Piše: Prof. dr Miomir Abović

U ovom članku pokušaćemo riješiti porijeklo i smisao toponima Grbalj. Preciznije: daćemo naše viđenje porijekla i smisla ovog toponima budući da o tome izvjesne hipoteze već postoje.

Najkoherentniju teoriju o porijeklu i smislu toponima Grbalj  dosad iznio je- u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku za godinu 1928. i 1929.- znameniti hrvatski klasični filolog Antun Mayer. Mayer Grbalj  izvodi- ili makar pokušava izvesti- iz latinskog  Agruvium, naziva za naselje koje je, navodno, postojalo na teritoriji današnjeg Grblja, u zalivu Trašte. Mayerova teorija je zanimljiva i nužno nam je ovdje detaljno predstaviti, a onda i kritički promotriti. Problemi sa izvođenjem toponima Grbalj  od Agruvium počinju već od forme samog naziva- dakle od Agruvium.“Usporedimo li mjesno ime  ͗Ακρούιον kod Ptolomeja i Acruium kod Plinija s plemenskim imenom Agravonitae kod Livija, to različitost vokala i guturalnog konsonanta u osnovi i dočetak plemenskog imena iziskuju razjašnjenja“ (Mayer 1932: 86). Ta Mayerova razjašnjenja, nažalost, pate od prilične doze proizvoljnosti, nagađanja i nategnutih hipoteza. Evo kako Mayer objašnjava različitost imena mjesta, sa jedne strane, i plemenskog imena, sa druge:“I kad ne bismo Livijeve Agravonitae po drugim mjestima, gdje se ovo ime spominje, htjeli (…) popraviti u Acruvionitae, raznoličnost vokala ne bi bila neobična. Ilirski je jezik naime posjedovao neke poluvokale, koji se grčki i latinski ne bilježe jednoliko. Već se Plinije 3, 21 (25) tuži na teški izgovor ilirskih imena (populorum pauca effatu digna aut facilia nomina) (…) U tekstu Plinijevu iz varijanta Agrutum, Caruium uspostavljen je prema navedenom mjestu kod Ptolomeja oblik Acruium. Obzirom na varijantu Agrutum i na Agravonitae kod Livija bolje bi bilo Agruium, premda bi se tu moglo raditi o mijeni između zvučnih i bezvučnih muta, koja je inače zapažena u ilirskom. Ovo moje nagađanje, da se tu radi o nekom posebnom ilirskom glasu, potvrđeno je nadgrobnim natpisom CIL III 13829 (…) Natpis, koji se nalazi usred polja kod ruševina dukljanske biskupske palače, podignut je nekom Fl(avio) Urso do(mo) Aqr(uvio)– dakle prvom poznatom nam Grbljaninu- ako je točno čitanje Engleza Munro (…) Natpis ima pred rukopisom tu veliku prednost, što nam je sačuvao pismo nepromijenjeno, pa ako nalazimo napisan q pred konsonantom, što je sasvim neobično, to znači, da su nastojali istaknuti osobitu kakvoću guturala u ovom ilirskom imenu. Ključ za razumijevanje ove nestalnosti u reprodukciji ilirskih mekih i tvrdih zatvornih glasova daje nam današnji arbanaški jezik. U njemu se g b d, dakle baš oni glasovi, koje stari pisci zamjenjuju s tvrdima k p t, izgovaraju kao bezvučni „lenes“. Budući da se slična nestalnost pojavljuje i kod reprodukcije etrurskih glasova u latinskom, zaključuje se, da su Iliri preuzeli taj način artikulacije od pokorenog predindoevropskog stanovništva, koje se s njima stopilo (…) Livijevi Agravonitae nadalje preporučuju umetanje glasa v u Agruium, tim više što se Ptolomejev ͗Ακρούιον može čitati i  Akruvion. Iz usporedbe svih predanih mjesta za ovo ime proizlazi dakle kao njegov najvjerojatniji oblik  Agruvium. Ali ovaj ovako određeni oblik imena nemaše Livije pred sobom- osim ako ne izmijenimo sačuvano Agravonitae u Agruvionitae– nego valjda nuzgredni oblik Agravon (…) Isti završetak kao Agravon imaše i Rhizon, koji Livije poznavaše u ovom, a ne u obliku Rhizinium, jer bismo inače očekivali Rhizinitae ili Rhiziniatae (-tes) , mjesto sačuvanih Rhizonitae“ (Mayer 1932: 86-88)

