnju vezu stanovnika ovog podneblja sa kultom Presvete Bogorodice.
„Jedna priča se vezuje za predanje da je ona poklon manastira Bogorodice Ratačke, to je takođe benediktinski manastir, kao što je i naš manastir Bogorodica na rtu. Pretpostavlja se, da u tom smislu, ona potiče iz 12 vijeka. Međutim, ima i istraživača koji tvrde, a ja sam bliže pri tome, da ona predstavlja rad škole grčkih slikara koja se nalazila u Kotoru i koja je bila aktivna tokom 14. i početkom 15. vijeka. Ako je sam manastir podignut 840, postoji legenda da su ikonu donijeli monasi duge kose i brade i da su je postavili sa dvije svijeće na rtu, kako bi provjerili da li je stanovništvo Budve hrišćansko. Stanovnici Budve su tada shvatili da je to jedno specijalno znamenje koje ima svoje posebno značenje i na tom mjestu su podigli crkvu i posvetili je Bogorodici. Tom prilikom su i sami benediktinci došli u grad, a sama crkva postala je i manastir. Pretpostavlja se da su ti monasi došli iz Španije, iz svetilišta Madona Nera, iz manastira koji se nalazi u blizini Barselone. Ono što je značajno reći je i to da je Bogorodica štitila ovaj grad od svih nedaća, od kuge, nesreća na moru, pa čak i zemljotresa. Kuga stvarno nikad nije ušla u grad, bez obzira što se stanovništvo miješalo u luci sa trgovcima. Takođe, zanimljivo je da i pri zadnjem zemljotresu iz 1979. godine u Budvi nije bilo žrtava. Kada je riječ o prvim ikonama koje potiču od Svetog Luke, poznato je da su danas sačuvane tri ili četiri ikone“, navela je Đurašković, koja je u svom izlaganju takođe podsjetila da se na Cetinju čuva ikona Bogorodice Filermose, za koju se smatra da je jedna od četiri ikone koje je naslikao Sveti apostol Luka.
O značaju knjige o Budvanskoj Gospi govorio je i doc. Dr Predrag Zenović, predsjednik Savjeta za kulturu Opštine Budva i profesor političkih nauka na Humanističkim studijama na Univerzitetu Donja Gorica. Zenović je ocijenio da monografije koje se bave kulturnom, a posebnom vjerskom i religijskom baštinom na ovom prostoru nisu imale toliko veliku zastupljenost, te ocijenio da su one važne i dobre. Kako je kazao, kulturološko tumačenje je veoma važno, ono može paralelno da egzistira sa teološkim tumačenjem i može da obogaćuje jedan prostor i način na koji ljudi razumiju tradiciju i svoju prošlost.
Promocija
„Budva je zapravo jedno poprište kulturno-civilizacijskih slojeva i predstavlja veliki grad-muzej koji obiluje objektima kulturne baštine. Pored nas se nalazi Ranohrišćanska bazilika koja upućuje da je Budva, koliko god je bila mali grad, istovremeno, u jednom istorijskom periodu, bila i važan kulturni i religijski centar, budući da ovakva bazilika nije mogla postojati u bilo kojem gradu. U tom smislu, čestitke za hrabar poduhvat, posebno za temu kojom se bavi, jer ja ta priča važna iz vjerske dimenzije, ali i zbog toga što je tema žena. Čini mi se da nas ovakva tumačenja uvijek pozivaju na naučne rasprave koje se vode u okviru velikih religija, mariološke rasprave koje polaze od toga kako se i na koji način predstavlja u umjetnosti Bogorodica i kakav je njen značaj u tom cijelom religijskom kosmosu koji je ispisan Starim i Novim zavjetom. Ovakve knjige su jedna fantastična popularizacija, prikaz, svedena istorijska perspektiva, ali uz jako puno detalja o zaista bogatoj tradiciji grada Budve. Meni je posebno bilo interesantno pitanje koji pogled hrišćanstvo, kao monoteistička religija, ima na ženu, budući da, čini mi se, i neke savremene interpretacije daju prikaz i sliku da je Bogorodica stvarateljka svijeta i pozivaju nas na univerzalna pitanja o mjestu i važnosti žene u univerzumu kojem pripadamo.
Sa druge strane, ovakve teme obično imaju teološka i ikonološka pitanja, o kojima je gospođa Đurašković fascinantno govorila. Ova publikacija ima i vrlo zanimljiv likovni i grafički prikaz u vidu slika koje prate tekst. Sigurno je to velika zasluga gospodina Lugonje, koji je svojim kreativnim darom dao jednu potpuno drugačiju perspektivu, vrlo sličnu onoj koju imaju velike izdavačke kuće. Velike enciklopedije poput Larusove upravo se danas na takav način i proizvode, kao knjige koje mogu biti vrlo zanimljive i mlađoj populaciji. Publikacija je negdje i predviđena da bude pomoćno nastavno sredstvo za učenike osnovnih i srednjih škola Budve i Boke“, kazao je Zenović.
Umjetnički direktor agencije „Stvaralište“, koja je potpisnik ilustracija u knjizi, Marinko Lugonja, jedan od tekstopisaca, kazao je da je blagoslov ove knjige upravo njena blagodat koju daje cijeloj Budvi.
