U Boki Kotorskoj proslavljen blagdan Velike Gospe

0

Blagdan Velike Gospe tradicionalno se obilježava u Boki Kotorskoj na otoku Gospe od Škrpjela, svetim misama u nazočnosti velikog broja mještana, hodočasnika i turista.

Središnju svetu misu služio je apostolski nuncij za BiH i nadbiskup Luigi Pecoto.

“Na ovaj dan podjednako i pravoslavni i katolici dolaze na Gospu zajednički slaveći Bogorodicu, jer svi smo mi Božja djeca da bi se zajedno družili i osjetili kao braća Kristova. Gospa od Škrpjela je najznačajnije svetište istočnog dijela Jadrana koje slavi Veliku Gospu”, kazao je peraški župnik Srećko Majić.

Vjernici u Crnoj Gori proslavljaju blagdan Velike Gospe svetim misama u Baru u benediktinskom samostanu Gospe Ratačke i na otoku Isusovaca Gospe od Milosti u tivatskom zalivu.

Kotor – San Giovanni

0

Više godina govori se o projektu investiciji liftom do San Đovanija. Projekat lifta i žičare aktuelizuje se uoči svakih lokalnih ili parlamentarnih izbora, ali do danas ništa konkretno nije urađeno.
Vaš reporter uspio se virtualnim liftom popeti do samog vrha San Đovanija kako bi Vam prenio stvarnu sliku stanja bedema, bezbjednosti, staza, tvrđave, crkava i što ustvari naplaćujemo tri eura turistima prilikom obilaska drevnih kotorskih bedema. Zvanični podaci kažu da je u sezoni 2012. bedeme posjetilo 41.750 turista, a od ulaznica je prihodovano 125.265 eura.

Osim predivnog pogleda i fascinantne arhitekture, sve ostalo su ožiljci vremena, zapuštenosti, ljudske destrukcije, zemljotresa, slike rastegnutih konopa koji upozoravaju na opasnost, neuređenih opasnih staza, grafiti, jedna „prodavnica” sa samo jednim proizvodom vodom, a ako Vas noć zatekne problem nastaje kako se vratiti i još mnogo toga.
Spuštajući se mislim pa lift nije potreban, da bi ovo doživjeli, ovako je makar sve upakovano u naturalno. Bračni par stranaca koje sam sreo pitaju me u čemu je problem, čude se, komentiraju kako bi to moglo da bude, ali dok ne bude jednog dana, ako niste bili pogledajte kako je danas na San Đovaniju, mi Vas vodimo šetnjom kroz fotogaleriju.
Brdo Svetog Ivana, u narodu poznatiji kao Sanđovani (San Giovanni) nalazi se na oko 260 metara nadmorske visine, nad Kotorom. Ime mu potječe od istoimene crkvice koja se prvi put pominje 1440. godine a nalazila se u glavnoj gradskoj tvrđavi na samom vrhu, te je bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju i služila je za potrebe vojske koja je čuvala gradske zidine. Ukupna dužina bedema je preko četri kilometra, debljine od dva do šesnaest metara a visina doseže na nekim mjestima do dvadeset metara.
Tvrđava i bedemi, fortifikacioni kompleks nastao je postepeno tokom vjekova a početak gradnje gradskih zidina se vezuje za rimskog cara Justinijana u VI stoljeću dok su današnji izgled i oblik dobili tokom XVII do XVII stoljeća.
Na putu prema vrhu negdje na pola puta nalazi se poznato svetište, u starije vrijeme zvano Gospa od Počivala, a od druge polovice XVII. stoljeća Gospa od Zdravlja koja se slavi 21. novembra. U crkvi se nalazi grobnica poznate kotorske obitelji Bolica, a pred crkvom grobnica kotorskog grofa Antona Lukovića. Poznati kotorski pjesnik Ivan Bolica u svojoj latinskoj poemi Descriptio Sinus EtAscriviensis Urbis (O opisu zaljeva i grada Kotora), koja je nastala oko 1550.godine, također piše o ovoj crkvi, te govori da se nalazi na svetom brdu.
Četiri kapelice uz put prema svetištu čuvale su slike koje su predstavljale četiri blagdana posvećena Blaženoj Djevici Mariji: Rođenje, Prikazanje Blažena Djevice Marije u hramu, Navještenje i Uznesenje na nebo. Danas se te slike nalaze u crkvi.
Fortifikacioni kompleks tvrđave i bedema sastoji se iz dvije cjeline: Jednu čine bedemi koji opasuju staro urbano jezgro, sa pet bastiona i troja vrata za ulaz u grad. Drugu čine bedemi koji se penju istočnom i južnom stranom brda sveti Ivan i sastaju se u tvrđavi na vrhu.
Grad Kotor tokom svoje burne povjesti bio je branjen sa kula, bastiona i bedema izgrađenih duž litica brda Sv. Ivan. Više puta su se osvajači zaustavljali i povlačili pred bedemima, zadivljeni njihovom grandioznošću, veličina bedema izazivala strahopoštovanje, ali uglavnom ništa nije značila bez dobre organizacije odbrane unutar grada.
Prošetajte kotorskim bedemima kroz našu fotogaleriju.

