Barska plovidba je kineskoj Exim banci isplatila ratu kredita od 1,87 miliona USD, dok će Crnogorska plovidba, u dogovoru sa kreditorom, platiti ratu sa malim zakašnjenjem.
Na naplatu dospijevaju rate kredita uzetih od kineske Exim banke za nabavku četiri crnogorska prekookeanska broda.
Barska plovidba već je uplatila iz sopstvenih prihoda cjelokupan iznos. Crnogorska plovidba zbog troškova remonta i dokovanja brodova “21 maj” i “Kotor”, nije uspjela da obezbijedi potrebna sredstva, pa će ratu, u dogovoru sa kreditorom, platiti sa malim zakašnjenjem.
Komercijalni direktor Barske plovidbe, Tihomir Mirković, potvrdio je za Emisiju za pomorce Radija Crne Gore da je, zahvaljujući dobrom ugovoru o vremenskom najmu brodova “Bar” i “Budva”, ta kompanija akumulirala dovoljno sredstava za ratu kredita uzetog za nabavku tih plovila.
“Izvršena je uplata prema kineskoj banci. Uplata je izvršena sa dvije poslovne crnogorske komercijalne banke gdje smo imali akumulirana sredstva, a rata je iznosila 1,87 miliona USD”, kazao je Mirković.
PR menadžerka Crnogorske plovidbe, Emina Stjepčević, kazala je da je to preduzeće protekle godine imalo dosta troškova, tako da nijesu uspjeli prikupiti sredstva za ratu kredita koja je oko 2,55 miliona USD.
Ti troškovi su se, kako je kazala, između ostalih, odnosili na dokovanje i farbanja, te generalni remont motora.
“Sada će biti uplaćeno milion USD, a ostatak u skladu sa očekivanim prilivima. Kroz nekoliko uplata, sve iz sopstvenih sredstava”, navela je Stjepčević.
Za “21 maj” i “Kotor”, brodove Crnogorske plovidbe, ugovor sa kineskom Exim bankom zaključen je 2010. godine. Brodovi su koštali oko 47,5 miliona USD.
Ugovor o kreditu za kupovinu brodova Barske plovidbe, “Bar” i “Budva” potpisan je sa istom bankom 2012. godine.
Plovila su koštala skoro 46,5 miliona USD. Za oba kredita date su državne garancije. Sva četiri crnogorska prekookeanska broda data su u vremenski najam.
Zakupac brodova Crnogorske plovidbe je kompanija Sea pioneer iz Londona, a Barske plovidbe danski Norden.
Snijeg – Poljska Foto: Wojciech Wrzesien / Shutterstock
Obilan snijeg uzrokovao je nestanke struje i brojne prometne nesreće u subotu u Češkoj, Poljskoj i Slovačkoj.
U češkom mjestu Hertvikovicama motociklist je poginuo kad je na njega palo stablo na seoskoj cesti, objavila je agencija ČTK.
U poljskom selu Wawrzka, jugoistočno od Krakova, 70-godišnja žena ostala je bez nužne joj zalihe kisika i zbog toga umrla. Vatrogasno vozilo koje joj je trebalo dostaviti novu bocu kisika sletjelo je s ceste zbog snijega i nije stiglo na vrijeme, objavio je PAP.
U Poljskoj je zbog snježne oluje bez struje ostalo 100.000 domaćinstava.
Sličnoj je u Slovačkoj, gdje su tisuće domaćinstava odsječene zbog napadala snijega. Policija je izvijestila o brojnim prometnim nesrećama u toj zemlji uzrokovanim lošim vremenom.
Lovćen – Dok gazi snijeg ka Njegoševom mauzoleju Lazar Radović
Odlučih se da 17. januara 2023. godine posvetim čuvarima Njegoševog mauzoleja na Lovćenu i da ih posjetim. Oni su tu na Svetoj planini uvijek prisutni. Njihovi posao i život prepliću se sa munjama i gromovima, kišama i oblacima, suncem i vedrim noćima, mrazom i snjegovima, rosnim jutrima proljeća i topliim ljetima. Krenuh svojim vozilom prati me jaki vjetar i sniježna mećava koja provijava ka samom vrhu Lovćena. Auto ne može dalje ne dozvoljavaju mu vremenske prilike. Uzimam svoj ruksak sa opremom i polako prevaljujjem stopu po stopu do željenog cilja gazeći led koji puca pod mojim nogama. Nemilosrdno me zasipa susnježica i vjetar dobrim dijelom ispisuje šare na mom licu, mokar sam nije mi prvi a ni zadnji put da me oluje Lovćena, ,,miluju” moja želja nadmašuje sve nedaće, što je čovjek i život ako u njemu nema, prepreka, bola i radosti. Stoljetne bukve se povijaju ka meni kao da hoće i one da mi prenesu svoje priče. Kroz šumu crnog bora i munike huči vjetar a ja gazim stepenicu po stepenicu. Pogled ka Mauzoleju koji je obavijen kao sveti tron oblacima i maglom. Mnogi neće nikad razumjeti moju ljubav prema Lovćenu i mom poslu a ja polako sakupljam arabeske moje slagalice koju zovem Svetom planinom a ove priče čuvaju trajni pečat vječnosti i vrijednosti univezuma o kojem je i Njegoš pisao u svojoj filozofskoj poemi “Luča mikrokozma” dok mu je pogled sa Lovćena i Njeguša bio uprt ka mjesecu, zvijezdama i nebeskim tijelima. Što li je vladika razmišljao, sanjao ostaje nam vječita tajna kako kažu njegov vječiti citat : “Tajna čojku čovjek je najviša.”
