Barka “Osveta Peraškog kokota” najbolje je uređena barka Bokeljske noći 2014, drugo mjesto pripalo je barki “Ajkula”, treće barki “Nareži još”, u konkurenciji od 57 prijavljenih barki, odlučio je tročlani žiri u sastavu pjesnikinja Maja Perfiljeva, režiser Dušan Vuleković i slikarka Dušica Ivetić.
U prisustvu više hiljada posjetilaca, sinoć je u Kotoru održana tradicionalna manifestacija Bokeljska noć, koja ima status nematerijalnog kulturnog dobra.
Specijalne nagrade žirija, pripale su barkama “First souvenir boat show”, “Piva klapa soto voce”, “Đardin”, “Tajna večera” i “Škaljarski bokun želja”.
Maštovito ukrašene barke su defilovale u akvatoriju kotorskog zaliva, u pratnji jedrilica JK „Lahor“, predstavljajući se u tri đira, a tokom trećeg đira uslijedio je veliki vatromet.
Svojevrsni spektakl, bal na vodi tradicionalno je ispratilo više hiljada posjetilaca, uživajući u najraznovrsnijim kreacijama barki, čiji vlasnici su radili više od mjesec dana na njihovom ukrašavanju.
Nakon završetka nastup na akva-pozornici koji je trajao sat i po vremena, fešta se nastavila na Trgu od oružja, uz grupu „Lungo mare“ i klapu „Incanto“, kao i po ostalim trgovima i pjacama Starog grada.
Organizator je Kulturni centar “Nikola Đurković” Kotor, a suorganizator lokalna Turistička organizacija, pod pokroviteljstvom Opštine Kotor.
Istorijat Bokeljske noći, datira još od 18. vijeka kada je nastala po uzoru na Venecijansku noć. Tradicija duga više od dva vijeka imala je jedan prekid i to od 1936-1959. godine, a posebno su ostale upamćene dvije – Bokeljska noć 1936. godine u čast engleskog kralja Edvarda VIII i ona 1959. godine u čast predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.
Pjesnikinja Maja Perfiljeva, rođena Tivćanka, zavičaju je posvetila više pjesama,a najpoznatija je upravo čuvena pjesma Bokeljska noć.
Poznata plaža Žukovica, uvala iza Bigove prema Platamunima, nekada se do nje stizalo samo morskim putem, danas može makadamom iz donjogrbaljskog sela Glavatičići.
Kasnog avgustovskog dana odlučim otići do Žukovice. Sjetih se vremana kada sam se tamo sidrio jedrilicom, dolazio barkom, kupanje, nebesko plavo more, so, sunce poneki hedonista na plaži… Dugo nisam bio tamo, kolima do kraja sela i asfaltiranog puta, poslije prošetati i spustiti se u uvalu. Moram priznati dodatna sjećanja oživila mi je facebook grupa Grbaljska sela čiji sam prijatelj.
Krenem, GPS kaže od Tivta do Glavotičića 18 km, do Radanovića pa desno. Krajolok tipični mediteranski, makija, put solidan, putokaz dobar.
Stižem u Glavatičiće, nakon jednog kilometra tabla „Tres Olives“. Nešto novo, parkiram, konoba tek otvorena, razvija se posao porodični. Uspostavljam kontakakt sa vlasnikom, bivšim pomorcem, iskusnim morskim vukom koji je promjenio brojne kompanije, kuvao spremao mornarima, posadama, tukle ga nevere i život o čemu govori njegov pogled i način razmišljanja, Boško Kraljević.
„Prošlog ljeta sjedao sam pored puta i prodavo grbaljsku pamidoru. I tako gledam ovaj moj plac, rastu pamidore, kažem sebi pa što ne probaš otvoriti jednu porodičnu konobu sa domaćom hranom, maslinom, sirom iz ulja, pršutom, jagnjetinom ispod sača, ribom…
Okupim porodicu ženu i tri sina, koji su inače kuvari, predložim, dignemo kredit, i tako krenemo. Cijele zime radimo gradimo i evo nas danas na terasi Tres Olives u grbaljsko-mediteranskom ambijentu sa svim onim što nas čini onakvim kakvi jesmo, prirodnim “- kaže domaćin Kraljević.
Kakvo moje kupanje i Žukovica, priča o životu, prostoru, ljudima, ribi, maslinama, kako se nekada živilo, priče se nižu kao životne perle.
Sa zalaskom sunca stižu kupači iz Žukovice kao i oni koji su se najavili putem telefona. Stižu putnici namjernici Italijani, ne mogu da vjerujem, kako su našli Tres Olives… Iz Bigove stiže popularna pop grupa „Galija“. Vođa grupe Neša kaže, Boško naš prijatelj, tu nema normativa, nema vage, sve prirodno, ugojiti će nas. Danas je uz sir i pršut izvadio motar (samonikla trava raste na sekama), uvjek ima neko novo iznenađenje. Carstvo domaće zdrave prirodne hrane, domaći ambijent, ne vidimo more ali tu je osjeća se. Pale se svijeće, gitara, pjesma, domaćica nudi štrudel sa domaćim neprskanim jabukama od domaćih kora koje je pravila, kuća časti…
I tako duboku noć uz vino i pjesma, nižu se priče koje krase Boku i njeno zaleđe, ljude, gostoprimstvo, bogatstvo internacionalnog duha. Odlazimo ja za Tivat, Italijani za Dobrotu, Galija za Bigovu, Boško i njegova porodica nas ispraćaju, čuje se Oliver uz pjesmu do nekih novih svitanja…
Šesti po redu međunarodni skup oldajmera čuvenog njemačkog proizvođača automobila „Folksvagen“ pokazao se kao najmasovniji i najuspejšniji do sada. U Tivtu se skupilo preko 150 učesnika koji su na susrete stigli sa 72 stara automobila – većinom sa legendarnim „bubama“, ali i sa „bulijima“ druge i treće generacije, „folksvagenom typ 3“, „kubelvagenima“, čak i jednim prelijepim „karman“ kabrioletom. Tu su bili i čuveni plažni bagiji na „bubinim“ šasijama i mehanici, a istu mehaničku platformu dijele i jedan izloženi „trajk“ koji liči na motocikla sa tri točka, te replika rijetkog klasičnog automobila „minimark“ iz druge polovine dvadesetih godina. Taj auto, registrovan u SAD, na susrete je doveo njegov vlasnik Anton Siništaj iz Drušića, a u Tivta je stigla čak i jedna „buba“ iz daleke Australije, naravno sa volanom na desnoj strani. Među izloženim automobilima bili su primjerci iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, BiH, Makedonije, čak i četiri stara „folksvagena“ iz Rumunije.
Tivćani i brojni turisti uz sijevanje bliceva, sinoć su se divili izloženim oldtajmerima koji su ispunili čitavu ulici Druge dalmatinske brigade. „Buba“, auto koji je život započeo u drugoj polovini tridesetih godina prošlog vijeka kao plod ideje Adolfa Hitlera da se napravi pouzdan, jednostavan i jeftin automobil za radničku klasu nacističke Njemačke, a što je u stvarnost genijalno pretvorio legendarni konstruktor dr Ferdinand Porše, i sinoć je pokazala da je jedan od najvećih i najuspjelijih proizvoda u istoriji svjetske automobilističke industrije. Legendarni automobil specifičnog, mnogima neodoljivo simpatičnog oblika, koji i nakon skoro 80 godina od prvog pojavljivanja plijeni pažnju ljudi, „dao“ je više mlađih potomaka – „bulija“, „kubelvagena“ i drugih sličnih starh „folksvagena“ koje su pokretali legendarni i bukvalno neuništivi „bubini“ četvorocilindrični, vazduhom hlađeni bokser-motori.