„Sama Budvanska gospa nije cilj, ona je praktično blagoslov ove knjige. Mi smo u stvari predstavili jednu istoriju Budve koja je na neki način sakrivena, ali je uvijek bila u njenom zagrljaju i toplini. Cjeline su takve da daju jedan pregled koji je uvijek obojen blagoslovom Bogorodice. Mi smo još od 2005. godine u ovoj temi i to je jedan veliki projekat. Kroz ranije monografije ušli smo u saznanje šta je smisao ovog grada. Ono nam možda ne rješava sudbinu, ali nam sigurno čini život ljepšim. Mislim da je ova knjiga bila neophodna mlađim generacijama da znaju da pored sebe imaju toliko značajnu ljubav, koncentrisanu i materijalizovanu na ovoj ikoni. Ja sam zahvalan Budvanima što sam dobio priliku da budem dio toga. Posljednjih osam mjeseci proučavamo nove detalje o samoj ikoni. Najveći problem kao autorima bio nam je da sačuvamo autentičnost poznatih detalja, da bi mogli da uđemo u emociju ljudi koje je ova ikona spasavala. Ono što mi treba da prenesemo budućim generacijama jeste emocija ushićenja i nade koju ova ikona pruža. Mi smo imali sreću da smo knjigu obojili sa lijepim anegdotama. Nadam se da će ovo štivo svaki Budvanin pokazati svom djetetu“, istakao je Lugonja.
Razgovor je moderirala Stanka Rađenović Stanojević iz Narodne biblioteke Budve, a veče muzički upotpunio ruski bariton Aleksandar Korenkov koji je izveo ariju „Ave Marija“ u čast Presvetoj Bogorodici.
Sedmi Festival „Ćirilicom“ biće nastavljen večeras od 21 čas na sceni između crkava premijernim izvođenjem predstave „Brod“. Predstava govori o braći Visarionu i Stefanu Mitrovom, a rađena je u povodu 200 godina od njihovih rođenja, u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta i Narodne biblioteke Budve.
Festival je na programu do 13. septembra, u organizaciji Narodne biblioteke Budve i udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, a uz pokroviteljstvo Turističke organizacije opštine Budva.
Središnji i jugoistočni dio zemlje pogodilo nevrijeme Foto: Susana Vera / Reuters
Zbog obilne kiše i nevremena koje je pogodilo Španjolsku prekinut je željeznički prijevoz na “mediteranskom koridoru” između Madrida, Valencije, Alicantea i Barcelone. U snažnim olujama koje su za vikend pogodile ovu zemlju, poginule su najmanje četiri osobe, objavile su lokalne vlasti.
U Toledu, pokrajini južno od Madrida u ponedjeljak su pronađena tijela dvojice muškaraca, izvijestila je vlada regije Castille-La Manche.
Jedna od žrtava smrtno je stradala je u vozilu, a druga je pronađena mrtva u dizalu garaže.
U sjeveroistočnoj Španjolskoj su tijekom vikenda umrla dvojica muškarca u dobi od 31 i 34 godine, nakon utapanja u vodenoj bujici za vrijeme uspinjanja.
Istodobno traje potraga za muškarcem koji je u nedjelju navečer sa suprugom i dvoje djece putovao madridskom regijom.
Njihovo su vozilo odnijele vode rijeke Alberche koja se izlila iz korita. Supruga, kći i sin uspjeli su se spasiti.
Zatvorene brojne ceste, 726 intervencija u Madridu
Središnji i jugoistočni dio zemlje u nedjelju je pogodilo nevrijeme pa su bile zatvorene i brojne ceste, padalo je drveće a nekim stanovnicima su poplavile kuće.
Stanovnici Madrida i okolice dobili su upozoravajući poruku preko mobitela da ne izlaze iz kuća, no oluja je prohujala ondje bez težih posljedica.
– Čitav dan sam zbog toga provela zatvorena u kući gledajući filmove, rekla je 30-godišnja Patricia.
– Pa ipak, nevrijeme nije bilo tako jako, dodala je.
Vatrogasci u Madridu imali su 726 intervencija. Zbog enormne količine vode i blata na prugama u nedjelju su privremeno stali su vlakovi iz glavnog grada prema zapadnoj pokrajini Extremaduri i južnoj Andaluziji. Vlakovi od Madrida prema Andaluziji i dalje ne voze zbog posljedica nevremena u gradu Toledu.
Španjolska meteorološka služba izvijestila je da bi tijekom ponedjeljka kiša trebala oslabjeti. U Madridu od 8 sati ujutro kiša povremeno staje. Zemlja se nalazi pod neuobičajeno jakim udarom kiše i vjetra, tjedan dana nakon nesnosnih vrućina i požara.
Zbog rasta cijena u crnogorskim trgovinama, u kojima su od početka prošle godine pojedini domaći suhomesnati proizvodi poskupili za više od 90 odsto, sve je više onih koji se odlučuju za trgovinu u nekoj od susjednih zemalja.
Najčešće u Albaniji, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj.
“U Trebinju sam kupila litar italijanskog maslinovog ulja Filipo Berio za osam eura, dok isto ulje kod nas košta između 17 i 21 eura”, kazala je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Nikšićanka Milena.
Ovo je samo jedan od razloga da najmanje dva puta mjesečno ode do Trebinja u BiH koje je oko 70 kilometara udaljeno od Nikšića.
A Mila se svake druge sedmice sa prijateljicama uputi ka Dubrovniku, hrvatskom gradu koji je od njihovog Herceg Novog udaljen oko 50 kilomatara.