U susret mi ide Lazar-Lazo (Ivov) Radović jedan od najstarjih i najiskusnjih službenika-čuvara po stažu na Njegoševom mauzoleju. Ko je ikada imao priliku da posjeti Njegošev mauzolej a sreo se sa Lazarom-Lazom Radovićem mogao je čuti sve o životu velikog pjesnika, gradnji mauzoleja, brojne drevne priče, legende, toponime vezane za Njeguše imate utisak da je pred vama profesor koji želi da vam prenese dio istorije i znanja. Malo ko sa toliko ljubavi, predanosti i posvećenosti voli svoj posao kao Lazo Radović, zapravo on je prvi među jednakima u grupi čuvara-službenika koju čine: Božidar Ševaljevič. Pero Vučković, Dragan Đakovnović, Duško Perović i Goran Kapa kao njihov najmlađi kolega. Ulazim polu-mokar sa Radovićem u njihove službene prostorije dok drugi službenik Goran Kapa odnosi dio moje garderobe da se osuši pri tom mi odma spremajući kafu da se malo okrijepim.
Lazar-Lazo Božović, rođen je 1969. godine na Cetinju, čitavo djetinjstvo i svoju mladost proveo je na Njegušima u selu Kopito. On pamti Njeguše iz djetinjstva koje mu je bilo veoma ispunjeno radostima druženja, igre ali i pomoći svojim roditeljima koji su stalno privređivali. Selo je bilo puno pa su njihovi stari znali da se dobro drže, okupljaju i pomažu jedni drugima. Na tim razmeđama puteva prema Cetinju i Kotoru život će ispisati neke od sudbinskih puteva porodice Radović. Njegovi roditelji Ivo i Vukosava držali su po nekoliko krava pa je on učestvovao u svim poljskim ali drugim radovima. Proizvodili su nadaleko čuveni njeguški sir. Prva četri razreda osnovne škole je završio na Njegušima a ostatak osnovne škole na Cetinju, nakon toga je završio zanat. Kao veoma mlad se zaposlio, radio je u privatnoj djelatnosti a evo već 34. godine je na Lovćenu preciznije od 1989. godine.
Lovćen – Lazar-Lazo Radović i Božidar Proročić na Lovćenu
IVO RADOVIĆ SNIJEŽNIM STAZAMA KA MAUZOLEJU
Otac mu Ivo je na Njegoševom mauzoleju stekao penziju. To ga je i podstaklo da se zaposli na Njegoševom mauzoleju iako kaže da je otac bio isključivo protiv toga zbog teških i specifičnih uslova rada o svemu tome. No Lazar-Lazo Radović nije uslišio njegove molbe o svemu tome Radović kaže: ,,Moj pokojni otac Ivo je pješice išao na posao i to stazom: Kopito, Trešnjevo ždrijelo, Šiškovo kantunište, Podjezero i Koprivine aluge, Lovćen. Snjegovi i nevremna su bili veliki pa je znao da prenoći na katun Podjezerce i tek sjutradan dođe kući ili obrnuto da dan ranije krene ka poslu. Nije bilo sredstava komunikacije pa su se radio-stanicom javljali u dom na Njeguše da su stigli zdravo na Mauzolej. Kolege moga oca su bili: Savo Stanišić, Vaso Proroković, Ilija Radonjić, Ilija Stanišić, Vaso Čavor, Ljubo Ševaljević i drugi. Na Lovćenu je bilo teško nevrijeme, snjegovi, kiše, vjetrovi, gromovi ali ljudska solidarnost i kolegijalnost ih je sve krasila. Prednost u dobijanju posla data je nama sa Njeguša koji smo bili i ostali vjerni čuvari Njegoševog groba. Moje odrastanje i djetinjstvo je stalno bilo vezano za planinu i to mi je pružalo mogućnost da se bolje snalazim u bilo kojim vremenskim i planinskim okolnostima, prilikama i uslovima. Uvijek su naš kolektiv činili dobri i uvaženi kolege i ljudi. Ovo zapravo jeste posao samo za one u koje uvijek možete imati puno povjerenje. Treba doživjeti svu ljepotu a pogotovo surovost planine i prirode ovdje da bi ste razumjeli i poštovali ovaj posao. Čast je raditi na Lovćenu čuvati ime, grb i obraz Crne Gore i čuvati grob našeg svetog vladike. Đe god su Crnogorci odlazili u svijet uvijek su se prema Lovćenu okretali prema tom svetilištu koje i danas sija, blista i čuva nas na svim našim često teškim istorijskim razdobljima i raskršćima. Svaki dan je različit nema dva ista dana niti dvije iste smjene teško nam je bilo dobrim dijelom godine ali u svemu ima i draži. Kada je Lovćen osunčan onda tada imate drugačije poglede i razmišljanja. Dovoljno je jednom izaći na Lovćen koji je bio i ostao oltar slobode da shvatite zašto je Njegoš izabrao Svetu planinu za mjesto