Već upotreba određenih izražajnih sredstava u Mayerovom nastojanju da dokaže da je ime naselja od kojeg je, navodno, postao toponim Grbalj  bilo Agruvium  reflektuje autorovu nesigurnost u vjerodostojnost hipoteze koju izlaže. U pokušaju da objasni različitost vokala i guturalnog konsonanta u osnovi kod mjesnog imena  ͗Ακρούιον i Acruium, sa jedne strane, i plemenskog imena Agravonitae, sa druge, Mayer najprije kaže da je ilirski jezik posjedovao „neke (naglašavanje je moje, M.A.) poluvokale koji se grčki i latinski ne bilježe jednoliko“. Koji su to neki poluvokali, kakva je bila priroda njihove artikulacije? Mayer se o tome ne izjašnjava precizno, što je i razumljivo ako se uzme u obzir činjenica da je ilirski jezik- i pored višedecenijskih nastojanja brojnih lingvista da se o istom što više sazna – u najvećoj mjeri (ostao) nepoznat. Kako bismo ukazali na stupanj poznatosti ilirskog jezika, na ovom mjestu moramo napraviti jednu nužnu digresiju. Pouzdani podaci o ilirskom jeziku veoma su oskudni. O tome detaljno govori znameniti hrvatski lingvist Radoslav Katičić u njegovoj knjizi  Ancient Languages of the Balkans; part one. On navodi, u tom pravcu, ilustrativan primjer prstena iskopanog iz groba u selu Kalaja Dalmaçes u blizini Skadra. Na prstenu je bio napis izložen u tri reda: ANA OHΘH ICER. Ovaj napis bio je uzet kao autohtoni ilirski napis, jedini takav pronađen u Iliriku. Čisto etimološkom analizom došlo se do zaključka da je u pitanju votivni (zavjetni) napis. Pomenuta interpretacija napisa na prstenu iz Kalaja Dalmaçes trajala je sve dok bugarska arheološkinja L. Ognenova nije pokazala i dokazala da su i prsten sâm i arheološko nalazište na kojem je isti nađen iz vizantijskog vremena, te da je napis, ako se čita od dna do vrha, na srednjovjekovnom grčkom jeziku: κ(ύρι)ε βοήθη ͗΄Αννα (Bože, pomozi Ani)- tekst koji se sreće i na drugim vizantijskim prstenima. (Katičić 1976: 170). Katičić dalje tvrdi da su „ (…) glosses designated  explicitly as Illyrian extremely few. One is given by Hesychius: Δευάδαι: οί σάτ(υρ)οι ὑπ͗  ͗ Ιλλυριῶν. If we accept the current emendation of the manifestly corrupted text, an equation with OI dhūnoti „he shakes“ and Gr. Θύω „rage, seethe“ presents itself (…) It seems that Illyrian corresponds with d to IE dh. In the scholion to Odyssey 5.281 we read: οί δέ λέγουσιν ͗ Ιλλυριούς ῥινόν λέγειν τήν ἀχλύν. Illyrian ῥινός „mist“ has a very interesting correspondence in Albanian re (older ren) „cloud“. We know further the word denoting a beverage popular in central Illyricum. In Ammianus Marcellinus 26.8.2 we read: est autem sobaia ex ordeo vel frumento in liquorem conversis paupertinus in Illyrico potus. And Hieronymus in his commentary to Isaias 7,19 writes quod genus est potionis ex frugibus aquaque confectum ei vulgo in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis gentili barbaroque sermone appellatur sabaium. Here too an equation with an Indo-European root is possible: *sab- ‘juice’ (cf. OI sabar ‘milk, juice, nectar’, OE sᴁp ‘juice, soup’). These are the only direct Illyrian glosses“ (Katičić 1976: 170-171). Katičić, dakle, navodi samo tri pouzdane ilirske glose: ilirski naziv satira, naziv za sumaglicu i naziv za neku vrstu alkoholnog pića. Iz toga on nužno izvodi sljedeći, za naš kritički osvrt na Маyerovu hipotezu, veoma bitan zaključak:“Whatever the value of these glosses and of the etymological equations they invite , it is clear that on their basis no comprehensive study of Illyrian historical phonology is possible. The only possibility, if any, to arrive at such a goal is to include into etymological research the names that are directly or indirectly attested in the ancient Illyricum. This material is comparatively rich but the meanings of the forms even in the most favorable cases remain conjectural and normally one has to resort to more or less arbitrary guesses. The probalistic foundations of any etymological combination are under such circumstances much weaker, the probability of chance similarities much higher. Working with onomastic material one is permanently in the situation illustrated by the interpretation of the inscription on the ring from Kalaja Dalmaçes“ (Katičić 1976: 171-172).

