Prvi, najzahtjevniji dio avanture Marka Kovača (32), magistra geografije i pasioniranoga kajakaša, završen je – izveslao je doslovce cijelu srednju i južnu stranu Dalmacije i nakon 578 morskih milja, što će reći 1071 kilometar, te 57 dana, uplovio u Split, na Matejušku. Kad smo ga usred ljute zime 26. siječnja ispraćali s marjanske Prve vode, malo je tko, prvi potpisnik ovih redaka, vjerovao da će uspjeti. “U onoj gondulici, po buri, jugu, kiši, a možda i snijegu, po fortunalima i neverama, on će veslati od svjetionika do svjetionika?!
Ma nema šanse, vidi se da je iz Zagreba, ne zna što je zimsko more i pusti otoci, odustat će od ovog ludog plana nakon pet dana i vratiti se doma, u toplo i sigurno. To je nemoguće”, pomišljali smo, a ipak ga ohrabrivali: “Možeš ti to, Markane, ajde, i ako vidiš da ne možeš, brže na prvi trajekt…”
Ali odvažni Kovač nije odustajao i prvi je kajakaš kojem je to uspjelo. Svoju avanturu nazvao je “Otočna Odiseja – Kamena svjetla”, tijekom koje je veslao na 32 svjetionika građena u 19. stoljeću, a kad smo ga nakon svega ugledali, prvo što se dade uočiti jest da je pun boja: lice mu je crno kao u Arapina, kosa bakrena, brada tamna, brkovi svijetli, a kapci, ruke i noge blijedi. Izgleda točno kao netko tko je proveo dva mjeseca na moru!
– Mnogi su bili skeptični, pa i ja sam se ogradio, u projektu sam naznačio kako neće biti neobično ako odustanem s obzirom na atmosferske prilike na moru zimi. Kriza je bila, očekivano, već prvog tjedna, pratili su me kiša i jugo, tijelo se trebalo priviknuti na ekstremne uvjete, no kad je prošao tjedan privikavanja, jedina misao mi je bila: nema odustajanja! Uspio sam, zadovoljan sam i ponosan – sretan je Marko, čija ruta zaslužuje da je potanko iznesemo.
Iz Splita je veslao do Omiša, otisnuo se od kopna pa krenuo prema Pučišćima, Makarskoj, Živogošću, Sućurju, Lovištu na Pelješcu, Pločici, Prigradici, Orebiću, Slanom, Dubrovniku i Prevlaci. Zatim natrag vanjskim otocima preko Svetog Andrije, Mljeta, Glavata, Lastova, Sušca, Visa, Hvara, Brača, Šolte i Drvenika ravno na Rogoznicu, Blitvenicu, Kornate, Dugi otok do Velog rata, preko Tri sestrice, Vira i Zadra na Pašman, Vrgadu, Murter, Tribunj, Jadriju, Primošten, Murvicu, Čiovo i Split.
Od 57 dana, koliko je trajao put, 41 dan je veslao otprilike osam sati dnevno, prosječno po 14 milja, brzinom od 3,5 milja na sat. Vrijeme odmora provodio je spavajući i pripremajući hranu u šatoru, u otočnim apartmanima, kod prijatelja, ljudi koje je upoznao ili na svjetionicima, budući da je od “Plovputa” dobio posebnu dozvolu za pristup lanternama, a od Ministarstva mora pristanak da se može kajakom udaljavati više od petsto metara od obale. Inače je s prijateljem Šimom Sučićem prije sedam godina kajakom izveslao Jadran od Raba do Koločepa, ali ljeti i bez žurbe.
– Najteže je bilo veslati po velikom jugu, od dvadesetak čvorova u bok na potezu od Rivnja do Vira. Dizali su se valovi od metra i pol i zadali mi poprilično muke. Kod Velog rata na Dugom otoku valovi su po jugu bili i dva metra, a uhvatilo me i mrtvo more pa upadaš u “rupe” od dva metra. Ovogodišnja “splitska bura” zatekla me na Lastovu, gdje sam morao ostati pet dana, a najveća hladnoća bila je također po buri kod Cavtata, vjetar je puhao brzinom 30 do 60 čvorova i bilo je stvarno strašno.
Od hladnoće sam se dobro zaštitio, bitno je biti suh. Recimo, ispod suhih hlača imao sam gege i još jedne hlače, znači, tri para hlača na sebi i siguran si za donji dio tijela.
Gore je malo problem jer morska voda ulazi kroz rukave. Najteža su jutra ako se roba ne osuši, pa je takvu moraš odjenuti, dok se ne zagriješ, nije lako. Što se tiče fizičkog stanja, nisam se nabildao, a smršavio sam oko jednog kilograma, što je sasvim u redu, bolje nego što sam očekivao – kazuje Marko, koji je ipak zamalo odustao od pustolovine.
– Dron mi je završio u moru na Pločici i tada sam pomislio kako više nema smisla nastavljati put ako ne mogu dokumentirati projekt. Iste večeri donio sam najjednostavnije i najskuplje rješenje: naručio sam novi dron i brat mi ga je poslao iz Zagreba u Velu Luku – navodi Kovač, koji je snimio oko 30 gigabajta materijala, fotografija i kratkih filmova, a za vrijeme putovanja objavljivao je priče i slike na blogu, Instagramu i Facebooku. Kaže kako ima dovoljno dojmova i priča za tri knjige: putopis, priručnik za kajakaše i fotomonografiju.
Kajak ga nikad nije izdao, vjerno je nosio njega i četrdeset kilograma opreme, a najveći problem bio je vrlo prizeman:
– Da izvinete, najgore je kad si na otvorenomu moru u kajaku sa svom odjećom na sebi (tri para hlača!) a dođe ti se popišat! Morao sam dobro paziti s pićem, računati da me ne “uhvati”, ali ne možeš sve iskontrolirati.
Bilo je trenutaka kad sam razmišljao i o pelenama za odrasle – smije se Marko, koji je većinu vremena svoje zimske avanture na moru proveo sam. Prošao bi kakav trajekt, koji ribarski brod, a s toplijim danima jedrilice i gliseri. Dupini su ga posjetili kod Pločice i Svetoga Andrije. Poseban užitak bilo je noćno veslanje koje je sebi priuštio pet puta.
– Najduži pravac koji sam svladao bio je 28 milja, a na otvorenom moru 22 milje od Sušca do Visa, i to bez pišanja – otkriva kajakaš.
Ovaj jedinstveni pothvat, premda je najzahtjevnija dionica završena, još nije gotov. Sljedeće zime Kovač planira veslati do kraljice jadranskih lanterni, Palagruže, koju je ostavio kao slatkiš za kraj, te do 24 kvarnerska i istarska svjetionika, a mokri projekt završit će na najstarijem, Savudriji.
– U jednom trenutku, kad sam dosegao najvišu točku ovog dijela, negdje oko Vira, gledao sam na sjever i razmišljao: hoću li krenuti gore i odmah oploviti sve… No, u travnju počinje sezona turističkog kajakarenja i moram se vratiti svom poslu. Uostalom, želim i drugi dio projekta odveslati zimi, sad je već prilično toplo, i to nije to. Neka ostane još malo izazova – zaključuje Marko Kovač.
