Najmanje dvije osobe poginule su, a 12 je ranjenih u granatiranju stambene zgrade u Kijevu u ponedjeljak ujutro, a ruske snage granatirale su i tvornicu zrakoplova Antonov, objavile su ukrajinske vlasti i najavile da se očekuje novi krug rusko-ukrajinskih pregovora
Na Telegramu hitne ukrajinske službe objavile su da je pogođena osmerokatnica u četvrti Obolon na sjeveru Kijeva, vjerojatno “topnikom vatrom” te je izazva požar koji su vatrogasci ugasili, prenosi agencija France presse.
Nešto ranije savjetnik ukrajinskog ministra unutarnjih poslova Anton Geraščenko rekao je dvoje ljudi je poginulo a troje hospitalizirano kada je u ponedjeljak ujutro granata pala na stambenu zgradu u glavnome gradu Ukrajine.
Kijevska gradska uprava objavila je i da su ruske snage granatirale tvornicu zrakoplova Antonov, javlja Reuters.
Novi krug pregovora između Rusije i Ukrajine održat će se u ponedjeljka putem video veze i počet će u 10.30 po lokalnom vremenu (8.30 GMT), najavio je Geraščenko.
Crna Gora bi promotivne aktivnosti ove sezone trebalo da usmjeri ka regionu i centralnoj i zapadnoj Evrope, ocijenila je direktorica Udruženja izdavaoca privatnog smještaja, Branka Džoganović, i dodala da sve mora biti intezivnije i transparentnije u cilju produktivnije saradnje.
Ona je rekla da je deviza Udruženja da komšija nije konkurencija i da iz tog razloga žele da pošalju poruku da je ključ u saradnji, dogovaranju i planiranju.
„Za ovu godinu, na vrijeme smo dali preporuke da se promotivne aktivnosti usmjere ka regionu i zemljama centralne i zapadne Evrope. Naša je težnja da se orjentišemo ka destinacijama kojima smo dostupni i drumski. To su češća, vansezonska i sezonska putovanja, vezana za godišnje odmore i raspuste, ali i za manifestacije, praznike, određene proslave“, rekla je Džoganović agenciji Mina-business.
Ona smatra da će Crna Gora, kao destinacija, napredovati mnogo više u dijelu raznolikosti sadržaja i usluge kroz orjentaciju ka tim tržištima.
„Ne mislim samo na region. U Hrvatskoj, na primjer, od ukupnog broja noćenja, samo se par procenata manje ostvari u kampovima u odnosu na privatni smještaj. Gosti iz Češke, Poljske, Slovačke, Mađarske i Rumunije biraju manje turistički popularne gradove u destinaciji, borave van gradskog centra i to je prilika za vlasnike smještaja u zaleđu i seoskih domaćinstava da povećaju posjećenost“, navela je Džoganović.
Što se cijena tiče, u Udruženju ostaju pri preporuci da cijena treba biti realna.
„Vraćanje na cijene iz 2018/2019 je najbliže našoj preporuci“, objasnila je Džoganović.
Ona je navela da je ratni sukob u Ukrajini uzdrmao svjetsku ekonomiju pa samim tim i crnogorsku.
„Sankcije uvedene zbog agresije Rusije imaju negativne posljedice za sve strane. Nakon koronakrize aktuelna ratna situacija između dvije države, koje značajno utiču na ekonomiju, dodatno će usporiti i otežati naš oporavak. Posljedice se već osjećaju kroz rast cijena energenata i hrane, što lančano uzrokuje rast cijena usluga od kojih smo svakodnevno zavisni“, rekla je Džoganović.
Turizam – foto Boka News
Prema njenim riječima, standard ljudi sa bilo kojeg emitivnog tržišta je ugrožen, pojačana je bojazan za sigurnost i to sve će uticati na planiranje putovanja.
„Korona nas je naučila da moramo biti spremni na sve uslove, ali i da moramo djelovati zajedno i sistemski. Potrebne su jasne smjernice koje će voditi svakog pojedinca u odgovarajućem pravcu, da bi izašli na kraj sa posljedicama, što manje ranjeni“, kazala je Džoganović.
Ona je saopštila da, iako smo kao destinacija postizali fantastične rezultate kada je zapadno tržište u pitanju, nedostatak odgovarajuće strategije na nacionalnom nivou, kao i koordinisane saradnje svih privrednih subjekata na lokalnom, doveli su do toga da ta tržišta izgubimo.
„Kvalitet ponude nije pratio potražnju, kvalitet sadržaja i servisa takođe, i to je rezultiralo povlačenjem glavnih turoperatora za ova tržišta. Godinama unazad fokus i najveća očekivanja su postavljena ka rusko-ukrainskom tržištu. Već prošle godine se osjetila razlika, jer gostiju sa rusko-ukrajinskog tržišta nije bilo u mjeri u kojoj se očekivalo“, kazala je Džoganović.
Što se privatnog smještaja tiče, prošle sezone je dominirao region.
Džoganović smatra da je dobra strategija Nacionalne turističke organizacije (NTO) da marketinške aktivnosti za ovu godinu usmjeri ka češkom i slovačkom tržištu.
Crna Gora se promoviše i na tržištima centralne, zapadne Evrope i regiona i to ima efekta.
„Unazad mjesec imamo određeni broj gostiju iz Njemačke i Francuske u pojedinim hotelskim kapacitetima. Tome su sigurno doprinjeli i B2B sastanci stranih agencija sa predstavnicima naših hotela. Ovo može značiti da je to dobar pravac, ali sve mora biti intezivnije i transparentnije. Online webinari i prezentacije moraju postati dio naše svakodnevice ako želimo da uspostavimo čvršću i produktivniju saradnju“, poručila je Džoganović.