„Ovdje ima automobila koji su do sada i po tri puta „prevrtjeli“ raspoloživu kilometražu na brojaču pređenih kilometara, a da nisu imali generalnu opravku. To vam pokazuje koliko je „buba“ kvalitetan, gotovo neuništiv automobil. Takvo nešto danas se ne pravi, a „buba“ svojim jedinstvenim oblikom kod ljudi uvijek izaziva pozitivne emocije i još ako je lijepo sređena, nema toga ko se za njome neće okrenuti.“- objašnjava neodoljivi šarm legendarnog auta, predsjednik „Folksvagen kluba“ Tivat Zlatko Janković, ne krijući zadovoljstvo uspjehom najnovijeg okupljanja ljubitelja „folksvagenovih“ oldajmera koje taj klub organizuje šest godina za redom. Koliko je u pravu, pokazuje to što za volanima auta koji su došli u Tivat imate bukvalno sve – od mladih djevojaka koje su tek nedavno položile vozački ispit, preko mladića koji u stare „bube“ gledaju zaljubljeno kao da voze najnoviji „ferari“, do uglađenih profesora i inženjera, razbarušenih umjetnika ili zakašnjelih hipija što u svom „buliju“ iz šezdesetih, žele doživjeti dio duha „revolucije djece cvijeća“.
Najstariji izloženi primjerak bila je „buba“ 1.200 iz daleke 1953 godine, a publika je mogla uživati u vrhunski restauriranim primjercima iz šezdesetih i sedamdesetih godina, ali i tjuniranim autma, od kojih je možda najinteresantniji bila jedna „buba kabriolet“ iz Bara, koju je vlasnik nadogradio djelovima najnovijeg „volkwagen new beetle-a“, a dodatno atraktivnim ovaj auto čini skraćeno međuosovinsko rastojanje.
Grad veličine oraha i grane koje je vjetar lomio oštetili su više desetina automobila dok je zakupcima plaža uništen ili nestao plažni mobilijar
Veliko nevrijeme koje je jutros oko 5 sati zahvatilo Tivat pričinilo je ogromnu materijalnu štetu.
U nevremenu nije bilo povrijeđenih. Olujni vjetar sa kišom i gradom veličine oraha, kakav ne pamte ni najstariji mještani, oko 5 sati je zahvatio grad, a najteže su postradala naselja Lepetane, Donja Lastva i Seljanovo.
Grad i grane koje je vjetar lomio oštetili su više desetina automobila, dok je u auto kampu “Lovćen” u Lepetanima srušen veći broj šatora.
Od grada su pucala stakla na automobilima i prozorskim oknima kuća, a vjetar je nosio crijepove, kidao tende na barkama i ugostiteljskim objektima, te prevrnuo ili potopio nekoliko manjih barki na vezovima uz obalu.
Nevrijeme je nanijeo i veliku štetu zakupcima plaža kojima je uništen ili nestao plažni mobilijar, a voće i zasadi povrća na najteže pogođenim područjima su uništeni.
Radnici Komunalnog preduzeća od ranog jutra čiste grad i uklanjaju posljedice nevremana, dok Komunalna i policija OB Tivat na više mjesta pravi zapisnike o pričinjenoj šteti.
Nevrijeme koje je zahvatilo hercegnovsku rivijeru prouzrokovalo je stare probleme, prije svega začepljenje odvoda za površinsku vodu , što je prouzrokovalo plavljenje saobraćajnica kod Robne kuće Novljanka na Toploj i una rivijeri. Od četiri sata do 6 i 20 palo je oko 50 litara kiše po metru kvadratnom.
Bujice su nanijele velike količine šljunka na puteve što je otežavalo saobraćaj koji je kratko vrijeme bio i u prekidu Vjetar koji je duvao brzinom od 100 kilometara na sat oborio je nekoliko stabala na magistrali, kod kružnog toka u Meljinama i u park šumi Savina. Ovakve razmjere nepogode pokazale su manjkavosti u sistemu održavanja u oblasti hortikulture.
Pokrenuta su mnoga klizišta i oštećena stabla, koja su ranije trebalo da budu sanirana i uklonjena. Prije godinu je predloženo da opštinska komisija hitno napravi spisak stabala, koja su skolona padu kako bi bilauklonjena, ali to nije urađeno, kazao je zamjenik direktora D.O.O Komunalno – stambenog preduzeća Milan Zarić. Radnici Komunalno stambenog tokom dana uklonili su veći dio nanosa, granja, stabala i pijeska sa saobraćajnica i javnih povrišina.
Zbog olujnog nevremena došlo je do kvara na delekovodu iz pravca Trebinja i Tivta i opšteg ispada na elektroengetskoj mreži , tako da su do 10 časova svi potrošači u Opštini Herceg Novi bili bez napajanja. Tokom dana normalizovano je napajanje svih potrošača.
“Tivat uokviren u vremenu – od 50-tih ka novom vijeku” naziv je izložbe fotografija i projekcije dokumentarnih filmova koju je krajem protekle godine u Gradskoj kući priredio Foto, kino i video klub „Mladost” iz Donje Lastve, pobudilo je veliko interesovanje, jake emocije i sijećanja, brojne publike koja se prisjetila osoba, događaja, grada Tivta iz nekih starih, prošlih, dana i vremena.
Dokumentarne fotografije na kojima su prikazani značajni događaji za Tivat u jednom vremenskom periodu dio su arhive Foto kluba “1. maj” koji je djelovao od pedesetih do šezdesetih godina, proteklog vijeka, fotografije tivatskog fotografa Nikolajeva i arhive Foto kluba “Mladost”, osnovanog 1961. koji djeluje i danas.
Uz izložbu, prikazani su i dokumentarni filmovi o izgradnji aerodroma Tivat (1969-1971), Školskog centra, Doma zdravlja, sanaciji zgrada Općine Tivat, Doma „Gracija Petković” i brojnih drugih objekata nakon zemljotresa 1979. godine. Posebnu pažnju privukao film Parada dostignuća koja je priređena na Dan mladosti za 85. rođendan Josipa Broza Tita, 1977. godine, a koji je dokument o izuzetno bogatom kulturnom, sportskom i društvenom životu Tivta te tivatskoj privredi zasnovanoj na Arsenalu, koji je generirao razvoj grada.
Tivat kao grad počeo se razvijati tek krajem XIX vijeka kad je osnovana vojno pomorska luka Arsenal. Do izgradnje Arsenala zemljišni posjedi u Tivtu su uglavnom bili u vlasništvu feudalne vlastele Prčnja, Dobrote, Perasta i Kotora.
Razvoj Tivat započeo je onog trenutka kada je prilikom manevara austrougarske mornarice 1886. na Jadranu, u Boku doplovljava flota pod komandom admirala Maksimilijana fon Šterneka. Tom prilikom admiral se uvjerio u pogodnost i strategijsku važnost Tivta za izgradnju pomorskog arsenala. Kad je komanda mornarice u Beču proučila referat admirala Šterneka, pristupila je kupovini dijela potrebnog zemljišta. Tako su 1888. počeli pripremni radovi na nivelisanju zemljišta za budući arsenal vojno pomorsku bazu u Tivtu.
Na zahtjev predsjednika opštine Tivat, Marka Filipova Krstovića, sazvano je Opštinsko vijeće, koje je 24. marta 1889. donijelo odluku da se mornarici za izgradnju arsenala besplatno dodijeli zemljište na obali.
Na bojnom brodu ”Kaiser Franz Josef I” potpisan je ugovor o ustupanju zemljišta Komandi austrougarske ratne mornarice.
Tada je u ugovoru zabilježeno “Budući narod treba dobiti komad kruha”.
