Luka Berberović - foto S.K.

1 od 9

Slikar  Luka Berberović iako u devetoj deceniji svakodnevno radi u ateljeu u njegovoj kući u Morinju. “Non finito” kaže umjetnik za veliki dio njegovih slika, a mi bi to mogli reći za njegov cjelokupni opus, jer smo uvjereni da slikar ima još nešto reći, iako on tvrdi da više nema inspiraciju kao nekada.  Umjetnikov svakodnevni ritual je sličan –  kafa kod sestre koja živi u komšiluku, onda dva sata rada u ateljeu, druženje sa porodicom, a naročito sa unucima…

“Moraš da radiš! Kada ne znaš šta ćeš,  ili nemaš platno, slikaj na papirnoj kesi, na tigli, zamuljaj malo gline i radi.   Tako sam uzeo da sada radim akvarele”, priča Luka u njegovom morinjskom domu. A motivi su bez obzira da li radi ulje, pastel ili akvarel uvijek iz Boke, bez obzira da li je riječ o prirodi, ljudima ili atmosferi.

“Ja  nisam mogao da slikam brazilijanske noći, već ono što je oko mene. To je ambijent koji mene inspiriše, mada ne volim tu riječ jer je otrcana. Na mojim slikama je bokeljski milje: more, ribari,  naranče, masline, čempres… Slika,  kao i sve ima akcente, ima toplo i hladno i svijetlo i tamno, ne ide samo jedno. Morate malo osoliti, to su analogije.Vrlo često kada slikam volim,  kao zapetu da naslikam  čempres , da zasladim sliku”, objašnjava Luka.  “Čovjek je zaokupljen svijetom oko njega – nije to njegovo faktografsko poimanje, već i misaono, emotivno i filozofsko”.

“Osjećam se lijepo dok slikam, a prestajem onog trenutka kada više nemam šta reći. Čovjek mora imati mjeru i znati kada treba da stane sa radom na jednoj slici. Treba ostaviti mogućnost da se slika (umjetničko djelo) nastavlja, domišljava,… Primjera radi ni Mikelanđelovi “Robovi” u kamenu, nisu završeni.  Sa Batom (Pravilovićem) koji je bio vrstan slikar, često sam se sukobljavao, jer je on htio  da dođe do perfekcije,  a to niko ne može.

Slika mora sama da priča

“U umjetnosti laganja nema, ako to možemo da sprovedemo,  onda smo nešto i napravili.  Vrlo sam zadovoljan time što sam uradio, koliko je da  je – moje je! A volim da slikam”, ističe Luka.

“Slika mora sama da” priča”, ako ne kazuje ništa,  ona onda ja džaba pričam. Čovjek koji treba da objašnjava šta je umjetnik htio da kaže, bolje da ćuti. Šta ja mogu više reći,  nego li vi da vidite? A i uvijek će neko objektivnije da kaže o meni, nego ja sam. Čini mi se da je (Dragoš) Kalajić (slikar i pisac) , kazao “govor držite, gdje je tu slika?”

“Sjećam se kratkog filma koji govori o vajaru koji je svoje djelo poslao na jednu prestižnu izložbu. Istovremeno je  kamenorezac mlinaru poslao vodenički točak.  Kako to ponekada biva, djela su zamijenjena i vodenički kamen je stigao na izložbu i o njemu  su raspredane priče i izrečene brojne pohvale. Istovremeno se milinar našao u čudu, jer nije znao šta će sa vajarevim djelom, jer nije mogao mljeti kukuruz … Treba biti iskren. Ljudi ponekada rade neke stvari iz nemoći ali su dovoljno pametni da to promovišu kao nešto važno. Toga je danas puno. Tako su se desila i bijenala, tu se svašta radilo a ja mislim da je to degradacija u umjetnosti. Može svašta da prođe, ima ludih koliko hoćete, nisu svi pametni. Ali još ima ljudi koji rade kako treba”, uvjeren je Luka.