U prigradskim tržnim centrima kupuje sireve, vina, hranu za mačke, hemiju.
Ističe da se “samo zbog maslinovog ulja isplati poći”.
“Oni pored istarskog, koje je godinama među najboljima na svijetu, nude i špansko, italijansko, grčko i ostala koja su zaista pristupačna. Znači probrani proizvodi, kvalitet na prvom mjestu, cijene prostojne. Isplati se”.
Hrvatska je članica Evropske unije od 2013. godine.
Osim u prodavnicama cijene hrane u restoranima mamac su i za posjetu albanskom Skadru koji je oko 60 kilometara udaljen od Podgorice.
Pavle na ručak ili večeru prije ode u Skadar nego u Podgoricu jer kako kaže restorani u Crnoj Gori jesu dobri, ali su precijenjeni.
Cijene
Pojašnjava da porciju brancina ili orade u Albaniji plati i tri puta jeftinije nego u Crnoj Gori.
“Nas je dvoje u domaćinstvu, a prosječna primanja su nam oko 5.000 eura. Dakle porodicni budžet nije mali, ali jednostavno ne želim da plaćam nešto što ne zaslužuje tu cijenu”.
Drastična poskupljenja uprkos popustima
A ovom “trgovačkom turizmu” zemaljama regiona doprinose i sve učestalija poskupljenja u Crnoj Gori.
Tako su pojedini proizvodi od početka prošle godine poskupili i za preko 90 odsto. Povremeni popusti u crnogorskim prodavnicama teško mogu da nadomjeste galopirajući rast cijena.
Tako je, na primjer, suva pečenica u februaru 2022. godine na jednoj od brojnih akcija koštala sedam eura, a sada je skoro 14 eura.
Prema zvaničnim podacima Uprave za statistiku, potrošačke cijene u februaru 2023. u odnosu na isti mjesec prethodne godine u prosjeku bile više za 15,1 odsto.
Za prvih sedam mjeseci ove godine, u poređenju sa istim periodom prošle godine, cijene su u prosjeku više za 10,3 odsto, kažu zvanični podaci.
Građani, međutim, tvrde da su poskupljenja daleko veća.
“Svakog dana cijene skaču. Ono za što mi je do skoro trebalo 10 eura za ručak, sada mi treba najmanje 20. Hrana, hemija… sve ide u nebo”, kaže Bosa, 80-godišnja Podgoričanka.
Sve češća poskupljenja su tema i na društvenim mrežama, gdje se dijele fotografije proizvoda sa cijenama od prošle i ove godine.
Tako je, prema jednoj objavi, isti deterdžent za veš od prošle godine sa 3,3 skočio na 6,1 euro.
Od početka ove godine deset puta je povećavana cijena goriva, a poskupile su i brojne usluge.
Šta je uticalo na rast cijena?
I Crnu Goru je pogodio je talas poskupljenja, koji je posljedica negativnih trendova na globalnom tržištu i ruske invazije na Ukrajinu.
Dodatno, cijene su “skočile” odmah nakon početka primjene programa “Evropa sad”.
Tim Vladinim programom povećane su plate, minimalna sa 222 eura na 450, a prosječna sa 530 na 670 eura.
Program je povećao standard građana, ali su ubzo uslijedila poskupljenja.
Vlada je privremenim mjerama pokušavala da ograniči cijene osnovnih životnih namirnica i visoku stopu inflacije.
Periodično je smanjivala porez na ulje i brašno i akcize za gorivo, a akcijom Stop inflaciji dogovorila sa trgovinskim lancima smanjenje marže na grupu osnovih proizvoda.
Građani smatraju da bi dolazak međunarodnih trgovinskih lanaca u Crnu Goru pojačao konkurenciju i spustio cijene.
Novljanka Mila, sagovornica RSE, kaže da će se osjetiti razlika kada u Crnu Goru dođe njemački Lidl, kako je to najavljeno iz Vlade.
Do otvaranja Lidla ili nekog sličnog brenda, Mila će nastavati da svake druge sedmice ide u inostranstvo za namirnice ne bi li u porodičnoj kasi ostalo više eura.
U Crnoj Gori u posljednja 24 sata dogodilo se 12 saobraćajnih nezgoda u kojima su dvije osobe povrijeđene teže, a tri lakše.
Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su da se u Podgorici dogodilo pet saobraćajnih nezgoda, Baru tri i po jedna u Herceg Novom, Kotoru, Tivtu i Bijelom Polju.
Izdato je 375 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 69 prekršajnih prijava.
Policija je oduzela pet pari registarskih tablica.
Zbog sanacije hidrotunela između hidroelektrana Trebišnjica i Dubrovnik od ponoći do 13. septembra, biće obustavljeno vodosnabdijevanje preko Plata. Moguće je da će najavljene restrikcije vode trajati i kraće od deset dana.
Potrošači će ukupno imati vodu četiri sata dnevno; po dva ujutru i poslijepodne, odnosno uveče. Ukoliko to rezerve budu dozvoljavale, mogući su i duži periodi, kazao je za RTHN tehnički direktor “Vodovoda i kanalizacije” Herceg Novi Goran Simović.