đe će konačno počivati. Njegoš je kroz stihove u ,,Gorskom vijencu” opisao život Crnogoraca mada ga danas Crnogorci ali i mnogi drugi očigledno ne razumiju. Objekat u kom se nalazimo u kome borave čuvari je urađen prije mauzoleja zapravo iz njega je otišao prvi signal TV na Lovćenu i bio je glavni centar radio veze za sela Katunske, Riječke, Lješanske i Crmničke nahije u nekim prethodnim decenijama kada nije bilo modernih sredstava komunikacije. Mnoge stihove iz ,,Gorskog vijenca” Crnogorci neće razumjeti, gubimo danas polako dio svog identiteta, kulture, jezika prihvatamo olako sve što je strano a govor u ,,Gorskom vijencu” je pisan na narodnom jeziku a štampan na staroslovenskom. ”
KOLEGIJALNOST I HUMANOST I U NAJTEŽIM PRILIKAMA
Polako sve zapisujem dok ispijam gutljaje kafe. Moj sagovornik Lazo Radović mi prenosi mnoge zanimljive priče i anegdote koje su se desile na Lovćenu, planina zna da iznenadi svakog pa čak i najiskusnije jedna od mnogobrojnih epizoda u kojoj su spašeni ljudski životi desila se 1992. godine. Grupa radnika i inžinjera iz Podgorice je krenula u ranu zoru da izađe na susjednu planinu Štirovnik kako bi otklonili tehničke probleme u objektu Radio difuznog centra. Od samog početka ih je pratila jaka i gusta mećeva, u kojoj su se pogubili vrtjevši se u krug. U strahu za svoje živote su se sklonili pod ,,grede” kada je do njih došla informacija o tome svi sa Lovćena su krenuli po tako jakoj mećavi da im pomognu i da ih spasu jer noć je polako padala, narednu zoru nebi živi dočekali. Probijajući se kroz jake smetove i nanose došli su do njih i posle izvjesnog vrmena ih spustili i vratili na Ivanova korita odakle su oni nastavili svoj put ka Podgorici.
Iznad oblaka svetog trona Lovćena
Jedna druga mnogo ljepša i duhovitija epizoda desila se kasnih sedamdestih godina. Čuvari su imali poseban zadatak i naređenje od tadašnjih vlasti da budno motre na Njegošev mauzolej a posebno na grob Njegošev. Imali su tačnu satnicu kada koji čuvar ide na smjenu za ručak. Trojica su bila radno angažovana a četvrti bi išao na dnevni odmor kako bi noću bio bio budan. Sat su imali samo jedan i to insin prema kome su se upravljali. Sat je stojao u prostorijama u kojima su čuvari boravili. Ljubo Ševaljević tadašnji kolega je završavao smjenu i odlučio je malo da se našali sa kolegama, kada je uzeo hranu spakovao je sat u papir i u kesu i odnio ga je na sami Mauzolej i rekao je da ide da pozove druge kolege. Utoliko je ušao u kriptu sa Njegoševm grobom đe je sakrio sat koji je otkucavao i pozvao je drugog kolegu da obiđe kriptu. Prilikom ulaska kod kripte Njegoševe, Savo Stanišić je čuo da nešto kuca da odzvanja jako u prostoriji od mermera. Onda je hitro istračao i viknuo je Ivu Radoviću kolegi: ,,Ivo evo nam ga miniraše.” Ivo je odma istrčao i dohvatio kesu sa satom koji je on kupio i baci hitro sat niz Koprivinu alugu misleći da je u pitanju eksploziv. Utoliko Ševaljević govori Vasu Prorokoviću dje to baciste to je sat koji je on (Ivo) kupio a Proroković ide prema Ivu i kaže Ivo nema veze kupićemo ti drugi sat. Tada nastaje smijeh kod svih čuvara. Za to vrijeme Ševaljević već napušta Mauzolej da ga kolege nebi kritikovale zbog šale.
O samom Njegošu, Mauzoleju i pogledima na život vladike Lazo Radović ističe:
“Danas je Njegošev mauzolej i sam Njegoš često nažalost zloupotrebljen u političke svrhe ipak je Njegoš bio vladika i pjesnik. Mnogi ne razumiju kontekst Njegoševog života. Luča mikrokozma je vanvremensko djelo. Na Njegoša ne treba gledati kao na političara ni kao vladiku već kao savremenika svoga vremena”
Na samom kraju razgovora Radović kaže: “Kada bih imao prilike da se opet rodim opet bih sa istom ljubavlju bio posvećen ovom poslu. Moje odrastanje, djetinjstvo i zrele godine su ispisane na padinama Lovćena. Štirovnika i Njeguša. Taj trenutak i dodir vječnosti koji nas povezuje sa Muzolejom, Njegušima, Lovćenom, Cetinjom, Kotorom i Budvom taj pogled i gromovi koji biju svaki put ispišu po novu stranicu istorije gorštaka.”
