Ponosno objavljujemo da su među 90 finalista ovogodišnjeg takmičenja za najbolje mlade ekoreportere Fondacije za ekološku edukaciju (FEE) nagradjena tri rada koje su poslali učenici iz Crne Gore: Đordje Pejović, Jelena Popović, Jelena Dedić, Jovana Tomić, Anja Marović, Elda Fetić (Srednja stručna škola “Spasoje Raspopović”, Podgorica) i Jovana Damjanović (OŠ „Dr Dragiša Ivanović“, Podgorica), Đordje je autor prvonagradjene fotografije (11-25 godina) “Kraj svijeta”, Jovana je osvojila specijalno priznanje za članak (11-14 godina) ”Ljubav štiti Sinjajevinu”, a grupa učenica je sa kolegama iz Portugala osvojila drugu nagradu za članak u kategoriji medjunarodne saradnje (15-18 godina) “How Can Traditional Watering Systems Help The Environment?”, saopštili su iz NVO “EKOM” iz Kotora.
Mentorke nagradjenih učenika bile su Aleksandra Babović i Danka Odalović.
Podsjećamo da su u finalu bila još četiri rada iz Crne Gore čiji su autori: Marija Đurović (Gimnazija „Tanasije Pejatović“, Pljevlja); Haris Kočan, Edita Kovačević i Diandra Kočan (Srednja mješovita škola “Bratstvo jedinstvo“, Ulcinj); Redžep Amurlahu (Osnovna škola „Radomir Mitrović“, Berane) te Cmiljana Laketić, Almina Bećović, Lazar Todović, Tanja Lukić, Tijana Todorić, Anja Radović, Sanja Brković, Jovana Čolović i Jana Vemić (Srednja stručna škola Pljevlja).
Preko 454.000 učenika i studenata učestvovalo je ove godine u programu i pripremili su preko 19.000 radova za nacionalna takmičenja „Young Reporters for the Environment (YRE) 2021“. Broj i kvalitet odražavaju kontinuiranu motivaciju i predanost mladih ekoreportera širom svijeta, uprkos izazovima izazvanim pandemijom COVID-19. Za predselekciju je poslato 242 rada iz 35 zemalja.
Najveći broj nagrada (van medjunarodne saradnje), ponovo je osvojila Slovačka (5), slijede Francuska i Portugal sa po tri te Švajcarska, Izrael, Kanada i Crna Gora sa po dvije nagrade.
Ovdje možete pogledati nagradjene radove iz Crne Gore:
Tivat panorama – foto Anton Gula Marković / Boka News
Opština Tivat ne naplaćuje ni centa na ime komunalnih taksi za korišćenje javnih površina u velikim turističkim rizortima u tom gradu jer joj to ne dozvoljavaju Vlada Crne Gore i aktuelna zakonska riješenja usmjerena na oduzimanje ingerencija primorskim opštinama da se na bilo koji način pitaju sa sopstvenom morskom obalom i imaju koristi od nje.
Rezime je to odgovora koje su „Viijesti“ dobile od Sektreratijata za finansije i budžet Optine Tivat na pitanja u vezi zaduženja obveznika komunalnih taksi za korišćenje slobodnih i javnih površina za ugostiteljske terase, postavljanje reklamnih panoa i korišćenje javne površine za parkiranje vozila u turističkim kompleksima Porto Montenegro, Luštica Bay i Plavi horizont u Tivtu. Ove taksa inače, plaćaju svi drugi tivatski ugostiotelji i privrednici, čak i samo opštinsko preduzeće Parking serrvis koje u ime Opštine, gazduje javnim parkiralištima u gradu.
„U skladu sa Zakonom o lokalnim komunalnim taksama (“Službeni list Crne Gore”, br. 018/19 od 22.03.2019) i Odlukom o lokalnim komunalnim taksama (“Službeni list Crne Gore – opštinski propisi”, br. 018/20 od 05.06.2020) koja je donijeta u skladu sa navedenim Zakonom, kao i mišljenjem Ministarstva finansija br. 03-9929/1 od 02.07.2019. godine, za zaduženje obveznika komunalnih taksi za A) korišćenje slobodnih i javnih površina (terase), B) postavljanje reklamnih panoa i C) korišćenje javne površine za parkiranje vozila za obveznike ovih taksi unutar lokacije unutar turističkog kompleksa Porto Montenegro, turističkog kompleksa Luštica Bay i kompleksa Pržna- Plavi Horizont, nije vršeno zaduživanje za 2021. godinu. Ovo sve iz razloga što je pomenutim zakonskim rješenjem, lokalnim samoupravama data mogućnost naplate lokalne komunalne takse isključivo na javnim površinama, što isključuje naplatu navedenih taksi u gore pomenutim kompleksima, jer isti ne predstavljaju javne površine u svojini Opštine Tivat.“- rečeno je „Vijestima“ u Sekretarijatu na čijem je čelu Jovan Brinić (NP).
Porto Montenegro razvija se na skoro 300.000 kvadrata zemljišta u zoni morskog dobra u Tivtu, a koje je komaniji Adriatic Marinas 2006. dato u tri sukcesivna zakupa na period od po 30 godina. Isti je slučaj i sa Lušticom Bay koja je 2009. u zakup na 90 godina uzela skoro sedam miliona kvadrata državnog zemljišta na Luštici od kojih je samo manji dio u zoni morskog dobra. Kompleks Plavi horiziont je unekoliko u drugačijem položaju jer radi o zemljištu u privatnoj svojini katarskog državnog investicionog fonda Qatari Diar koji ga je kupio od privatne firme HTP „Primorje“, a i tu se samo manji dio kompleksa analazi u zoni morskog dobra. Bez obzira što su, da bi gradili ove rizorte, investitori Porto Montenegra i Luštice Bay zakupili, a ne kupili državno zemljište i što je najveći dio tih kompleksa otvoren za javnost, Vlada Crne Gore koju je predvodio DPS, kada je u pitanju nadležnost lokalne uprave da naplati takse na dio privredne djeatnosti i prihoda koje investori ostvaruju u tim kompleksima, zauzela je stanovište da oni „nisu javne površine u svojini Opštine Tivat“ (?!).
„Mišljenjem Ministarstava finansija od 2.jula 2019. proizilazi da, kada je u pitanju naplata komunalnih taksi na privatnom zemljištu, navedeno ne može biti predmet lokalne komunalne takse, budući da se lokalna komunalna taksa može primjeniti samo na „javnim“ površinama, a to znači zemljištu i objektima koje je na jednak način dostupno svima pod jednakim okolnostima, a korišćenje privatnog zemljišta ne ispunjava ovaj zakonski uslov. Korišćenje zemljišta i/ili objekata koji predstavljaju morsko dobro, a koje je u privatnoj svojini, ne može biti predmet lokalne komunalne takse jer se zemljište u privatnoj svojini ne može smatrati javnom površinom u smislu člana 4 stav 1 Zakona o lokalnim komunalnim taksama, što se primjenjuje na kompleks Pržna- Plavi Horizont koji se nalazi u privatnoj svojini “QD HOTEL AND PROPERTY INVESTMENT MONTENEGRO”DOO Tivat.“- precizoraju iz opštinskog Sekteratijata za finansije zašto im je Vlada „vezala ruke“ da fiskalna opterećenja kmoja plačaju svei ostali privrednici u Tivtu, uvedu i za velike strane investitore koji razvijaju rizorte u tom gradu.