Govoreći o otkazivanju rezervacija, ona je kazala da otkazivanja nijesu vezana samo za tržišta Rusije i Ukrajine.
„Trend ranog bukinga se gubi i, prema rezultatima istraživanja rezervacionih kanala, gosti će najsigurnije rezervisati 30-ak dana prije planiranog dolaska. U međuvremenu su im važne mogućnosti besplatnog otkazivanja i promjene datuma. Trendovi u putovanjima su se značajno promijenili. Moramo poznavati svoje goste, interesovanja i potrebe, da bismo ispunili očekivanja“, dodala je Džoganović.
Ona je kazala da su gosti iz regiona, koji su bili vjerni nekim drugim tržištima, prošle sezone ostavili pozitivne ocjene za kvalitet smještaja, koji je značajno poboljšan u odnosu na neki raniji period.
Gosti sa ukrajinskog tržišta su prisutni sve više u ovom vansezonskom periodu.
„Odabrali su i naše primorje za boravak sljedećih par mjeseci, da sačekaju rješavanje situacije u njihovoj zemlji. Trudimo se biti dobri domaćini u ovoj izuzetno složenoj situaciji“, rekla je Džoganović.
Ona je saopštila da bez institucionalne podrške, specijalizovanih programa podrške za unapređenje kapaciteta, programa edukacije i digitalnih rješenja, ne postoji način da se nadomjeste gubici koji se gomilaju od 2019. godine.
„Bez intenzivne, organizovane kampanje za privatni smještaj sa nacionalnog nivoa, uz definisanje proizvoda i ponude na lokalnom nivou, imaćemo i dalje 30 dana sezone, a to nije problem odraditi nijednom izdavaocu. Problem je ostalih 210 dana kada gostiju nema. Moramo postići kontinuitet u saradnji sa lokalnim turističkim organizacijama i lokalnim samoupravama“, tvrdi Džoganović.
Ona smatra da treba definisati lokalni proizvod i zajedno sa smještajem promovisati na tržištima kojima smo najdostupniji.
„Opština Bar je pokazatelj dobre saradnje na lokalnom nivou i planskog razmišljanja kada je definisanje turističkog proizvoda u pitanju. Oni su se odredili kao destinacija za porodični odmor i cijela ponuda grada će se razvijati u tom pravcu. Kapaciteti privatnog smještaja u Baru, koji su do sada činili 85 odsto kapaciteta grada, imaju priliku da se organizuju, prilagode i obezbijede goste u dužem vremenskom intervalu“, zaključila je Džoganović.
Izvučena glavnina bespilotne letjelice – foto Hina
Bomba u besposadnoj vojnoj letjelici koja se srušila u Zagrebu bila je težine do 120 kilograma i eksplodirala je ispod zemlje, izvijestio je u nedjelju navečer HRT pozivajući se na visoki izvor iz Ministarstva obrane.
Iz visokih izvora u MORH-u doznajemo da je bomba pronađena u letjelici težine do 120 kilograma. No, kako je letjelica udarila u meko tlo, eksplozija se dogodila ispod zemlje. Da je udarila u asfalt ili beton posljedice bi bile katastrofalne, izvijestio je HRT u središnjem Dnevniku.
Jutros je izvučen najveći dio besposadne vojne letjelice sovjetske proizvodnje koja se u četvrtak srušila kod Studentskog doma na Savi, a ministar obrane Mario Banožić potvrdio je da su u krateru pronađeni tragovi eksploziva te dijelovi aviobombe koji govore da nije riječ o izviđačkoj letjelici.
I dok je istraga u tijeku, tijekom dana su se u medijima mogla čuti i suprotna mišljenja vojnih analitičara koji drže da nije bilo riječ o aviobombi nego o eksploziji sustava za samouništenje opreme i podataka. Tako je primjerice pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva umirovljeni brigadir Ivan Selak rekao da je gotovo siguran da nisu pronađeni fragmenti aviobombe jer “da je unutra bio eksploziv danas ne bi bilo pola krila studentskog doma”.
Veliki broj građana i posjetilaca iz zemlje i regiona okupio se danas u Herceg Novom, gdje je u okviru 53. Praznika mimoze organizovana atraktivna trka karića „Karotrc” u kojoj je učestvovao rekordan broj takmičara. Više od 150 vozača i vozačica iz Trebinja, Banja Luke, Beograda, Kruševca, Šibenika, Prugova, Tivta, Kotora, Cetinja, Podgorice i Herceg Novog, na ručno izrađenim vozilima – karićima, spustilo se iz srca grada do luke Škver, pokušavajući da za što kraće vrijeme pređe stazu dugu 700 metara i u isto vrijeme oduševi publiku koja je ispunila mjesta uz stazu.
Najuspješniji i najzapaženiji takmičari nagrađeni su novčanim i robnim nagradama, u više kategorija. Među Jednosjedima – K1 najbolji je bio Nemanja Kašćelan, drugo mjesto osvojio je Dimitrije Tadić, a treće Ernes Senadović. U kategoriji Dvosjeda – K2 prvo mjesto pripalo je Nemanji Kašćelanu i Ahmedu Senadoviću iz Kotora koji su postavili novi rekord, drugo mjesto je osvojila ekipa “Kumovi” iz Herceg Novog, a treće “Bemvejac” iz istog grada. U kategoriji Trosjed – K3 pobjednički tim je “GrandPrix” iz Kotora, drugo mjesto zauzela je ekipa “Desoto”, a treće “Pub Got”.