Lovćen pod snijegom
GORAN KAPA POLET MLADOSTI KA LOVĆENU
Goran Kapa je po stažu i godinama najmlađi Radovićev kolega. Tih, nenemetljiv, ljubazan i gostopriman. Rođen 1986. godine osnovnu i srednju školu je završio na Cetinju. Zaposlen na Njegoševom mauzoleju od avgusta 2022. godine. Od najranijeg djetinjstva i mladosti je odlazio na planinarenje poznaje dobro staze i planinske vrhove Lovćena. To ga je podstaklo da konkuriše za ovo radno mjesto o svemu tome kaže:
“Posao je neobičam, dinamičan i intresantan svaka smjena različita. Trebao je određeni period privikavanja velika podrška su starije kolege koji su ovdje godinama. Iako su zime ovdje teške i hladne a planina sama po sebi nepredvidiva ipak ima nešto što svakoga od nas vuče ka ovom poslu. Volim svoj poziv i smatram da svako treba da radi samo onaj posao koji voli i koji ga ispunja u životu.”
Evidentno je da Goran Kapa voli svoj posao. Njegov mentor i podstrek je upravo Lazo Radović koji ga je na pravi način uputio u sve tajne ovog posla i nije čudo da je određen da radi sa jednim od najiskusnjih službenika. Njihove smjene traju po četri dana vezano nakon čega se vraćaju svojim porodicama. Goran voli puno da čita voli umjetničku fotografiju zato neki od najljepših kadrova sa Lovćena su napravljeni njegovom rukom. Tokom ljetnje turističke sezone je velika posjećenost turista Mauzoleju i tada tokom dana ne postoji ni tren za predah treba sve to to na najljepši način ispratiti i prenijeti dio istorije gostima. Pred Goranom će biti brojni ovakvi dani i noći na Lovćenu. Iskreno vjerujem da će njegov polet i entuzijazam izgraditi snažnu ličnost koja će kao i mnogi njegovi prethodnici na pravi način prezentovati ljepotu i magiju Lovćena pred čijim čarima nisu ostali ravnodušni ni brojni putopisci, istoričari, carevi, kraljevi i političari. Nevrijeme pojačava ,,plašim se” da ne budem njihov ,,gost” i malo duže nego što sam predvidio. Pozdravljam se sa svojim dragim prijateljima Lazarom-Lazom Radovićem i Goranom Kapom koje ostavljam da ispišu još jednu stranicu istorije čuvara Mauzoleja na Lovćenu. Stižem do sopstvenog vozila i polako se spuštam meni dobro poznatim stazama. A Lovćen u pozadini gorostasan, impozantan energija je to koja se ne može prenijeti ona se može doživjeti i kada ga oluje okruže a munje nas opomenu da snaga prirode je veća od snage čovjeka.
Saobraćaj na više putnih pravaca u Crnoj Gorij je u prekidu zbog snijega i sniježnih nanosa, saopšteno je iz Auto-moto saveza Crne Gore AMSCG. Saobraća se po mokrim i klizavim kolovozima, na jugu pada kiša, a u centralnim i sjevernim predjelima, u višim predjelima snijeg.
Vidljivost je mjestimično smanjena. U AMSCG-u upozoravaju na učestale odrone, a vozačima savjetuju da vožnju prilagode uslovima i stanju na putu.
Na magistralnom putu Plužine-Šćepan polje obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila zbog snijega i sniježnih nanosa.
Na putnom pravcu Rožaje-Kula-Peć saobraćaj je u prekidu za kamione sa prikolicom.
Na magistralnom putu Rožaje-Berane u mjestu Baza zbog odrona obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila. Saobraćaj se preusmjerava na lokalni put.
Zbog odrona na regionalnom putu R-13 Kolašin-Mateševo saobraćaju samo putnička vozila i vozila do 3,5t.
Na magistralnom putu Podgorica-Kolašin preko Platija obustavljen je saobraćaj zbog odrona i velike količine vode.
Na magistralnom putu Nikšić-Šavnik obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila zbog mećave i sniježnih padavina.
Na regionalnom putu Mojkovac – Đurđevića Tara u mjestu Sokolovina obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila.
Na magistralnom putu M-5 dionica Rožaje –Špiljani u toku je rekonstrukcija puta. Saobraćaj se obavlja naizmjenično na mjestima radova.
Zbog rekonstrukcije dijela magistralnog puta M-4 dionica centar Tuzi (od skretanja za Šipčanik do planiranog kružnog toka-Faza 1) došlo je do totalne obustave saobraćaja za sve vrste vozila. Za vrijeme totalne obustave saobraćaja, saobraća se lokalnim saobraćajnicama.
Na magistralnom putu Podgorica-Bioče do 31.01 2023. odobrava se promjena režima saobraćaja sa dvosmjernog na jednosmjerni kao i povremena obustava ne duža od 15 minuta zbog izgradnje bulevara Vilija Branta (od ukrštanja sa Mosorskom ulicom do kružnog toka-skretanje za auto-put).