U svjetlu navedene Katičićeve tvrdnje treba posmatrati i Mayerova domišljanja o glasovnom liku grada  Agruvium. Sa kolikim stupnjem pouzdanosti- s obzirom na Katičićevu konstataciju da „ ma kolika da je valjanost tri glose (koje smo naveli više u tekstu; dodatak je moj, M.A.) i etimoloških paralela koje one prizivaju, jasno je da na njihovoj bazi nije moguća bilo kakva obuhvatna studija ilirske istorijske fonologije“- je moguće donositi zaključke, kako to Mayer radi, da, npr., „ako nalazimo q pred konzonantom (…) to znači da su nastojali istaknuti osobitu kakvoću guturala u ovom ilirskom imenu“ (pri čemu se q u slučaju Aqruvium uopšte ne nalazi pred konsonantom, nego pred sonantom, što je velika razlika)? Ili: koliko je, sa druge strane, metodološki opravdano (i mudro) donositi zaključke o karakteristikama fonološkog sistema ilirskog jezika- konkretno nestalnosti u reprodukciji ilirskih mekih i tvrdih zatvornih glasova- na osnovu podataka o stanju po tom pitanju u savremenom albanskom jeziku? Kako smo ranije u članku naglasili, sâm Mayerov izraz odslikava njegovu neuvjerenost u ono što pokušava dokazati:“U tekstu Plinijevu iz varijanta Agrutum, Caruium uspostavljen je prema navedenom mjestu kod Ptolomeja oblik  Acruium. Obzirom na varijantu Agrutum i na Agravonitae kod Livija bolje bi bilo (naglašavanje je moje, M.A.) Agruium, premda bi se tu moglo raditi (naglašavanje je moje, M.A.) o mijeni između zvučnih i bezvučnih muta (…) Ovo moje nagađanje (naglašavanje je moje, M.A.), da se tu radi o nekom posebnom ilirskom glasu (…)“ Konstrukcija bolje bi bilo iz Mayerovog izlaganja kao da ukazuje na njegovu želju da mijenja činjenice i da potvrđeni glasovni lik  Acruvium  na silu, bez čvrstih argumenata, preobrazi u  Agruvium  zato što to odgovara njegovoj glavnoj zamisli- da u eksplikaciji postanka toponima Grbalj  pođe od glasovnog lika  Agruvium, sa fonemom g. No, već u nastavku te zavisnosložene rečenice Mayer uvodi koncesivni obrt premda bi se tu moglo raditi (o mijeni između zvučnih i bezvučnih muta), čime on sâm relativizira značaj i specifičnu težinu onoga što je prethodno kazao i svoju ubijeđenost u to. Iduća rečenica počinje sintagmom ovo moje nagađanje, gdje leksem nagađanje (više nego) dovoljno govori o stupnju Mayerove uvjerenosti u hipotezu koju izlaže. Ništa više ubjedljivosti u Mayerovu pretpostavku da je antičko naselje na teritoriji današnjeg Grblja nosilo naziv Agruvium– naprotiv- ne unosi ni njegova konstatacija o tome kako „Livijevi Agravonitae (…) preporučuju umetanje glasa v u Agruvium, tim više što se Ptolomejev  ͗Ακρούιον može čitati i Akruvion. Iz usporedbe svih predanih mjesta za ovo ime proizlazi dakle kao njegov najvjerovatniji oblik  Agruvium“. Mayerova tvrdnja da glasovni lik  Agravonitae preporučuje (naglašavanje je moje M.A.) umetanje glasa v u Agruvium slična je njegovoj ranije iznesenoj tvrdnji da bi, „s obzirom na varijantu Agrutum i na  Agravonitae, bolje bilo pretpostaviti glasovni lik  Agruium“: ponovo, dakle, imamo neku vrstu Mayerove želje- nepotkrijepljene pouzdanim dokazima- da nešto bude kako bi on htio da bude. Konačno, Mayerova konstatacija da Livije nije imao pred sobom glasovni lik  Agruvium, nego neki pretpostavljeni (njegovim riječima: „valjda nuzgredni“) oblik  Agravon, te da iz „usporedbe svih predanih mjesta za ovo ime proizlazi kao njegov najvjerojatniji oblik (naglašavanje je moje, M.A.)  Agruvium više nego dovoljno govori o (ne)vjerodostojnosti njegove hipoteze i neubijeđenosti njenog autora u istu.