BARON GAUTSCH 100. obljetnica potapanja

0

Prije tačno 100 godina, 13.avgusta 1914. pala je prva pomorska žrtva tek započetog Prvog svjetskog rata. Na povratnoj plovidbi iz Boke Kotorske prema Trstu, tragično je stradao putnički brod Baron Gautsch.[juicebox gallery_id=”1″]

Parobrod Baron Gautsch u vlasništvu Austrijskog Lloyda sagrađen je daleke 1908. u brodogradilištu Gourlay Bros. Dundee Škotska. U redovitu dužjadransku obalnu prugu od Trsta do Kotora ulazi 16.juna iste godine i održava je sa polascima iz Trsta utorkom, četvrtkom i subotom zajedno sa na istim navozima izgrađenim brodom blizancem PRINZ HOHENLOHE. Imao je 2070 BRT, bio dug 84,5 metra, širok 12 metara i sa gazom od 6,7 metara. Stapni parni stroj ukupne snage 4600 KS omogućavao mu je za to doba razviti zavidnu brzinu od 17 čvorova. Prevozio je 100 putnika u prvom, 50 u drugom i 150 putnika u trećem razredu. Treći brod iste serije BARON BRUCK sagrađen je tek 1913. u Trstu na osnovu otkupljenih originalnih nacrta broda PRINZ HOHENLOHE.

Nažalost, BARON GAUTSCH nije bio sretan ni brodograditelju ni brodaru. Kašnjenje isporuke i tehnički problemi u probnim vožnjama rezultirali su financijskom agonijom brodogradilišta koja je završila stečajem 1910. Nepune četiri godine iza toga i sam brod odlazi na morsko dno kao prva pomorska žrtva tek započetog Prvog svjetskog rata.

27.srpnja 1914. BARONA GAUTSCHA preuzima K.u.K. Kriegsmarine ( Austro-ugarska ratna mornarica ) za transport vojske od Trsta do Kotora a u povratku prema Trstu za evakuaciju civila iz ratom ugroženih područja. Na svom četvrtom povratnom putovanju 12.kolovoza 1914. brod je ukrcao izbjeglice u Herceg Novom, Gružu ( gdje je ukrcao 22 putnika ), Splitu, Zadru i Malom Lošinju. Unatoč izričitoj zapovijedi Kriegsmarine o režimu plovidbe, zbog vlastitih minskih polja postavljenih radi morske zaštite pulske ratne luke, BARON GAUTSCH 13.kolovoza nastavlja ploviti preblizu istarske obale.

Na polovici puta između Lošinja i Pule brod se mimoilazi sa blizancem PRINZ HOHENLOHE, koji je opreznije plovio u ovim vodama čitave tri milje udaljeniji od kopna nego što je to bio slučaj sa BARONOM GAUTSCHEM. Kapetan Paul Winter i prvi časnik Josip Lupis ( rodom iz Orebića ) su poslije dobrog ručka u brodskom restoranu sa putnicima prvoga razreda otišli na popodnevni odmor malo prije 14,00 sati. Na komandnom su mostu ostavili samo neiskusnog drugog časnika Giuseppe Tenze-a, koji očito neupozoren na opasnost, brod vodi ravno u propast. Unatoč očajničkim signalnim upozorenjima sa minopolagača BASILISK, zapovijedni most nije reagirao. U 14,50 sati, 7 milja sjeverno od otočja Brijuni prema Rovinju, nesretni BARON GAUTSCH je punom brzinom uplovio u rubni pojas minskog polja gdje mu više nije bilo spasa. Potresla ga je snažna eksplozija dvije morske mine po sredini trupa broda te je za samo sedam minuta potonuo na morsko dno.