Tradicionalna nagrada za “Najsporijeg karića” pripala je Milošu Miloševiću iz Trebinja, a kao najstariji učesnik nagrađen je Zoro Marineti koji ima 75 godina. Nagradu za najmaškaraniji karić osvojio je Ivan Bilafer. Drugo mjesto u ovoj kategoriji pripalo je Mjesnoj muzici Đenović, a treće su osvojili Mladen Oljača i Dragana Ognjenović. U kategoriji najatraktivnija vožnja nagradu su osvojili Đaković Siniša, Tabaković Nenad i Kukalj Tomislav – ekipa “Pub Got”. Najorginalnije ime karića osmislio je Milan Lučić “Mića iz parkića”. Kao najbrži ženski takmičar nagrađena je Aleksandra Đorđević, a za najbolji štimung na trci “Pub Got”.
Sekretar za društvene djelatnosti i međunarodnu saradnju Opštine Herceg Novi, Vasilije Ćuković poručio je da je izuzetno zadovoljan današnjom organizacijom “Karotrca” i zahvalio novskoj nevladinoj organizaciji “Maškare”.
„Opština Herceg Novi je uvijek podržavala ovakve manifestacije i nastaviće da ih podržava. Ove godine je prijavljeno 130 karića i oko 160 učesnika, među njima i veliki broj takmičara iz drugih gradova. Nadamo se da će sljedeće godine biti još veći broj”, naveo je Ćuković.
“Karotrc” je već prepoznatljiv i u drugim opštinama, dodao je Ćuković i istakao: “U ovim zimskim danima imamo veliku posjetu iz drugih gradova, što je i popunilo ugostiteljske objekte. Jako smo zadovoljni”.
Ivan Peulić, predsjednik nevladine organizacije “Maškare”, koja je u saradnji Opštinom Herceg Novi i Javnom ustanovom kulture “Herceg-fest” organizovala današnju trku, iskazao je veliko zadovoljstvo realizacijom manifestacije. Kako je naveo, ove godine zabilježen je rekordan broj učesnika – 152.
“Ovo je treća godina od kada organizujemo trku karića. Rastemo iz godine u godinu i trudimo se da stalno uvodimo novitete. Herceg Novi je, uz pomoć Šibenika, prvi u Crnoj Gori organizovao ovakvu trku. Manifestacija je izuzetno važna za grad, turističku sezonu i Praznik mimoze. Oko 40 ljudi iz našeg udruženja je svojim volonterskim radom i ljubavlju pokazalo da se može nešto dobro organizovati i nastojaćemo da svake naredne godine manifestacija bude još kvalitetnija”, poručio je Peulić.
rke-Karića Karotrc 2022. – foto Medabiro
Jedan od pobjednika, Nemanja Kašćelan koji vozi za ekipu “GrandPrix” iz Kotora, istakao je da su se pripremali za ovu manifestaciju, te zbog toga i očekivali dobar rezultat.
“Ova manifestacija je značajna i drago mi je što je zaživjela. Tu sam da podržim ovakve događaje, i nadam se da ćemo i mi u Kotoru u budućnosti organizovati ovakvu manifestaciju”, kazao je Kašćelan.
Predstavnik ekipe iz Šibenika, Darko Relja, pohvalio je organizaciju današnje trke karića, ističući da je i atmosfera na takmičenju bila na visokom nivou.
“Nemam niti jednu zamjerku, sve je odlično organizovano, bez greške. Atmosfera je sjajna, ljudi su zadovojni, nasmijani… Treba njegovati tradiciju, a “Karotrc” je upravo organizovan zbog mlađih generacija”, kazao je Relja.
Jedna od najmlađih takmičarki, petnaestogodišnja Aleksandra Đorđević koja je nastupala u kategoriji K1, oduševljena je atmosferom, a takmičenje će pamtiti po lijepom provodu.
“Drago mi je da sam došla na takmičenje. Željela bih da pozovem mlade ljude da se narednog puta u što većem broju pridruže “Karotrcu” u Herceg Novom, da dožive ovaj nezaboravan provod”, kazala je Đorđević.
Miloš Milošević iz Trebinja, koji treći put učestvuje na ovakvoj trci, ocjenjuje: “Ideja je odlična, dan je prelijep.. Ova manifestacija je značajna i svake godine je sve bolje i bolje organizovana”.
rke-Karića Karotrc 2022. – foto Medabiro
Jedna od nekoliko žena koje su se oprobale u izazovnoj vožnju, Jovanka Stamenković poručila je da je važno organizovati ovakve događaje, te da je Herceg Novi poznat po feštama.
Takmičar iz Herceg Novog, Albert Tomić, istakao je da je izuzetno zadovoljan trkom i cjelokupnom organizacijom: “Ovo je nešto što je grad imao ranije, vraćamo se korijenima, djetinjstvu”.
Trka karića “Karotrc” dio je programa ovogodišnjeg, 53. Praznika mimoze. Generalni pokrovitelj Praznika mimoze je Opština Herceg Novi, organizator Javna ustanova kulture „Herceg-fest”, a pokrovitelj Turistička organizacija Herceg Novi.
Za sve takmičare je po završetku trke upriličena gozba na Škveru, a dobar provod je nastavljen uz novski sastav „Low Voltage”.
Boćarski klub Palma iz Tivta, kao pobednik turnira u Beogradu, stigao je do druge, odnosno glavne runde kvalifikacija za grupnu fazu Lige šampiona. Naredni rival Palmi, biće ekipa iz Italije, Francuske, Hrvatske ili Slovenije. Plasman u glavnu rundu, izborila je i ekipa Novog Beograda, koja je aktuelni šampion Srbije.
Igra se samo jedan meč za plasman u grupnu fazu elitnog takmičenja, a boćari Palme će pomenuti meč igrati na svom terenu u Donjoj Lastvi – 4. juna. Do velikog uspeha, stigli su: Niko Stjepčević, Dejan Maslovar, Dejan Stjepčević, Miroslav Petković, Gracija Stjepčević, Đorđe Zvicer, Jovan Ševaljević, Mateo Počanić, Igor Petković i Petar Marić.