Podsjećaju i da je, po odredbama važećeg Zakona o finansiranju lokalne samouprave, od ustupanja naknade za korišćenje dobara od opšteg interesa, izuzeto morsko dobro. Stoga lokalne uoprave na primorju nemaju pravo na naplatu – ustupanje dijela naknade za korišćenje javnih površina u zoni morskog dobra.
Luštica bay – foto Boka News
„Ovakav stav proizilazi i iz činjenice da Zakon o lokalnim komunalnim taksama, kao lex specialis, ne definiše pitanje primjene zakona na zemljištu i objektima u zoni morskog dobra i pravo na naplatu lokalne komunalne takse na ovom zemljištu, a da za Zakon o finansiranju lokalne samouprave, kao opšti zakon, isključuje ustupanje dijela naknade po osnovu korišćenja morskog dobra opštini.“- objašnjavaju iz Opštine Tivat.
Ova kontroverzna zakonska riješenja bivše DPS-om poredvođene vlasti kojima je država centralizovala upravljanje i „ispred nosa“ primorskim opštinama, za sebe pokupila sve prihode sa najvrijednijeg dijela njihove terotorije – morske obale, do sada nije promijenjena od strane nove vladajuće večine koja zemljom upravlja već skoro godinu dana. To u praksi znači da Porto Montenegro i Luštica Bay mogu neograničeno svojim zakupcima poslovnih prostora naplaćivati i zakup otorenih terasa koje se naleze ispred tih lokala na javnim šetalištima u tim kompleksima, postavljanje reklamnih panoa ili svima koji dođu u te rizorte naplaćivati parking za automobil po cijeni od 2 eura na sat, a da za to ne plate bi centa komunalne takse opštini na čijoj se teritoriji ta privredna djelatnost obavlja.
Iz Opštine Tivat objašnjavaju da aktuelna legislativa kao jedini izuzetak u kojem primorske opštine nešto malo mogu da „čupnu“ od onih koji djelatnost obavljaju na obali, jeste u slučajevima „ako morsko dobro nije dato na posebno korišćenje od strane države u skladu sa članom 7 stav 1 Zakona o morskom dobru za obavljanje određene privredne ili druge djelatnosti“.
„Tada je opština ovlašćena da naplaćuje lokalnu komunalnu taksu na objektima koji su u svojini opštine ili kojima opština raspolaže u skladu sa Zakonom o državnoj imovini, i u zoni morskog dobra. Ovo posebno kada se lokalna komunalna taksa naplaćuje za korišćenje javnih površina u zoni morskog dobra koje se ne smatra privrednom ili drugom djelatnošću u smislu člana 7 stav1 Zakona o morskom dobru. S obzirom da su kompleksi Porto Montenegro i Luštica Bay, dati u zakup za obavljanje privredne ili druge djelatnosti, te da se nalaze u zoni morskog dobra, Opština Tivat nema ovlašćenja za naplatom lokalnih komunalnih taksi.“- ističu u lokalnoj upravi Tivta.
Air Montenegro planira da nastaviti s letovima između Tivta i Istanbula do zimske sezone 2021./2022. koja počinje 31. oktobra. Crnogorski nacionalni prevoznik zadržat će dva leta sedmično između dva grada, a letovi bi trebalo da traju sve do kraja godine.
Linija je startovala kao sezonska, i trebalo je da funkcioniše do 28. oktobra. ExYu Aviation piše da se očekuje da će letovi na ovoj ruti biti nastavljeni i u 2022. godini.
Nova ruta, pokrenuta sredinom jula, pokazala se uspješnom za Air Montenegro, a prodaja karata do sada je bila značajna.
Aerodrom Tivat – foto S.L.
Air Montenegro održava letove između ova dva grada avionima sa 116 sjedišta, tipa Embraer E190.
Portal podsjeća da se Air Montenegro ne suočava s direktnom konkurencijom na ovoj ruti, jer Turkish Airlines s Istanbulom povezuje Podgoricu.
Hercegovina na kamenu, zalihe su vrijedne nekoliko milijardi eura, ali neiskorištene. Zapanjujući su podaci da, usprkos svom bogatstvu, oko 85 posto utrošenog kamena BiH uvozi iz Kine i drugih zemalja. Domaći kamen dajemo drugim zemljama. A dajemo im i kamenoklesare. Dok oni odlaze u zemlje Europske unije, u Bosni i Hercegovini ovo zanimanje je deficitarno, piše Bljesak.info.
Po informaciju više o hercegovačkom kamenu novinari su otišli u Posušje do Frane Oreča, predsjednika Udruge Zvuk kamena u Posušju. On se već 50 godina bavi izučavanjem kamena i nema namjeru odustati.
– Imali smo ovdje tri vrste, ali smo ispitali 10 vrsta kamena u Posušju. Sada ovo što govorim treba da vrijedi za cijelu Hercegovinu. Nećemo ga kupovati, ali ga nećemo ni prodavati. “Radi svoj kamen” je bio naš princip dok smo radili, isključivo posuški kamen – priča Frano.
Danas su druga vremena, pa se kamen uvozi i to, navodno, kineski.
– Oni imaju takav program da sve moguće vrste kamena koje se nalaze na tržištu kupuju, prerađuju i preprodaju. Mi ne znamo je li to kineski ili nije, samo kažemo jeste kineski kamen – kaže Frano.
Tako Hercegovina leži na milijardama eura vrijednim zalihama granita, koji ne znamo iskoristiti. Ali se barem dio kamena koristi u zemljama regije. Granit Jablanica trenutačno radi obnovu kamena na području centra Beograda.
– Imamo izuzetno jak klaster kamena u Hercegovini u Jablanici, granit poznat u Europi. Rezerve granita u općini Jablanici su procijenjene na desetak milijardi maraka, plus ostale rezerve drugih vrsta kamena procijenjenih na još desetak milijardi maraka. Od svog bogatstva, potencijala oko 20 milijardi maraka nismo u stanju da iskoristimo niti za svoje potrebe, a ne da ga proizvedemo za izvoz – ističe Tomislav Majić, predsjednik Udruženja za poduzetništvo i posao Link Mostar.
Nestašica kamenorezaca
A nestašica je i kamenorezaca. U Posušju su, naprimjer, iz klesarske škole izašle četiri generacije redovnih učenika. Ali je nakon toga interes smanjen.
– Prošli su od obrade kamena: špicanje, štokanje, rezanje, mnogo tih stvari koje su potrebne da bi mogli na kvalitetan način raditi i čak izvoziti vani – napominje Mario Knezović, ravnatelj Srednje strukovne škole u Posušju.
Izvan BiH još ne izvozi Tomislav Begić, koji je obiteljsku tradiciju nastavio i nije se pokajao.