Razarači CSEPEL, TRIGLAV, VELEBIT i BALATON spašavaju 159 putnika i pronalaze 68 mrtvih tijela. U plamenu je po službenim statistikama izgorjelo ukupno 177 žrtava, medu njima i drugi časnik Tenze. Ali, kako se u ratno vrijeme nije vodila točna evidencija putnika ( jedino se pouzdano zna da je članova posade bilo 66 ) danas se procjenjuje da je u ovoj velikoj pomorskoj tragediji stradalo izmedu 240 i 390 putnika i članova posade. Među preživjelima su bili kapetan Winter i prvi časnik Lupis, koji su pod sumnjom za nemar odmah pritvoreni u Puli. O njihovoj se daljnjoj sudbini ništa ne zna jer je na sve tadašnje novinarske izvještaje zbog ratnog stanja ubrzo uvedena stroga cenzura. Sudski procesi su se vukli po razlicitim bečkim sudovima sve do 1925. kada su konačno prekinuti zbog požara u bečkoj Palači Pravde u kojem su izgorjeli svi zapisnici i dokumenti vezani za ovu tragediju. Doduše, kopije ovih dokumenata je posjedovala i bečka Židovska zajednica, ali kako su Austriju nedugo potom okupirali njemački nacisti, tako je i ova dokumentacija uskoro netragom nestala.

Dugo je vremena točna pozicija broda bila obavijena velom tajne i znali su je samo rijetki istarski ribari. Tek ju je 1958. locirala ekipa ronilaca splitskog Brodospasa, a i njima je uz najsuvremeniju tehniku toga doba  za to trebalo ukupno dva tjedna.

Brod zlosretne sudbine danas leži na dubini od 40 metara prekriven morskom travom i algama. U svim svjetskim scuba časopisima i brošurama specijaliziranih putničkih agencija, BARON GAUTSCH, „habsburški TITANIC“, se prezentira kao najveća podmorska atrakcija Jadranskog mora. Česti je cilj ronilaca i znatiželjnih turista pa tako ni nakon punih 100 godina od potonuća ne prestaju emocije i sjećanja na jedan od najljepših putničkih brodova koji su ikada plovili hrvatskim priobaljem.

Stari kotorski zatvor …

0

Jedna od najvećih zgrada u Starom gradu Kotoru koja predstavlja svojevrstan spomenik kulture je zgrada starog Zatvora. U zatvoru kao mjestu oprosta grijeha odsluženja kazni, snivaju se najljepši snovi o slobodi. Kotorski Zatvor je izgradila Austrija sredinom XIX stoljeća po projektu kotorskog arhitekte Marka Bencona porijeklom iz Dalmacije. Bencon je u Kotoru sagradio nekoliko objekata ali je zapamćen po zatvoru. Austrija je u novoosvojenim oblastima odmah gradila zatvore tako je to bilo i u Kotoru. Da bi sagradili zatvor austrijanci su bili primorani srušiti nekoliko objekata među kojima i crkve koje se pominju u I notarskoj knjizi a nalazile su se na prostoru između crkava svetog Pavla i svetog Josipa gdje se nalazi današnji zatvor.-(J. Martinović- Sto kotorskih dragulja).

Kotorski zatvor je trospratna zgrada, debelih zidova izrađena od kamena i opeke, prozori zaštićeni kovanim željezom, ofarban žutom bojom koja je bila zaštitni znak za zatvore u doba vladavine Austrije a koji su u narodu slovili kao „žute kuće”. Prvi zatvorenici kotorskog zatvora bili su učesnici ustanaka u Grblju i na Krivošijama 1869. godine koji su izbili zbog pokušaja uvođenja opšte vojne obaveze. Nakon Bokeljskog ustanka 1882. godine, koji je nastao kao izraz otpora uvođenja vojne obveze, jer su žitelji Boke smatrali svojom privilegijom još od davnina da ne služe vojsku nijednog stranog vladara pa ni austrijskog, zatvor je napunjen po drugi put. U prvom svjetskom ratu zatvor je poslužio kao početna stanica kao sabirni centar civilnog stanovništva iz Kotora koji su bili deportirani u logore u Mađarskoj. Pred sami kraj I Svjetskog rata u njemu su bili zatvoreni pobunjeni mornari koji su 1. veljače 1918 god. na brodovima „Sankt Georg” i „Gea” austrougarske flote pobunom preuzeli zapovjedništvo u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko 40 brodova u zalivu Boke Kotorske. Pobuna je ugušena a četvorica mornara – Mate Brničević, Antun Grabar, Jerko Šižgorić i František Raš, koji su vodili pobunu, su uhapšeni i osuđeni na smrt. Prije nego što su odvedeni na strijeljanje u kotorskom zatvoru ispovjedio ih je don Niko Luković. Na pročelju zatvora se nalazi spomen-ploča postavljena u znak sjećanja na vođe ustanka mornara u Boki 1918. godine.