Do 30. parila 2023. godine na magistralnom putu M-11 Lepetani-Tivat-Krtolska raskrsnica u mjestu Donja Lastva promijenjen je režim saobraćaja sa dvosmjernog na jednosmjerni na mjestu radova.
Promijenjen je režim saobraćaja od raskrsnice Podgorica-Cetinje-Nikšić do Komanskog mosta.
Informativni centar zajedno sa službom pomoći na putu na usluzi je građanima neprekidno 24 sata. Informacije se mogu dobiti putem telefona19807, 020234999 i 063239987.
Za 24 sata 15 saobraćajnih nezgoda, tri osobe teže povrijeđene
U Crnoj Gori u posljednja 24 sata dogodilo se 15 saobraćajnih nezgode, u kojima su tri osobe povrijeđene teže i tri lakše.
Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su u Podgorici dogodilo šest nezgoda, Bijelom Polju tri i Nikšiću dvije.
Po jedna nezgoda dogodila se u Tivtu, Budvi, Beranama i Plavu.
Izdata su 143 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 27 prekršajnih prijava.
Uprkos i dalje lošim vremenskim uslovima, jutros je nastavljena potraga za nestalim 13-godišnjim dječakom N.V. iz Herceg Novog.
Akvatorijum ispred grada sa mora pretražuju dva skutera Uprave pomorske sigurnisti i upravljanja lukama Crne Gore. Na moru je i plovilo Ribarske inspekcije koje je opremljeno 3D sonarom koji omogućava detaljnu ultrazvučnu pretragu podmorja.
Podmorje u neposrednoj blizini šetališta “Pet Danica” sa kojeg su u utorak veče olujni valovi u more odnijeli 13-to godišnjeg dječaka, pretražuju i ronioci RCUD-a iako je more i danas veoma zamućeno a vidljivost ispod površine ponovno niska.
U potrazi učestvuju i Službe zaštite i spašavanja Opštine Herceg Novi i Opštine Kotor, pri čemu su Kotorani angažovali i svoje ronioce koje ta opštinska Služba -jedina u Crnoj Gori sa takvim spodobnostima- ima u svom sastavu.
Zbog niske oblačnosti i smanjene vidljivosti uzrokovane pljuskovima kiše, za sada nema uslova da se u potragu iz vazduha, uključe helikopteri VCG
Mladi karatista Karate kluba Bijela i reprezentativac Crne Gora, Nemanja Mikulić nastavlja sa serijom odličnih rezultata u 2023. godini. Na veoma jakom Pariz open koji organizuje Francuska karate organizacija, u saradnji sa Svjetskom karate federacijom, najbolji takmičar karate kluba Bijela, Nemanja Mikulić, u nedelju će se boriti u kategoriji do 75 kilograma za treće mjesto i bronzanu medalju .
Na startu takmičenja Mikulić je eliminisao Francuze Aleksandra Guirana 8:0 i preglasavanjem Iliesa Buruba 0:0, a u trećem kolu izgubio je od njihovog sunarodnika Enca Berona 4:2, koji ga je plasmanom u finale povukao u repasaž. Mikulić je u borbu za medalju izborio je pobjedama protiv Francuza Nasima Ramadanija 8:0 i Džordana Tomasa iz Engleske 2:0.
Protivnik u nedeljnom meču za medalju Mikuliću biće Alan Maldonado iz Gvatemale.
Pored Mikulića i ostali članovi Crnogorske karate ekspedicije su vrlo uspješni Muški kata tim karate reprezentacije Crne Gore plasirao se u finale Pariz opena , dok će se za bronzane medalje boriti Nikola Malović i Biserka Radulović.
Obilježena godišnica pogibije članova MJ KPJ za Boku
Na Podima i spomeniku palim borcima na Savini obilježena je danas pogibija rukovodstva KPJ za Boku, Nikole Đurkovića (1908—1943), Sava Ilića (1914—1943), Stijepa Šarenca(1919—1943) i Danila Daša Pavičića (1919—1943) 21. januara 1943. godine,
Podsjećamo da su se nа inicijаtivu Nikole Đurkovićа, 20. jаnuаrа sastali predstаvnici risаnsko-krivošijske i hercegnovske grupe ilegаlаcа, među kojimа su bili i svi člаnovi Mjesnog komitetа. Nakon sastanka grupa članova MK se smjestila u jednoj staji u Podima, u zaseoku Tušupi, gde je imala zadatak da donese zaključke o daljoj političko-partijskoj aktivnosti u zapadnoj Boki Kotorskoj. Neprijаtelj je sаznаo za prisustvo ilegаlаcа u zaleđu Herceg Novog , pа je 21. jаnuаrа rаno ujutro opkolio i nаpаo grupu Mjesnog komitetа u Podimа sa četiri voda iz sastava italijanske divizije „Emilija”, Antikomunističkog bataljona Orjen i oko 50 četnika Grahovskog bataljona. U kratkoj i neravnopravnoj borbi poginula su sva četvorica članova Mesnog komiteta.
Krvavo kolo
Nаkon pogibije člаnovа Mjesnog komitetа, nа glаvnom trgu u Herceg-Novom (danas trg Nikole Đurkovića) četnici su zaigrali kolo oko odjeće izginulih, što je krišom snimio fotograf Luka Cirigović, nakon čega je taj događaj postao poznat kao “krvavo kolo”.