Arsenal je odmah zaposlio 60 radnika, a prvi inženjeri su bili Česi, koji su 1889. napravili provizorno pristanište i izgradili prvi navoz – dok. Od kraja 1889. kada je prvi brod izvađen na navoz i od kada Arsenal postaje i remontna baza, grade se posebne radionice i pogoni, podiže se i drugi navoz, da bi se 1900. cijeli prostor ogradio zidom.
Kako se razvija Arsenal tako počinje i razvoj Tivta, dolaze meštri iz Pule, brodograditelji… Po slomu Austro-Ugarske Monarhije 1918. Francuzi su preuzeli komandu nad Arsenalom.
U prisustvu svih zaposlenika i velikog broja stanovnika Tivta, uz oglašavanje topova i sviranje vojne i civilne muzike 4. marta 1921. Arsenal i 12 torpiljera predstavnicima Jugoslovenske ratne mornarice predao je francuski kapetan bojnog broda Blank.
Već 1921. počinje modernizovanje Arsenala. Modernizaciju su mogli izvesti samo radnici sa novim stručnim znanjima. Stoga je 1921. otvorena Mornaričko-zanatlijska škola koja je prerasla u Vojno-zanatsku školu s nastavnim programom prilagođenim potrebama Arsenala.
Godine 1929. u Arsenalu je, pored većeg broja stručnih oficira mornarice, radilo 15 inženjera raznih struka i 10 tehničkih poslovođa. Samostalna izgradnja manjih drvenih brodova i motornih čamaca počela je 1930 godine. Početkom 1941. u Pomorskom arsenalu radilo je 1562 radnika, tehničara, inženjera, vojna činovnika, podoficira i oficira.
Nakon drugog svjetskog rata Arsenal se razvija kao Mornaričko tehnički remontni zavod u kojem se remontuju brodovi JNA, a kasnije sedamdesetih godina ruski i libijski vojni brodovi i podmornice. Arsenal postaje visoko profitabilna budžetska ustanova koja gradi Tivat, stanove, ustanove, infrastrukturu, sve do 90-tih godina prošlog stoljeća kada počinje krvavi raspad Jugoslavije i neizvjesna sudbina Arsenala.
2006. godine Arsenal kupuje kanadski milijarder Piter Munk, pod povoljnim uvjetima i na infrastrukturi Arsenala gradi marinu i stanove postavljajući nove standarde. Realizira projekt nautičkog naselja s rezidencijalnim kompleksima i budućim hotelima. Marina sa prvih 85 vezova otvorena je 2009., a kasnije i rezidencijalne zgrade, sa stanovima za prodaju, – Teuta, Zeta, Tara, Milena i Ozana.
Danas se na mjestu Arsenala, od kojeg nije ostalo ništa osim infrastrukture i Muzeja pomorske baštine, nalazi marina sa 245 vezova, otvorena tijekom cijele godine. Ovih dana počela je rekonstrukcija gradske rive Pine tako da Tivat i Porto Montenegro postaju jedinstvena cjelina. Projekat proširenja kapaciteta marine Porto Montenegro koji treba da se završi do ljeta, vrijedan je preko 25 miliona eura. Marina će duplirati svoje kapacitete i imaće ukupno 490 vezova za jahte duge od 6 do 130 metara. Ova faza proširenja Porto Montenegra pored već zauzetih 124.413 četvornih metara površine mora, zahvatiti će još novih 220.896 metara morske površine tivatskog zaljeva.
Na poluotoku Luštica krajem prošle godine ozvaničen je početak izgradnje prve od dvije marine u projektu luksuznog turističkog resorta Luštica Bay koji realizira egipatsko-švicarski konzorcijum „Orascom Development”. Izgradnju marine kapaciteta 170 vezova za jahte dužine do 65 metara, južno od uvale Oblatna u zaliv Trašte dakle prema otvorenom moru inaugurisali su crnogorski premijer Milo Đukanović i vlasnik „Orascoma” Samih Saviris. Objekat vrijedan oko 30 miliona eura, trebalo bi da bude završen za tri godine, a paralelno će se graditi i Marina Village – mali turistički gradić na obali sa vilama, apartmanima, manjim hotelom, restoranima i ostalim sadržajima. Vrijednost tog kompleksa sa pripadajućom infrastrukturom je oko 250 miliona eura, a već je prodato 120 stanova.
Danas je Tivat moderan grad orijentisan na razvoj turizma kao prioritetne djelatnosti. Tivat koristi prostor kao svoju komparativnu prednost u odnosu na svoje susjede. Sve je preorijentirano na razvoj turizma i gradnju ekskluzivnih stanova za prodaju na tržište kroz projekte Porto Montenegro, Luštica Bay, Qatari Diar i Boka Golf.
U strateškom planu općine Tivat do 2016. godine akcenat je stavljen na izgradnju hotelskih kapaciteta visokih kategorija.
„Predstoje nam dalje investicije posebno sa stanovišta daljeg razvoja turizma, razvoja na savremenim standardima u pravcu zaokruživanja sada nesumnjivo, prepoznatljive ekskluzivne turističke destinacije. U periodu od 2003. do 2013. godine u razvoj grada investirano je 70 miliona eura. Može se reći da nam je i ova godina donijela nešto novo i da se grad mijenja i da postaje simbol i promjena i vremena” – kazao je gradonačelnik Tivta Miodrag Kankaraš na svečanoj sjednici SO Tivta povodom Dana grada 21. studenog, prošle godine, konstatirajući da tivatskim ulicama „već korača budućnost”.
Tivat prema posljednjem popisu satnovnika iz 2011.godine ima 14.111 stanovnika.
Zamalo da zaboravim činjenicu, konstataciju našeg sugrađanina, kolege novinara da u „grad ekonomskog preporoda”, konstantno od zatvaranja Arsenala i početka razvoja „ekskluzivne turističke destinacije” do danas, bilježi ubjedljivo najveću stopu nezaposlenosti među svim primorskim opštinama.
I tako kako se doseljavalo u mali Tivat sa industrijalizacijom, stizale su različite kulture, kulture življenja, običaji, navike, tako i danas stižu investitori koji ostvaruju profit, te nas uče jedrit, igrati golf, ragbi, slaviti noć vještica, zdravoj hrani, kako treba živjet, ponašat se, jer „oni znaju kako”, a mi uokvireni u vremenu prošlosti i emocija postajemo jeftina radna snaga.
I na kraju da se vratimo na početka priče kada je na bojnom brodu ”Kaiser Franz Josef I” potpisan ugovor o ustupanju zemljišta Komandi austrougarske ratne mornarice, a u zapisniku zabilježeno “Budući narod treba dobiti komad kruha”, ali sada u liku konobara, sobarica, higijeničara, stražara…
Stara izreka je da jedna fotografija govori više od hiljadu riječi, a tek „Album von Dalmatien” (Album o Dalmaciji) je pravo bogatstvo riječi pretočenih svjetlošću u vizualni identitet i dokument jednog vremena, prostora, krajolika, povijesti… Album predstavlja retrospektivu fotografskog rada Franz Thiard De Laforest na prostoru Dalmacije i njenog šireg zaleđa kroz više od trideset godina. Fotografije su nastale između 1866. i 1898. godine, a prikazuju motive snimljene u Zadru, Šibeniku, Makarskoj, Omišu, Skradinu, Kninu, Visu, Hvaru, Trogiru, Splitu, Saloni, Korčuli, Metkoviću, Mostaru, Dubrovniku, Kotoru, Perastu, Herceg Novom, Risnu, Prčanju, Tivtu, Budvi, Baru, Sutomoru, Cetinju, Podgorici i Stolivu, od kojih su 4 snimka velike panorame nastale spajanjem nekoliko fotografija (Split snimljen s Marjana, Panorama Kotorskog zaliva snimljena s Vrmca, Panorama Boke snimljena s nadvožnjaka i Panorama Budvanskog zaliva).