[quote_box_right]U zatvoru kao mjestu oprosta grijeha odsluženja kazni, snivaju se najljepši snovi o slobodi. Kotorski Zatvor je izgradila Austrija sredinom XIX stoljeća po projektu kotorskog arhitekte Marka Bencona porijeklom iz Dalmacije.[/quote_box_right]

U Drugom svjetskom ratu Zatvor je poslužio italijanskim okupatorima kao sabirni centar zatvorenika prema koncetracionim logorima u Baru, Albaniji i Italiji. Kotorski zatvor je bio pretsjesan u vrijeme Inforbioroa, od 1948. do 1954. god. kao sabirni centar za sve crnogorske zatvorenike koji su bili deportirani prema logorima u Bileći i Golom Otoku. Za 150 godina aktivnog rada Zatvora do 1982. niko nije uspio pobjeći ali 1982. to je uspjelo dvojici osuđenika. Početkom 1990 prošlog stoljeća Zatvor je ispražnjen zatvoren, godinama je napušten i zapostavljen.

Prema pisanju crnogorskog nedeljnika Monitor spomenik kulture je iznajmljen za jedan cent dnevno – „U januaru 2008. godine ZIKS je dao kotorski zatvor pod dugoročni zakup od 86 godina firmi „Montenegro premier” d.o.o iz Podgorice, po cijeni od milion i po eura, navodi se u izvještaju Državne revizorske institucije o poslovanju ZIKS-a za prošlu godinu. Tako je kotorski zatvor površine 1.205 m2 sa dvorištem, inače spomenik kulture, dat pod zakup za 1,2 eura mjesečno. O tom zakupu Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture nije obaviješten.” Firma Montenegro premier je tada dala oglas da daje pod zakup kotorski zatvor. Kako podzakupodavac može da da u pod zakup spomenik kulture, pitali su tada iz Liberalne partije koja je od državnog tužilaštva tražila da ispita zakonitost izdavanja zatvora. Tužilaštvo se tim povodom nije javno oglasilo. Da li je kotorski zatvor izdat u podzakup ne zna se, ali segment KotorArta posvećen arhitekturi pod nazivom Kotor APPS – ljetnja škola arhitekture održaće se i ovog ljeta u bivšem zatvoru u Kotoru od 4. do 14. srpnja. Umjetnički ravnatelj KotorArta Paolo Mađeli je na konferenciji za novinare prošle godine kazao da arhitektura može biti sloboda, ali i devastacija i zatvor. “Stoga je zatvor pravo mjesto, jer Bokokotorski zaliv ima potrebu za strogim očuvanjem. Ovaj mini prostor mora biti metafora za velike prostore, jer se tu odlučuje o životu koji traje stotinama godina u ovom kraju”, kazao je Mađeli.

Postavlja se pitanje što je sa metamorfozom zgrade koja predstavlja svojevrstan spomenik kulture, arhitekte u „aps” kroz ljetnju školu arhitekture a Zatvor odavno uhapšen čeka slobodu i diskutabilnu budućnost …Kako se živilo u zatvoru, kako izgleda prostor uhapšene slobode, pogled iz zatvora na slobodu na našim fotografijama.

 

Rose

0

Malo ribarsko mjesto na sjeverozapadnoj obali poluostrva Luštica, na ulazu u Bokokotorski zaliv, tipično mediteransko mjesto sa kućama koje su građene na pjenu od mora. Zbog strateški veoma važne pozicije koju zauzimaju, Rose su imale burnu prošlost, željeli su ih svi osvajači, vodile su se mnoge bitke, bile su branjene i osvajane.

U novije vrijeme Rose su bile predmet mnogih istraživanja, smatra se da je riječ o antičkom lokalitetu Traiectus na rimskoj vojnoj cesti gdje je bila trajektna stanica na putu Epidaurus (Cavtat) – Scodra (Skadar).

U mjestu su pronađeni ostaci predromaničke crkve Santa Maria Rosanensis, koja je predstavljala sjedište ranokršćanske episkopalne crkve koja je postojala do kasnog srednjeg vijeka.
Nekada je ovo bila stara grčka naseobina Punto Roza koju su Saraceni (kako u srednjem vijeku Evropljani nazivaju Arape), porušili 867. godine.

S obzirom na svoj položaj i zaštićenost od vjetrova, Rose su u prošlosti često služile kao sklonište za jedrenjake, a jedno vrijeme tu je bila lučka kapetanija, carina, kao i karantin za moreplovce koji su ulazili u Boku Kotorsku. Rose su uglavnom građene u XVII. i XVIII. stoljeću, u razdoblju zlatnog doba bokeljskog pomorstva, kada su mnogi Luštičani svojim jedrenjacima plovili Sredozemljem i drugim morima svijeta.
Na mjestu strateški najpovoljnije tačke, odakle se kontroliše ulazak i izlazak iz Boke, nalazi se tvrđava Forte Rose koja datira još iz austrougarskog doba.