Dramaturg Stevan Koprivica koji je imao namjeru da o tim događajima napiše egzistencijalističku tragedija koja ima refleksije na ovo vrijeme i retrogradne fenomene.
”Ideju koja im je jedino bila preostala dok su se branili, opkoljeni, je ovo vrijeme okaljalo i poništilo”, ističe Koprivica.
Koprivica: Bilješke za nenapisani scenario
Stevan Koprivica – foto Boka news
Osnovna situacija: Četvorica momaka, nekom zaumnom odlukom sabijeni u izbu na Podima, opkoljeni, svjesni neminovnosti smrti. Oni su partizani. Partizani. U nevoljnim komemorativnim govorima koje slušamo od nove genaracije raznih čelnika prečesto se preskače ta odrednica. Pa se kaže “rodoljubi“.
“Rodoljubi” to je preširok pojam i pod rodoljubnu kažu svašta stane. Rodoljubima su se nazivali i oni koji su ubili četvoricu partizana. Samo, ova četvorica junaka ili očajnika iza sebe i ispred sebe nemaju ništa osim golih života koje će potrošiti za Ideju. Trinaesti jul i njegove vatre su ugasnule u tom jaunarskom danu. Partizana gotovo da i nema u Crnoj Gori, pa i Boki. Glavnica je u Bosni, mnogo ih je u zatvorima, mnogo ih je strijeljano, mnogo ih je zaklano. Preostali, poput Lalićevog Lada Tajovića lutaju poput gorskih vukova na odstrijelu onim drugim rodoljubima i talijanskim soldatima, ili su po gradovima u dubokoj ilegali u strepnji od izdaje. A izdaja je kao sunce i vjetar u Crnoj Gori. Svakodnevnica. Manir. Zanimanje. Izdaja će iz poprilično udaljenog Grahova dovesti četnike kao egzekutore, Tajijane iz Herceg Novog kao cinične posmtarače međurodoljubnog obračuna. Dakle, Nikola, Stjepo, Dašo i Savo nemaju više ništa osim Ideje koja je iskopnila svuda okolo. Ovi drugi imaju nove crne uniforme, kape sa kićankama, novo naoružanje, fašističku Italiju, mrtvačku glavu na kapama i na zastavi, brojčanu nadmoć. I oni imaju ideju. Dijametralno suprotnu. Oni imaju sve što treba da bi satrli četvoricu unaprijed pogubljenih partizana. Rat je i takve stvari se dešavaju, reći će danas hladna svijest hladnog posmatrača. Onog najgoreg, neutralnog. Jedno od pitanja na koje nisam odgovor našao je pitanje motivacije četiri očajnika. Isukusni i prekaljeni borci, ilegalci, intelektualci, kadri stići i uteći i na strašnom mjestu postojati, šta će oni u ovoj zabiti, bez odstupnice, bez jataka, bez razloga u ovoj truloj štali, izmješteni iz gradske ilegale u kojoj su bili relativno sigurni? Zvanična istorija kaže da su se tu našli da bi radili na širanju ustanka i održali partijski sastanak. Oprosti, zvanična istorijo, neće biti tako. Koji crni ustanak u štali na Podima, kakav partijski sastanak, momci, na mjestu gdje će vas neko očas prodati? Nešto drugo je bilo u pitanju, a šta, kružile su razne verzije, a istina dan danas pokopana u kosturnici na Savini.
No, ove smrti je nešto drugo zauvijek ubilježilo u svjetsku istoriju. Fotografija Luke Cirigovića, snimljena iza škura njegove kamare iznad trga bilježi bestijalno krvavo kolo. Egezkeutorima nije bila dovoljna smrt protivnika. Valjalo je kolo zaigrati nad krvavim odorama. Mimo etičkih kodeksa, mimo viteštva, mimo tradicije na koju su se pozivali i na koju se danas pozivaju nasljednici ideja igrača krvavog kola, razvio se oro i urliknula pjesma nad pustim trgom. I krvlju. Tako je izdaja ostala zauvijek zaledjena u objektivu foto aparata, Tako se trg lijepog grada pretvorio u kadar iz horora. Neobjašnjiva je ta provala zla koja tjera da se seiri nad smrću.
Spomenik – Bezmetković – H.Novi
Istorija je učiteljica života, kaže netačna sentenca starih Latina. Loša učiteljica loših đaka. Ništa mi nismo naučili iz antičke tragike smrti Đurkovića, Ilića, Šarenca i Pavičića. Ideju koja im je jedino bila preostala dok su se branili, opkoljeni, je ovo vrijeme okaljalo i poništilo. Revizije i paraistorije postaju mejn strim. Branko Ćopić pisao je Ziji Dizdareviću zlosutnu viziju ponovnih crnih konjanika. Eto ih, jašu. Ćopić sklonjen iz lektira jer je bio partizan, pa tako svim novim sistemima nepodoban, čak i u njegovoj mitskoj Bosni, i u našoj slobodarskoj Crnoj Gori postaje, posthumno, poslije njegovog samovoljnog leta u prazninu sa Brankovog mosta u Beogradu, živ i savremen, angažovani pisac koji nam otvara oči da bi, razgoračeni, sagledali Zlo.
