Srpska pravoslavna crkvena opština kotorska i Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo (1839)” organizovali su sinoć promociju knjige pod nazivom „Otac Momo“, u crkvi Svetog Nikole u Starom gradu.
Moderatorka programa bila je urednica knjige Ljiljana Čolan, koja je kazala da je prvobitna zamisao bila da knjiga nosi naslov “Srpski pisci o ocu Momu” i da bude štampana kao zbornik tekstova, a nakon niza književnih večeri na kojima bi poznati pisci govorili o svojim susretima sa ocem Momom.
“Kako zbog pandemije nismo uspjeli održati pomenute programe i čitanja, odlučili smo da sakupimo postojeće tekstove o ocu Momu, uglavnom napisane nakon njegovog upokojenja. Kao urednik knjige pokušala sam napraviti priču o njegovoj ličnosti od tih tekstova. U tome mi je mnogo pomogao Mihailo Pantić, srpski književnik, kritičar i univerzitetski profesor. Knjigu je napisao sam otac Momo, perom svojih prijatelja, perom svojih prethodnika, perom svojih duhovnih čeda i glasom prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save”, kazala je Čolan.
Ona je dalje pojasnila da je knjiga podijeljena u tri dijela.
,,U prvom dijelu su tekstovi sveštenih lica kojima je otac Momo bio uzor i duhovni otac. Susreti pisaca sa ocem Momom su posebni dio ove knjige, a treći dio je glas savrmenih književnih stvaralaca koji su se susretali sa njim i kasnije svoja djela prožimali njegovim pričama”, dodala je Čolan.
Protojerej stavrofor Gojko Perović – rektor Cetinjske bogoslovije, ističe da je jedna od osobina pravoslavnog ispovjedanja vjere, da Boga možemo vidjeti u čovjeku.
,,Onaj koji sebe zove hrišćaninom je dužan da potvrdi i posvjedoči da je Bog u ljudima. Otac Momo Krivokapić nije prosto bio samo pop, iako je ono pop Momo ostala najprepoznatljivija lozinka svih onih koji su ga znali. On je uspio da posvjedoči ono o čemu je govorio na svojim besjedama. Onoga kome je služio svetu liturgiju, i onoga u ime koje koga je krštavao, vjenčavao i sahranjivao. Inače sveštenik se nalazi na jednoj oštroj ivici između laži i istina. Ako posvjedoči Boga onda je pravi pop i pravi hrišćanin, a ako ga ne posvjedoči onda je zaista zabrljao. Tako da je taj maksimalizam između svega ili ničega, u tu borbu se upustio pop Momo u kojoj nema neriješenog rezultata, u kojoj nema podjele bodova već ili ga ima ili nema. Ko ga je sreo ili poznavao, a sada možemo reći ko susreće njegovu djecu kako biološku tako i duhovnu, taj zna da Bog postoji. Skromni pop koji je božji dom držao u blještavilu i hor ,,Jedinstvo” na evropskom nivou prepoznatljivosti, i Bogosloviju blagoslovom Božjim, Sabora i mitropolita, vaskrsao iz pepela. On u svojoj okolini nije imao ništa ukrašeno što bi ga izdvajalo u materijalnom smislu od drugih ljudi. Sa druge strane potiče iz jedne aristokratske porodice iz Cuca, udružene sa porodicom Milina takođe aristokratskom, i to što je potomak generacije sveštenika, znači da je došao po Božijem blagoslovu”, kazao je o ocu Momu protojerej stavrofor Gojko Perović.
Književnik Nikola Malović se prisjetio vremena kada je kao knjižar i izdavač predložio ocu Momu, da iza sebe ostavi pisani trag.
,,On je tada skroman poželio da takva knjiga tumačena njim samim, o njegovom životu i svemu što zna ne izađe. Otac Momo je dobio stipendiju Oksforda a činodejstvovao je preko 50 godina u Kotoru. To je upravo ono što je govorio apostol Pavle kada je savjetovao svakoga da ostane tamo odakle je. Pričati sa oksfordskim umom je bilo ono što je obilježilo dobar dio mog života, a znači da se taj razgovor razlikuje po dubini, po raznim dimenzijama. Mislim da je intelektualno vagao svakog od nas ispovjedajući nas za vrijeme ili mimo liturgije. On je dakle bio velikan, duhovnik, ispovjednik i mecena”, navodi Malović.
Na ovoj književnoj večeri govorili su još i sekretar Srpskog pjevačkog društva ,,Jedinstvo” Dragan Đurčić i slikar Veljko Mihailović, koji je u znak sjećanja na oca Moma naslikao sliku sa motivima crkve Svetog Petra Cetinjskog u Prčanju.
U muzičkom dijelu programa učestvovalo je Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo (1839)” i violinistkinja Dušica Kordić koja je izvela jednu od omiljenih kompozicija oca Moma Krivokapića.