Rose
Photo: Boka News

Značaj ovog položaja uočava se još u IX. vijeku kada su Saraceni napali Boku i zapalili tvrđavu Rose. Godine 1806. u tvrđavi se nalazila francuska baterija koja je demontirana i napuštena prilikom napada Rusa. Godine 1813., za vrijeme napada na Herceg Novi, Crnogorci osvajaju Rose. Austrougari 1866. godine izgrađuju svoju topovsku bateriju, renoviraju i preoružavaju je 1890. godine. Zadatak je topovske baterije bio iz tvrđave Forte Rose voditi borbu protiv brodova koji ulaze u Boku Kotorsku.

U Rosama se nalazi katolička crkva Svete Gospe od karmena koju je dao sagraditi 1783. godine mletački vojskovođa Antonio Alberti kao i pravoslavna crkva Sv. Trojice oko koje je groblje gdje su sahranjeni poznati pomorski kapetani.

Photo: Boka News
Photo: Boka News

Lokalitet Rosa, kao i poluotok Luštica, bremenito je arheološkim iskopinama, a posebno su interesantna hidroarheološka iskopavanja na kojima su pronađena sidra, keramika, kao i jedan stari španjolski brod s početka XVI. stoljeća koji je doživio brodolom.

Samo mjesto okruženo je bujnom mediteranskom vegetacijom, borovima, čempresima, maslinama, rogačima. Mala pješčana plaža „Malo Rose” nedaleko od porta predstavlja posebni izazov mnogobrojnim kupačima u ljetnim mjesecima.

Fašinada tradicija duga 562. godine

0

Ono o čemu se u Perastu malo govori ili piše , jesu  njegovi običaji koji ga krase tiokom cijele godine.

Jedan takav drevni narodni običaj je fašinada, jedinstven  u svijetu, koji se uz sve njegove bogate i slojevite duhovne i etnološke karakteristike slavi svake godine na dan 22. jula, a u slavu Gospe od Škrpjela. U njenoj jednostavnosti sačuvano je drevno sjećanje na početak stoljetnih napora  da se oko male hridi (škrpjela), formira otočić.

Povod za Fašinadu – Legenda će nas vratiti na 22. juli daleke 1452. godine kada su peraški ribari, braća Mortešići, ribajući u noći na sred mora naišli na Gospinu sliku na  morskoj hridi, grebenu ili škrpjelu.  Legenda dalje kaže da se gospina slika na ovoj hridi pojavljivala tri puta i da se jedan od braće Mortešić,  teško obolio,  pomolio pred gospinom slikom i potom ozdravio. Pobožan narod, dirnut nenadanim ozdravljenjem teško bolesnog Mortešića, odluči da se na toj hridi sagradi crkvica u čast Gospe i da se u njoj smjesti slika.

Stoljetnim potapanjem kamenja, brodova i barki oko jedne prirodne hridi nastade umjetni otočić Gospe od Škrpjela na 3.060 metara kvadratnih. U jednom podnesku duždu iz 1603. godine stoji podatak da su Peraštani potopili oko 100 starih brodova krcatih kamenjem.

Godine 1663. u jednoj parnici pred mletačkim Vijećem Četrdesetorice pišu Kotorani kako su Peraštani 1484. godine zapremili crkvu sv. Marije od Škrpjela koju su sazidali na grebenu. Nakon smrti opata Pompeja Pasqualia, 3. maja1535. peraštani su sagradili „vrlo otmjenu crkvu Blažene Djevice, nazvane od Škrpjela, na obližnjem otočiću“. Na vrhuncu svoje ekonomslke moći, u drugoj polovinu 17. vijek peraštani podigoše današnju crkvu.

Istražujuci, idemo u ne tako daleku prošlost. M.M. iz Đurića je 13.10.1963. godine svojom novom barkom donio kamenje i potopio ga kod otočića. Na riječi „U ime Oca“ bacio je prvi kamen; na riječi „Sina“ drugi, a na riječi „Duha Svetoga“ treći, potom sve ostalo. Obišao je barkom otočić, ušao u crkvu da se pomoli a nakon toga rekao: „Barka ne smije nositi nikakav teret dok ne donese kamenje pod školj. To je stari obićaj“, ispričao nam je  peraški župnik don Srećko Majić.