Sad kad smo, kritički promotrivši prvi dio Mayerove hipoteze- o nazivu antičkog naselja od kojeg je, navodno, postao toponim Grbalj– ukazali na gotovo nepremostive teškoće i nesavladive prepreke u pokušaju da se taj naziv nedvosmisleno fiksira u glasovnom liku  Agruvium, na prvi pogled djeluje da je suvišno- štoviše besmisleno- razmatrati  drugi dio Mayerove hipoteze: onaj dio u kojem on objašnjava glasovni razvoj od  Agruvium do Grbalj  u periodu vulgarnog latinskog. Stvari, međutim, ne stoje tako. Naprotiv: zbog Mayerovog odličnog poznavanja vulgarnolatinskih fonoloških procesa i zbog njegove vještine u dokazivanju (kao i skrivanju dokaza koji mu ne odgovaraju), i ova etapa u Mayerovom pokušaju da dokaže kako je Grbalj  nastalo od  Agruvium  zavređuje da se razmotri. Tako je, npr., potpuno u skladu sa naučnom istinom Mayerova tvrdnja o tzv. betacizmu u vulgarnolatinskom jeziku: bilo bi sasvim moguće, kako to Mayer tvrdi, da (hipotetičko)  Agruvium pređe u  *Agrubium (Mayer 1932: 89). Bilo bi moguće, kako to tvrdi Mayer- i dokazuje sa nekoliko primjera- i da se početno a- u  Agruvium izgubilo (ili, Mayerovim riječima, „daljnja promjena, kojoj imena u vulgarnolatinskom često podlegoše, sastoji se u otkidanju tobožnjih predloga /sic!/ na njihovu početku) (isto: 89). Tako bismo, po Mayeru, dobili oblik *Grubium. U ovoj fazi navodnog glasovnog razvoja Agruvium  >  Grbalj  Mayer prelazi na narednu fazu: na djelovanje zakona (pra)slavenske fonologije. I ovdje je njegova analiza u određenoj mjeri vjerodostojna. On najprije tvrdi da je fonemski segment –ru- između dva suglasnika (g i b) prešao u –rъ-, a onda da se Grbio „ (…) izgovaralo očevidno kao Grbjo a iz ovog postade Grbljo uslijed poznate l = epenteze, koja je djelovala ne samo u praslovenskom, već i u posebnom životu srpskohrvatskoga, n. pr. konoplja iz κάνναβις, Lipljan iz Ulpianum“ (Mayer 1932: 90). Ovdje nije jasno kako je Mayer uopšte došao do oblika *Grbljo: najprije u iza j nije prelazilo u o, a onda, sve i da jest, oblik *Grbljo– zbog preglasa- nije moguć: moguć bi bio jedino oblik *Grblje. U nastavku Mayer kao da zaboravlja da je upravo rekonstruisao oblik *Grbljo i piše:“Ovo je ime kao i mnogobrojna druga mjesna imena shvaćeno kao muška o – osnova. Ali ako ove