‘Sam sam svoj gazda, tu slobodu nitko ne može imati u civilizaciji. Meni vam je puno kad su tu više od tri osobe‘

Članak donosi Jutarnji list

Miljama ispred nas nema – ničega. Kopna nema na vidiku otkako smo napustili pogled na Biševo. Punim jedrima idemo dalje prema najisturenijem jadranskom otoku, daleko od Visa i Lastova. Dakako – Palagruži, koju mnogi Hrvati najbolje poznaju po hit-pjesmi grupe Šo!Mazgoon. Sate kratimo uz domaće vino i pošalice, kad odjednom, eto ga na vidiku, pa poput mornara starog vremena, povikasmo – kopno, kopno!

Pred nama je impresivan prizor. Na prvu netko bi mogao reći – tek stijena u moru. No, što smo joj bliže, ta nam se “stijena” otkriva u svoj svojoj ljepoti. Krška vegetacija obavija čitav otok, a strme litice izgledaju podjednako privlačne kao i prijeteće.

Kad smo uspjeli pristati na Palagružu, čekao nas je novi izazov. Treba proći šest stotina metara strme staze i popeti se na sami vrh otoka gdje se nalazi svjetionik, jedini znak civilizacije. Stijene su užarene, biljke oštre i žedne, a od životinja primjećujemo tek pokojeg guštera i zalutalog galeba. Gotovo iznemogli, stižemo do krajnjeg cilja, a sav umor nestaje kada nas je dočekao čovjek dobre volje, širokog osmijeha i nevjerojatnog životnog iskustva. Dok halapljivo pijemo ledenu vodu koju je za nas pripremio, doznajemo da je tu već desetljećima, čuvar je ovog otoka i svjetionika i, kako nam kaže, ne bi to mijenjao ni za što.

Radi se o Vojislavu Šainu, 58-godišnjem svjetioničaru koji je u ovoj izolaciji već punih dvadeset godina.

Apartmani za najam

Ulazimo u njegov skromni, ali lijepo uređen životni prostor. Tu je kuhinjski stol, mala kuhinja, nekoliko stolica, jedan krevet i televizor. Uokolo njegove “izbe” apartmani su koji se mogu unajmiti, ali nema tu luksuza, nema raskoši i pretjerivanja. No, ono što ima teško se može opisati. Netaknuta priroda praćena je spektakularnim, vjerojatno najljepšim pogledom na Jadranu, a zrak je toliko čist i ljekovit te ispunjen mirisom ljekovitog bilja da bismo samo o njegovim blagodatima mogli ispisati novinske stranice.

Napojeni hladnom vodom, doznajemo više o Voji i njegovu životu “usred ničega”. A on, baš kao da mu je deset, a ne gotovo 60 godina, s vragolastim dječačkim osmijehom na licu grli svoju Manuelu i kaže da njemu osim Palagruže ništa ne treba.

– Ovo moraš voljeti. Ili jesi ili nisi za svjetioničara. Divlje je ovo sve. Znao sam i prije za Palagružu, ali je nisam toliko volio dok nisam došao ovdje živjeti – kaže nam Vojo dok nas, nakon što smo se osvježili hladnom vodom, nutka vinom.

Nije život na otoku lak, treba to izdržati. Nema trajektnih veza, nema liječnika i policije, tek pokoja životinjica da im pravi društvo. Uokolo rastu divlji kapari, može se malo otići barkom na more, u ribe, a televizija nekad radi, nekad ne, jer je signal često loš. Jednostavan život, kakvog možda nema nigdje nego na Palagruži.

– Po struci sam brodostrojar, radio sam u korčulanskom škveru. Moj prijatelj je 1999., kada je škver propao, dobio posao na Sušcu, kao svjetioničar, a meni se javila prilika da dođem ovdje. Nikad nisam zažalio. Danas više ne bih mogao živjeti u gradu. Ovo je moj dom. Mjesec dana radim ovdje, zatim imam mjesec dana odmora na Korčuli, ali uvijek jedva čekam da se vratim. To je moj život. Da mi je loše, pa ne bih bio tu! Jednostavno je, u ovaj se otok moraš ili zaljubiti ili idi doma! – smije se Vojo.