Što je Fašinada – Na dan 22.jula, kada se po predanju slavi pronalazak gospine slike ili početak izgradnje otočića, Peraštani dovlače svojim barkama kamenje i potapaju ga oko otočića. Ovaj se običaj zove fašinada od talijanskog fascinare-ta, što znači dovlačenje. Nije to radi  samog običaja, nego i zbog praktične potrebe. Naime, more, osobito zimi, podriva tlo pa se na tim mjestima i nabacuje kamenje.

Po starim odredbama ceremonijala, 21. jula uveče, po mjestu bi se oglasila kapetanova naredba da se niko ne smije udaljiti izvan mjesta pod prijetnjom globe od pet dukata, nego da sve barke, velike i male, pođu na fašinadu, a onaj koji nije imao svoju, mogao je ići se nekim drugim. Jedan od prokuratora na otočiću, izbrojio bi barke.

Tok procesije – U smiraj dana,  22.jula mladići pod upravom vojvode, nakrcaju kamenjem veliku barku o trošku Opštine na istočnom dijelu Perasta – Luka, ponta Đurišića . U jednom periodu prva barka je bila kaić Školja u kojoj su bili svješenik, gradonačelnik, veslači i pjevači, zatim bi slijedila velika barka iz Strpa s kamenjem i za nju bi Opština davala 100 dinara.

U novije vrijeme, prva barka je od mještanina. U njoj su župnik, nekoliko uglednih građana iz Perasta, pjevači i veslači. Pridruže im se međusobno povezane i druge barke pune kamenja o trošku privatnika iz Perasta i okolnih mjesta, Strpa, Kostanjice, Đurića, Stoliva.

Put kojim procesija barki ide prema otočiću, podsjeća na teške dane turske okupacije Boke od Risna do Herceg Novog, kao što nas na to podsjeća i odsustvo žena u samoj procesiji.

Prisustvo  sveštenika i gradonačelnika u prvoj barci koja predvodi procesiju, svjedoči o neraskidivoj vezi života i vjere koja karakteriše drevna vremena Boke. Isto tako i pjevanje arhaičnih peraških bugarštica, muyika je raspoloženja i veselja koje je pratilo napore drevnog života peraštana.

DSC_3501Običaj je da u barkama budu samo muškarci i da se vesla. Pjevači počinju pjesmu: Oj, vesela veselice, od Pošova do pjace sv. Nikole, a nakon toga do Školja pjeva se Dvoje mi drago zaspalo. 

Kad prva barka zađe iza školja, tada se  ostale barke odvezuju i baca se kamenje na ona mjesta na kojima je najpotrebnije radi jačanja podloge otočića. Običaj je da se svečanim zvonjenjem zvona dočekaju barke. Nakon toga u crkvi je krunica a u prošlosti slijedila je i skromna večera, obično kruh, pečena jagnjetina, sir i salata.

Barke se kite zelenilom od kada su u Perst dosli Poležani, 1921. godine. Na fašinadi nije bilo zastava, a razlog je taj što se zastave nakon zalaska sunca skidaju, nikada se ne viju.

Najmanji broj barki zabiljezen je 1909. godine – dvije, a najveći 1973. – 50.

562 godina je po redu od onog dana kada je po tradiciji prvi kamen bačen u more u slavu i čast Bogorodice koja s tog kamena i danas zastitničkim pogledom gleda na Perast i Boku.

Prepuna umjetnina Gospina crkva na otočiću nije samo muzej. Oko nje se odvijaju svečanosti od kojih je svakako najživopisnija fašinada koja je začtićena i dobila je “status nematerijalnog kulturnog dobra nacionalnog značaja”.

“Naravno, vremena su se promijenila i u tom smislu peraška fašinada po svom karakteru sve više poprima obilježje jedne folklorne atrakcije, ali  i  dragocjeno povezuje prošlost  sa sadašnošću  i u jednostavnosti svoje simbolične ljepote, uliva nam povjerenje da ćemo i ubuduće uspijevati održavati u sebi vrijednosti kao najdragocjeniju opremu za naše putovanje u budućnost”, kazao je župnik peraški don Srećko Majić.

Mađ – tradicija Perasta

0

 

Stari običaj Peraštana je Mađ koji se slavi rano ujutro svakog 1. maja. Mještani kite stablo mladog brijesta kao znak veselja radi početka najlijepšeg proljetnog mjeseca, a znači i nadu u bolje sutra. Običaj je da posljednji mladoženja bere stablo brijesta i postavi ga na centralni peraški trg ispred crkve Svetog Nikole. Stablo mještani  okite flašicama mlijeka, vina, suvim kolačima i raznobojnim trakicama. Običaj je da stablo uz zvuke tamburica podize posljednji oženjen u mjestu. Nakon toga mještani i gosti obilazi grad uz zvuke tamburica i pjesmu te svi zajedno odlaze u kafanu na bijelu kafu sa suvim kolačima – koromanima.