osnove svršavaju na dva konzonanta- izuzev rt, st, zd, št, žd– umeće se isto kao uopće u nedozvoljenim konzonantnim skupovima (…) u nominativu, pa i u akuzativu, ako jednako glasi- a to je slučaj kod imenica, koje ne označuju živuća bića- pomični a, koji u kosim padežima opet ispada, dakle starosl. voskь, ogn’ь– u srphrv. vosak, oganj u nominativu, ali genetiv voska, ognja. Dakako da ovom pravilu podliježu i tuđice, n. pr. ove preuzete baš na dalmatinskoj obali iz talijanskoga: fante, porto, punto, testamento– srphrv. fanat, porat, punat, testamenat, ali u kosim padežima bez a. Tako i ime Grbalj, akuz. u Grbalj, gubi svoj pomični a u genitivu: iz Grblja, u dativu: prama Grblju, u lokativu: u Grblju, u instrumentalu: nad Grbljem“ (Mayer 1932: 90). Fonološka pojava koju Mayer ovdje- prilično konfuzno i neprecizno- opisuje je pojava tzv. sekundarnog poluglasnika. „U južnoslovenskim jezicima sonanti po pravilu ne mogu stajati na početku ili kraju reči uz šumni konsonant (opstruent). Tako je sačuvan (ili obnovljen?) slabi poluglas u rečima kao lъgati ili mьgla, a s druge strane umetnut je sekundarni poluglas u oblicima tipa větrъ > vetər, mrtvъ > mrtəv, moglъ > mogəl, jesmь > jesəm, ogn’ь > ogəń. Krajnje grupe –sk  i –zg uklonjene su analoškim preuzimanjem sufiksa –ъkъ: nekadašnji oblici voskъ, mozgъ danas glase vosak i mozak“. (Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski: 8). Međutim, ni uz fenomen sekundarnog poluglasnika ne može se iz *Grubium (i, sljedstveno tome, *Agruvium) objasniti nastanak glasovnog lika Grbalj. Jer, u tom slučaju imali bismo sljedeći razvoj: *Grubium >  *Grъbiu > *Grъbju > *Grъblju; oblik koji dobijamo nije, dakle *Grbl’ь– što bi, poslije umetanja sekundarnog poluglasnika između b i l’ i njegove kasnije vokalizacije dalo a i oblik Grbalj– nego oblik *Grblju. Mayerova hipoteza ima, međutim, jedan ozbiljan nedostatak i u vulgarnolatinskoj fazi razvoja leksema  Agruvium. Naime,  glasovna grupa bj– gdje je j nastalo od i ispred vokala (u)- na putu glasovnih promjena od latinskog do romanskog dala bi grupu jb: npr. lat. gubia > rom. gǭjba > hrv. gujba (Holzer 2011: 28). Analogno s tim, i *Grubium  bi u vulgarnolatinskom razdoblju dalo *Grujbum, iz čega ni na koji način ne možemo izvesti Grbalj.