-Vodovod je spreman, formirane su dežurne ekipe, to su radnici sa dugogodišnjim iskustvom, tako da ne očekujemo neke veće problem. Gdje god budemo mogli da damo vodu i duže od ovoga roka, to ćemo i učiniti. Nadamo se da ćemo moći, što zavisi od toga gdje se potrošači nalaze u odnosu na pripadajući rezervoar. Ukoliko rezerve vode budu omogućavale da idemo i preko roka od dva sata, mi ćemo vrlo rado pustiti vodu i duže potrošačima, što se nadam da će u nekim djelovima grada i biti, poručio je Simović.
U narednom periodu će biti dostupno oko 200 litara vode u sekundi sa Opačice i iz Konavala, uz dodatne količine iz Regionalnog vodovoda za Kamenare i Bijelu.
-Kada je riječ o vodoizvorištu Opačica ići će nam u prilog i hidrometeorološka situacija prethodnih dana kada je bio veliki obim padavina, tako da će Opačica raditi punim kapacitetom. Sve četiri pumpe su ispravne, sve je pripremljeno, tako da će ona moći da daje svoj maksimum od nekih 160 litara u sekundi. Imaćemo i sa hrvatske strane – iz Karasovića dodatno još oko 40 litara u sekundi, što znači da će nekih 200 litara u sekundi biti raspoloživo za cijeli grad. Izuzetak su Bijela i Kamenari koji će imati dvadesetčetvoročasovno vodosnabdijevanje iz Regionalnog vodovoda.
Restrikcije počinju u ponoć između nedelje i ponedeljka. Naselja od Sutorine do Savine imaće vodu od 7:00 do 9:00 i od 19:00 do 21:00 sat, a od Meljina do Bijele od 5:00 do 7:00 i od 17:00 do 19:00 sati. Žvinje, kao i druga naselja koja iz tehničkih razloga ne mogu dobiti vodu, snabdijevaće cistjernom.
-Najproblematičnije su Žvinje i dio Meljina, tako da smo za visočije zone obezbijedili tri cistjerne. Takođe, za najkritičnije tačke ćemo obezbijediti rezervoar od pet kubika vode, kako bi koliko – toliko ublažili posljedice ovih restrikcija, kazao je Simović.
Bijela i Kamenari imaće kontinuirano vodosnabdijevanje iz Regionalnog vodovoda.
Predlažemo vam kako jednostavno pripremiti sardele, a dobiti najviše od okusa i mirisa koji bude uspomenu na more i okuse morskih plodova u kojima uživamo.
Nakon što filetirate sardele, za ovaj recept će vam trebati samo sol, limun i maslinovo ulje. Jako je važno naglasiti da za ovaj recept treba koristiti samo svježe sardele pa kada krenete na ribarnicu u potragu obavezno obratite pažnju da sardele budu freške.
1. Očišćene sardele posušite na kuhinjskom papiru i nakon toga posolite. Kada ste to napravili obilato zalijte limunovim sokom.
2. Sardele u soku treba ostaviti jedan do dva sata vremena, ovisno o debljini ribe. Meso mora promijeniti boju i od crvene ili bordo doći do gotovo bijele boje. Također treba pričekati da se sol otopi u limunovom soku i onda ste spremni za završni korak.
3. Kada je meso spremno za konzumaciju izvadite ga iz marinade složite ga na drugi tanjir te ga zalijte maslinovim uljem. Predlažemo da uz ovako pripremljenu srdelu poslužite salatu od rukole i cherry rajčice s malo aceta balsamica. Iako bez termičke obrade, ako srdele pripremite na ovaj način, možete ih u maslinovom ulju u frižideru čuvati čak do sedam dana.
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023. - foto Roko Stjepčević - Boka News
1 od 12
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Petoboj nacija u bućanju - septembar 2023
Bućari Hrvatke osvojili su prvo mjesto na tradicionalnom turniru “Petoboj nacija” koji je danas završen na zogovima u Donjoj Lastvi, Tivat.
U dramatičnom finišu kad je odlučivala svaka buća Hrvati su dobili BiH a Slovenija od Crne Gore.
Slovenci su osvojili srebro, BiH bronzu, Crna Gora je četvrta a Srbija peta. Naši reprezentativci su igrali odlično i malo je nedostajalo da i pobjede a na kraju su ostali bez medalje.
Za najboljeg igrača turnira proglasen je Hrvat, Karlo Šaban.
Petoboj nacija u bućanju – septembar 2023. foto Roko Stjepčević
Nagrade pobjednicima uručio je Dejan Stjepčevic iz BK “Palma” Donja Lastva koja je bila odličan domaćin turnira.
Predsjednik Boćarskog saveza Crne Gore, Miroslav Petković, zahvalio se svim učesnicima turnira na fer, sportskom i profesionalnom odnosu, Ministarstvu sporta i mladih i Opštini Tivat, kao i svim sponzorima, na podršci u organizaciji takmičenja.
Ferdo Petović - foto Mirjana D. Popović - Boka News
1 od 5
Vrša - Ferdo Petović
Vrša - Ferdo Petović
Vrša - Ferdo Petović
Vrša - Ferdo Petović
Panjega koju je napravio Ferdo- udubljenje u zidu za svijeće pri noćnom krpanju mreža
Noštromo palube i peškador sa leuta i danas vrše oblaže mrežom
Pravo je zadovoljstvo, i danas veoma rijetko, vidjeti tradicionalnog ribara na djelu, a takvu priliku smo nedavno imali pri susretu sa Ferdom Petovićem, ribarom staroga kova sa Mula. On je u dvorištu porodične kuće na obali mora oblagao mrežom staru konstrukciju vrše. Koristio je gotovu, kupovnu najlonsku mrežu, koju je ušivao plastičnom iglom, modernim alatom koji mu je donijelo novo doba, dok u sebi duboko čuva sjetne uspomene na tradiciju i slavnu ribarsku prošlost Mula.