Društvo prijatelja Perasta je običaj ponovo pokrenulo i mnogi zaljubljenici u Perast 1. maja rano ujutro dolaze na taj obred da zajedno sa mještanima proslave stari običaj.

Zanimljivo da je obred bio zabranjen za vrijeme vladavine komunista

Prvog maja kroz Boku na pontama mandraća postavili bi se velike grane okićene sa komadićima robe raznih boja, a u 5 sati ujutro glazba bi svirala-okolo grada. To je bio običaj jer je to bio početak dobrog doba.“

  1. Fiorelli /Arh. Brajk.V (Kotor),37.

Malo je dokumentacije koja obrađuje ovaj običaj. Jedan od rijetkih je dokument kojim se opat – nadžupnik don Ante Rosa ispred Općinskog-nadžupnog ureda u Perastu obraća Kraljevskom srezkom načelstvu u Kotoru 27. aprila 1930. u kome se kaže –

” Slavnom,

Kr. Srezkom Načelstvu u Kotoru

Prastari je običaj u Perastu, da omladina svake godine na 1. maja proslavi početak mjeseca Bl.Gospi posvećena.

Toga dana nakiti se pred crkvom hrastova grana uz pucnjavu iz pušaka, iza toga omladina sluša sv. misu, iza koje imaju zajednički zajutrak, na koji može, da pristupi svaki gradjanin.

Proslava svršava pjevanjem uobičajnih narodnih pjesama. Mlijeko za zajutrak u dužnosti su da nose svih mješćani, koji imaju stoke. Pišući došao je do znanja, da je ove godine zabranjena svaka radnička proslava 1.maja.

Pošto gore spomenuta omladinska proslava nema nikakove veze ni odnosa sa nikakovom radničkom proslavom dana l.maja koja u obće u Perastu nije bila nit je u običaju te radnici kao takovi ne učestvuju, molim se taj Slav. Kr. Naslov, da bi i ove godine mogla ne smetano obaviti rečena omladinska proslava da se ne prekine starodrevni narodni običaj.

O riješenju moli se da bi taj Kr. Naslov obavijestio mjestnu žandarmerijsku postaju.DSC_1414_resize

Opat – Nadžupnik

Don Ante Rosa

Među rijetkim dokumentima je zapis – Opširno i važno o “Magju” S.Vulović, Tko su bili starosjedioci Boke kotorske. /25/

“Općinsko vijeće grada Perasta biralo je pred mjesecom, april, barjaktara i časnike peraške mornarice.

Običaj je bio da se na 1 svibnja podigne na obali stablo kojeg se kitilo sa kolačima (dvopek), sa punjenim flašama vina ili mlijeka, a na stablu bi se vješale kao zastave, papirići isječci raznih boja.

Brigu oko donosa stabla iresa vodio je vojvoda i časnik peraske mornarice, a općina je davala stablo i sve potrebito. Rano Jutrom okupila bi se omladina i svej pripremila, zatim bi peraški tamburaši obišli grad, svirajući i pjevajući, pucajući iz poznatih štuceva.

Slijedila Je zatim služba Božja, kojoj su svi prisustvovali sa gradonačelnikom nakon koje su svi čašćeni od općine sa bijelom kafom u gradskoj kafani. Potom bi to potrajalo neko vrijeme veselja i pjevanja, pa bi se svi razišli svojim kućama.

Mlijeko za kavu tog dana, po običaju, dali su vlasnici stoke u gradu.

Ha dan 14 maja skidao se tzv. magj kojeg je odnosio poslužnik općine, jer je to bilo njegovo uobičajeno pravo.”

Ovu staru tradicionalnu manifestaciju u zadnjih petaestak godina ponovo je oživjelo i održava se pod okriljem Društva prijatelja grada Perasta.

Prčanj – Stara župna crkva zaboravljena ostavljena vandalima i zubu vremena

0

Stara župna crkva, ili kako je mještani Prčanja zovu Gornja crkva, predstavlja cjelovit kompleks crkve s malom kapelom, zvonikom, grobljem te ogradnim zidom s puškarnicama.

Riječ je o jedinstvenom i značajnom spomeniku kulture Boke Kotorske koji je u potpunosti devastiran. Crkva, i nadležne državne institucije, do sada nisu pronašle način kako sačuvati i obnoviti ovaj važan kompleks. Zub vremena, potresi i loša finansijska situacija uzrok su lošeg stanja u kojem se ovaj spomenik kulture danas nalazi.