Slikarstvo i muzika

Luka u čijoj su kući i klavir i gitara, svi se slažu, imao je talenat za muziku. Prekrasnim tenorom do unazad nekoliko godina znao je zapjevati u društvu i taknuti mnoga srca. Kaže da je postojala i kratka dilema, odabrati muziku ili slikarstvo. Opredijelio se za slikarstvo, ali je muzika stalno prisutna u njegovom životu i u njegovom djelu   Ako sa samo jedne slike čujete muziku ona je završila svoju priču.

Lukina slika kao inspiracija

Poznata je Lukina slika Čovjek sa foteljom. Nekoliko godina po nastanku te slike, neko od prijatelja mu je dao članak u kome je novinar napisao tekst  o “Čovjeku fotelja” , kritikujući karijeriste ondašnjeg društva. Po njegovom, priznanju inspiracija mu je bila Lukina slika. “To mi je najveći kompliment, kada moja slika nekog nadahne”.

Izložbe

Luka kaže da najviše voli da izlaže u Novom. ”Nisam agresivan, ne  nastupam pompezno, ali volim da se poštuju neka pravila, neki red. Dešavalo mu se, kao u Galeriji “Josip Bepo Benković” da na mojoj izložbi u prvi plan budu istaknuti neki arhivski dokumenti. Ili kada za njegovu izložbu u Modernoj galeriji u Budvi nije dobio ni katalog ni poziv na otvaranje.

“Nije u pitanju sujeta već poštovanje čovjeka, moraju se znati pravila, bar sam ja  tako vaspitan”.

Hercegnovska Umjetnička škola danas je mogla da ima evropski značaj

Luka Berberović bio je đak, a kasnije i profesor u  hercegnovskoj Umjetničkoj školi  u kojoj su učili poznati i priznati umjetnici iz Crne Gore.Stariji Novljani pamte kako je Luka dovodio njegove đake na Belavistu da tamo slikaju, što je tada izazivao znatiželju mještana, a posebno djece.

“Uvijek ostaje žal za tom školom, a žao mi je i što su se  Novljani na neki način pasivno odnosili prema odluci da se škola zatvori. Danas bi ona vjerovatno bila Evropska škola. Još tada je bilo ideja da se pozivaju umjetnici iz raznih zemalja – stručnjaci u pojedinim tehnikama,  što se vjerovatno u svijetu praktikuje, i da njihovo znanje prenose našim đacima”

“To je bilo vrijeme slobode, završen je rat, i bilo je mnogo entuzijazma. U Novi su stigli  Milunović, Lubarda, Veliša Leković..kasnije, Bato( Pravilović) , Vojo (Stanić) i atmosfera i taj svijet bili su specifični, koji se ne mogu prepričati. Škola nije bila klasična, poput gimnazije, bio je to  širok i ljubak svijet. Ti dječaci koji su bili polugladni i jadno obučeni, ti slatki mangupi, vedri i duhoviti,  radili su sa pjesmom  i muku pretvarali u bajku.  Bio je to svijet koji je malo ko razumio u to vrijeme.

Dado nikada nije pomenuo Akademiju, ali Umjetničku školu jeste. On je za mene genije, mogao je šta je htio. Vrlo skroman čovjek koji je bolovao i mučio se, i iza njegovih djela stoji ogroman rad. Bogatstvo ideja kompozicija, boja, muzike i književnosti. Naši đaci su voljeli i glumu i znali praviti nevine škerce. Među njima je bio i Živko Nikolić- naš Felini.  Govorim o toj školi sa nostalgijom i pomalo  tužno,  ali se to vrijeme i atmosfera  više ne mogu povratiti”.

Bokeljski slikar Mediterana

Luka Berberović je rođen u Morinju 1934. godine. Akademiju za primenjenu umetnost, odsjek slikarstvo, završio je u Beogradu 1958. godine.

Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1960. godine.

Dugi niz godina bavio se pedagoškim radom: bio je profesor u Umjetničkoj školi u Herceg Novom od 1959-1966. godine. Na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću – odsjek slikarstvo, predavao je kao profesor od 1969-1987. godine.

Imao je preko četrdeset samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je prestižnih nagrada za likovno stvaralaštvo: 1969. Godine nagrade Hercegnovskog zimskog salona a  1979. nagrade Cetinjskog salona jugoslovenske umjetnosti „13. Novembar“.

/S.Kosić/