-Ova vrša stara je 15-ak godina, prethodna mreža se pokidala i sada ušivam novu. Vrša se nekada smatrala više alatom za neke ribarske gušte, ne za ribara da bi se prehranio, nego može biti za jednu klasu ljudi koji su bolje živjeli, da bi sami uhvatili malo ribe, tu odmah ispred svoje kuće. Mještani Boke su s obale bacali vrše. Sačuvao sam ribarske igle iz toga vremena, alate nisam. Nekad se mreža morala plesti, nije bilo gotovih, kao danas. U moju mladost sam zatekao končane mreže koje su se morale sušiti na pristanište u Dobrotu ili na rivu na Muo, zato se i napravila riva, da bi se mogle sušiti ribarske mreže. Onda su po cijeli dan dvojica-trojica morali da dežuraju i prebacuju, premeću mreže da se suše i ako bi došla kiša, brzo se moralo pokupiti, jer pamučna mreža, ako ostane mokra, za tri dana će se usmrđeti i brzo će početi da truli, objašnjava nam dondo Ferdo, koji je penziju zaradio na „Jugooceaniji“, gdje je preko 30 godina radio kao „noštromo palube“. Poslije je niz godina radio „na stranca“.
Počeo da riba kao osmogodišnji dječak
-Od osam godina sam krenuo na ribanje, morao sam da zarađujem za život, jer su mi otac i majka bili bolesni. Išao sam sa lokalnim ribarima – Frano Janković, Gracija Janković, braća Ćićo i Filip Janković, Maksim Perić, Niko Marković, Ivo Necmeckal… sigurno ih ima stotinu za moga vijeka da sam sa njima ribao, tih starih, koji su umrli…(kad pođem gore na groblje, svakome se javim). Viđam još i braću Rozer, oni su isto išli na ribanje, ali nisu od tako malog uzrasta, nego kad su već uhvatili 20, 25 godina, ali ovako mlad kao ja, sa osam godina, na Muo nije niko.
Vrša – Ferdo Petović
Peškadori sa leuta
Riba se prodavala, bili su peškadori, išlo se okolo barkom ili sa leutom. I ja sam išao na vesla do Njivica prodavati ribu, ujutro u tri ure bih krenuo sa drugom-ribarom, a vratio se oko devet -deset ura navečer. Onda bih se prebacio na Perast, pa iz Perasta u Risan, gdje jedan od nas ostane na risansku pjacu, drugi pođe do Kostanjice- ako štogod proda, poslije dođe pokupiti onog drugog i zatim nastavimo zajedno niz Kostanjicu i dalje…Sa 17 godina sam pošao na brod. Počeo sam školovanje u Pomorskoj školi, ali sam je napustio, jer nijesam imao od čega živjeti, morao sam da radim.
Prvi brod na koji sam se ukrcao bio je brod „Boka“, 1969. godine u Luci Bar (tada i nije bila luka, nego jedna velika ponta) i prva luka u koju smo pristali bila je Roterdam, druga luka Savana, Amerika. Tada sam na brodu ostao 25 mjeseci, sjeća se Ferdo, koji je tokom svih godina plovidbe nastavio da doma, na Muo, stalno ide na ribanje. U međuvremenu se oženio, osnovao porodicu, postao otac, pa djed, ali ribanje je bilo i ostalo njegova poveznica sa djetinjstvom, tradicijom, životom uz more i sa morem.
Ribarske družine
-Ekonomsko ribanje obavljale su ribarske družine kojih je bilo nekoliko ovdje na Muo. U nekim vremenskim razdobljima bilo je tri družine, a sada ima dvije koje znam iz viđenja. U vrijeme kad sam ribao aktivno, poslije osnivanja Muljanske zadruge, oformile su se nekolike grupe- družina Paskovića, Kaluđerovića družina, pa Jankovića družina…Zadnja je nestala prije 15-ak godina. Mladi danas slabo idu u te družine, nemaju iskustva, a nema ni ribe. Poznajem dvije družine s ove strane zaliva, koje danas povremenom viđam s ove strane obale, primjećuje prekaljeni pomorac i ribar.
Tvrdi da se ribarstvo ne može obnoviti, prije svega zato što je riblji fond opao, ne samo na ovim prostorima, nego na cijelom Mediteranu. Nekad se išlo u ribanje „na ferale“, ali više nema sitne ribe, sardela nema.
-Pogotovo se teško može obnoviti kad je i to malo mora, koliko mi imamo, ovih četiri-pet godina napadnuto velikim kruzerima, velika čuda se rade, kojima niko ne može doći na kraj i uvesti nekakvoga reda. Takav je život, takve su godine, tako da nemamo što tražiti u ribarstvu. Jedino se možemo sjećati, ako ima ko kakve slike, fotografije…Tako da je ribarstvo na Muo završilo, ne na Muo, nego svugdje. Malo je entuzijasta koji pođu malo u ribanje, ali nema ni pozicija, devastirano je sve, sa tugom primjećuje Petović.
Vrša – Ferdo Petović
Muzej muljanskog ribarstva- samo ideja?