U potrazi za zlatom i drugim vrijednostima nepoznati počinitelji, vandali, već dugi niz godina skrnave grobnice ispred Stare župne crkve, ali također i samu crkvu. Pred glavnim se oltarom nalaze grobnice od crvenog (veroneškog), zelenog i žutog mramora obitelji Mihanića, Florio i Lukovića koje su danas gotovo u potpunosti uništene.

Ne zna se pouzdano kada je crkva podignuta, ali se ona u dokumentima spominje već 1399. godine. Prepravljena je i proširena 1672. godine, dok joj je oko godine 1740. dograđena osmougaona kapela s kupolom. Kotorski biskup Marin Drago posvetio je crkvu 1705. godine.

Uspomena na posvećenje sačuvana je u natpisu nad vratima. “Templum iátud in honorem Nativitatis S. D. G. Marinus Drago epus. Catharensis benedixit consecravit: ncavitque sub cura admodum reverendi domini Nicolai — covich parochi comunitatis Parzagni die II julii a. 1705, mentis XI pontificatus anno quinto.” (Ovaj hram na čast rođenja Sv. Bogorodice Marije posvetio je Marin Drago, Kotorski biskup, za vrijeme dušobrižništva mnogopoštovanog gospodina Nikole Lukovića, župnika općine prčanjske, dana 2. jula 1705., pete godine vladanja Klementa XI.

[quote_box_left]

Vandali na djelu

U potrazi za zlatom i drugim vrijednostima nepoznati počinitelji, vandali, već dugi niz godina skrnave grobnice ispred Stare župne crkve, ali također i samu crkvu. Pred glavnim se oltarom nalaze grobnice od crvenog (veroneškog), zelenog i žutog mramora obitelji Mihanića, Florio i Lukovića koje su danas gotovo u potpunosti uništene.[/quote_box_left]

Nad vratima crkve prema sjeveru uklesan je natpis “Rećtus corde eccipiet” (pravedan bit će nagrađen). Don Niko Luković u svojoj knjizi “Prčanj” piše ”Sve do 1827. mrtvaci su se sahranjivali ponajviše u ovoj crkvi i groblju oko crkve. U ovom groblju počivaju mnogobrojni znameniti i zaslužni Prčanjani, junaci ratova s Turcima, čuveni pomorski kapetani, među kojima je najveći glas stekao Ivo Visin, skoro svi prčanjski župnici i učeni svećenici.

Tu je pokopan i kontraadmiral Marko Eugen Florio, 1906. godine, junak Viške bitke“.

Prilikom pokopa kontraadmirala Floria brodovi Ratne mornarice Austro-Ugarske u njegovu su čast ispalili pozdravne plotune. Kontraadmiral je krajem 19. stoljeća umirovljen i svoje je posljednje godine života proveo u rodnom Prčanju.

Na satu zvonika stoji natpis “Otačestvu Spiro Visin 1840”. U zvoniku su, do I. svjetskog rata, bila četiri velika zvona, od kojih je ono teško 620 kg bilo zadužbina kap. Joza Verone (1886.), dobrotvora župne crkve, a drugo teško 330 kg pobožni prilog Petra Ivova Lukovića (1742.).DSC_1955_resize

„Zid oko crkve sa sjeverne i južne strane sagrađen je s puškarnicama za obranu. U bur­nim vremenima crkvu su noću čuvali naoružani ljudi. U prošlosti je mnogo ljudi posjećivalo ovo svetište, dok se u njemu nalazila slika Bogorodice, tako da je na dan Marijina Porođenja polovicom XIX. stoljeća crkvu posjetilo pet do šešt hiljada ljudi iz mjesta i okolice. Počevši živjeti u sjeni ovog svetišta, Prčanj se domogao blagostanja, kulture i slave. Na ovoj je crkvi uklesana povijest mjesta duga pet stoljeća. Uz crkvu je i kuća koju je sagradio župnik don Brno Petkić za uporabu prčanjskih paroha” – opisuje crkvu don Niko Luković u svojoj knjizi „Prčanj“.

Izgradnjom donje crkve u Prčanju, centru mjesta, Bogorodičinog hrama Blažene Djevice Marije, preseljen je oltar kao i ostale vrijedne znamenitosti. Duhovni život i središte okupljanja primaklo se moru i mjestu a Stara je župna crkva zaboravljena, ostavljena na milost i nemilost zubu vremena, potresima, vandalima…