Kaže da mu samotnjački život nimalo ne smeta. Izolacija ga, štoviše, privlači. Sam je svoj gazda, kaže, a tu slobodu nitko ne može imati u civilizaciji.

– Iskreno, meni vam je puno kad su tu više od tri osobe. Navikao sam da smo tu ja i moja Manuela, primimo ponekog gosta, ali uglavnom uživamo u samoći, u divljini i prirodi – dodaje.

No, iako je najsretniji kad je sam, goste će uvijek rado dočekati sa svojom zaraznom pozitivnom energijom. Posjećuju ga turisti, rado svrate nautičari, a ribari mu često donesu svoje proizvode. Uvijek se, uz čašicu vina, pretresu najnovije informacije s Korčule, Lastova i drugih otoka krajnjeg juga, a Vojo je među svima njima istinska legenda, čovjek koji je sve blagodati civilizacije zamijenio za ljepotu divljeg otoka.

Pitamo ga kako je to kada dođe do nekih problema. Što kada se razboli?

– Nema tu doktora ni ambulante. Ja sam i doktor, i medicinska sestra, i veterinar, i meteorolog – smije se.

Manuela govori hrvatski s jakim naglaskom. Doznajemo da je napola Hrvatica, a napola Njemica. Na Palagružu je stigla prije 12 godina. Ljubav među njima nevjerojatna je. Svako malo se zagrle, smiju se zajedničkim šalama, a međusobno si pomažu u svakom zadatku. Dok Vojo nosi vodu za nenadane goste, Manuela revno slaže inćune i domaće kapare na stol, pa ih kapa maslinovim uljem.

– Nema meni do nje. Ona je moja najveća ljubav – iskreno će svjetioničar Vojo. A njihova je ljubavna priča istinska, prava, gotovo filmska.

Ljubav na prvi pogled

Sve se dogodilo sasvim slučajno, kako to već biva u pravim ljubavnim pričama. Moglo bi se čak reći da je to bila ljubav na prvi pogled, ali možda je Palagruža bila ključna.

– Moj brat slavio je rođendan. Bio je to 1. rujna. Nisam znao što mu pokloniti. Sjetio sam se da voli kamenice. Odlučio sam ga počastiti večerom, otišli smo na kamenice u Ston. Tamo sam ugledao prekrasnu ženu. Prodavala je sladoled. Znao sam da joj moram prići. Doznao sam da joj je majka iz Orebića i da je došla tu kako bi se brinula o njoj. Ja sam joj rekao da živim na Palagruži, a ona se oduševila. Mislim da je bila luđa za Palagružom nego ja – prisjeća se Vojo, rekavši kako su se smjesta zaljubili i odlučili živjeti zajedno, a te se odluke drže već više od desetljeća.

– Netko će reći da smo mi pomalo divlji ljudi, da smo ludi što ovdje živimo, ali mi to volimo. Manuela se isprva plašila, razumijem ju. Palagruža je daleko, izazovno je to, ne znaš što te očekuje. Ali, prihvatila je ovakav način života i sad to sigurno ni ja niti ona ne bismo nikada mijenjali za život u gradu. Teško je to opisati. Ljubav prema prirodi, prema samoći, to je ono što te ispunjava. Da se razumijemo, nije to za svakoga. Izračunao sam da sam na otoku, u izolaciji, proveo više od četiri tisuće noći – govori nam Vojislav.

Zanima nas kako krati sve te dane i noći.

– Uh, ako želiš raditi, uvijek ima posla. Najmanje gledam televiziju. Manuela voli pogledati serije, no ja nisam preveliki ljubitelj TV-a. Održavam svjetionik, pituram, kuća uvijek nešto treba. Kada jednog dana dođe neki moj nasljednik, red je da mu objekt ostavim u lijepom stanju u kakvom sam ga i ja zatekao. Šetam, idem na more. Najdraža mi je zima jer me tada nitko ne zajebava (smijeh). Život me odveo čudnim smjerom. Nekad nisam znao niti jaje skuhati, a sada sam i doktor i kuhar. Sada mi dolaze kuhari iz restorana i dive se mojim specijalitetima. Navikao sam na samoću, morao sam puno toga naučiti – kaže Vojislav.

Cijeli članak pročitajte <<ovdje>>.

Tomislav Kukec / Jutarnji