Na osnovu svega rečenog možemo zaključiti da se toponim Grbalj  ne može izvesti iz  Agruvium i da rješenje porijekla i smisla istog moramo potražiti na drugoj strani. Preciznije, moramo se okrenuti domaćim jezičnim sredstvima, tj. slavenskoj leksičko-morfološkoj građi. Zanimljivo je, pri tome, najprije obratiti pažnju na leksičko-semantičko gnijezdo sa korijenom grib– koje sačinjavaju glagoli gribati, 1.l.sg.praes. gribljem i gribljati, 1.l.sg.praes. gribljam, te imenice griblja, gribljar i gribljica. Ovdje možemo pribrojiti i imenicu grib „vrsta gljive“ (Rječnik JAZU, svezak 10, 1888: 425). Značenje gribati  autori ove leksikografske jedinice određuju kao „ (…) impf. iterativni glagol prema grepsti. – U Stulićevu rječniku (gribati, bez praes.) (…) i u narodnoj pjesmi našega vremena: Sve mu đogo crnu zemlju gribļe, a u ušima vedro nebo striže. A.Ostojić iz nar. pjes. (Rječnik JAZU, svezak 10, 1888: 425). Značenje glagola  gribljati  određuje se kao „ (…) brazditi, graditi gribļe. – U rječnicima: u Vrančićevu („sulcare“), u Mikaļinu (gribļati, brazdati), u Bjelostjenčevu (gribļam, v. brazdim), u Stulićevu (gribļati, gribļem i gribļam „sulcare“)“ (isto: 425). Značenje imenice griblja obrađivači te leksičke jedinice određuju kao:“ (…) sulcus, brazda. – Od korijena greb glagola grepsti, gdje se duļeńem e promijenilo na i. U rječnicima: u Vrančićevu (‘sulcus’), u Mikaļinu (gribļa, brazda), u Bjelostjenčevu (gribļa, t. j. jarek kojega plug čini), u Stulićevu (‘sulcus’)“ (isto: 425). Denotat leksema  gribljar  je „čovjek koji gribļa“ (isto: 425). Konačno, gribljica je deminutiv od  griblja (isto: 425). Zanimljive informacije o glagolu  gribati– i, sljedstveno tome, o korijenu grib– nalazimo u  sedmom tomu Etimološkog rječnika slavenskih jezika. Tu se, kad je riječ o (nekadašnjem) srpskohrvatskom jeziku, navodi da je u pitanju iterativni glagol u značenju „kopati, grabuljati, strugati, grepsti“, glagolu koji je arhaičan i dijalektalnog karaktera. Kaže se još da je u pitanju „ (…) итератив к *grebti, развившийся на базе продления корневого вокализма в ступени редукции *grъb-. (U mom prevodu: “iterativ k *grebti, koji se razvio na bazi duljenja korijenskog vokalizma na stupnju redukcije *grъb-)” (ЭССЯ, вып. 7, 1980: 128). Reprezentativni rječnici savremenog B/CG/H/S jezika- Rečnik srpskoga jezika i Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika– ne bilježe leksičko-semantičko gnijezdo sa korijenom grib– u osnovi. Podatak o dijalektalnom, a pogotovo o arhaičnom karakteru ovog leksičko-semantičkog gnijezda, veoma je značajan: zbog toga što ukazuje na mogućnost- štoviše veliku vjerovatnoću- zaborava prvobitnog značenja datog leksema od strane narednih generacija govornika određenog jezika, a, kao posljedicu upravo navedenog fenomena, i na značajan stupanj mogućnosti fonološko-morfološke (p)restrukturacije tog oblika. Naša pretpostavka o porijeklu i smislu toponima Grbalj  upravo se i tiče fonološko-morfološkog preosmišljenja i (p)remorfologizacije određenog leksema, potencijalno nastalih zbog postepenog gubljenja znanja o prvobitnom glasovnom liku i morfološkoj strukturi istog. Preciznije rečeno: smatramo da je toponim Grbalj nastao fonološko-morfološkom (p)restrukturacijom leksema griblja. Prilikom rekonstrukcije porijekla i smisla toponima bitno je da se i forma i sadržaj- kod leksema za koji smatramo da od njega dati toponim vodi porijeklo- mogu dovesti u plauzibilnu vezu sa toponimom čije porijeklo i smisao pokušavamo otkriti. To će reći- u konkretnom slučaju leksema  griblja– da (relativno) pouzdano možemo objasniti, sa jedne strane, da je od glasovnog lika  griblja nastalo Grbalj, a, sa druge, da se- i na koji način- denotat