Tradicionalna kotorska fešta “Bokeljska noć” biće održana u subotu, 20. avgusta 2022. sa početkom u 21 sat.
Boka News će uživo prenosti Bokeljsku noć na svojoj FB stranici.
Donosimo tekst mr Jovana J. Martinovića o Bokeljskoj noć, nematerijalnoj kulturnoj baštini Crne Gore i zašto je Bokeljska noć fešta nad feštama…
Dekadentni i prosvijećeni osamnaesti vijek polako se primicao svome kraju da bi ustupio mjesto uzburkanom vrtlogu napoleonskih ratova, koji su sahranili najmoćniju silu na Jadranu, Prevedru republiku Veneciju, zajedno sa svim njenim hiljadugodišnjim tradicijama i institucijama.
Međutim, tih posljednjih decenija ništa nije nagovještavalo potpuni krah čitavog jednog sistema, naprotiv – u tople ljetnje noći grad na lagunama živio je poseban život sastavljen od prepuštanja hedonističkom uživanju u slastima jedne pomalo dekadentne atmosfere. Kanalima i ispod mostova klizile su gondole osvijetljene šarenim papirnim lampionima, noseći u sebi odabrane grupe takozvane elite i krema društva, dame u svilenim i brokatnim krinolinama i gospodu sa visokim napudranim perikama, svi sa malim crnim maskama – moretinama, dok je gondolijerov kompanjom na provi prebirao po strunama mandoline i pjevao one slatko-gorke kancone pune melanholije neuzvraćenih ljubavi.
U nekima od tih gondola sigurno su se kao gosti svojih mletačkih kolega nalazili i kotorski mladići, studenti čuvenog univerziteta u Padovi, uživajući u čarima Venecijanskih noći i zaklinjući se u sebi da će po povratku u zavičaj pokušati da urade nešto još bolje, noć koja će za tri koplja nadmašiti sve što je viđeno.
I pored toga što je Kotor u to doba bio neka vrsta garnizonskog grada ili bastiona za odbranu mletačkih posjeda od eventualnih turskih napada, i grad i okolna pomorska naselja živjeli su intenzivnim duhovnim, kulturnim životom. Saloni kapetanskih palata, sa bogatim bibliotekama, stilskim namještajem i umjetničkim slikama, bili su širom otvoreni za ljude širokih horizonata, kapetane što su plovili po svim morima svijeta, visokoučena sveštena lica, mlade dojučerašnje studente iz Padove, sada nastavnike čuvene kotorske Gramatiklane škole iz XIII vijeka. Na tim učenim sesijama čitale su se drame i prikazanja, latinski i „slovinski“ stihovi skromnih lokalnih literata, izmjenjivali se komentari o nekim pročitanim knjigama, širili se horizonta, a napolju iza zatvorenih škura sa griljama lile su beskrajne kotorske kiše.
Ljeti pak, na vrelini od koje se i kamen topi, svi potražili spasa u hladovitim vrtovima oko grada, u pirkanju popodnevnog maestrala ili večernje bave s Vrmca. Najpogodniji za to su bili vrtovi čuvene kotorske plemićke porodice Bolica, na položaju koga je zapremao lijepi park nekadašnjeg hotela „Slavija“ ili „Fjord“, sa visokim zidom i kulama na uglovima, otvoren prema moru. Možda se upravo tada, jedne takve baršunasto-plave ljetnje večeri, dok je mjesec prelivao srebrom okolna brda, rodila ideja da se pokuša dočarati pa i prevazići sjaj venecijanskih noći dosanjanih iz mladosti.
Nabavljene su brzo gaete i leuti iz okolnih ribarskih mjesta. Posluga ih je kitila girlandama i festonima lovorike, postavljala šarene lampione. Dame i kavaljeri su oblačili svoje krinoline, čipkane žaboe i napudrane perike, sjedali u okićene barke i uz tihu primorsku pjesmu klizili po glatkom zrcalu Zaliva, kružeći kao u transu po tamnoj vodi sna, doživljavajući unutrašnju katarzu, duhovno pročišćenje. Tako je možda, prije više od dva vijeka, počela tradicionalna manifestacija „Bokeljska noć“.
Uskoro je nastala Venecija i njen uticaj, no došli su neki novi zavojevači, uglađeni i uparađeni Napoleonovi oficiri, koji su ovom starom običaju noćne šetnje osvijetljenih barki dodali neke nove, glamuroznije elemente, veću pompu, eventualno još i osvjetljenje bedema, sviranje vojne muzike i slično.
Zatim je došla racionalna i stroga Austrija, stari vlasteoski rodovi su postepeno izumirali, kapetanske porodice su lagano siromašile, ponosni bokeljski jedrenjaci nestali sa pučine, ali jednom ustaljena tradicija nije nestala, preuzeli su je agilni kotorski zanatlije i trgovci. Fešte su se nastavljale ne manje sjajno, posebno za zimski Karneval ili, kako su ga zvali – Veljun (pošto se održavao u mjesecu veljači – februaru).