Ideja o osnivanju Muzeja ribarstva na Muo odavno je postojala, kaže Ferdo, ali se ona nikad nije realizovala, niti će ikad. Smatra da je to teško, s obzirom da „na Muo nikad nisu bili složni ljudi“.
Legenda o šest hiljada palamida koje su Muljani ulovili u mreže na blagdan Bl. Gracije prije dvije stotine godina, nedostižna je fantazija mnogih ribara danas, ali se ipak događalo da Ferdo i družina ulove dosta cipola, sitne ribe…
– Sa barkom i na veliku mrežu „šabakun“ – to je malo viša mreža nego ove potegače, sa njima se nekad znalo uloviti po tri-četiri hiljade kila cipola i moglo se prodati u ta vremena. Danas se desi da uhvatiš ribu, ima se tih mreža i svih alata, ali se više nema kome prodati, nema više tih domaćica, neće niko više da kupuje i da čisti ribu, svemu tome vrijeme prolazi. Nekad se tako znalo uloviti riba i domaćini su po 30-40-50 kila riba očistili, stavljali u frižider, da ima u ove tople dane, kada ti dođe prijatelj, za roštiljanje, a danas toga više nema. Jeste li osjetili u ove mjesec dana, otkad je malo ljepše vrijeme da negdje u nekom domaćinstvu kraj obale malo miriše riba, da se peče, ako ne tamo u konobu? Em što je danas to sve skupo, em što se tradicija, za siromašnoga, kada se ulovi dosta ribe i kada bude jeftinija, potpuno izgubila- mladi naraštaji, domaćice neće da čiste ribu. Ako je neko u boljem materijalnom stanju, on će povesti ženu i fameliju u riblji restoran, kaže Ferdo.
Nema više toga ribanja
-Mi smo ovdje imali taj specijalni način ribanja, na ovom području Južnoga Jadrana, dok su u Dalmaciji uvijek imali svoje brodove, koče. Danas niko neće da pođe ni da radi, poznajem dosta toga naroda tamo, plovio sam po svijetu. Nema više toga ribanja na Muo, to je završeno, ali to je svugdje tako, i po Dalmaciji je isto. Sada plate, i to kako plate mornara da im radi, a onda, taman ga obuče da nešto nauči, on napusti, neće da radi.
Muo
Ribarski zakon iz 1900. godine, primjer za Evropu
-Za ribanje treba strahovito iskustvo, potrebne su godine i godine ribanja u nekom podneblju, to je vezano za tradiciju, prenošenje znanja, umijeća, ne može jedno bez drugoga. Mladi ribari koji se pojavljuju na ovom području u zadnjih desetak godina, jeste da imaju volju, ali nemaju iskustvo niti imaju od koga da nauče, da im neko prenese znanje. Boka je ostala bez tih starih ribara, polako se ovaj zanat zaboravlja, a onda i ovi silni putnički brodovi tome doprinose. Evidentan je nestanak ribarskih posta, mrijestilišta, a takođe ne postoji više ni zabrana ribolova u pojedinim godišnjim razdobljima, kada se riblja jata obnavljaju. Posebna priča je krivolov sa mrežicama, tipa koji nije dozvoljen (veličina oka) u različitim dobima godine i na različitim pozicimama, kao i bacanje dinamita, to su sve storije.
I danas čuvam Ribarski zakon iz 1900. godine, to treba pročitati i učiti iz njega. Prilagoditi ih evropskim zakonima je lako, ali su ih trebali prilagoditi onim ribarima koji su ih trebali naslijediti, pa bi Evropa možda od nas uzela zakone, zapažanje je našeg sagovornika Ferda Petovića.
Književni plamen – Olgi Tokarčuk za 2023. godinu – foto Mediabiro
Međunarodna nagrada Književni plamen za 2023. godinu u subotu je u Budvi dodojeljena poljskoj nobelovki Olgi Tokarčuk za 2023. godinu, u okviru festivala Ćirilicom.
Nagradu je uručio izdavač Predrag Uljarević, a svečana ceremnoji je održana u okviru festivala Ćirilicom. Članovi žirija za dodjelu ove nagrade su: predsjednik nobelovac Mario Vargas Ljosa, a ostali članovi su izdavač Predrag Uljarević, profesori Sonja Šundić Tomović, Siniša Jelušić i operativni sekretar žirija Aleksandar Jerkov.
Olga Tokarčuk rođena je 1962. u Sulehovu, na zapadu Poljske. Po vokaciji je psiholog, nakon završenih studija na Varšavskom univerzitetu radila je kao psihoterapeut. Olga Tokarčuk je romanopisac, esejist, scenarist i pesnik, nesumnjivo vodeće ime poljske književnosti, dobitnica je brojnih književnih priznanja i nagrada. Olga Tokarčuk je dvostruka dobitnica nagrade „Nike“, najveceg priznanja koje se dodeljuje poljskim piscima: 2008. godine za roman Beguni i 2015. godine za monumentalno delo Knjige Jakovljeve. Dobitnica je i međunarodnih priznanja, kao što su nemačka „Brückpreis“, slovenačka „Vilenica“, švedska „Kulturhuset Stadsteatern“. Vrhunac njene književne karijere predstavljaju dva priznanja: britanska nagrada „Booker“ 2018. za roman Beguni, i Nobelova nagrada za 2018. godinu.