Album je čuvan u bogatoj zbirci obitelji Laforest zajedno s izvornim koricama na kojima su naslovi u zlatotisku, a pretpostavlja se kako je služio kao radni album uzoraka za potencijalne kupce.
Zajedno s ostatkom zbirke album je 2005 godine darovala Hrvatskom državnom arhivu autorova unuka, Lidija Laforest. Album ustvari ima vrijednost i snagu dokumenta. Fotografija se u Kotoru pojavljuje još početkom šezdesetih godina 19.stoljeća radom prvog fotografa Antona Jelaske, zatim obitelj Veber, Franc Laforest i njegovi nasljednici (supruga Gabrijela i sin Feliks), Rudolf Smodlaka, Eleonora Prelesnik i drugi. Obitelj Laforest ostavila je duboki trag na ovom prostoru i zadužila Boku, ne samo fotografijom, već i aktivnim društvenim odnosom kao i poklonom akademske slikarice Lidije Laforest, unuke Franza Laforesta, koja je 2011.god. donirala Pomorskom muzeju Kotor obiteljsku sliku “Mali Franc Laforest prislonjen uz majčin skut” – ulje na platnu nepoznatog autora, Beč oko 1840 god. kao i fotoalbum narodnih nošnji, s fotografijama nošnji iz Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, autora Franza Thiarda de Laforesta. Nema stare bokeljske obitelji, koja u svojim albumima nema makar jednu fotografiju s potpisom obitelji Laforest. [quote_box_right]
Što smo uradili da bi očuvali dio kulturnog blaga, osvijetlili pokoljenima tko su bili Laforesti, zašto su značajni za Boku Kotorsku ili pokrenuli inicijativu da makar jedna ulica u Herceg – Novom ili Kotoru dobije ime po Laforestima ?[/quote_box_right]
A kako je sve počelo?
Franz Thiard De Laforest je rođen u Beču 26. aprila 1838. Uspješno je završio trgovačku školu i započeo se baviti fotografijom 1856 god. Nakon kraćeg boravka u Trstu, početkom 1860- ih, radi u Bakru te Zadru do 1866. godine. Nakon Zadra odlazi u Šibenik, gdje nastavlja raditi kao portretni fotograf, ali započinje i sa snimanjima izvan ateljea. Kreće na prva putovanja duž dalmatinske obale, pa 1866. dolazi do Omiša, a 1873. do Boke Kotorske. Od sredine 1870-ih godina radi neko vrijeme u Splitu, u kojem 1878. objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom „Spalato und seine Alterthümer” (Split i njegove starine) ilustriranu s 10 fotografija. Iste godine u Livnu snima 28 tamošnjih najuglednijih ličnosti. Kraće vrijeme nakon Splita boravio je u Beču gdje se oženio Gabriellom von Lachmann, a zatim 1883. godine seli u Mostar. Kao mostarski fotograf snimio je vrijednu zbirku zadarskih veduta (slika ili grafika koja detaljno prikazuje dio grada ili arhitektonske objekte u krajoliku oživljene sitnim ljudskim likovima i skupinama, osnovni element je perspektiva,) te izdao mapu s 28 fotografija gradilišta pruge Metković – Mostar. Nakon Mostara put ga odvodi u Dubrovnik, u kojem snima panorame grada i razne gradske motive, da bi se tijekom 1890.god. konačno nastanio u Kotoru. U Kotoru 1898. godine objavljuje drugu knjigu naslovljenu „Die Bocche di Cattaro” (Bokokotarski zaljev) ilustriranu fotografijama, a iste godine dovršava i svoj veliki „Album von Dalmatien” (Album o Dalmaciji) u kojem je okupio sve snimke nastale na području Dalmacije kroz proteklih tridesetak godina rada. Umro je od srčanog udara u Kotoru u 74 godini života, a atelje je pod njegovim imenom djelovao sve do 1926. godine.
Feliks Laforest rođen je u Kotoru 11. novembra 1898. godine kao sedmo i najmlađe dijete rođenih Bečana Franza Thiard de Laforesta i Gabrielle von Lachmann. U rodnom gradu uči osnovnu i obrtnu školu, a istovremeno ga matematiku i astronomiju privatno podučava prof. dr. Leopold Netović. Fotografsku praksu veoma rano stiče radeći u obiteljskom fotoateljeu, kojeg nakon očeve smrti vodi njegova majka. Na početku Prvoga svjetskog rata, a prije napunjenih 18 godina, regrutiran je u vojsku i poslan na rusko bojište. Nakon ruskog bojišta, kao vojnik je bio poslan i na talijansko bojište na rijeku Piave, u Italiji. Završetkom Prvoga svjetskog rata 1918. godine, Feliks najprije odlazi u Beč kod tetke Julije, nakon čega se pješice vraća u rodni Kotor. U Kotoru upoznaje Anu Dinstl, službenicu zaposlenu na telegrafu u pošti s kojom se 1922. godine vjenčao u katedrali sv. Tripuna u Kotoru. U njihovom su se braku rodile tri kćeri: Gabrijela, Lidija i Ernesta. U razdoblju između dva svjetska rata, u vrijeme procvata turizma na prostoru Herceg Novog i okolice, Feliksov posao fotografa i izdavača foto razglednica ide vrlo dobro.Radoslav Rotković u knjizi “Herceg Novi i Cetinje” opisuje atelje tridesetih godina, kojega je vodio Feliks, Francov sin:
„U samom centru grada na stepeništu koje vodi od početka ulice Cala longa, ka sadašnjoj autobuskoj stanici, bio je za vrijeme Austrije fotografski studio Laforest, u kojem su se fotografisali svi Novljani, pa i mnogi gosti među kojima su bili i mitropolit Visarion Ljubiša, kralj Nikola i kraljica Milena. Felik Laforest filmskom kamerom je 1934. godine snimio sačuvani filmsku storiju o šetnji kralja Aleksandra i njegovog kuma, gradonačelnika Novoga Mirka Komnenovića, u parku hotela „Boka” neposredno pred ukrcavanje na razarač „Dubrovnik” za Marselj”. Situacija se mijenja nakon Drugoga svjetskog rata, kada Feliks Laforest biva proglašen narodnim neprijateljem te mu se oduzima sva imovina u Herceg Novom – velika kuća na tri sprata, fotografski atelje te drogerija u samom centru grada. Za njegovog života općina mu je vratila dvije sobe i kuhinju na 1. katu kuće u kojoj je živio sa suprugom i kćeri Lidijom do 1950. godine, kada nakon suprugine smrti, seli u Zagreb. U Zagrebu Feliks Laforest nastavlja fotografski zanat u ateljeu na Trešnjevci. Taj je atelje imao u najmu i dijelio ga je s fotografom Slavenom Smodlakom oko dvije godine. U to doba je krenulo i snimanje za osobne iskaznice, tako da su imali dosta posla. Feliks je u tom razdoblju snimio i poznatu fotografiju Tina Ujevića. Nakon što su mu vratili atelje, Feliks se vraća iz Zagreba u Herceg Novi, i tamo radi do kraja života. Umro je u Zagrebu 11.maja 1961. godine, a sahranjen je na gradskom groblju u Kotoru. Feliks Laforest bio je ugledni građanin u Herceg Novom, vijećnik u Općini kao i vijećnik Zanatske Komore. Bio je osnivač Vaterpolo kluba „Jadran” te jedan od osnivača Vatrogasnog društva, zajedno sa ženinim bratom Josipom Dinstlom. Bio je i blagajnik u vatrogasnoj upravi, gdje su građani davali doprinos za slučaj požara, a isto tako je u potkrovlju svoje kuće držao i vatrogasnu opremu za potrebe čitavog grada Herceg Novog. Imao je fotografske ateljee u Herceg Novom, Kumboru, Tivtu, Dubrovniku i Zagrebu, dok je atelje u Kotoru vodila majka Gabriella zajedno s kćerima Marijom i Eleonorom. Za svoj je fotografski rad u dva navrata nagrađen, i to najprije „Počasnom diplomom sa brončanom kolajnom” na Prvoj Jugoslovenskoj izložbi fotografija u Splitu 1926. godine, a kasnije i zlatnom medaljom na prestižnoj međunarodnoj izložbi (Exposition du confort moderne) u Parizu 1932. godine.