– Radimo s domaćim kamenom, pretežito restauracije, montaže, pa kad se sve spoji u cjelinu mislim da je to dosta dobar posao. Težak je, ali u zadnje vrijeme se isplati raditi – ističe on.
Bez ulaganja i pomoći s viših nivoa vlasti teško da će biti unaprijeđena industrija kamena zemlji. Bh. kamenoklesari sada mahom rade u Dubrovniku i drugim europskim gradovima. A mi bilježimo gubitke, i ljudi i novca, piše Bljesak.info.
Nautička sezona u Boki Kotorskoj i dalje traje, a iz Uprave pomorske sigurnosti su istakli da su u ovogodišnju sezonu ušli sa servisiranih svih šest plovila od kojih su dva stacionirana u Boki Kotorskoj. To su čamac Ekol koji se nalazi na vojnom pristanu i SAV2 koji je dat na korišćenje Inspekciji pomorske sigurnosti i pomorske plovidbe Lučke kapetanije Kotor, dok su ostala plovila u Baru, rekao je pomoćnik direktora za sigurnost plovidbe na moru Žarko Lukšić, pišu Dnevne novine.
On je istakao da su kontrole na moru bile svakodnevne, a podršku daju i graničnoj policiji, Mornarici Vojske Crne Gore, kapetanijama, inspekcijama.
DNEVN015-20 POZIVA NA BROJ 129
Žarko Lukšić – foto RTCG
Pored prijava s plaža, na broj 129 stižu i pozivi za traganja i spašavanja, kao i prijave za brzo kretanje skutera i plovila. Tako da su primali 15-20 poziva dnevno.
Akcije spašavanja su imali u Boki Kotorskoj i na otvorenom mom na poluostrvu Luštica, ali i nekoliko ozbiljnih teglenja plovila pri jakom vjetru gdje je bilo riskantno i za posadu Uprave pomorske sigurnosti. Lukšić je naveo da su imali 23 akcije tokom turističke sezone, a spašeno je oko 110 ljudi.
Kad je riječ o području Bokokotorskog zaliva, problem je ispuštanja fekalnih voda sa jahti i manjih plovnih objekata.
„Brodovi ne ispuštaju štetne materije s mora. Oni se prate preko evropskog sistema za nadzor, odnosno takozvani cleansea net, koji nam je evropska agencija za evropsku sigurnost pružila. Zato da je bilo zagađenja od naftne platforme mi to ne bismo mogli sakriti jer bi nas Evropska unija sa snimkom podsjetila na to zagađenje”, obrazložio je Lukšić i podsjetio da su tokom ovog ljeta imali dva zagađenja, jedno u marini Budva, a spriječili su i izlivanje zagađenja sa remorkera Dubovica u vojnom potkopu u Kumboru.
INSPEKTORI DNEVNO PRIME DO 150 POZIVA
Uprava pomorske sigurnosti
Jedini način da se zagađenja spriječe, ističe Lukšić, stalno je prisustvo na terenu. Međutim, inspekcija sigurnosti plovidbe Lučka kapetanija Kotor ima dva inspektora za cijeli Bokokotorski zaliv što je jako malo. Inspektori su preopterećeni i dnevno primaju po 100 do 150 poziva, telefonski ili putem mejla, a i Uprava ih obavještava preko pomorsko-operativnog centra.
U tjesnacu Verige u Bokokotorskom zalivu u julu su real izovane zajedničke kontrole sa upotrebom drona, radarskog sistema sa Obosnika i uz prisustvo plovila Uprave pomorske sigurnosti SAR5.
U cilju suzbijanja velike brzine kretanja plovila i zagađenja, ali i brzine manjih plovila, skutera i jahti, tokom šest sati rada izdato je 37 prekršajnih naloga, a naplaćeno je skoro sedam hiljada eura kazni. Cijeli Bokokotorski zaliv je ograničen kretanjem od 10 čvorova, međutim, kad se govori o tjesnacima Verige i Kumbor tu je ograničenje šest čvorova, a plovni objekti do 24 metra mogu ići 10 čvorova zalivom.
Uprava pomorske sigurnosti ima dva mala drona, jedan manji za obuku, a drugi sa termovizijskom kamerom i autonomiju na tridesetak minuta. Namjera im je, ističe Lukšić, nabavka još jednog profesionalnog drona koji ima tri optička senzora, a i autonomija mu je mnogo veća, može da leti tri sata.
Uprava pomorske sigurnosti na moru je poznata po praćenju trendova i upravo je aktuelan projekat Kompas 2020. To su bespilotne letilice sa velikim dometima, do 150 nautičkih milja koje mogu da lete po pet šest sati.
„Pokušaćemo da sa Evropskom agencijom za pomorsku sigurnost u narednom periodu uspostavimo saradnju i dobijemo podršku za dovođenje jednog takvog drona. To su ozbiljne letilice, kao vazduhoplovi koji treba da budu vezani za Agenciju za civilno vazduhoplovstvo, kontrolu leta. Njihova upotreba je u slučajevima traganja i spašavanja, nadzora državne granice i to je najbolji način kontrole”, objasnio je pomoćnik direktora za sigurnost plovidbe na moru Žarko Lukšić.
Evropska regulatorna agencija za lijekove (EMA) u ponedjeljak je rekla da procjenjuje informacije o trećoj dozi cjepiva Pfizer/BioNTecha, koja bi se davala osobama starijima od 16 godina šest mjeseci nakon druge doze.
Pfizer/BioNTech podnio je zahtjev EMA-i koja je rekla da će provesti brzu procjenu podataka, s time da se ishod očekuje “za nekoliko semica.”
U petak je Moderna, sa sjedištem u SAD-u, rekla da je tražila od EMA-e uvjetno odobrenje ‘booster’ doze svoga cjepiva. I Modernino i Pfizerovo cjepivo u dvije doze temelje se na tehnologiji mRNA.
EMA je u ponedjeljak rekla da se bavi i procjenom podataka o korištenju dodatne doze cjepiva mRNA kod ljudi sa slabim imunitetom. Ishod te procjene bit će pravodobno objavljen, rečeno je.
Prošle sedmice Evropski centar za kontrolu i prevenciju bolesti rekao je da nema hitne potrebe za ‘booster’ dozama cjepiva protiv COVID-a za potpuno cijepljene osobe.
SAD se, međutim, priprema na cijepljenje dodatnim dozama, nakon što je glavni američki stručnjak za zarazne bolesti Anthony Fauci u nedjelju rekao da će dužnosnici najvjerojatnije dobiti zeleno svjetlo za treću dozu Pfizerova cjepiva.
Privatni ronilački tim pokušat će locirati izvor izlijevanja nafte uočene u nedjelju u području Bay Marchand u Meksičkom zalivu, nakon što je uragan Ida ovaj tjedan izazvao kaos u regiji, priopćila je u subotu američka obalna straža.
Satelitske snimke američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu koje je prvi objavio Associated press u srijedu, pokazuju kilometre široku smeđe-crnu mrlju koja se širi u obalnim vodama oko 3 kilometra od Port Fourchon u Louisiani, naftnom i plinskom središtu.
Čini se da snimke pokazuju mrlju koja pluta oko 19 kilometara istočno duž zaljevske obale, navodi AP.