Potom se publici obratio predsjednik savjeta za kulturu opštine Budva Predrag Zenović:
Predrag Zenović predsjednik Savjeta za kulturu Budva govorio je o časti prijestonice turuzma da ugosti dobitnicu Nobelove nagrade. On je istakao da svojim djelom i životom Olga Tokarčuk baštini vrijednosti humanosti, empatije, slobode i jednakosti koje itekako nedostaju savremenom društvu na globalnom nivou. Njena književnost jedan je od glasova koji daje predivan tonalitet simfoniji koja se zove književnost istakao je Zenović.
Profesor dr. Aleksandar Jerkov, operativni sekretar žirija pročitao je obrazloženje žirija u kome se ističe:
Žiri za dodjelu međunarodne nagrade Književni plamen, čiji je predsjednik njen prvi dobitnik i suosnivač Mario Vargas Ljosa, a članovi suosnivač Predrag Uljarević, vlasnik „Nove knjige“, i profesori Sonja Tomović Šundić, Siniša Jelušić i Aleksandar Jerkov (operativni sekretar žirija), imao je težak i vrlo lijep zadatak da u devetoj godini plamena koji pročišćava književnost i društvo produži blistavi niz dobitnika nagrade. Žiri je jednoglasno odlučio da ovoj maloj antologiji svjetske književnosti pridruži poznato ime istaknute poljske, evropske i svjetske književnice Olge Tokarčuk.
Dobitnica niza najznačajnijih nagrada, i Nobelovog priznanja, Olga Tokarčuk je dala višestruki stvaralački doprinos idejama slobode i ravnopravnosti. Djelo i kritička riječ ove književnice pogađali su u samo središte problema savremenog svijeta, što je jedan od dodatnih razloga da njen opus bude u fokusu Književnog plamena čija je koncepcija da se nagrađuju velika književna ostvarenja koja imaju snažan pečat volje da se savremeno društvo učini boljim. Djelo Olge Tokarčuk je i kod nas, posebno zahvaljujući trudu njene prevoditeljke, dobro poznato, rado čitano i veoma uvažavano. Razlozi za to su višestruki i ne daju se sažeto navesti, no žiri je imao u svesti više poetičkih odlika. Jedna od njih je raznolikost pisanja u kojem se nadmeću sloboda imaginacije i odgovornost mišljenja, dubina poznavanja kulturne istorije i stvaranje novih svjetova. Ona bira vremena u kojima se prelamaju važna pitanja za razvoj civilizacije, posebno ona u kojima se dovodi u pitanje tolerancija neophodna da bismo skupa živjeli i jedni druge uvažavali. Njeni romani poput Pamtiveka ili Knjiga Jakovljevih su izvanredno složeni, originalno zamišljen i na poseban način komponovani. Ona umije da se kreće od potrage za knjigom i sviranja na bubnjevima, do zavirivanja u donji svijet i ispitivanja bizarnih priča, od ognozije kao vizije jedne želje u zajedništvu do empuziona kao upozorenja ‒ da na ovaj način podsjetimo na neke od naslova njenih knjiga, tj. ogleda. Sposobnost da se grade nadahnute vizije cijelih svijetova, oblikuju čitavi katalozi neobičnih sudbina i da se svijetu u kojem živimo postavljaju promišljena pitanja, sa vrlo izazovnim i neugodnim posljedicama, ističe ovu savremenu spisateljicu koja je i posle najviših priznanja nastavila da stvara remek-dela.
Olga Tokarčuk je tvoriteljka književnih svjetova koji izazivaju uzbudljivo osećanje stvarnog postojanja i fikcije, igre duha koji želi više, bolje i lepše. U vremenu u kojem se najstrašnija zverstva odigravaju diljem svijeta i u Evropi, dok se smenjuju bijeda, neimaština, jad, otimačina i sijanje smrti, ubiranje plodova čelične sjetve, djelo Olge Tokarčuk i trud Književnog plamena bi da se tome svuda i zauvek stane na put. To je društvena misija da se u fikcionalnom plamenu sve pročisti. To vredi i za Crnu Goru i zemlje koje je okružuju, kao i za Evropu koja umije da ne vidi šta čini i sebi i drugima, da ne govorimo o gorim i agresivnijim silama. Snagom svoje reči i stava, ova autorka je svoje književne svjetove odjenula posebnom vrstom protestnosti protiv deformacija: njena proza vuče ralo književnosti po muci rđave savjesti.
Žiri je imao čast i zadovoljstvo da nagradi ovu istaknutu književnicu kojoj je pripalo deveto, predjubilarno priznanje Književni plamen Marija Vargasa Ljose.
Međunarodni značaj ove prestižne nagrade uveličao je i veliki španski i svjetski pisac Havijesr Serkas, dobitnik nagrade Književni plamen za 2023. godinu koji se obratio putem video linka publici i rekao sledeće:
Želio bih da pošaljem pozdrav prijateljima nagrade „Književni plamen“.
Za mene je to bila velika čast, najiskrenije, ova nagrada (koju sam dobio) prošle godine, velika čast zato što je to nagrada koju su dobili pisci prema kojima osjećam maksimalno poštovanje počev od Marija Vargasa Ljose, ali zapravo su svi dobitnici nagrade pisci koje sam skoro sve mnogo čitao neke poznajem i lično, mislim da je to izuzetna nagrada na kojoj sam zahvalan iz sveg srca osim toga.