Kroz desetljeća življenja i rada u Kotoru i Herceg – Novom obitelj Laforest je ostavila neizbrisivi trag, ne samo kroz fotografiju koja je postala dokument jednog vremena, krajolika, gradova, arhitekture, ljudi, načina življenja, već i ukupnim angažiranjem i odnosom prema zajednici.
Siguran sam da bi neka druga društva, države, od vrijedne dokumentacije, fotografija, fotoaparata, filmova, albuma napravile najmanje stalnu izložbenu postavku ako ne i muzej, kao dio turističke ponude koja govori o nama… A mi ? Što smo uradili da bi očuvali dio kulturnog blaga, osvijetlili pokoljenima tko su bili Laforesti, zašto su značajni za Boku Kotorsku ili pokrenuli inicijativu da makar jedna ulica u Herceg – Novom ili Kotoru dobije ime po Laforestima ?
Gornji Stoliv se nalazi na poluostrvu koje čini planina Vrmac na nadmorskoj visini od 240 metara. Staro naselje nastalo u XIV stoljeću, kao naselje Kotorskog distrikta spominje se još 1326. god (Vinea de Stolivo), a u Beču je verifikovan kao zasebna opština 1767. god i zaveden u arhivske knjige.
U vrijeme kad je Venecija vladala Bokom Kotorskom selo je brojalo oko 1200 stanovnika, imalo je četiri prodavnice, dva mlina za ulje i četiri pekare za kruh. Svojevremeno svaki momak, da bi stekao pravo da se oženi, morao je da zasadi stotinu maslina. Ako za to nije imao dovoljno svoje zemlje, bio je dužan da iskrči potrebnu površinu u gustim kestenovim šumama.
Crkva Sv. Ilije dominira naseljem i nije poznato kada je sagrađena ali je, prema natpisu nad ulazom proširena 1556. godine, dok je zvonik podignut 1833. godine. Posebnu vrijednost predstavljaju tri oltarske slike Josipa Tominca.
U zvoniku je dugo radio stari satni mehanizam star preko 100 godina i sve do prije par godina on je svakodnevno ručno navijan od strane jednog mještanina ali je nedavno sklonjen i na njegovo mjesto postavljen elektronski satni mehanizam.
Uz veliku crkvu postoji i manja Crkva Sv. Ane za koju se predpostavlja da je nastala između XII-XIII stoljeća. Crkva zbog svoje starine predstavlja značajan spomenik kulture u lokalnim okvirima, koji prati život naselja kroz više stoljeća.
Stoliv je karakterističan i po jednoj veoma lijepoj kestenovoj šumi gdje drveće još uvjek umire prirodnom smrću te lako možete primjetiti stara debla kestena kako leže i trunu a ispod njih se stvara veoma kvalitetna zemlja koja je opet pogodna za cvjet kamelije po čemu je između ostalog poznat i Donji Soliv.
Iz Gornjeg Stoliva pruža se jedinstven pogled na Perast, i ostrva.
Kolijevka evropske civilizacije bile su obale Mediterana i doline velikih rijeka uz to središnje more starog svijeta, koje je svojim položajem i pogodnim maritimnim karakteristikama omogućavalo premošćavanje prostornog i vremenskog jaza između pojedinih kultura na njegovim suprotnim obalama te istovremeno bilo pozornica sudbonosnih događaja u kojima se krojila sudbina svijeta i ljudskog roda u cjelini.
Jadransko more kao dio Mediterana i naša Boka Kotorska – jedan od najljepših zaliva na svijetu i izuzetno sigurna pomorska luka, učestvovali su u svim povijesnim etapama razvoja pomorstva, počev od ilirskih gusarskih pohoda iz njihove ratne luke u Rizonu koji su doveli do rimskog osvajanja Ilirika te rimske i vizantijske dominacije, zatim naseljavanja naših davnih slovenskih predaka koji su odmah prihvatili pomorstvo kao osnovnu granu privrede, pa razvoj slovenizovanih romanskih gradova na obali, posebno Kotora u kome se već početkom 9. vijeka formira staleška organizacija pomoraca – današnja Bokeljska mornarica, pa sve do prihvatanja mletačkog suvereniteta i turskih osvajanja sjevernog dijela Zaliva od Risna do Herceg Novog. Stoga razvoj pomorstva na onom dijelu obale koji nije bio pod turskom vlašću, tokom 17. i 18. vijeka, predstavlja herojsku epopeju neprekidnih borbi i sukoba sa Turcima i gusarima, u kojoj su se posebno isticali pomorci iz Perasta, Prčanja i Dobrote, priobalnih naselja koja su preuzela dotadašnji neprikosnoveni primat ranosrednjevjekovnog grada Kotora. Ploveći sa ručicom kormila u jednoj i puškom u drugoj ruci, bokeljski pomorci su ispisivali najslavnije stranice naše pomorske istorije, ploveći, vojujući i trgujući, krčeći nove puteve pomorske privrede, uspostavljajući prvi redovni poštanski saobraćaj na Jadranu, brinući se o školovanju mladih kadrova, o solidarnoj socijalnoj sigurnosti pomoraca i nizu drugih oblasti.
Kada je 1687. godine udružena mletačko-malteško-papinska flota započela akciju oslobađanja sjevernog dijela Boke Kotorske od dvovjekovne turske dominacije, u tim borbama za oslobođenje uzeli su vidnog učešća i bokeljski pomorci, posebno Peraštani, učestvujući u ratnim operacijama na svojim brodovima sa posadama, da bi nakon toga mnogi od njih dobili velike posjede na oslobođenoj teritoriji, na kojoj je u predgrađu Herceg Novog Toploj formirana nova opština.
Prestanak stalnih turskih prijetnji i opasnosti omogućio je intenzivniji razvoj pomorske trgovine i priticanje svih blagodeti civilizacije koje su iz toga proisticale. Po obodu zaliva počele su da se grade – posebno u Perastu, Prčanju i Dobroti, velelepne kapetanske palate, u koje su naši pomorci počeli da unose skupocjeni namještaj, umjetničke predmete, slike, biblioteke sa knjigama na stranim jezicima. U svim mjestima se grade nove ili popravljaju stare sakralne građevine, a za njihovo ukrašavanje su kapetani nabavljali umjetničke slike poznatih svjetskih slikara, oltare od skupocjenih vrsta mermera te srebrne i pozlaćene obredne predmete.
mr Jovan J. Martinović
No iako je neposredna opasnost od stalnog turskog prisustva u dijelu Boke Kotorske bila otklonjena, borbe sa gusarima na dalekim morima su se nastavile kroz čitav 18. vijek, a u njima su se posebno istakli pomorski kapetani iz Dobrote, braća Marko i Jozo, sinovi kapetana Luke Ivanovića.