Palma je posle zaista velike borbe i krajnje neizvesnog turnira, koji je sjajno organizovan u Beogradu, uspela da stigne do cilja u konkurenciji sa Boćarskim klubom Novi Beograd i Boćarskim klubom Neum.
U prvom kolu, Novi Beograd je pobedio Palmu sa 13:9, zatim je Neum slavio protiv Novog Beograda sa 13:9, a u meču koji je nosio prefiks biti ili ne biti šampion Crne Gore je pobedio Neum sa 15:7. Ubedljivom pobedom nad Neumom, Tivćani su obradovali i šampiona Srbije, ekipu Novog Beograda, koja je stigla do glavne runde kvalifikacija.
Uskoro će Palma i Novi Beograd saznati imena rivala, biće to ekipe koje spadaju u sam vrh evropskog boćanja, a dueli za plasman u grupnu fazu Lige šampiona, na programu su 4. juna.
Barka Đura Todorovica u pozadini brodogradilište Bijela
Barka Đura Todorovica u pozadini brodogradilište Bijela
Barka Đura Todorovica
Brodogradilište Pijavica Đura Todorovića u Bijeloj -
Barka Đura Todorovica
Piše: Siniša Luković
Dok se po svijetu još mogu naći poneki proizvodi nekadašnjeg brodogradilišta u Bijeloj poput njegovog manjeg plutajućeg doka na kojem se danas brodovi remontuju u Turskoj, u samom zavičaju ove firme – Bijeloj, gotovo da više nema ničega što su minulih desetljaća, napravile vrijedne ruke bijeljanskih meštara i inženjera.
Izuzetak je jedna mala, skromna drvena barka koja već 90 godina „živi“ u Bijeloj gdje se i „rodila“ na rtu Pijavica – na prostoru gdje je, taman otprilike toliko koliko je ova barka stara, postojalo brodogradilište što je slavu imena Bijele pronijelo diljem svijeta…
Rodonačelnik bijeljanskog brodogradilišta bila je lokalna porodica Todorović u kojoj se još početkom 20.vijeka, rodila ideja da u ovom malom bokeljskom mjestašcu, formira brodogradilište. Todorovići su stoga 1907.godine kupili imanje na obali, na lokaciji Rake sa namjerom da tu podignu svoj novi mali škver namijenjen prvenstveno popravci ribarskih barki i manjih jedrenjaka. Utemeljivač ovog škvera, Đuro Todorović sa svojim bratom Kostom koji je živio u Alekdsandriji, tamo kupuje čitav brod drvene građe, brodograditeljskih alata i opreme koje dovodi u Bijelu. Iste godine angažuje Korčulanina Antona Vilovića – univerzalnog majstora, brodograditelja i kalafata sa kojim u novom škveru rade i lokalni brodograditelji iz Herceg Novog Karlo Benusi i Frano Gardašanić. U škveru se prvenstveno, pored ribarskih barki, iz mora na navoze radi popravke, izvlače i neki manji lokalni jedrenjaci poput brodova „Karlo“ i „Marica“ koji su bili u vlasništvu lokalne patrunske porodice Ilić, a uskoro se ovdje gradi i prvi novi drveni brod – bracera „Sveti Đorđe“.
Brodogradilište Pijavica Đura Todorovića u Bijeloj –
Improvizovani mali škver Đura Todorovića ubrzo postraje nepodesan za narastajući obim posla i sve većih potreba za remontom ribarskih i drugih manjih drvenih plovila u Boki, pa Todorović 1926. širi poslovanje na novi zemljišni kompleks na obali sa zapadne strane potoka, odnosno rta Pijavica gdje se odmah grade dva nova veća navoza. Naredne godine majstor Vilović poziva svog rođaka –takođe iskusnog brodograditelja Iva Prančića sa Korčule da mu se pridruži u Bijeloj, što ovaj i čini pa se njih dvojica udružuju sa Đurom Todorovićem i zajedno osnivanju firmu pod nazivom Brodogradilište „Pijavica“ Bijela.
Ta godina se u narednom periodu uzimala kao zvanična godina osnivanja velikog brodogradilišta koje je u Bijeloj egzistiralo sve do 2015. kada ga je Vlada Crne Gore otjerala u stečaj i zatvorila tu firmu sa tradicijom dugom skoro jedan vijek.
Barka Đura Todorovica u pozadini brodogradilište Bijela
U prvoj godini poslovanja, Brodogradilište „Pijavica“ je zapošljavalo deset radnika i prostiralo se na površini od oko 1.000 kvadratnih metara. Ovdje su se u godinama do početka Drugog svjetskog rata, popravljale ribarske barke, gucevi i leuti, te motorni jedrenjaci, odnosno gradila razna manja nova drvena plovila. Do 1940. u brodogradilištu Đura Todorovića na Pijavici, remontovano je više od 100 jedrenjaka i 12 parobroda, a izgrađeno je i 30 novih plovila raznih tipova i veličina. Među tim novim plovilima koja su se od hrastovine, borovine, murovine i plemenitih vrsta drveta poput tikovine, „rodila“ pod rukama vještih meštara sa Korčule i njihovih lokalnih bokeljskih kolega, je i junakinja ove priče – malena drvena barka tipa pasara, dugačka samo 3,8 i široka 1,4 metara.
Barka je prema podacima koje nam je prenio bijeljanski pomorac, rezervni oficir JRM i entuzijasta za lokalnu pomorsku istoriju Iilija Ristelić, sagrađena početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Nije sačuvana tačna godina njene izgradnje, ali je barka sigurno stara oko 90 godina. Napravljena je za potrebe samog brodogradilišta „Pijavica“, ali ju je koristila i sama familija Đura Todorovića, prvenstveno za ribanje i sopstveni prevoz. Malena pasara tako je mirno živjela i radila u Bijeloj sve do izbijanja Drugog svjetskog rata.