Ida, dosad jedan od najjačih uragana koji je pogodio američku zaljevsku obalu, poharala je Louisianu prije otprilike tjedan dana, prije nego što se pomaknula sjeveroistočno te izazvala jake poplave u kojima su poginuli deseci ljudi u New Yorku i drugim sjeveroistočnim državama.
Glasnogovornik obalne straže rekao je da je Talos Energy angažirao Clean Gulf Associates da istraži sumnje na izlijevanje te je ugovorio privatni tim za ronjenje kako bi locirao izvor mrlje.
AP je citirao energetsku tvrtku koja je rekla kako vjeruje da nije odgovorna za naftu u vodi.
Nakon što izvor bude identificiran, obalna straža i partnerske agencije radit će na planu oporavka i kontrole izvora, dodao je.
Zrakoplov koji je poslan iz Teksasa prikupljat će podatke o rafineriji Phillips 66 i drugim prioritetnim lokacijama.
Prva tri dana nove školske godine od 1. do 3. septembra u osnovnim i srednjim školama u CG potvrđena je infekcija kod 204 učenika i 50 nastavnika i profesora, navodi se na sajtu Kovid-19 i obrazovanje.
Posebno je alarmantna situacija u osnovnim školama gdje su registrovana 132 zaražena učenika, dok je u srednjim školama oboljelo njih 72.
I među nastavnicima je najveći broj zaraženih u osnovnim školama 39, a u srednjim 11. Podaci o broju zaraženih u obrazovnim ustanovama pokazuju da je virus manje rasprostranjen u vrtićima gdje su oboljela 22 vaspatača i pet mališana.
U osnovnim školama su za sada registrovana 143 zaražena učenika, a u srednjim 79. U samoizolaciji je 449 osnovaca i 95 srednjoškolaca.
Slovenija će naredne sedmice početi s davanjem treće doze vakcine protiv koronavirusa, a Centri za vakcinisanje već su dobili dodatna uputstva.
Stručna grupa preporučuje treću dozu korisnicima staračkih domova, ostalim starijim od 70 godina i posebno hroničnim pacijentima.
Kako piše portal 24ur već neko vrijeme domovi zdravlja primaju pozive ljudi koji žele pojačanu vakcinaciju.
“Zapravo, odmah ćemo početi s vakcinisanjem sa trećom dozom. Prvi su hronični bolesnici i to oni koji su zbrinuti u staračkim domovima jer su vakcinisani u decembru prošle godine, a zatim svi oni koji žele vakcinaciju trećom dozom”, rekao je Primož Velikonja iz Doma zdravlja Kočevje.
“Budući da predviđamo da je zaštita od vakcine oslabila, posebno kod starijih osoba, odlučili smo preporučiti treću dozu najugroženijima”, objasnila je Bojana Beović, voditeljica savjetodavne grupe za vakcinaciju.
Nedavne preporuke navode da se vakcina mRNA treba koristiti za treću dozu. Preporučeni interval između početne i treće doze je šest mjeseci.
Oni kojima struka ne preporučuje treću dozu mogu se vakcinisati, ali moraju popuniti posebnu izjavu.
U ovom članku pokušaćemo riješiti porijeklo i smisao toponimaGrbalj. Preciznije: daćemo naše viđenje porijekla i smisla ovog toponima budući da o tome izvjesne hipoteze već postoje.
Najkoherentniju teoriju o porijeklu i smislu toponima Grbalj dosad iznio je- u Vjesniku za arheologiju ihistoriju dalmatinsku za godinu 1928. i 1929.- znameniti hrvatski klasični filolog Antun Mayer. Mayer Grbalj izvodi- ili makar pokušava izvesti- iz latinskog Agruvium, naziva za naselje koje je, navodno, postojalo na teritoriji današnjeg Grblja, u zalivu Trašte. Mayerova teorija je zanimljiva i nužno nam je ovdje detaljno predstaviti, a onda i kritički promotriti. Problemi sa izvođenjem toponima Grbaljod Agruvium počinju već od forme samog naziva- dakle od Agruvium.“Usporedimo li mjesno ime ͗Ακρούιον kod Ptolomeja i Acruiumkod Plinija s plemenskim imenom Agravonitae kod Livija, to različitost vokala i guturalnog konsonanta u osnovi i dočetak plemenskog imena iziskuju razjašnjenja“ (Mayer 1932: 86). Ta Mayerova razjašnjenja, nažalost, pate od prilične doze proizvoljnosti, nagađanja i nategnutih hipoteza. Evo kako Mayer objašnjava različitost imena mjesta, sa jedne strane, i plemenskog imena, sa druge:“I kad ne bismo Livijeve Agravonitae po drugim mjestima, gdje se ovo ime spominje, htjeli (…) popraviti u Acruvionitae, raznoličnost vokala ne bi bila neobična. Ilirski je jezik naime posjedovao neke poluvokale, koji se grčki i latinski ne bilježe jednoliko. Već se Plinije 3, 21 (25) tuži na teški izgovor ilirskih imena (populorum pauca effatu digna aut facilia nomina) (…) U tekstu Plinijevu iz varijanta Agrutum, Caruium uspostavljen je prema navedenom mjestu kod Ptolomeja oblik Acruium. Obzirom na varijantu Agrutum i na Agravonitae kod Livija bolje bi bilo Agruium, premda bi se tu moglo raditi o mijeni između zvučnih i bezvučnih muta, koja je inače zapažena u ilirskom. Ovo moje nagađanje, da se tu radi o nekom posebnom ilirskom glasu, potvrđeno je nadgrobnim natpisom CIL III 13829 (…) Natpis, koji se nalazi usred polja kod ruševina dukljanske biskupske palače, podignut je nekom Fl(avio)Ursodo(mo)Aqr(uvio)– dakle prvom poznatom nam Grbljaninu- ako je točno čitanje Engleza Munro (…) Natpis ima pred rukopisom tu veliku prednost, što nam je sačuvao pismo nepromijenjeno, pa ako nalazimo napisan q pred konsonantom, što je sasvim neobično, to znači, da su nastojali istaknuti osobitu kakvoću guturala u ovom ilirskom imenu. Ključ za razumijevanje ove nestalnosti u reprodukciji ilirskih mekih i tvrdih zatvornih glasova