Iako je Dobrota i u ranijim vjekovima imala svoje pomorce, trgovce i junake na moru, ipak je ovo malo primosko naselje kao cjelina dobilo pravi pomorski status tek početkom 18. vijeka. Naime, dana 20. januara 1716. godine je generalni providur Angelo Emo na molbu samih Dobroćana i Ljućana, a zbog njihovih naročitih zasluga na bojnom polju te znatnom razvoju pomorskih djelatnosti i postojanju velikog broja brodova velike ili male nosivosti, donio je odluku o proglašenju Dobrote za pomorsko naselje, što je dovelo do pravog preobražaja toga mjesta i stvaranja isključivo pomorske orijentacije. I od toga trenutka kada se Dobrota oslobodila svih drugih obaveza, njeni stanovnici su se svim snagama dali na more i pomorsku privredu te zabilježila najljepše stranice svoga ekonomskog i kulturnog razvoja i uspona.
Naime, Dobroćani zajedno sa Prčanjanima organizuju svojim brzim jedrenjacima transport raznih roba, koje su stizale iz unutrašnjosti Crne Gore starim karavanskim putem preko Njeguša niz strmine Praćišta i urvine kanjona Škurde i Špiljara da bi bile transportovane u Veneciju i druge jadranske luke. Od roba tu je bilo sušeno i soljeno meso, pršut i kaštradina, dimljene ukljeve, suve smokve, ulje i posebno sve vrste mliječnih prozvoda, sira i skorupa u mješini. Dobrotski pomorci već od kraja 17. vijeka preuzimaju u cjelini prevoz grčkog sira, pa su po podacima iz kraja 18. vijeka za nekih 17 mjeseci prevezli u Veneciju 200 tona crnogorskog i oko 1.500 tona grčkog sira.
Ipak, ta živa i intenzivna pomorska trgovina nije tekla sasvim glatko, jer je na moru cvjetala sveprisutna opasnost od napada turskih i berberskih gusara. Venecija koja je več od 12. vijeka uspostavila svoju premoć na Jadranskom i Jonskom moru bila je tokom kasnijih vjekova ekonomski i vojnički iscrpljena borbama u Kandijskom i Morejskom ratu, dok je s druge strane Turska – i pored velikog poraza u znamenitoj pomorskoj bitki kod Lepanta, 1571. godine, uspjela da zauzme dotadašnje mletačke gradove na Crnogorskom primorju Bar i Ulcinj, da bi u ovom potonjem uspostavila svoju gusarsku bazu, u koju je naselila jedan broj sjevernoafričkih crnačkih porodica, čiji potomci žive još i danas.
Gusarski bijes je najprije iskusio kapetan Marko Ivanović, koji je 1. aprila 1751. godine isplovio iz Boke Kotorske, s namjerom da ukrca tovar grčkog sira radi prevoza u Veneciju, svojom tartanom Santissimo Crocefisso na kojoj je bilo 19 ljudi posade i 8 topova. Njega je naveče 17. aprila u vodama između grčke luke Misolongi i Kapo Papa, na 8 milja zapadno od Patrasa, napala gusarska tartana naoružana sa 20 topova i sa 200 gusara posade. Žestoka bitka je trajala sve do iz ponoći, ali je gusarski brod bio prisiljen na uzmak i natjeran u bijeg. Kapetan Marko, i sam ranjen u žaru bitke, napisao je izvještaj mletačkom Senatu i molbu za odlikovanje, pa mu je dužd Pietro Gimani dodijelio najviše mletačko odlikovanje, zvanje kavalira Svetog Marka.
Turski gusari, ogorčeni zbog ovoga poraza, tražili su priliku da se osvete. To im se ukazalo pet godina kasnije, 19.aprila 1756. godine, kada je Markov brat, kap. Josip Ivanović svojom tartanom Santissimo crocefisso e Madona del Rosario sa 40 ljudi posade i 8 topova doplovio u luku Pirej u kojoj se već nalazio brat Marko sa drugim brodom. Iznenada je u pirejsku luku uplovio veliki tripolitanski šambek sa 360 ljudi posade i 40 topova, pod komadom zloglasnog gusara, reisa Hadži Ibrahima, koji je pozvao Dobroćane na predaju. Marko je naciljao svojim džeferdarom i ubio ovoga pirata, a razjareni Turci su počeli tući tartanu iz topova, ali se njihov šambek nasukao i nakrivio pa je artiljerija postala neupotrebljiva. U borbi koja se nastavila daljih 7 sati smrtno je pogođen kapetan Marko, ali su obezglavljeni Turci poskakali u more i pobjegli, pa je kapetan Jozo sa svojima zauzeo šambek, oslobodio neke okovane hrišćane i uzeo kao plijen alaj-barjak i čalmu Hadži Ibrahima, što se i danas čuva u riznici crkve Sv. Eustahija u Dobroti. Kap. Jozo je sahranio brata Marka i 7 poginulih Dobroćana te otplovio za Veneciju gdje je dočekan sa svim počastima. Dužd Francesco Loredan je dodijelio Jozu kavalijerat Sv. Marka, njihovom ocu Luki i stričevima Matiji i Rafaelu zlatne medalje i zvanje conte veneto, a svim preživjelim članovima posade po manju zlatnu medalju.
Pobjeda braće Ivanovića naišla je na široki odjek, pa im je Andrija Kačić Miošić posvetio drugo izdanje svog Razgovora ugodnog, a dubrotski župnik don Ivan Antun Nenadić napisao je spjev Šambek satarisan, u kome je detaljno opisao sve faze ove znamenite pomorske bitke i pobjede. Slikar Vincenzo Chilone je naslikao veći broj slika ovih bitaka, od kojih se dvije malaze u Pomorskom muzeju Crne Gore u Kotoru, a veći broj ostalih u muzeju Bratovštine Sv. Đorđa i Tripuna u Veneciji, gdje ih je darovala kontesa Ellena Ivanović, posljednji živi potomak ove slavne porodice. Godine 1970. imao sam priliku da pregovaram sa starom kontesom o predaji jednog sanduka porodične arhive, ali je tu transakciju omeo tadašnji gastald Bratovštine Sv. Đorđa i Tripuna u Veneciji.
O bogatstvu porodice Ivanović iz Dobrote govori i ova anegdota: kada je 1806. godine ruska flota ušla u Boku Kotorsku, njen zapovjednik proslavljeni admiral Dmitrij Senjavin je bio prisiljen zatražiti pozajmicu od najbogatijih Dobroćana. Kap. Jozo Stijepov Ivanović ga je uveo u tineo, otključao škrinju i paljem za sekanje barke počeo da sipa dukate u torbicu, ne brojeći ih uopšte!
Međutim, tokom druge polovine 19. vijeka počela je da nestaje s mora ponosna flota bokeljskih jedrenjaka duge plovidbe ne mogavši da izdrži konkurenciju parobroda državnih kompanija kakva je, naprimjer, bila Austrijski Lloyd sa sjedištem u Trstu. Domaći brodovlasnici i kapetani počeli su da prenose sjedišta svojih kompanija u strane luke ili pak da rasprodaju svoje brodove i stupaju u službu stranih kompanija. Vrijeme i okolnosti su neumitno uradili svoje – godine 1902. na širinama Biskajskog zaliva sklopili su se valovi nad posljednjim bokeljskim jedrenjakom duge plovidbe Nemirna, čije ime kao da simboliše vjekovni stvaralački duh lhudi ovoga kraja. Tako je zatvorena i posljednja zlatna stranica vjekovne epopeje bokeljskog brodarstva na jedra, koja je dala čitavu plejadu sposobnih i smjelih kapetana i mornara što su pronijeli glas o sebi po svim morima svijeta, a budućim pokoljenjima ostavili tekovine kojima se svijet divi.