Tokom zadnje dvije godine stalno se isticalo kako je sada prilika za redefiniranje turizma i odmak od prekomjernog turizma, a kao što znamo i UNWTO je zadnje dvije godine kao službeni narativ imao upravo “Restart Tourism”. No nažalost u Hrvatskoj još nismo vidjeli taj “neki” novi početak, ideju, viziju i želju za promjenom.
No u Splitsko-dalmatinskoj upravo kroz prizmu “restarta” pokrenuli su jednu turističku priču koja je itekako vrijedna dijeljenja i podrške svih.
Za potrebe ovog članka, u miru pogledajte ovaj kratki video, koji na najbolji način pokazuje način i kulturu življenja u Dalmaciji. Prije toga, zamislite se na što vas asocira kada povezujete hranu ili gastronomiju i Francusku ili Italiju?
Osobno sam se naježio. Wow, to želim doživjeti. Domaća atmosfera, ljudi, svježa domaća hrana, glazba, čaša vrhunskog vina… Tako spontano, moćno, prirodno. Pravi gušt.
Dalmatinski način života koji je toliko primamljiv i vuče me da budem dio ovog društva koji je u videu prezentiran. Pogotovo u današnjem modernom životu gdje nemamo vremena za sebe, a kamoli za društvo. Uživanje u životu, barem u tih pola sata marende.
Riba
Vratimo se korijenima, kvaliteta, a ne masovnost, održivo, čovjek u sredini priče, doživljaj, autentično – sve je to dio projekta brendiranja Dalmatinske marende kao novog turističkog proizvoda.
Stalno ističem kako je autentičnost sama esencija turizma i kako turisti putuju da upoznaju i dožive novi način i kulturu življenja. Kako u našoj ponudi moramo biti to što jesmo, a ne kopije, i biti dio standardne globalne ponude.
To je to. Upravo taj doživljaj turisti žele doživjeti, to nam mora biti jedan od glavnih turističkih proizvoda.
Vodeći se time da kvalitetan turizam ne mora i ne smije ići nauštrb kvalitete života, Ivana Vladović direktorica Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije radi jedan veliki iskorak ka samoodrživom turizmu, povezivanju restorana i OPG-a te ponajviše promociji autentične ponude. Onako kako je oduvijek trebalo biti, no u našem turističkom razvoju izgubili smo sami sebe.
Gastro – Marenda – foto Boka News
Ako kažem da je jedna od asocijacija za “dalmatinski način života” upravo Dalmatinska marenda siguran sam kako ćemo se svi složiti. Radi se i dalmatinskom identitetu, načinu i kulturi življenja kojeg se ne smijemo sramiti. Upravo suprotno, on treba biti u srcu našeg turističkog proizvoda.
“Pokrećemo projekt “Dalmatinska marenda”. Tako svoj način života promoviramo kroz ono što nam je najvažnije, a to je obitelj, druženje i hrana. Marenda je sve to”, ističe Ivana Vladović, direktorica TZ Splitsko-dalmatinske županije.
Gastro – Marenda – foto Casa del Mare
Jednostavno, logično i prirodno. No i veliki izazov. Pitanje je li kultura Dalmatinske marende i dalje živa među lokalnim stanovništvom? Kako je oživiti i pretvoriti u turistički proizvod? Kako povezati restorane i OPG-e u Splitsko-dalmatinskoj županiji?
Veliki izazovi, no sve kreće prvim hrabrim korak naprijed. I zato velika podrška ovom projektu. Projektu koji je odavno trebao biti sastavni dio turističkog doživljaja svakog turista, kako domaćeg tako i stranog.
Što je uopće marenda? Uglavnom topli obrok prije ručka, jede se od 11 do 12 sati, obrok koji se ne jede sam, nego s društvom.
Mi to zove prvi jutarnji “brief” navodi Vladović i dodaje kako je poanta u druženju, da marendu ne jedeš sam, da ju jedeš u dobrom raspoloženju, da sve svoje radosti i dileme imaš s kim podijeliti. “Ona ustvari najbolje predstavlja naš način života i sve što Dalmacija je.” naglašava Vladović.
Gastro – Marenda – foto Boka News
Ključna riječ je dalmatinski način života. To turisti žele doživjeti.
Projekt ima i puno širu dimenziju. Tu je pitanje i održivog kroz povezivanje OPG-a i restorana, kratkih nabavnih lanaca i “vraćanja” dalmatinskog identiteta koji se nekako izgubio u modernom razvoju i načinu života.
“Cilj nam je tu cijelu priču popularizirati kako bi ljudi, kad su u Dalmaciji, poželjeli otići i na marendu. To je jednostavan i cjenovno prihvatljiv obrok te se servira između 11 i 12 sati. Marenda je važna jer ujedinjuje Dalmaciju. Marenda je i u Dalmatinskoj Zagori, na otoku, kao i u velikom te malom mistu. To je nešto što nas veže”, govori Vladović.