Boka Kotorska aprila 1941. nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslevije, biva pripojena fašističkoj Kraljevini Italiji pod zvaničnim imenom Priovincia di Cattaro (Provincija Kotor). Sjedište te provincije koja je obuhvatala područje od Bara na jugoistoku do Grude kod Cavtata na sjeverozapadu, bilo je u Kotoru a na njenom čelu je bio italijanski prefekt Franko Skaselati.
„Đuro Todorović i njegova familija bili su rodoljubi i od samog početka italijanske okupacije, podržavali su rad i djelovanje ustanika i partizanskih ilegalaca, a kasnije i samog partizanskog pokreta koji je djelovao u bokeškom zaleđu. Đuro je tako znao u svojoj kući ugostiti italijanskog prefekta iz Kotora i na taj način dolaziti do korisnih informacija koje je proslijeđivao pokretu otpora, ili je na taj način skretao pažnju italijanskih vlasti od partizanskih aktivista i njihovih akcija koje su se odvijale paralelno sa boravkom prefekta u Đurovoj kući Posebno se u podršci pokretu otpora istakao Đurov sin Aleksandar Todorović- Lesandro kako su ga u Bijeloj zvali, kao i njegovi drugovi Ilija Ilić i Jovan Balabušić. Lesandro je bio dobar majstor i pred rat je kao električar, radio u tivatskom Arsenalu odakle je tokom okupacije, podržavao pokret otpora. Ilić je bio jedan prvi komandnat prve mornaričke jedinice na ovom prostoru – Mornaričkog voda pri Orjenskom partizanskom odredu u Boki, dok je Balabušić radio kao upravnik Pošte u Baošiću i na toj je poziciji raspolagao sa dosta informacija koje je redovno dostavljao partizanima, ili je učestvovao u prenosu ilegalnog partizanskog materijala sakrivenog u vrećama sa regularnom poštom“- priča nam Ilija Ristelić.
Angažovanje njih trojice u pokretu otpora potrajalo je do pada Italije, 8.septembra 1943. i nastavilo se kada su Njemci preuzeli ulogu okupatora u Boki. U kasno ljeto 1944. Aleksandar, Ilija i Jovan dobijaju infomaciju da Njemci imaju saznanja o njima trojici kao za lokalni pokret otpora, značajnim figurama, i da će ih okupatorski vojnici sigurno eliminisati. Stoga njih trojica odlučuju da morski putem, pobjegnu za Italiju na čijoj su južnoj obali Jadrana, tada već bili saveznici – Englezi i Amerikanci.
„Za taj nimalo lagani put jer od Boke do obala Italije kod Barija i Brindizija ima preko 120 nautičkih milja, njih trojica uzimaju upravo ovu malu barku Todorovića. Lesandro kao dobar i svestran majstor, prethodno koristi svoje pozicije u Arsenalu i nabavlja jedna mali motor koji je ugradio u malenu pasaru. U sumrak, na blagdan Velike Gospe pod gregorijanskom kalendaru, 15.avgusta 1944. njih trojica iz Bijele malenom barkom kreću na dug i neizvjesatn put preko pučine južnog Jadrana. Ilija Ilić koji je bio pomorski oficir – poručnik bojnog broda u Kraljevini Jugoslaviji, je vodio navigaciju, pa su se oni pod okriljem noći, uspjeli neopaženo iskrasti iz zaliva Boke i uzeti kurs ka jugu, prema od saveznika već oslobođenim obalama Italije“- kaže Ristelić.
Barka Đura Todorovica
Ipak, sretne okolnosti ih nisu dugo pratile jer se ubrzo pokazalo da imporovizovano ugrađeni motor u barci, troši puno ulja ili ga negdje gubi. Aleksandar se tada sjetio da mu je, kada su se već otisnuli od obale u Bijeloj i krenuli prema izlazu iz zaliva, otac Đuro mahao sa obale. Pomislio je tada da Đuro maše u znak pozdrava, ali se, kada je motor koji je gubio podmazivanje, počeo polako otkazivati maltene na sred pučine južnog Jadrana, Aleksandar dosjetio da mu je otac mahao jer je ovaj u gužvi da što prije isplove, zaboravio sa sobom u barku ponijeti kantu sa dodatnim motornim uljem. Svi Aleksandrovi pokušaji da obezbjedi podmazivanje motora improvizovanim sredstvima – štaufer mašću koju su imali u čamcu ili kupljenjem izgubljenog ulja ispod pajula barke, nisu bili uspješni i motor je otkazao, zaribavši negdje na oko 50 milja od obale Boke – skoro na polovini puta do Italije.
„To je bilo negdje u popodnevnim satima 16.avgusta. Zapadni vjetar ih je već počeo nositi, pa nisu imali drugog izbora već da se prihvate vesala i po jakom Suncu i visokoj temperaturi, počnu da veslaju, usmjerivši pramac barke prema Brindiziju. Da pređu ostatak puta i stignu u tu italijansku luku, trebalo im je više od tri dana veslanja. U Brindizi su uplovili iscrpljeni, izgoreli od sunca, žedni i umorni, ali srećni da su uspjeli pobjeći neprijatelju i stići do saveznika sa kojima su imali zajedničke ciljeve u borbi. Onako iscrpljene i iznemogle, ovdje su ih odmah smjestili u englesku vojnu bolnicu gdje će se nakon oporavka, Todorović, Ilić i Balabušić nešto kasnije, i rastati“- nastavlja priču Ristelić, precizirajući da je Jovan Balabušić ostao u Brindiziju, Ilija Ilić se uputio za Egipat, a Aleksandar Todorović ide za Maltu da pristupi odredu Mornarice Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije koji se na Malti formirao od dijela brodova bivše Kraljevske mornarice Jugoslavije, a koji su bili došli pod britansku kontrolu, kao i nekoliko brodova koje su Jugoslovenima ustupili Amerikanci i Britanci.