Austro-ugarske fortifikacije u Boki – zaboravljena graditeljska baština i nepriznati spomenici kulture. Za turiste one su pravo otkrovenje, ljubiteljima šetnji po prirodi njihovi pristupni putevi su izuzetno atraktivne hajking-staze, vojni eksperti i danas se dive stručnosti njihovih planera, a arhitekte ostaju fascinirane pred umješnošću njihovih graditelja koji su na vrlo nepristupačna mjesta iznijeli ogromne količine kamena, čelika i betona. Čak ih i ekolozi, uprkos njihovoj osnovnoj namjeni – vodjenju rata, doživljavaju kao vrhunski primjer gradnje uskladjene sa prirodnim okruženjem u koje su bukvalno utopljene. One su austro-ugarske tvrdjave gradjene u Boki i njenom zaledju od četvrte decenije 19. vijeka do početka Prvog svjetskog rata, a nažalost, jedini koji do sada makar formalno, nisu prepoznali njihovu višestruku vrijednost su najodgovorniji ljudi u našem sistemu kulture koji austro-ugarskim fortifikacionim objektima na današnjem Crnogorskom primorju sa izuzetkom par slučajeva, još nisu dali nikakav zakonski status onoga što ti objekti zapravo jesu – spomenici kulture i jedan od najatraktivnijih djelova graditeljskog nasledja u Crnoj Gori.
S obzirom na to, fortifikacije koje je od 1838. do 1914. na primorju, pogotovo u zoni Boke Kotorske i oko Budve, gradila austro-ugarska vojska i koje su odoljele svim napadima neprijatelja, zubu vremena i decenijskoj nebrizi, danas kao zakonom formalno nezaštićene, sve teže odolijevaju devastaciji. Uništavaju ih mnogi – počev od sakupljača sekundarnih sirovina koji ne prezaju od toga da brenerima sjeku teške čelične kupole koje su nekad pokrivale topovske cijeni na austro-ugarskim tvrdjavama, do raznih privatnih i „malo jačih“ graditelja koji sa tih fascinatnih objekata skidaju kamene djelove, fino tesane pragove, isklesane kamene ili livene gvozdene spiralne stepenice i slično. Svoj doprinos dali su i razni „nacionalno-oslobodilački“ naboji pa su tako nakon propasti Austro-Ugarske imperije 1918 godine stradale i neke velike bistijerne kojima su se tvrdjave snabdijevale vodom. Povod da ih raznesu bombom bio je, u finom kamenom mozaiku na dnu bistijerne uradjen portret austro-ugarskog cara Franca Jozefa I, što je uzbudljivalo strasti „od terora crno-žute monarhije napaćenih“ i nakon 1918 „oslobodjenih“ seljana iz Krivošija i Dragalja. Tako su bombama „presudili“ carevom portretu na dnu bistijerne nepovratno je uništivši, a sa njome i šansu da u svojim selima narednih decenija imaju vodu. Neka od tih sela ni danas nemaju vodovode, a Austro-Ugarska je prije više od 120 godina, pored ostaloga za svoj fortifikacioni sistem u Boki, izgradila i svu infrastrukturu koja se u velikoj mjeri, posebno kada su putevi u pitanju, koristi i dan-danas.
Pred početak Prvog svjetskog rata bilo je u Boki oko 3.500 ljudi stalne tvrdjavske posade, 218 tvrdjavskih topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, 46 reflektora i 9 torpednih cijevi.U to vrijeme, “Primorska tvrdjava Boka” kako je bio zvaničan naziv ovog kompleksnog fortifikacionog sistema, raspolaže sa tromjesečnim rezervama svih potreba za oko 36 tisuća vojnika i 6.700 konja. Snabdijevanje vodom bilo je potpuno riješeno velikim brojem cistijerni u udjenjima i na predvidjenim položajima.
“Pored ove 83 fortifikacije koje sam sve obišao, pretpostavljam da ih ima još, a da ne govorimo o svim pratećim objektima – putevima, infrastrukturi, kasarnama, oficirskim klubovima, pekarama, ambulantama, bolnicama, grobljima, potkopima, strelištima, hotelima, prodavnicama, radionicama čak i pozorištima koja su podignuta na nekim za nas potpuno nevjerovatnim mjestima – “zabitima”, kako bi čitav sistem “Primorske tvrdjave Boka” funkcionisao na pravi način. Recimo, samo na poluostrvu Luštica, oni su napravili preko 700 kilometara ukupne dužine raznih puteva, da ne govorimo o brojnim drugim putevima u zaledju Boke Kotorske gdje su oni i dan-danas u jako dobrom stanju, čak i mnogo boljem od ovih savremenijih puteva koji su mnogo mladji. Tu je zapravo toliko puno uradjeno da kad malo detaljnije udjete u ovu problematiku, prosto vas zaboli glava.”- ističe Radojica Pavićević penzionisani pukovnik autor knjige Werk – Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori.
[quote_box_right]
Još pod garancijom
Koliko su kvalitetno uradjene, svjedoči i gotovo nevjerovatan podatak da su nedavno vlasti u Hercegovini od pedantnih austrijskih činovnika iz Beča dobile službene dopise da je upravo istekao zvanični garantni i rok osiguranja za tamošnje austro-ugarske tvrdjave izgradjene prije ovih u Boki. Budući da su ove naše tvrdjave nešto mladje, one još uvijek kroz taj “garantno-osiguravajući” aranžman na odredjeni način podliježu jurisdikciji austrijskih vojnih vlasti.
[/quote_box_right]
“Kad sve to stavite na kartu i vidite položaj, mjesto izbora svih tih objekata zavisno od namjene, njihovu optičku vidljivost, povezanost, kad vidite što pokriva recimo jedna mala tvrdjavica na pravcu Ledenice-Crkvice – faktički stražara sa malom posadom i bistijernom koja bukvalno dominira i “pokriva” kompletan prostor od Crkvica do Ledenica, bivate prosto fascinirani. Da ne govorimo o mnogo većim i impozantnijim fortifikacijama poput Dvrsnika, Stražnika, Vranović brda i ostalima koje su jednostavno nešto što i dan –danas fascinira vojnika. Svi forovi povezani su putevima koji su i danas u dobrom stanju, ali zarasli. Podignute su telefonsko-telegrafske linije, balonske osmatračnice, optičke i radio stanice, a za izvidjanje hidroplanske stanice i pomoćni aerodrom kod Igala.”- naglašava Pavićević koji i danas “skida kapu gospodi austro-ugarskim oficirima i planerima na brilijantnom strategijskom i taktičkom postavljanju sistema utvrdjene odbrane tadašnje austro-ugarske ratne luke Boka”. Posebnost ovih fortifikacija čini i to što su sve one, gradjene u vrijeme kada nije bilo radio-komunikacija, postavljene tako da su činile optički povezan sistem pa je posebno poljsko signalno odjeljenje koje je bilo u sastavu austro-ugarskih tupa u Boki, u svakom trenutku moglo da uspostavi optičku signalnu vezu. Tako je naprimjer, informacija iz tivatskog Arsenala do utvrdjenja na Dragalju putovala linijom Arsenal-tvrdjava Mažina – Vrmac- Vranovo brdo-Grkavac-Greben –Jankov vrh iznad Dragalja i stizala na odredište sa samo 2-3 minuta.
[quote_box_left]
Mitrović tražio zaštitu
Jedan od rijetkih koji su i zvanično ukazivali na potrebu zakonske zaštite austro-ugarskih fortifikacija na Crnogorskom primorju je nekadašnji direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, arhitekta Slobodan Bobo Mitrović iz Budve. On je svojevremeno kada je prodavan dio vojne imovine tadašnje SCG na Crnogorskom primorju, medju kojom su bili i kompleksi sa austro-ugarskim utvrdjenjima, pisao tadašnjem savjetniku predsjednika državne zajednice SCG Svetozara Marovića, generalu Blagoju Grahovcu upozoravajući ga da su ti objekti dio spomeničke kulture Crne Gore.