leksema  griblja  može dovesti u vezu sa toponimom Grbalj. Počnimo od prvopomenutog, tj. od forme. Grbalj  je- na temelju očite glasovne sličnosti sa leksemom griblja– moglo od istog nastati na dva načina: a) metatezom, u griblja, dočetne glasovne grupe –lja u –alj i gubljenjem i u sredini riječi; b) gubljenjem dočetnog –a, umetanjem sekundarnog poluglasnika između b i lj (v. gore o sekundarnom poluglasniku)- sekundarnog poluglasnika koji se kasnije vokalizirao i prešao u pun vokal a– te, takođe, gubljenja vokala i u sredini riječi. Ako uzmemo u obzir činjenicu navedenu u ЭССЯ- da je leksičko-semantički kompleks tvoren od korijena  grib– bio dijalektalan i arhaičan- onda uopšte nije nemoguće, štoviše, da je od griblja– zaboravom prvobitnog značenja ovog leksema u tijeku smjene nekoliko generacija govornika- na jedan od pomenuta dva načina nastao glasovni lik Grbalj. Treba primijetiti da se glasovna grupa grb– pored pretpostavke o obrazovanju iste gubljenjem vokala i– mogla javiti i kao rezultat korijenskog vokalizma na stupnju redukcije: grъb– stupnju čijim je duljenjem, kako se navodi u ЭССЯ, nastao glasovni lik (glagola) gribati. Netom opisani formalni aspekt- tj. proishođenje toponima Grbalj od  griblja– potvrđuje i plan sadržaja. Kako smo ranije u tekstu pomenuli, leksem griblja denotira brazdu. Obratimo pažnju na sljedeći citat iz planskog dokumenta Opštine Kotor Lokalna studija lokacije Grbalj I: “Grbaljsko polje, kao prostorna cjelina, prostire se od granice sa opštinom Tivat na zapadu do blizu granice s opštinom Budva na istoku, tačnije do prostora Lastve Grbaljske. To je horizontalan plato smješten u relativno uskom koridoru (naglašavanje je moje, M.A.) uz trasu Jadranske magistrale, s nekoliko proširenja. Grbaljsko polje stisnuto je (naglašavanje je moje, M.A.) između Grblja na sjeveroistoku, koji ga svojom visinom od prosječno 1000 m štiti od glavnih udara bure, i Donje Gore visine oko 400 m, sa jugozapadne strane, koja ne zaklanja osunčanje, ali prostor štiti od južnog vjetra s otvorenog mora“ (Studija lokacije 2009: 22). Izgled i oblik uskog koridora i činjenica stisnutosti između dva brda nesumnjivo mogla je uticati na to da se Grbalj (tj. Grbaljsko polje) percipira kao usjek, tj. kao metaforična brazda između dva brda. Na osnovu percepcije Grbaljskog polja kao brazde između dva brdska kompleksa, isto je, sasvim moguće i vjerovatno, moglo biti nominovano tadašnjim leksemom koji je, u ovom  slučaju metaforički, denotirao brazdu- griblja; dakle leksemom koji je- uslijed zaborava prvobitnog značenja istog od strane kasnijih generacija govornika- fonetski i u pogledu gramatičkog roda evoluirao i, na način koji smo ranije u tekstu predstavili,  transformisao se u Grbalj.

Moguće  je postaviti još dvije- mnogo manje vjerovatne- hipoteze o porijeklu i smislu toponima Grbalj. Jedna je da je Grbalj  nastalo od tvorbene osnove koju čini leksem grba dodavanjem na tu osnovu sufiksa –alj. Otkud grba kao tvorbena osnova? Poznato je da u Grbaljskom polju ima mnogo tumula. Isti se percipiraju kao uzvisine- metaforički kao „grbe“- na ravnoj površini polja. Problem sa ovom hipotezom u tome je što: a) nije izvjesno da su te izbočine na zemlji dovoljno intenzivne i izrazite da bi- kao metaforičke grbe- bile osnov za nominaciju kraja o kojem govorimo; b) što uopšte nije izvjesno- sve da su tumuli-izbočine i poslužili kao osnov nominacije Grblja- da bi leksički izraz za osnovu nominacije Grblja bio metaforičke prirode. Naime, za denotaciju tumula u prajužnoslavenskom postoji leksem  gomila, pa bi se- da je naziv za Grbalj izveden na bazi tumula- prije očekivao neki derivat od leksema gomila nego od nekog metaforičkog izraza.