Malenu pasaru brodogradilišta svog oca koja je njemu i dvojici drugovai spasila život, prevezavši ih preko Jadrana, Aleksandar je morao napustiti i ostaviti u Brindiziju. Pomirio se sa time da barku nikada više neće vidjeti…
Na Malti je Todorović pristupio takozvanom Samostalnom jugoslovenskom pomorskom sastavu (SJPS)- mornaričkoj jedinici koja se sastojala većinom od ratnih i pomoćnih brodova nekadašnje Kraljevske mornarice Jugoslavije koji su nakon Aprilskog rata 1941. prebjegli saveznicima, ili su ih Britanci nakon kapitulacije Italije što ih je bila zarobila i uvrstila u svoju flotu, vratili Jugoslovenima. Todorović je tako postao član posade jednog od tri minolovca u sastavu SJPS i na tom brodu obavljao ratne zadatke u sastavu savezničkih snaga na Mediretanu tokom jeseni 1944. i prva tri mjeseca 1945.godine, nakon čega je SJPS predata u nadležnost novih jugoslovenskih vlasti predvođenih Josipom Brozom Titom i vraćena u domovinu.
„Dolazi vrijeme da se brodovi na Malti pripreme za put do Jugoslavije. U luci Valete, gdje je njegov brod vezan, Lesandro gleda jedan britanski ratni brod koji se privezao u blizini i mornare koji rade na njemu. Mornari su rašketali i pituravali bokove broda, koristeći se za taj posao jednom malom barkom – pomoćnim čamcem na tom brodu. Lesandru se malena barka, iako prefarbana u sivu boju koju nose sva plovila ratne mornarice, učinila nekako neobično poznatom. Zagledao se bolje i na svoje zaprepašćenje, u malom neuglednom pomoćnom čamčiću engelskog ratnog broda, prepoznao je svoju barku koja ga je godinu ipo ranije, prenijela preko pučine južnog Jadrana“- priča Ilija Ristelić.
Ponešen neobičnim otkrićem, Lesandro se uputio na britanski brod i kada su članovi njegove posade izašli iz barke i na trenutak je ostavili samu, vezanu uz bok broda, Todorović joj je prišao i zagrebao mornaričku sivu boju na njoj. Ispod se ukazala civilna, Lesandru dobro poznata osnovna boja koju je barka nosila dok je godinama službovala u berodogradilištu njegovog oca, u Bijeloj.
Oduševljen što je, potpuno neočekivano i tako daleko od njenog i svog zavičaja, našao svoju barku, Aleksandar se obratio komandantu minolovca na kojem je bio ukrcan, sa molbom da ovaj službenim putem od svog kolege – zapovjednika britanskog ratnog broda, zatraži da se Todorovićeva barka vrati pravom vlasniku. Iako je administrativna procedura potrajala, pa je barka Jugoslovenima na Malti vraćena tek nakon što je Aleksandrov brod već bio otplovio iz Valete za Tivat, mala bokeška pasara se na palubi drugog jugoslovenskog ratnog broda, ubrzo i sama vratila u Jugoslaviju- prvo u Šibenik, pa onda opet brodom i u Tivat. Ovdje je malena drvena pasara iz brodogradilišta Đura Todorovića, u ranu jesen 1945. ponovno zaplovila u svom domicilnom akvatorijumu, ostavivši iza sebe ratnu avanturu preplovljavanja Jadrana i čak zvaničnog službovanja u najčuvenijoj od svih ratnih mornarica na svijetu – britanskoj Kraljevskoj mornarici – Royal Navy, čiji ju je jedan ratni brod svojevremeno našao napuštenu u Brindiziju i pokupio za svoje potrebe kao mali radni i čamac za spašavanje. Do danas taj dio istorije ove barke – njenog službovanja u britanskoj Kraljevskooj mornarici od jeseni 1944. do proljeća 1945. nije rasvijetljen i još se pouzdano ne zna gdje je ona sve bila na ratnom brodu na kojom je služila, prije nego što ju je prst sudbine, doveo na Maltu pred oči njenog pravog vlasnika – Aleksandra Todorovića.
Bokeška drvena barka-ratni pustolov, narednih je decenija nastavila miran život u porodici Todorovića koji su je koristili za ribanje i izlete po Boki. Malena pasara dobro je održavana tako da je i danas u top-formi i niko joj ne bi dao 90 godina koliko je ostalo iza njene krme. Danas je ona u vlasništvu porodice Aleksandrove kćeri Željke – unuke osnivača brodogradilišta u Bijeloj Đura Todorovića u čijem je škveru ova barka i rođena.
/S.Luković/
*Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija
NVO “Ugostitelji Crne Gore” i ove godine nastavlja kampanju zapošljavanja sezonskih radnika iz naše zemlje na primorju.
Našim članovima koji se u uslovima ekonomske krize, što zbog pandemije koronavirusa što zbog dešavanja u Ukrajini, spremaju za turističku sezonu, situaciju dodatno otežava deficit radne snage. Zato prioritet želimo da damo domaćim radnicima da ovog ljeta rade i zarade.
Takođe, za sve one koji žele da rade u ugostiteljstvu i hotelijerstvu ove ljetnje sezone omogućićemo praksu kako bi stekli potrebna znanja i vještine i tako postali konkurentni na tržištu rada.