daje nam današnji arbanaški jezik. U njemu se gb d, dakle baš oni glasovi, koje stari pisci zamjenjuju s tvrdima kpt, izgovaraju kao bezvučni „lenes“. Budući da se slična nestalnost pojavljuje i kod reprodukcije etrurskih glasova u latinskom, zaključuje se, da su Iliri preuzeli taj način artikulacije od pokorenog predindoevropskog stanovništva, koje se s njima stopilo (…) Livijevi Agravonitae nadalje preporučuju umetanje glasa v u Agruium, tim više što se Ptolomejev ͗Ακρούιον može čitati iAkruvion. Iz usporedbe svih predanih mjesta za ovo ime proizlazi dakle kao njegov najvjerojatniji oblik Agruvium. Ali ovaj ovako određeni oblik imena nemaše Livije pred sobom- osim ako ne izmijenimo sačuvano Agravonitae u Agruvionitae– nego valjda nuzgredni oblik Agravon (…) Isti završetak kao Agravon imaše i Rhizon, koji Livije poznavaše u ovom, a ne u obliku Rhizinium, jer bismo inače očekivali Rhizinitae ili Rhiziniatae (-tes) , mjesto sačuvanih Rhizonitae“ (Mayer 1932: 86-88)
Već upotreba određenih izražajnih sredstava u Mayerovom nastojanju da dokaže da je ime naselja od kojeg je, navodno, postao toponim Grbalj bilo Agruvium reflektuje autorovu nesigurnost u vjerodostojnost hipoteze koju izlaže. U pokušaju da objasni različitost vokala i guturalnog konsonanta u osnovi kod mjesnog imena ͗Ακρούιον i Acruium, sa jedne strane, i plemenskog imena Agravonitae, sa druge, Mayer najprije kaže da je ilirski jezik posjedovao „neke (naglašavanje je moje, M.A.) poluvokale koji se grčki i latinski ne bilježe jednoliko“. Koji su to neki poluvokali, kakva je bila priroda njihove artikulacije? Mayer se o tome ne izjašnjava precizno, što je i razumljivo ako se uzme u obzir činjenica da je ilirski jezik- i pored višedecenijskih nastojanja brojnih lingvista da se o istom što više sazna – u najvećoj mjeri (ostao) nepoznat. Kako bismo ukazali na stupanj poznatosti ilirskog jezika, na ovom mjestu moramo napraviti jednu nužnu digresiju. Pouzdani podaci o ilirskom jeziku veoma su oskudni. O tome detaljno govori znameniti hrvatski lingvist Radoslav Katičić u njegovoj knjizi Ancient Languages of the Balkans;part one. On navodi, u tom pravcu, ilustrativan primjer prstena iskopanog iz groba u selu Kalaja Dalmaçes u blizini Skadra. Na prstenu je bio napis izložen u tri reda: ANA OHΘH ICER. Ovaj napis bio je uzet kao autohtoni ilirski napis, jedini takav pronađen u Iliriku. Čisto etimološkom analizom došlo se do zaključka da je u pitanju votivni (zavjetni) napis. Pomenuta interpretacija napisa na prstenu iz Kalaja Dalmaçes trajala je sve dok bugarska arheološkinja L. Ognenova nije pokazala i dokazala da su i prsten sâm i arheološko nalazište na kojem je isti nađen iz vizantijskog vremena, te da je napis, ako se čita od dna do vrha, na srednjovjekovnom grčkom jeziku: κ(ύρι)ε βοήθη ͗΄Αννα (Bože, pomozi Ani)- tekst koji se sreće i na drugim vizantijskim prstenima. (Katičić 1976: 170). Katičić dalje tvrdi da su „ (…) glosses designated explicitly as Illyrian extremely few. One is given by Hesychius: Δευάδαι: οί σάτ(υρ)οι ὑπ͗ ͗ Ιλλυριῶν. If we accept the current emendation of the manifestly corrupted text, an equation with OI dhūnoti „he shakes“ and Gr. Θύω „rage, seethe“ presents itself (…) It seems that Illyrian corresponds with d to IE dh. In the scholion to Odyssey 5.281 we read: οί δέ λέγουσιν ͗ Ιλλυριούς ῥινόν λέγειν τήν ἀχλύν. Illyrian ῥινός „mist“ has a very interesting correspondence in Albanian re (older ren) „cloud“. We know further the word denoting a beverage popular in central Illyricum. In Ammianus Marcellinus 26.8.2 we read: est autem sobaia ex ordeo velfrumento in liquorem conversis paupertinus in Illyrico potus. And Hieronymus in his commentary to Isaias 7,19 writes quod genus est potionis ex frugibus aquaque confectum eivulgo in Dalmatiae Pannoniaeque provinciis gentili barbaroque sermone appellatur sabaium. Here too an equation with an Indo-European root is possible: *sab- ‘juice’ (cf. OI sabar ‘milk, juice, nectar’, OE sᴁp ‘juice, soup’). These are the only direct Illyrian glosses“ (Katičić 1976: 170-171). Katičić, dakle, navodi samo tri pouzdane ilirske glose: ilirski naziv satira, naziv za sumaglicu i naziv za neku vrstu alkoholnog pića. Iz toga on nužno izvodi sljedeći, za naš kritički osvrt na Маyerovu hipotezu, veoma bitan zaključak:“Whatever the value of these glosses and of the etymological equations they invite , it is clear that on their basis no comprehensive study of Illyrian historical phonology is possible. The only possibility, if any, to arrive at such a goal is to include into etymological research the names that are directly or indirectly attested in the ancient Illyricum. This material is comparatively rich but the meanings of the forms even in the most favorable cases remain conjectural and normally one has to resort to more or less arbitrary guesses. The probalistic foundations of any etymological combination are under such circumstances much weaker, the probability of chance similarities much higher. Working with onomastic material one is permanently in the situation illustrated by the interpretation of the inscription on the ring from Kalaja Dalmaçes“ (Katičić 1976: 171-172).