Zahvaljujući nagradi Književni plamen upoznao sam zemlju meni dotad nepoznatu poznajem neke balkanske zemlje u koje sam putovao, u neke od njih prilično često ali nisam poznavao Crnu Goru i ne samo što sam tu zemlju upoznao i posjetio i malo putovao po njoj već sam upoznao i predivne ljude i stekao prijatelje ukratko, bilo je to prelijepo i bogato iskustvo.
Jedino što mogu da kažem jeste da bih voleo da ova nagrada nastavi da se dodeljuje još mnogo godina i da se laureati budu izuzetno značajni pisci kao i do sada i da se vidimo što prije, hvala za sve i do skorog susreta.
Predrag Uljarević, saosnivač nagrade i direktor izdavače kuće Nova knjige je uručio nagradu Književi palmen Olgi Tokarčuk i u svom govoru rekao:
S najvećim zadovoljstvom Nova knjiga ponovo dočekuje jednog velikog svjetskog pisca koji je večeras naš sagovornik.
Književni plamen – Olgi Tokarčuk za 2023. godinu – foto Mediabiro
Knjige Olge Tokarčuk su velike priče našeg vremena. U njih staju veliko i duboko iskustvo istorije i filozofije, trajanja i savremenosti, sumnje i strasnog istraživanja. Poslije tih knjiga ni naše iskustvo nije ostajalo isto.
Kada smo 2015. godine, zajedno s nobelovcem Mariom Vargasom Ljosom, osnovali Međunarodnu književnu nagradu „Književni plamen“, postavili smo sebi najviše ciljeve i poželjeli za naše čitaoce i za našu kulturnu sredinu najbolje.
Najbolje pisce, najbolje knjige, najupečatljivije književne i kulturne događaje.
Nagrada „Književni plamen“ počivala je od trenutka osnivanja i od prvih zamisli na ideji vrhunske književnosti i na potrebi da se i u našem društvu održava stalno otvoreni razgovor čitalaca i velikih pisaca našeg vremena.
Nismo željeli da se zatvorimo u bilo koje okvire, niti da prihvatimo liniju manjeg otpora kao svoj izdavački, kulturni i ljudski izbor.
Osnivajući nagradu „Književni plamen“, imali su u vidu pisce kao što je Olga Tokarčuk. Nismo željeli još jednu od mnogih književnih nagrada, niti smo htjeli obične i rutinske događaje. Čitajući pisce „Književnog plamena“ i predstavljajući njih i njihove knjige među našim čitaocima, mi nastojimo da naša sredina bude dio evropske kulture i međunarodnog književnog i kuturnog dijaloga. To se ne može postići bez visokih kriterijuma i bez najboljih mjera. Na tragu tog nastojanja „Književni plamen“ je postao međunarodno prestižna nagrada i na to smo ponosni.
Za osam godina postojanja Nagrade „Književni plamen“ doveli smo više nobelovaca u Crnu Goru nego što je nobelovaca posjetilo Crnu Goru u njenoj modernoj istoriji.
Autoritet Marija Vargasa Ljose, stalnog predsjednika žirija, bio je najbolja moguća preporuka značaja Nagrade „Književni plamen“.
Tom autoritetu pridružila su se dela i imena dosadašnjih dobitnika ove nagrade – od Marija Vargasa Ljose do Havijera Serkasa, od Orhana Pamuka do Klaudija Magrisa, od Margaret Atvud do Adanma Zagajevskog, od Irene Valjeho i Gabrijela Zaida, pa sve do naše večerašnje slavodobitnice Olge Tokarčuk. Osjećamo se počastvovani njenim prisustvom u našoj sredini i osjećamo se nagrađeni njenim knjigama.
Neki od dobitnika Nagrade „Književni plamen“ su nobelovci, neki će to, verujemo, postati, a svako od njih nagrađuje svoje čitaoce na svim jezicima na kojima se pojavljuju njihov djela.
„Vjerujem da je u čitavom tom fenomenu zvanom književnost upravo čitanje njegova suština“, napisala je u jednoj prilici Olga Tokarčuk.
Autorka Beguna, Pamtiveka i Knjiga Jakovljevih tako je ispisala najljepšu moguću pohvalu čitanju. Čitanje oživljava knjige, a čitalac postaje saučesnik pisca. Prisustvujući večeras ovoj svečanosti na kojoj Olga Tokarčuk prima Nagradu „Književni plamen“, svi se mi osjećamo pomalo kao saučesnici i sagovornici njenih knjiga.
Čestitam Olgi Tokarčuk Međunarodnu književnu nagradu „Književni plamen“ i radujem se njenom prisustvu u našoj sredini! Njene knjige su tu već godinama.
U svojoj besjedi povodom dobijanaj nagrade Knjižavni plamen, dobitnica Olga Tokarčuk je istakla sledeće:
Olga Tokarčuk u besjedi prilikom primanja nagrade podsjetila je na pripovijest o Kadmu i Harmoniji ali i suptilnu književnosti koja po njenom mišljenju nije nista do dokumentovanja neprestanog Pada čovjekovog u kojem je , na sreću, sadržan i element radosti.
Na kraju programa a dobitnicom nagrade Književni plamen razgovor o književnosti je vodio književni kritičar Petar Arbutina, koji je uredio većinu knjiga Olge Tokarčuk objavljenih na srpskom jeziku, a potom se autorka družila sa čitaocima i potpisivala svoje knjige.