Projekt je u procesu razvoja, navodi direktorica, no važno je da ljudi počnu polako pričati o cijelom projektu, kako bi se u njega uključilo što više dionika, da ga lokalno stanovništvo prihvati i da se cijela priča polako zakotrlja.
“Pozivamo sve restoran i OPG-e da se uključe u ovaj projekt, a jedan dobar dio njih se već i odazvao. Projekt je tek u početnoj fazi razvoja i ove godine ćemo raditi na njegovoj implementaciji i promociji. Pozivamo sve i da nam šalju svoje recepte, svoje fotografije, da zajedničkim snagama napravimo kuharicu “Dalmatinska marenda”, prevedemo je na više jezika i nudimo je turistima”, poručuje prva žena dalmatinskoga TZ-a.
Vidović naglašava kako dalmatinci tako i žive, samo ne znaju to pokazati. “Mi turistima koji dolaze kod nas stalno želimo dati njihov dom, umjesto da im damo svoj dom, svoj način života. Moramo se vratiti svojoj autentičnosti. Također, marende su obroci koji su sezonski, jer se kuhaju jela koja su upravo tada došla na rod. Ako je vrijeme kupusa, rade se jela od kupusa, ako je vrijeme janjetine onda se sprema janjetina. Janjetina se ne radi u prosincu, nego na proljeće kada je najbolja. Sprema se ono što je autohtono. To je održiva priča”, odlično poentira Vladović.
Nije to ni doručak, nije to ni ručak, nego gušt i veselje, potreba za druženjem, dodatna snaga nakon teškog rada.
“Dalmacija živi fino, mi volimo pojesti kvalitetno, to nikada nisu preobilni obroci, to je obrok koji stane u jedan tanjur i iza njega ide čaša bevande, ne litra vina. Teorija života u Dalmaciji je uvijek fino, dobro i domaće. Rađe ćemo popiti čašu kvalitetnog vina, nego litru lošeg vina”, ističe Vladović i odlično na jednostavan način objašnjava koja je esencija cijele priče.
Za kraj, najvažnije je kako sve to povezati s restoranima, OPG-ima, kratkim nabavnim lancima i predstaviti kao turistički proizvod. Važno je za naglasiti kako je najvažnije da marendu “revitalizira” lokalno stanovništvo. Prvo priča postaje održiva tj. sastavni dio dana većine Dalmatinaca, a onda će se i turisti prikloniti lokalnom načinu i kulturi življenja. Mi smo ambasadori i ključni u cijeloj priči. Priča mora biti živa, da se primi, a ne kazališna predstava za turiste.
Gastro Boka
Za kraj da nije samo na riječima i da u TZ-u odlično razmišljaju dokaz je tome da će od proljeća u avionima Croatia Airlinesa putnicima servirati dalmatinska marenda kao zaokružen projekt. Prvi takav projekt je prošle godine Croatia Airlines uvela kroz “Okusi Slavonije” gdje se putnicima na svim letovima poslužuje slavonski obrok.
“Osim suradnje s Croatia Airlines, cijelu priču ćemo prezentirati i na inozemnim sajmovima. Želimo brendirati dalmatinsku marendu kroz sastavni dio b2b sastanaka. Tako ćemo pozvati partnere na dalmatinsku marendu na našem sajmu, jer mi o poslu razgovaramo za stolom, a sad ćemo to raditi i uz marendu”, istaknula je Vladović.
Kao i uvijek, sve je na nama samima, pa tako i uspješnost ovog projekta. Podižite ga, otiđite na marendu, povedite svoje goste, ispričajte im priču kako je “sada” vrijeme marende, kako je to dio vaše kulture življenja. Restorani uključite se, kao i OPG-i. Gradovi i županije potičite.
To je ta priča kojoj moramo težiti. Autentično – to smo što jesmo, to nam nitko ne može uzeti, kopirati i upravo je to naša diferencijacija na tržištu.
“Naš način življenja, naše vino, našu verduru, miris naše zemlje. Upravo to je ono što gostima želimo ponuditi”, zaključuje Vladović.
Domaća hrana, društvo, vino, pisma… Ne može bolje. To je turizam kojem moramo težiti.
Nastavka potrage za nestalim dječakom N.V. iz Herceg Novog danas neće biti jer su nepovoljne vremenske prilike potpuno onemogućile djelovanje na moru, u podmorju i iz vazduha.
Olujni jugo koji već duva brzinom od preko 40 čvorova podigao je velike talase, a kiša i bujice koje dolaze sa kopna ponovno su zamutile more i značajno redukovale vidljivost pod vodom.
Zbog toga ronioci RCUD-a nisu mogli da danas nastave pretragu podmorja u priobalju Herceg Novog.
Jak vjetar koji će tokom dana prema najavama meteorologa pojačati čak i do brzine od 55 čvorova, veliki valovi, kiša i grad koji naizmjenično padaju onemogućili su i izlazak na more plovila državnih službi koje već četvrti dan tragaju za nestalim 13-godišnjakom.
Zbog jakog vjetra ne mogu letjeti ni dronovi, ni helikopteri Vojske Crne Gore, tako da je nastavak potrage odložen do sutra, odnosno do poboljšanja meteo-uslova.