Grbalj – Osveštenje crkve Svetog Ilije u Zagori- foto arhiv BN
U svjetlu navedene Katičićeve tvrdnje treba posmatrati i Mayerova domišljanja o glasovnom liku grada Agruvium. Sa kolikim stupnjem pouzdanosti- s obzirom na Katičićevu konstataciju da „ ma kolika da je valjanost tri glose (koje smo naveli više u tekstu; dodatak je moj, M.A.) i etimoloških paralela koje one prizivaju, jasno je da na njihovoj bazi nije moguća bilo kakva obuhvatna studija ilirske istorijske fonologije“- je moguće donositi zaključke, kako to Mayer radi, da, npr., „ako nalazimo q pred konzonantom (…) to znači da su nastojali istaknuti osobitu kakvoću guturala u ovom ilirskom imenu“ (pri čemu se q u slučaju Aqruvium uopšte ne nalazi pred konsonantom, nego pred sonantom, što je velika razlika)? Ili: koliko je, sa druge strane, metodološki opravdano (i mudro) donositi zaključke o karakteristikama fonološkog sistema ilirskog jezika- konkretno nestalnosti u reprodukciji ilirskih mekih i tvrdih zatvornih glasova- na osnovu podataka o stanju po tom pitanju u savremenom albanskom jeziku? Kako smo ranije u članku naglasili, sâm Mayerov izraz odslikava njegovu neuvjerenost u ono što pokušava dokazati:“U tekstu Plinijevu iz varijanta Agrutum, Caruium uspostavljen je prema navedenom mjestu kod Ptolomeja oblik Acruium. Obzirom na varijantu Agrutum i na Agravonitae kod Livija bolje bi bilo (naglašavanje je moje, M.A.) Agruium, premda bi se tu moglo raditi (naglašavanje je moje, M.A.) o mijeni između zvučnih i bezvučnih muta (…) Ovo mojenagađanje (naglašavanje je moje, M.A.), da se tu radi o nekom posebnom ilirskom glasu (…)“ Konstrukcija bolje bi bilo iz Mayerovog izlaganja kao da ukazuje na njegovu želju da mijenja činjenice i da potvrđeni glasovni lik Acruvium na silu, bez čvrstih argumenata, preobrazi u Agruvium zato što to odgovara njegovoj glavnoj zamisli- da u eksplikaciji postanka toponima Grbalj pođe od glasovnog lika Agruvium, sa fonemom g. No, već u nastavku te zavisnosložene rečenice Mayer uvodi koncesivni obrt premda bi se tu moglo raditi (o mijeni između zvučnih i bezvučnih muta), čime on sâm relativizira značaj i specifičnu težinu onoga što je prethodno kazao i svoju ubijeđenost u to. Iduća rečenica počinje sintagmom ovo moje nagađanje, gdje leksem nagađanje (više nego) dovoljno govori o stupnju Mayerove uvjerenosti u hipotezu koju izlaže. Ništa više ubjedljivosti u Mayerovu pretpostavku da je antičko naselje na teritoriji današnjeg Grblja nosilo naziv Agruvium– naprotiv- ne unosi ni njegova konstatacija o tome kako „Livijevi Agravonitae (…) preporučuju umetanje glasa v u Agruvium, tim više što se Ptolomejev ͗Ακρούιον može čitati i Akruvion. Iz usporedbe svih predanih mjesta za ovo ime proizlazi dakle kao njegov najvjerovatniji oblik Agruvium“. Mayerova tvrdnja da glasovni lik Agravonitae preporučuje (naglašavanje je moje M.A.) umetanje glasa v uAgruvium slična je njegovoj ranije iznesenoj tvrdnji da bi, „s obzirom na varijantuAgrutum i na Agravonitae, bolje bilo pretpostaviti glasovni likAgruium“: ponovo, dakle, imamo neku vrstu Mayerove želje- nepotkrijepljene pouzdanim dokazima- da nešto bude kako bi on htio da bude. Konačno, Mayerova konstatacija da Livije nije imao pred sobom glasovni lik Agruvium, nego neki pretpostavljeni (njegovim riječima: „valjda nuzgredni“) oblik Agravon, te da iz „usporedbe svih predanih mjesta za ovo ime proizlazi kao njegov najvjerojatniji oblik (naglašavanje je moje, M.A.) Agruvium više nego dovoljno govori o (ne)vjerodostojnosti njegove hipoteze i neubijeđenosti njenog autora u istu.
Grbalj Žukovica – foto Boka News
Sad kad smo, kritički promotrivši prvi dio Mayerove hipoteze- o nazivu antičkog naselja od kojeg je, navodno, postao toponim Grbalj– ukazali na gotovo nepremostive teškoće i nesavladive prepreke u pokušaju da se taj naziv nedvosmisleno fiksira u glasovnom liku Agruvium, na prvi pogled djeluje da je suvišno- štoviše besmisleno- razmatrati drugi dio Mayerove hipoteze: onaj dio u kojem on objašnjava glasovni razvoj od Agruvium do Grbalj u periodu vulgarnog latinskog. Stvari, međutim, ne stoje tako. Naprotiv: zbog Mayerovog odličnog poznavanja vulgarnolatinskih fonoloških procesa i zbog njegove vještine u dokazivanju (kao i skrivanju dokaza koji mu ne odgovaraju), i ova etapa u Mayerovom pokušaju da dokaže kako je Grbaljnastalo od Agruvium zavređuje da se razmotri. Tako je, npr., potpuno u skladu sa naučnom istinom Mayerova tvrdnja o tzv. betacizmu u vulgarnolatinskom jeziku: bilo bi sasvim moguće, kako to Mayer tvrdi, da (hipotetičko) Agruvium pređe u *Agrubium (Mayer 1932: 89). Bilo bi moguće, kako to tvrdi Mayer- i dokazuje sa nekoliko primjera- i da se početno a- uAgruvium izgubilo (ili, Mayerovim riječima, „daljnja promjena, kojoj imena u vulgarnolatinskom često podlegoše, sastoji se u otkidanju tobožnjih predloga /sic!/ na njihovu početku) (isto: 89). Tako bismo, po Mayeru, dobili oblik *Grubium. U ovoj fazi navodnog glasovnog razvoja Agruvium > Grbalj Mayer prelazi na narednu fazu: na djelovanje zakona (pra)slavenske fonologije. I ovdje je njegova analiza u određenoj mjeri vjerodostojna. On najprije tvrdi da je fonemski segment –ru- između dva suglasnika (g i b) prešao u –rъ-, a onda da se Grbio „ (…) izgovaralo očevidno kao Grbjo a iz ovog postade Grbljo uslijed poznate l = epenteze, koja je djelovala ne samo u praslovenskom, već i u posebnom životu srpskohrvatskoga, n. pr. konoplja iz κάνναβις, Lipljan iz Ulpianum“ (Mayer 1932: 90). Ovdje nije jasno kako je Mayer uopšte došao do oblika *Grbljo: najprije u iza j nije prelazilo u o, a onda, sve i da jest, oblik *Grbljo– zbog preglasa- nije moguć: moguć bi bio jedino oblik *Grblje. U nastavku Mayer kao da zaboravlja da je upravo rekonstruisao oblik *Grbljo i piše:“Ovo je ime kao i mnogobrojna druga mjesna imena shvaćeno kao muška o – osnova. Ali ako ove osnove svršavaju na dva konzonanta- izuzev rt, st, zd, št, žd– umeće se isto kao uopće u nedozvoljenim konzonantnim skupovima (…) u nominativu, pa i u akuzativu, ako jednako glasi- a to je slučaj kod imenica, koje ne označuju živuća bića- pomični a, koji u kosim padežima opet ispada, dakle starosl. voskь, ogn’ь– u srphrv. vosak, oganj u nominativu, ali genetiv voska, ognja. Dakako da ovom pravilu podliježu i tuđice, n. pr. ove preuzete baš na dalmatinskoj obali iz talijanskoga: fante, porto, punto, testamento– srphrv. fanat, porat, punat, testamenat, ali u kosim padežima bez a. Tako i ime Grbalj, akuz. u Grbalj, gubi svoj pomični a u genitivu: iz Grblja, u dativu: prama Grblju, u lokativu: u Grblju, u instrumentalu: nad Grbljem“ (Mayer 1932: 90). Fonološka pojava koju Mayer ovdje- prilično konfuzno i neprecizno- opisuje je pojava tzv. sekundarnog poluglasnika. „U južnoslovenskim jezicima sonanti po pravilu ne mogu stajati na početku ili kraju reči uz šumni konsonant (opstruent). Tako je sačuvan (ili obnovljen?) slabi poluglas u rečima kao lъgati ili mьgla, a s druge strane umetnut je sekundarni poluglas u oblicima tipa větrъ > vetər, mrtvъ > mrtəv, moglъ > mogəl, jesmь > jesəm, ogn’ь > ogəń. Krajnje grupe –sk i –zg uklonjene su analoškim preuzimanjem sufiksa –ъkъ: nekadašnji oblici voskъ, mozgъ danas glase vosak i mozak“. (Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski: 8). Međutim, ni uz fenomen sekundarnog poluglasnika ne može se iz *Grubium (i, sljedstveno tome, *Agruvium) objasniti nastanak glasovnog lika Grbalj. Jer, u tom slučaju imali bismo sljedeći razvoj: *Grubium > *Grъbiu > *Grъbju > *Grъblju; oblik koji dobijamo nije, dakle *Grbl’ь– što bi, poslije umetanja sekundarnog poluglasnika između b i l’ i njegove kasnije vokalizacije dalo a i oblik Grbalj– nego oblik *Grblju. Mayerova hipoteza ima, međutim, jedan ozbiljan nedostatak i u vulgarnolatinskoj fazi razvoja leksema Agruvium. Naime, glasovna grupa bj– gdje je j nastalo od i ispred vokala (u)- na putu glasovnih promjena od latinskog do romanskog dala bi grupu jb: npr. lat. gubia > rom. gǭjba > hrv. gujba (Holzer 2011: 28). Analogno s tim, i *Grubium bi u vulgarnolatinskom razdoblju dalo *Grujbum, iz čega ni na koji način ne možemo izvesti Grbalj.