Naš cilj je da tokom ljeta zaposlimo što više domaćih radnika i na taj način damo svoj doprinos smanjenu nezaposlenosti, boljem punjenju budžeta jer je privreda ta koja donosi novac za finansiranje zdravstvenog, obrazovnog i ostalog javnog sektora.
gdje će samo jednim klikom biti u prilici da pogledaju sve informacije o slobodnim radnim mjestima u našem sektoru.
Naša viber grupa za sada ima više od četiri i po hiljade pratilaca.
Takođe, pozivamo i sve privrednike koji ne mogu da dođu do domaće radne snage da nam se jave i da pokušamo zajedno da dođemo do rješenja kako bismo što spremnije dočekali predstojeću ljetnju turističku sezonu.
Zeleni trg u Herceg Novom- danas Trg Nikole Đurkovića – foto privatna arhiva
Piše: Slavica Kosić
Gajenje svilenih buba i proizvodnja svile bila je veoma razvijena u Boki Kotorskoj do Prvog svjetskog rata.
Uzgojem svilenih buba 1878. godine u Boki se bavilo 6.000 porodica, kaže etnolog mr Marija Crnić Pejović.
Donedavno je o tome svjedočio i veliki broj murvi na imanjima i javnim gradskim površinama, jer se svilene bube hrane njenim lišćem.
Murva – dud
Gajenje svilene bube i proizvodnja svile počelo je u vrijeme kada je Bokom vladala Mletačka republika, jer je Venecija imala veoma razvijenu manufakturu za izradu tkanina.
Nastavljeno je to i poslije pada Mletačke republike, nakon što je je Austrougarska preuzela vladavinu nad Bokom.
Crnić Pejović u naučnom radu “Svilarstvo u Boki Kotorskoj” navodi da je 1834. u Boki bilo 136 manufaktura, a među njima 13 predionica svile – sedam u Kotoru i šest u Herceg Novom.
Svilena buba
Braća Sbutega su u Prčanju imala predionicu za izradu svilene niti u kojoj je radilo 50 ljudi.
Svila je korišćena za izradu, uglavnom svečane odjeće.
Crnić Pejović navodi da su u cilju razvoja svilarstva austrougarske vlasti podsticale sađenje murvi (dudova), jer je lišće bijele murve glavna hrana larvi svilene bube.
Tako je opštinska uprava Herceg Novog u martu 1877. godine dobila 50 korijena murve koji su podijeljeni i naložila da se tri stabla zasade na gradskom zemljištu na Karači, u blizini Starog grada.
Prije dva vijeka u Boki je bilo 35.000 stabala murve koje su poslije maslina bile najbrojnije.
Rasle su i na glavnom gradskom trgu u Herceg Novom, a posječene su pred Drugi svjetski rat kada je trg popločan.
Radi podsticanja i unapređenja svilarstva, državna uprava je beplatno dijelila sjeme svilene bube.
Murva – dud
I crkvena vlast je podsticala gajenje, o čemu svjedoči zapis da je paroh kotorski Lazar Ercegović početkom 1871. predao 25 “unača sjemena svilene bube, da se razdijeli”.
Štampana su uputstva i organizovana predavanja.
Proizvodnja i izvoz čaura i svilenih niti donosili su korist državnoj blagajni, ali i ublažavali teško ekonomsko stanje stanovništva.
Zarada uzgajivača, u odnosu na uloženi trud, navodno je bila mala.
Svilarstvo kao privredna grana u Boki se gasi tokom Prvog svjetskog rata zbog jake konkurencije proizvođača iz Kine i Japana.
Sadnja i gajenje murvi nastavljeno je i poslije tog perioda jer su se plodovi koristili za ishranu svinja i peradi, za proizvodnju rakije – murovače, i kao brodograđevno drvo.
Danas je sve manje stabala murvi, jer ih niko više ne sadi.
Čak se sjeku i samonikla stabla.
Svileni konac
Otkrivanje recepta za proizvodnju svile u Kini se i glavom plaćalo
Domovina svile je Kina, gdje se svilena buba uzgaja između pet i devet hiljada godina.
Umijeće proizvodnje svile razvijalo se na carskim dvorovima i držalo u strogoj tajnosti, a otkrivanje “recepta” plaćalo se i glavom.
Zbog toga je Kina imala monopol u proizvodnji svile više od dvije hiljade godina.
Odatle se njome trgovalo diljem svijeta, a poznat je Put svile, kojim je stizala u Evropu.
U Evropu – u Vizantiju, jajašca svilene bube i sjeme murve navodno su prokrijumčarila dva monaha u bambusovom štapu 552 godine. Prema legendi, proizvodnju svile otkrila je carica Leizu, supruga cara Huangdija, kada joj je čaura svilene bube sa murve upala u šolju dok je u vrtu pila čaj. Toplota čaja je učinila da se svilenkaste niti odmotavaju sve dok nisu prekrile vrt. Kada se „svileno klupko” odmotalo, Leizu je uočila čauru i shvatila da je ona „svileni izvor”. Ubjedila je muža da joj dopusti da uzgaja dud, čijim se listovima hrane svilene bube i tako napravi malu „svilenu farmu”.
Lišće murve jedina poslastica
Iz svakog se jajeta svilene bube izleže se jedna sićušna bijela gusjenica, a procjenjuje se da svaka pojede 30.000 puta više hrane – lišća murve, od svoje početne težine.
Kada gusjenica dostigne potpuni rast, iz dva otvora na glavi luči dvostruku nit. Pokretima glave u obliku osmice, gusjenica se obavija tom niti, stvarajući čahuru, unutar koje se tokom 14 dana gusjenica preobrazi u leptira.
U prirodnom životnom ciklusu razvijeni leptir izlazi iz čahure i reprodukcijski ciklus počinje iznova, dok se kod uzgoja svile, leptiri usmrćuju kako pri izlasku ne bi uništili svilenu nit.