„Dio te imovine nesumnjivo predstavlja spomenike kulture ili se radi o objektima i predmetima koji imaju svojstvo spomenika kulture (spomenici koji uživaju prethodnu zaštitu) i kao takvi predstavljaju vrijednosti od značaja za istoriju i kulturu Crne Gore. U ovom slučaju, obraćamo Vam se zbog graditeljskog nasljedja koje čine austro-ugarske tvrdjave, smještene u Boki Kotorskoj i na primorju, a uknjižene su kao vlasništvo VSCG.“- navodi se porede ostaloga u dopisu koji je Mitrović 18.februara 2004 uputio savjetniku predsjednika SCG, generalu Grahovcu uz spisak tvrdjava na području Kotora, Tivta, Herceg Novog i Budve i napomenu da su pojedini od tih objekata tada već prodati „a bez prethodnog poštovanja odredbi Zakona o zaštiti spomenika kulture koji regulišu ovu materiju“.
[/quote_box_left]
Inače, prve fortifikacije na obalnom dijelu radi odbrane Boke od napada neprijatelja sa mora, Austro-Ugari su počeli graditi 30-tih godina 19.stoljeća. Prema riječima mr Folkera Kristijana Pahauera sa Tehničkog univerziteta u Gracu koji je inače diplomirao na temi austro-ugarskih fortifikacija u Boki, taj je sistem gradjen u pet faza do Početka prvog svjetskog rata u skladu sa procijenjenim glavnim opasnostima za Boku koja je Austro-Ugarskoj bila glavna baza na južnom Jadranu. Njihovi stratezi procijenili su da pored direktnog napada brodovima na ulaz u Boku, postoji i opasnost od kombinovanih brodskih artiljerijskih i napada pomorskim desantom iz Konavala, odnosno zaliva Trašte, kopnenog napada Crnogoraca sa Dragalja, odnosno starim putem Cetinje-Kotor, postavljanja opsadnih topova na Lovćenu koji bi gadjali ciljeve u Boki, te kopnenog napada kroz Grbaljsko polje iz pravca Budve. Da bi se tome pariralo, Austro-Ugarska je od 1838 do 1914 izgradila izvanredan fortifikacioni sistem čiji su glavni djelovi sistem obalnih utvrdjenja u Južnoj zoni odbrane, Sjeverna zona tvrdjava koja zatvara potez Dragalj-Crkvice-Herceg Novi i Dragalj-Crkvice-Ledenice-Kotor, te Istočna zona tvrdjava štiti Tivatski zaliv sa kopneno-morske strane. Svaki od objekata u tom sistemu ima svoju specifičnu ulogu u cijelom sistemu odbrane Boke. “Prva faza izgradnje fortifikacija u Boki trajala je 1838 do 1851 godine, za vrijeme druge faze do 1851 do 1880 tih napravljene su neke od vašoj javnosti najpoznatijih tvrdjava poput Mamule i Arze kao i prvobitna tvrdjava na Vrmcu. Treća faza izgradnje od 1881 do 1893 najveći akcenat stavljen je na utvrdjivanje u pojasu Krivošija, a u četvrtom periodu od 1894 do 1905 godine, uradjena je druga linija tvrdjava na ulazu u Boku, nova tvrdjava Vrmac 1897 godine, te niz manjih fortifikacija oko Tivta. Posljednja, peta faza do početka Prvog svjetskog rata karakteristična je po izgradnji dodatnih utvrdjenja u blizini Tivta, tvrdjava sjeverno od zaliva Trašte, najnovije i nikada potpuno završene tvrdjave Stražnik iznad Crkvica.”- objašnjava Pahauer dodajuči da je u tom sklopu napravljeno oko 70 fortifikacija, kao i niz drugih objekata. Većina od tih objekata i danas postoji, makar u tragovima, dok to nije slučaj sa četiri utvrdjenja napravljena u najranijoj fazi utvrdjivanja oko Budve tako da danas više ne postoje nekadašnje tvrdjave Spiridon, Zavala, Kopač i Presjeka. Cijeli sistem “Primorske tvrdjave Boka” funkcionisao je kroz tri sektora – prvi sa sjedištem u Herceg Novom, drugi u Krivošijama i treći sa sjedištem u Tivtu, dok je u zgradi Komande Ratne luke Boka u Kotoru, bio smješten i odsjek “Geniedirektion”, odnosno Uprave austro-ugarske vojske za izgradnju fortifikacija i infrastrukture.
Čitav sistem imao je izvanrednu vojničku, ali i graditeljsku, arhitektonsku i kulturnu dimenziju, što bi danas moralo biti prepoznato i valorizovano i u turističkom smislu.
“Najveća vrijednost fortifikacionog sistema oko Boke kotorske je njegova cjelovitost i činjenica da je dobar dio objekata koji ga čine u prilično dobrom stanju ili se makar mogu naći njihovi temelji. Neki objekti poput tvrdjava Goražde I Vrmac su u odličnom stanju, kao i neke obalnih artiljerijskih baterija koje se više nigdje ne mogu naći u tako dobrom stanju. U Boki ima i nekih zaista specifičnih i značajnih objekata kakve više nigdje u svijetu ne možete naći u takvom dobrom stanju očuvanosti. Svi oni imaju povjesnu, arhitektonsku kulturološku vrijednost i značaj u medjunarodnim okvirima.”- naglašava professor Folker Pahauer koji je jedan od osnivača i članova Austrijskog udruženja za istraživanje tvrdjava OeGF. Pahauer smtara da su fortifikacije u Boki i izuzetno turistički atraktivne o čemu svjedoče i veoma uspješni primjeri kako su na taj način valorizovane tvrdjave u drugoj nekadašnjoj velikoj austro-ugarskoj ratnoj luci –Puli u Hrvatskoj.
“Medjutim, nažalost neki od starih puteva, a posebno utvrdjenja u Boki su veoma ugroženi posebno zadnjih godina. Ugrožavaju ih privatni interesi, neki veliki gradjevinski projekti kao naprimjer, planirani projekat izgradnje hotela i vila na Vrmcu, kao i sami nesavjesni turisti. Neophodno je zvanično staviti pod zakonsku zaštitu ove objekte i na taj način sačuvati ovaj vrijedni dio medjunarodne kulturne baštine.”- ističe Pahauer koji je i fotografski dokumentovao više primjera devastacije ovih objekata tokom posljednjih nekoliko godina, kada se sa tvrdjava rapidno odnosi sve i svašta i one uništavaju. On je ponudio svu pomoć OeGF-a u prikupljanju tehničkih i istorijskih podataka o fortifikacionim objektima u Boki našim institucijama, kako bi se ti objekti na pravi način zaštitili i valorizovali.
Sa veslačke regate pobjednici - foto Boka News Z.N.
Gospa od Škrpjela
Perast
Gospa od Škrpjela
Blagdan Velike Gospe tradicionalno se obilježava u Boki Kotorskoj na otoku Gospe od Škrpjela, svetim misama u nazočnosti velikog broja mještana, hodočasnika i turista.
Središnju svetu misu služio je apostolski nuncij za BiH i nadbiskup Luigi Pecoto.
“Na ovaj dan podjednako i pravoslavni i katolici dolaze na Gospu zajednički slaveći Bogorodicu, jer svi smo mi Božja djeca da bi se zajedno družili i osjetili kao braća Kristova. Gospa od Škrpjela je najznačajnije svetište istočnog dijela Jadrana koje slavi Veliku Gospu”, kazao je peraški župnik Srećko Majić.
Vjernici u Crnoj Gori proslavljaju blagdan Velike Gospe svetim misama u Baru u benediktinskom samostanu Gospe Ratačke i na otoku Isusovaca Gospe od Milosti u tivatskom zalivu.