Na osnovu svega rečenog možemo zaključiti da se toponim Grbalj ne može izvesti iz Agruvium i da rješenje porijekla i smisla istog moramo potražiti na drugoj strani. Preciznije, moramo se okrenuti domaćim jezičnim sredstvima, tj. slavenskoj leksičko-morfološkoj građi. Zanimljivo je, pri tome, najprije obratiti pažnju na leksičko-semantičko gnijezdo sa korijenom grib– koje sačinjavaju glagoli gribati, 1.l.sg.praes. gribljemi gribljati, 1.l.sg.praes. gribljam, te imenice griblja, gribljar i gribljica. Ovdje možemo pribrojiti i imenicu grib „vrsta gljive“ (Rječnik JAZU, svezak 10, 1888: 425). Značenje gribati autori ove leksikografske jedinice određuju kao „ (…) impf. iterativni glagol prema grepsti. – U Stulićevu rječniku (gribati, bez praes.) (…) i u narodnoj pjesmi našega vremena: Sve mu đogo crnu zemlju gribļe, a u ušimavedro nebo striže. A.Ostojić iz nar. pjes. (Rječnik JAZU, svezak 10, 1888: 425). Značenje glagola gribljatiodređuje se kao „ (…) brazditi, graditi gribļe. – U rječnicima: u Vrančićevu („sulcare“), u Mikaļinu (gribļati, brazdati), u Bjelostjenčevu (gribļam, v. brazdim), u Stulićevu (gribļati, gribļem i gribļam „sulcare“)“ (isto: 425). Značenje imenice griblja obrađivači te leksičke jedinice određuju kao:“ (…) sulcus, brazda. – Od korijena greb glagola grepsti, gdje se duļeńem e promijenilo na i. U rječnicima: u Vrančićevu (‘sulcus’), u Mikaļinu (gribļa, brazda), u Bjelostjenčevu (gribļa, t. j. jarek kojega plug čini), u Stulićevu (‘sulcus’)“ (isto: 425). Denotat leksema gribljar je „čovjek koji gribļa“ (isto: 425). Konačno, gribljica je deminutiv od griblja (isto: 425). Zanimljive informacije o glagolu gribati– i, sljedstveno tome, o korijenu grib– nalazimo u sedmom tomu Etimološkog rječnika slavenskih jezika. Tu se, kad je riječ o (nekadašnjem) srpskohrvatskom jeziku, navodi da je u pitanju iterativni glagol u značenju „kopati, grabuljati, strugati, grepsti“, glagolu koji je arhaičan i dijalektalnog karaktera. Kaže se još da je u pitanju „ (…) итератив к *grebti, развившийся на базе продления корневого вокализма в ступени редукции *grъb-. (U mom prevodu: “iterativ k *grebti, koji se razvio na bazi duljenja korijenskog vokalizma na stupnju redukcije *grъb-)” (ЭССЯ, вып. 7, 1980: 128). Reprezentativni rječnici savremenog B/CG/H/S jezika- Rečnik srpskoga jezika i Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika– ne bilježe leksičko-semantičko gnijezdo sa korijenom grib– u osnovi. Podatak o dijalektalnom, a pogotovo o arhaičnom karakteru ovog leksičko-semantičkog gnijezda, veoma je značajan: zbog toga što ukazuje na mogućnost- štoviše veliku vjerovatnoću- zaborava prvobitnog značenja datog leksema od strane narednih generacija govornika određenog jezika, a, kao posljedicu upravo navedenog fenomena, i na značajan stupanj mogućnosti fonološko-morfološke (p)restrukturacije tog oblika. Naša pretpostavka o porijeklu i smislu toponima Grbalj upravo se i tiče fonološko-morfološkog preosmišljenja i (p)remorfologizacije određenog leksema, potencijalno nastalih zbog postepenog gubljenja znanja o prvobitnom glasovnom liku i morfološkoj strukturi istog. Preciznije rečeno: smatramo da je toponim Grbalj nastao fonološko-morfološkom (p)restrukturacijom leksema griblja. Prilikom rekonstrukcije porijekla i smisla toponima bitno je da se i forma i sadržaj- kod leksema za koji smatramo da od njega dati toponim vodi porijeklo- mogu dovesti u plauzibilnu vezu sa toponimom čije porijeklo i smisao pokušavamo otkriti. To će reći- u konkretnom slučaju leksema griblja– da (relativno) pouzdano možemo objasniti, sa jedne strane, da je od glasovnog likagriblja nastalo Grbalj, a, sa druge, da se- i na koji način- denotat leksema griblja može dovesti u vezu sa toponimom Grbalj. Počnimo od prvopomenutog, tj. od forme. Grbalj je- na temelju očite glasovne sličnosti sa leksemom griblja– moglo od istog nastati na dva načina: a) metatezom, u griblja, dočetne glasovne grupe –lja u –alj i gubljenjem i u sredini riječi; b) gubljenjem dočetnog –a, umetanjem sekundarnog poluglasnika između b i lj (v. gore o sekundarnom poluglasniku)- sekundarnog poluglasnika koji se kasnije vokalizirao i prešao u pun vokal a– te, takođe, gubljenja vokala i u sredini riječi. Ako uzmemo u obzir činjenicu navedenu u ЭССЯ- da je leksičko-semantički kompleks tvoren od korijena grib– bio dijalektalan i arhaičan- onda uopšte nije nemoguće, štoviše, da je od griblja– zaboravom prvobitnog značenja ovog leksema u tijeku smjene nekoliko generacija govornika- na jedan od pomenuta dva načina nastao glasovni lik Grbalj. Treba primijetiti da se glasovna grupa grb– pored pretpostavke o obrazovanju iste gubljenjem vokala i– mogla javiti i kao rezultat korijenskog vokalizma na stupnju redukcije: grъb– stupnju čijim je duljenjem, kako se navodi u ЭССЯ, nastao glasovni lik (glagola) gribati. Netom opisani formalni aspekt- tj. proishođenje toponima Grbalj od griblja– potvrđuje i plan sadržaja. Kako smo ranije u tekstu pomenuli, leksem griblja denotira brazdu. Obratimo pažnju na sljedeći citat iz planskog dokumenta Opštine Kotor Lokalna studija lokacije Grbalj I: “Grbaljsko polje, kao prostorna cjelina, prostire se od granice sa opštinom Tivat na zapadu do blizu granice s opštinom Budva na istoku, tačnije do prostora Lastve Grbaljske. To je horizontalan plato smješten u relativno uskom koridoru (naglašavanje je moje, M.A.) uz trasu Jadranske magistrale, s nekoliko proširenja. Grbaljsko polje stisnuto je (naglašavanje je moje, M.A.) između Grblja na sjeveroistoku, koji ga svojom visinom od prosječno 1000 m štiti od glavnih udara bure, i Donje Gore visine oko 400 m, sa jugozapadne strane, koja ne zaklanja osunčanje, ali prostor štiti od južnog vjetra s otvorenog mora“ (Studija lokacije 2009: 22). Izgled i oblik uskog koridora i činjenica stisnutosti između dva brda nesumnjivo mogla je uticati na to da se Grbalj (tj. Grbaljsko polje) percipira kao usjek, tj. kao metaforična brazda između dva brda. Na osnovu percepcije Grbaljskog polja kao brazde između dva brdska kompleksa, isto je, sasvim moguće i vjerovatno, moglo biti nominovano tadašnjim leksemom koji je, u ovom slučaju metaforički, denotirao brazdu- griblja; dakle leksemom koji je- uslijed zaborava prvobitnog značenja istog od strane kasnijih generacija govornika- fonetski i u pogledu gramatičkog roda evoluirao i, na način koji smo ranije u tekstu predstavili, transformisao se u Grbalj.