Postoji jedan dragocjeni zapis, pisan drhtavom rukom kotorskog zanatlije „štramacijera“ Romea Fjorelija, koji se odnosi na dolazak engleskog kralja Edvarda VII u Kotor, oktobra 1888.godine, i odlazak na Cetinje radi kumovanja najmlađem sinu knjaza Nikole. Ratni brodovi engleske flote bili su ukotvljeni u Zalivu, od Kotora do Orahovca, svečano okićeni i ukrašeni. Citat iz zapisa: „Zadnju večer njihovog odlaska, Građanska glazba je obišla okolo na jednoj tribini postavljenoj na dvije barke, koje je vukao motor. Tribina je bila dekrisana sa festonima lovorike, zastavama i rasvjetom baluka, bengala, bakljade… Tu večer su sva crnogorska brda bila u rasvjetu od velikih ognjeva“.
Tradiciju Bokeljskih noći, defilea dekorisanih barki uz iliminaciju okolnih brda, prekinuo je Prvi svjetski rat, ali su volja, sposobnost i mašta njihovih kreatora preživjeli sve te tmurne godine.
Za period između dva svjetska rata ima relativno dosta pisanih podataka u kotorskom nedjeljnom listu „Glas Boke“, a odnose se na međuratne Bokeljske noći. Za 1933. godinu postoji indicija da je jedna takva manifestacija održana prilikom posjete eskadre engleske ratne flote sa nosačem aviona „Glorious Boki Kotorskoj, a isto tako za maj 1934. godine, kada je svečanost priređena prilikom posjete joslovenskog kralja Aleksandra, kada su – po riječima novinara „… obale gorjele, na crkvama zvonila zvona, prangije pucale, narod klicao, pjesma se orila na sve strane. Cijela Boka, i ljudi i stvari, promijenili su svoj izgled, i stranci i domaći bili su kao fasciniran ….“. Međutim, 1936. godine stvari su krenule na širokom frontu, izabran je Glavni priređivački odbor Bokeljske noći, koji je pod parolom „BOKA SEBI“ izdao proglas o organizovanju svečanosti i pozvao sve Bokelje da aktivno učestvuju u pripremama i realizaciji. Napor se višestruko isplatio pa se na Vidovdan, 28. juna, pod nebom koje se zacrnilo i uz munje ljetnog neverina koje su sijevale iznad Orahovca i Perast, u bazenu Kotorskog zaliva održala najspektakularnija manifestacija do tada. Novinar priča: „Kotor obasjan nizom šarenih žarulja, sa osvijetljenom obalom, iluminiranim zidinama sve do Sv. Ivana, koji je opet bio sav u vatri, i sa osvijetljenim serpentinama sve do Trojice, pužao je veličanstvenu sliku, koju je šarao i bojadisao lijepi vatromet … Bila je osvijetljena sva obala do Ljute … a sa druge strane sjao je Muo sa obalom, kućama i krasno osvijetljenom crkvom. Prčanj je bio divno osvijetljen … Bila je osvijetljena obala oko Stoliva, a s visine je sjao Gornji Stoliv… Vatre su sjale i na vrhovima, osobito na Vrmcu. I vrh samoga Lovćena bio je osvijetljen, dominirajući kao plamena zublja nad Kotorskim zalivom“. Uslijed nadolazećeg nevremena u defileu je učestvovalo svega nekoliko osvijetljenih alegorijskih barki, ali su ostala sačuvana njihova imena: „Galeb“ sa Prčanja, „Jadranka“ , mornarička „Gondola“ iz Đenovića, „Paviljon“ i Labud“ iz Kotora, „Venecijanska gondola“ sa Prčanja.
Međutim, u avgustu te iste godine engleski kralj Edvard VIII posjetio je na jahti „Nahlin“ u pratnji jednog razarača Boku i razgledao grad Kotor, svečano dočekan od vojnih i civilnih vlasti, oduševljeno pozdravljen od naroda. Kraljeva jahta sa pratnjom trebalo je da isplovi u 20 sati, ali kada su kralju rekli da se u njegovu čast sprema neviđeni spektakl, polazak je odgođen za 2 sata. Turističko društvo „Jadranski fjord“ već je bilo izvršio sve potrebne pripreme, pa je „Boka još jednom trebala da plane, da se okiti plamenim grivnama i da u lijepoj ljetnoj noći prospe po svojim njedrima raskošje vatrenog nakita, da se načička hiljadama žižaka i krijesova, da – divna kakva jeste – pruži svakom oku i u ovoj noći sve čari i krasote opjevane nevjeste, nedostižne ljube plavoga Jadrana. I noć je pala.
Spustila se tamna koprena sa vedroga neba koje je treperilo milijardama zvijezda, a Kotorski bazen, maestozan u noćnoj tišini i ćutljiv u nestrpljivom iščekivanju da sav plane, ličio je na ogromnu prirodnu dvoranuu kojoj je imala da započne raskošna svečanost iz bajki. Najprije su počela plamsati brda. Stara tvrđava Sv. Ivana nad Kotorom planula je osvijetljenim zidinama u hiljadama plamenova… Na kamenoj glavi Pestingrada razbuktale su se vatre osvjetljavajući veličanstveno goli krš, a odmah za tim javili su se visokim vatrama lovćenski vrhovi.