Druga- još manje vjerovatna od upravo pomenute- hipoteza je da je toponim Grbalj nastao od leksema grib: leksema koji je, kako smo maloprije u tekstu kazali, denotirao vrstu gljive čiji je latinski naziv Polyporus umbellatus, a koja je u B/CG/H/S jeziku danas poznata pod nazivom Jelenovo uho. U tom slučaju, Grbalj  bi nastalo dodavanjem sufiksa –alj na tvorbenu osnovu grib– uz gubljenje- zbog istih razloga kao kod leksema griblja– vokala i u sredini riječi. Da bi se ova hipoteza mogla prihvatiti kao plauzibilna, valja dokazati dvije stvari: a) da je gljiva  Jelenovo uho postojala ili da postoji na teritoriji Grblja; b) da je pomenuta vrsta gljive nekad na ovom prostoru bila nominovana upravo leksemom  grib. Nažalost, ni jedno ni drugo nije moguće dokazati. Naprotiv: prema tvrdnjama mikologa koje smo konsultovali, Polyporus umbellatus  je gljiva rijetka ne samo na teritoriji Crne Gore nego i na prostoru bivše Jugoslavije, a da je signans za istu na ovoj teritoriji bio grib, potpuno je nemoguće dokazati. Stoga i jednu i drugu upravo navedenu hipotezu moramo odbaciti.

Rezimirajući, možemo reći sljedeće: tezu Antuna Mayera o porijeklu toponima Grbalj od naziva grada  Agruvium moramo odbaciti; takođe, iz razloga koje smo naveli u radu, ne možemo prihvatiti ni hipoteze o porijeklu Grblja od leksema grba i grib. Hipoteza koja je najvjerovatnija i koju mi u ovom radu uzimamo kao istinitu postavka je da toponim Grbalj  vodi porijeklo od leksema  griblja „brazda“. Ako je ta naša hipoteza tačna, onda bi to bio (još jedan) primjer da su već ovdašnji ljudi Srednjeg vijeka zemljopisnim jedinicama nadijevali nazive i na principu metafore. Leksikografska određenja leksema brazda u rječnicima savremenog B/CG/H/S jezika: “ (…) usek u zemlji koji pravi raonik pluga ili rala pri oranju“ (RSJ 2007: 106), „ (…) udubljeni trag u zemlji rala i pluga koji nastaje pri oranju“ (VRHSJ 2015: 107), u kojima se u jednom od njih- u Rečniku srpskoga jezika– leksem brazda eksplicitno definiše kao usjek (u zemlji), potvrđuju da je metaforička percepcija usjeka kao brazde sasvim moguća, a, samim tim, i nominacija današnje teritorije Grblja leksemom griblja „brazda“. Nominacija Grblja na opisani način ima, međutim, mnogo veću specifičnu težinu od samo imenovanja jedne zemljopisne jedinice: ista još jednom potvrđuje tezu koju su svojevremeno iznijeli Lakoff i Johnson u svojoj čuvenoj knjizi Metaphors We Live By: da metafora nije samo „ (…) pitanje jezika, odnosno tek riječi (…) Naprotiv (…) procesi ljudskog mišljenja u velikoj mjeri (su) metaforični. Upravo na to mislimo kad kažemo da naš konceptualni sustav ustrojava i definira metafora“ (Lakoff, Johnson 2015: 5). Na taj način smo od proučavanja porijekla i smisla jednog bokeljskog toponima došli do činjenica o ustrojstvu ljudskog uma. I putevi jezični čudni su i nepredvidivi kao i putevi Gospodnji.

/Prof. dr Miomir Abović/

LITERATURA:

1. Этимологический словарь славянских языков, выпуск 7, Москва 1980.
2. Georg Holzer, Glasovni razvoj hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011.
3. Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 1988.
4. Radoslav Katičić, Ancient Languages of the Balkans; Part one, Mouton, The Hague-Paris 1976.
5. George Lakoff, Mark Johnson, Metafore koje život znače, Disput, Zagreb 2015.
6. Lokalna studija lokacije Grbalj I, Opština Kotor, 2009.
7. Antun Mayer, Gdje se nalazio stari Acruvium?, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Svezak I za godinu 1928. i 1929., Split 1932.
8. Rječnik JAZU, svezak 10, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1888.
9. Rečnik srpskoga jezika, Matica srpska, Novi Sad 2007.
10. Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb 2015.