Moguće je postaviti još dvije- mnogo manje vjerovatne- hipoteze o porijeklu i smislu toponima Grbalj. Jedna je da je Grbalj nastalo od tvorbene osnove koju čini leksem grba dodavanjem na tu osnovu sufiksa –alj. Otkud grba kao tvorbena osnova? Poznato je da u Grbaljskom polju ima mnogo tumula. Isti se percipiraju kao uzvisine- metaforički kao „grbe“- na ravnoj površini polja. Problem sa ovom hipotezom u tome je što: a) nije izvjesno da su te izbočine na zemlji dovoljno intenzivne i izrazite da bi- kao metaforičke grbe- bile osnov za nominaciju kraja o kojem govorimo; b) što uopšte nije izvjesno- sve da su tumuli-izbočine i poslužili kao osnov nominacije Grblja- da bi leksički izraz za osnovu nominacije Grblja bio metaforičke prirode. Naime, za denotaciju tumula u prajužnoslavenskom postoji leksem gomila, pa bi se- da je naziv za Grbalj izveden na bazi tumula- prije očekivao neki derivat od leksema gomila nego od nekog metaforičkog izraza.
Druga- još manje vjerovatna od upravo pomenute- hipoteza je da je toponim Grbalj nastao od leksema grib: leksema koji je, kako smo maloprije u tekstu kazali, denotirao vrstu gljive čiji je latinski naziv Polyporus umbellatus, a koja je u B/CG/H/S jeziku danas poznata pod nazivom Jelenovo uho. U tom slučaju, Grbalj bi nastalo dodavanjem sufiksa –alj na tvorbenu osnovu grib– uz gubljenje- zbog istih razloga kao kod leksema griblja– vokala i u sredini riječi. Da bi se ova hipoteza mogla prihvatiti kao plauzibilna, valja dokazati dvije stvari: a) da je gljiva Jelenovouho postojala ili da postoji na teritoriji Grblja; b) da je pomenuta vrsta gljive nekad na ovom prostoru bila nominovana upravo leksemomgrib. Nažalost, ni jedno ni drugo nije moguće dokazati. Naprotiv: prema tvrdnjama mikologa koje smo konsultovali, Polyporus umbellatus je gljiva rijetka ne samo na teritoriji Crne Gore nego i na prostoru bivše Jugoslavije, a da je signans za istu na ovoj teritoriji bio grib, potpuno je nemoguće dokazati. Stoga i jednu i drugu upravo navedenu hipotezu moramo odbaciti.
Grbalj
Rezimirajući, možemo reći sljedeće: tezu Antuna Mayera o porijeklu toponima Grbalj od naziva grada Agruvium moramo odbaciti; takođe, iz razloga koje smo naveli u radu, ne možemo prihvatiti ni hipoteze o porijeklu Grblja od leksema grba i grib. Hipoteza koja je najvjerovatnija i koju mi u ovom radu uzimamo kao istinitu postavka je da toponim Grbalj vodi porijeklo od leksema griblja„brazda“. Ako je ta naša hipoteza tačna, onda bi to bio (još jedan) primjer da su već ovdašnji ljudi Srednjeg vijeka zemljopisnim jedinicama nadijevali nazive i na principu metafore. Leksikografska određenja leksema brazda u rječnicima savremenog B/CG/H/S jezika: “ (…) usek u zemlji koji pravi raonik pluga ili rala pri oranju“ (RSJ 2007: 106), „ (…) udubljeni trag u zemlji rala i pluga koji nastaje pri oranju“ (VRHSJ 2015: 107), u kojima se u jednom od njih- u Rečniku srpskoga jezika– leksem brazda eksplicitno definiše kao usjek (u zemlji), potvrđuju da je metaforička percepcija usjeka kao brazde sasvim moguća, a, samim tim, i nominacija današnje teritorije Grblja leksemomgriblja „brazda“. Nominacija Grblja na opisani način ima, međutim, mnogo veću specifičnu težinu od samo imenovanja jedne zemljopisne jedinice: ista još jednom potvrđuje tezu koju su svojevremeno iznijeli Lakoff i Johnson u svojoj čuvenoj knjizi Metaphors We Live By: da metafora nije samo „ (…) pitanje jezika, odnosno tek riječi (…) Naprotiv (…) procesi ljudskog mišljenja u velikoj mjeri (su) metaforični. Upravo na to mislimo kad kažemo da naš konceptualni sustav ustrojava i definira metafora“ (Lakoff, Johnson 2015: 5). Na taj način smo od proučavanja porijekla i smisla jednog bokeljskog toponima došli do činjenica o ustrojstvu ljudskog uma. I putevi jezični čudni su i nepredvidivi kao i putevi Gospodnji.
/Prof. dr Miomir Abović/
LITERATURA:
Этимологический словарь славянских языков, выпуск 7, Москва 1980.
Georg Holzer, Glasovni razvoj hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011.
Jezik srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 1988.
Radoslav Katičić, Ancient Languages of the Balkans; Part one, Mouton, The Hague-Paris 1976.
George Lakoff, Mark Johnson, Metafore koje život znače, Disput, Zagreb 2015.
Lokalna studija lokacije Grbalj I, Opština Kotor, 2009.
Antun Mayer, Gdje se nalazio stari Acruvium?, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Svezak I za godinu 1928. i 1929., Split 1932.
Rječnik JAZU, svezak 10, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1888.
Rečnik srpskoga jezika, Matica srpska, Novi Sad 2007.
Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb 2015.