Na drugoj opet strani plamtale su vatre po grbama Vrmca, koje su se začas pretvarale u prave vulkanske plamenove… Odjednom, upravo munjevitom brzinom zasjaše hiljadama plamičaka kotorski bedemi i sva obala… Iz mraka stadoše da se nižu ognjeni đerdani duž Mula, Prčanja, Stoliva, Dobrote, Orahovca … pa preko Perasta tamo na Kostanjicu, Morinj, Lipce, Risan, nad kojim su bile divno obasjane visoke serpentine… Kotorski bazen, koji je do maločas ličio na ogromnu tamnu i ćutljivu dvoranu, kao da se odjednom pretvorio u raskošno obasjano i duboko jezero, u čije je tihe vode sa obale i naslje, sa planisnakih padina i visokih vrhova počelo da toči goruće zlato… Tako je sav unutrašnji bazen plivao u moru svjetlosti. Dok je reflektor sa razarača obasjavao crkvicu Gospe od zdravlja poviše poviše Kotora, veliki broj raketa … šarao je ognjenim bojama zvjezdano nebo. Rimske svijeće uz bengalsku vatru … upotpunjavale su jedinstveni prizor… Odjednom sa kraljevske jahte „Nahlin“ stadoše da se prelijevaju u noći jake i raznobojne rakete kao goruće raznobojno cvijeće“.
Kralj Edvard VII poebno je zahvalio opštinama i narodu Boke Kotorske na divnom osvjetljenju i uloženom trudu, ali kako izgleda nije bilo defilea i ukrašenih barki, već samo iluminacija.
Poslije Drugog svjetskog rata pokušavala je osiromašena Opština da vrlo skromno obnovi tradiciju, ali je to pošlo za rukom u punom sjaju tek prilikom posjete posjete Kotoru maršala Josipa Broza Tita i krštenja novog razarača „Kotor“, početkom septembra 1959. godine. Ovu začaranu, nestvarnu Bokeljsku noć svi koji su vidjeli pamtiće kao nešto što se samo u akvatoriju amfiteatralnog Kotorskog zaliva može doživjeti. I tada je plamtjela kotorska tvrđava S. Ivan, sva domaćinstva kojima prozori gledaju prema moru dobila su pakete svijeća da ih zapale u prozorima, vojnici i mornari izvukli su na vrhove Pestingrada i Vrmca velike protivavionske reflektore, posudama sa mješavinom piljevine i nafte osvijetljen je bio ćitav dužobalni put i sve ponte i mandraći preko Mula i Prčanja, kao i preko Dobrote.
Uz rivu su bili vezani ratni brodovi sa svijetlećim u zastavnim galama, a morem je plovio veličanstveni konvoj ukrašenih barki, koje je vukao brod sa Gradskom muzikom. U delifeo je bilo na desetine okićenih, maštovito okićenih cjelina: maketa razarača „Kotor“, venecijanska gondola, biserna školjka sa divnom djevojkom unutra, stara Njegoševa kapela na Lovćenu, Gradski sat, česma Karampana i – ko bi se sjetio svih što su to veče pretvorili u prizor iz sna.
Obnovljena Bokeljska noć nastavila je svoju plovidbu po sjajnom moru mašte sa promjenljivim uspjehom, no zaokupljujući veliku pažnju na našim prostorima pa se cijeni da je svaku od nekoliko posljednjih priredbi posmatralo između 30 i 40 hilljada posjetilaca, tako da je ona postala neslućeni propagator kotorskog turizma , a njenim pomjeranjem sa početka na drugu polovinu avgusta produžena je turistička sezona.
Kruna svake Bokeljske noće i vatromet, doveden do pirotehničkog savršenstva. Kako je teško bilo nabaviti specijalne rakete iz Italije u vrijeme enormne krize 1993. godine – to znaju samo organizatori, koji su se mijenjali skoro svake godine, dok se konačno organizacija nije ustalila u Centru za kulturu.
No zato su te rakete proizvodile nevjerovatne svjetlosne efekte koji se odražavaju u mirnom ogledalu Zaliva, a praštanje eksplozija stostruko odzvanja među brdima. A kada se i posljednja vine u nebo, i kada se podijele nagrade za najuspješnije okićene i ukrašene barke, razdragani narod probija se uz tešku muku kroz uska Glavna vrata Grada i razliva poput plimnog vala po pjacama i pjacetama, nastojeći da zadrži u sebi svu onu upijenu ljepotu. Fešta se nastavlja do jutarnjih sati, a kako je uspjela – najbolje znaju škovacini – gradski smetlari, kada u ranu zoru počnu čišćenje i umivanje Grada.
/mr Jovan J. Martinović/