Na početku obrade, čahure se omekšavaju u toploj vodi, te se najprije odvaja vanjski, manje kvalitetan sloj u kojem je svilena nit zamršena.
Nakon uklanjanja vanjskog sloja čahure, lupkanjem štapićem ili uz pomoć rotirajuće četke pronalazi se početak niti i počinje s odmotavanjem, pri čemu se udružuju niti s pet do deset čahura, ovisno o željenoj finoći svilene pređe i daljnjoj preradbi za koju je namijenjena.
/S.Kosić/
*Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija
U današnjem izdanju Preporuka za čitanje, rubrike koju Boka News uređuje u saradnji s hercegnovskom Knjižarom So, donosimo preporuke za knjige iz žanrova prave ili lijepe književnosti, popularne književnosti, istorije, poezije, biografske literature, kulinarstva i knjiga za djecu.
Pegi Gugenhajm – sablazan savremene umetnosti autorke Fransiz Prouz knjiga je koja će očarati kako zaljubljenike u umjetnost 20. vijeka, tako i sve one koji su zainteresovani za američku i evropsku kulturu. Autorka prikazuje Pegi Gugenhajm kroz gotovo svaki aspekt njenog neobičnog života, od jedinstvenih kolekcionarskih navika i otkrića do prijateljstva sa poznatima, propalih brakova i skandaloznih afera. Pred nama je portret jedne žene koja je uspjela da se nametne kao figura moći u svijetu u kojem vladaju muškarci. Izdavač je Klio.
Frida Kalo i boje života roman je Karolin Bernard. Godina je 1925. U Meksiko Sitiju ključaju političke borbe i kreativne strasti. Komunističke ideje izvele su na hiljade ljudi na ulice. Najistaknutiji umjetnici žučno raspravljaju o novim stremljenjima u savremenom svijetu. Iznad svih uzdiže se kolosalni Dijego Rivera, slikar koji je na svojim muralima ovjekovječio Meksičku revoluciju. Uprkos strašnoj fizičkoj patnjui nakon teške saobraćajne nesreće, 17-godišnja Frida ne prestaje da slika i ne sluteći da će jednog dana postati slavna. Priča je ovo o ženi buntovnog duha kojom se Rivera dva puta ženio. Izdavač je Laguna.
Svetlost i senke – Kultura Srba u Trstu knjiga je koju je priredila Marija Mitrović. Trst je grad u kome su vidljivi tragovi više kultura; osim italijanske tu su još i njemačka, austrijska, slovenačka, hrvatska, srpska. S obzirom da su tragovi srpske kulture ostali prilično zanemareni knjiga ima dvostruki zadatak: sa jedne strane da okupi i ukratko predstavi najznačajnije radove o srpskoj kulturi u Trstu, dok s druge strane treba da predstavi savremenu sliku srpske dijaspore u ovom gradu. U ovoj bogato ilustrovanoj knjizi ćemo pronaći sve ono što je važno znati o srpskoj crkvi, groblju, školi, horu, ekonomiji i zgradama. Izdavač je Klio.
Vatra i ništa zbirka je pjesama Branka Miljkovića za koju je dobio Oktobarsku nagradu. Stvarajući od riječi i stihova simbole koji dobijaju svoju stvarnost, Miljković je uzdigao poeziju do bitnog elementa koji ispunjava naše živote. Unuk simbolista i nadrealista, kako je sam za sebe govorio, učinio je pjesništvo dostignućem krajnje ljepote. Iz čuvene pjesničke generacije šeszdesetih godina 20. vijeka sa pravom je prozvan „princem poezije“. Od prve pjesme iz ove zbirke Uzalud je budim do posljednje Pesma za moj 27. rođendan prošetaćemo kroz čudesni svijet Miljkovićeve poetike. Izdavač je Laguna.
Na osnovu hiljada stranica iz bilježnica Leonarda da Vinčija i na osnovu novih oktića o njegovom životu i radu, autor Volter Ajzakson nam u knjizi koja i ima naslov Leonardo da Vinči razotkriva velikog renesansnog umjetnika i naučnika. Leonardo je naslikao dvije najslavnije slike u istoriji, Tajnu večeru i Mona Lizu. Sa strašću koja je prelazlila u opsesivnost bavio se proučavanjem anatomije, fosila, ptica, letećih mašina, botanike, geologije i oružja. Sposobnost da ukršta društvene i prirodne nauke, koje simboliše crtež Vitruvijev čovjek, stvorila je od njega najkreativnijeg inovatora u istoriji. Izdavač je Laguna.
Kuvar posnih jela na vodi je knjiga koju je priredila monahinja Atanasija Rašić iz manastira Rukumija. U prvom dijelu naći ćemo pravo bogatstvo recepata: razne vrste pasulja i kupusa, zatim, paprikaš, supe, salate, variva, jela sa krompirom, čorbe i paštete od raznih sastojaka, mnogobrojne soseve. Svi opisani recepti su i ilustrovani. U drugom dijelu knjige govori se o jestivom cvijeću, pravilima posta, savjetima u pogledu ishrane kod hroničnih bolesti, o ljekovitosti hrane kao i o vitaminima i mineralima. Izdavač je Kolor Pres.
Prevozna sredstva koja su promenila svet knjiga je namijenjena mlađim čitaocima, sa sjajnim ilustracijama. Predstavljene su nam prekretnice u razvoju putovanja i prevoza. Autori nas vode od malo zapaženih ideja koje su pokrenule tehnološku revoluciju, preko fantastičnih uspjeha, pa do tragedija koje su zauvijek okončale ogromne projekte. Upoznaćemo se i sa čuvenim izumiteljima i provozati se najbržim, navećim i najstrašnijim mašinama za koje se zaista može reći da su promijenile svijet. Izdavač je Laguna.
