U Boki Kotorskoj su u prošlom vijeku tri fabrike proizvodile crijep (tiglu) i opeku, a danas tek jedan dimnjak podsjeća na njih.
Iz pera dokumentariste Slavka Krstovića donosimo izvode iz štampe o ovoj značajnoj industriju tog vremena za malu Boku Kotorsku…
Piše: Slavko Krstović
Ko je smio i snijevati?
Prva je decenija minulog vijeka. Septembar 1907. godine. „Prava Crvena Hrvatska“, objavljuje oglas sledeće sadržine: „Tvornica matuna (opeka) od cimenta i pržine preporučuje P. N. općinstvu svoj izvrsni proizvod, koji se nedvojbeno može takmiti sa opekama (matunima) koji se proizvagjaju u pokrajini i van pokrajine. Isti su proti vlagi a ne uzbacuju slanoću pak su i u ovom obziru najbolje jamstvo za črvstoću i trajnost gragjevine.“
Koja to tvornica reklamira svoj proizvod? Po onome što je znano i ne toliko potisnuto iz sjećanja, dilema će za većinu čitalaca biti: „Prva Bokeška Glinena Industrija“ iz Krtola ili tivatska „Račica- društvo s ograničenim jamstvom za glinenu industriju“.
Ali, nije tako. U Pitanju je Prčanj i tvornica opeka Antuna Ilića.
Tvornica opeka.
Ima skoro godina dana da je g. Antun Ilić otvorio u Prčanju tvornicu opeka. Materijal je lijepo uspio (uporabom cimenta i pržine), radnja napreduje, da ne može proizvesti koliko prima naručaba. Nego sad ćemo imati još dvije velike tvornice opeka (uporabom zemlje ilovače) koje će proizvagjati svake vrsti cigala i opeka, i koje će postignuti izvoz izvan Boke. Jedna će biti u Tivtu a druga u Krtolima. Prvu će podignuti Hrvati a drugu Srbi. …
„Prava Crvena Hrvatska“, br. 158, str. 2, 29.02.1908.g.
Prvo to uradiše Srbi.
“Prva Bokeška Glinena Industrija“
Pod ovim imenom obrazovano je društvo, koje ima zadatak, da upotrebi naslage gline u Soliockom polju za fabrikaciju opeka, tigala i sličnih proizvoda. Do sada se je jako osjećala oskudica ovakvih proizvoda, tako da je ovim preduzećem ne samo učinjen jedan važan korak naprijed u dizanju domaće privrede već će biti udovoljeno jednoj od prijekih potreba Boke i oklnih krajeva. Pripremne su radnje u najboljem toku. …
„Boka“, br.1, str. 4, 23.01.1908.g.
Radovi na izgradnji ove fabrike trajali su od 1905. do 1908. godine. Osnivači akcionarskog društva s ograničenim jemstvom bili su dr Rudi Sardelić, dr Jovo Stefanović, Đuro Vukotić, dr Filip Lazarević i dr Ardoje Jovović, a u pojedinim izvorima pominju se kao suosnivači još i Božo Vukotić i Miho Dežulović iz Janjina na Pelješcu.
Kapacitet fabrike bio je 28.000 do 30.000 komada dnevno, od čega je jedna polovina otpadala na cigle, a druga polovina na razne vrste crijepova. Eksploatacioni teren obuhvatao je 300.000 kvadratnih metara, a za prenošenje sirovina korišćena je žičana željeznica.
Bez marketinga se, ma kakav da je bio, nije moglo, pa su se i proizvodi iz Krtola reklamirali.
ПРВА БОKЕШKА ГЛИНЕНА ИНДУСТРИЈА
(друштво с ограниченим јемством)
KРТОЛЕ- KОТОР
Ново основана парна циглана и фабрика
сваковрсних глинених производа
ГОДИШЊА ПРОДУKЦИЈА 6,000.000.
Производи француске, домаће и друге најмодерније тигле разних врстију,
опеке у најразличитијем формату, разне шупље опеке, опеке за сводове
и индустријална подузећа, цијеви за дренажу и т. д.
Гарантован материјал прве врсти.
ЦИЈЕНЕ УМЈЕРЕНЕ Писма и наручбе треба
управити управи у Kотору
Цјеници и узорци шаљу адреса за брзојаве:
се на захтјев бадава ГЛИНЕНА – KОТОР
„Boka“, br. 95, str. 3, 30.05./12.06./1909.g.
Mnogo prije fabričke izrade „svakovrsnih glinenih proizvoda“ u Krtolima su na glasu bili, kako je pisala Smiljka Krivokapić, majstori koji su pravili crijep od gline- „tigle“. „Glinu su kopali u Soliockom polju i barkama je prevozili u magazine na obali. Tu bi je stavljali u kaljišta, u obliku gumna, i dovodili par volova da je dobro izgaze i umese. Od te mase pravili bi rukama crep u primitivnom drvenom kalupu. Pošto bi ih na vazduhu prosušili, pekli su ih u tiglarama. Ovaj crep je bio vrlo tražen od Dubrovnika do Bara“, navela je Smiljka Krivokapić u radu „Krtoli u Boki Kotorskoj“, 1974.g.)
Uz izvještaj Ć. Kr. Poglavarstva u Kotoru od 1. maja 1834. godine upućen Ć. Kr. Vladinom pretsjedništvu u Zadru priložen je „Spisak fabrika i manifaktura svih vrsta u Boki Kotorskoj“. U njemu se navodi da postoji 135 manifakturnih radionica i „jedna fabrika crijepova i cigala u Krtolima“.
„Pojam ‘fabrika’ za proizvodnju crijepova i cigala u Krtolima ne samo da se ne može vezati za novije značenje ove riječi već se pod tim pojmom ne može u ovom slučaju podrazumijevati ni neka organizovana proizvodnja u jednoj radionici, pošto se izrada crijepova i cigala u Krtolima vršila sve do 1908. godine na vrlo primitivan način. Pojedini Krtoljani, seljaci, koristeći vrlo bogato i prvoklasno nalazište gline u svojoj neposrednoj blizini, svakako još vrlo rano su se dali na izradu crijepova a kasnije i cigala. S obzirom da se u građevinske svrhe u Boki koristio kamen, izrada crijepova je bila kudikamo preča od izrade cigala. Tek početkom ovog vijeka počinje veća upotreba cigle u građevinske svhe u Boki Kotorskoj. …“, piše Slavko Mijušković u radu „Manifakture u Boki Kotorskoj 1834. godine“ („Istorijski zapisi“, br. 1-2, str. 326- 330, 1956.g.), koji je pronašao pomenuti izvještaj u kotorskom Državnom arhivu.
Po pisanju „Boke“, nakon godinu i po teškog rada vidjela je Boka prve plodove najvećeg privrednog preduzeća. Uz to je pojašnjeno zašto je „Prva Bokeška Glinena Industrija“ najveće preduzeće. „Ta se riječ ima uzeti surazmjerno prema našoj sirotinji. Za veliki, napredni svijet to je nešto sitna, neznatna, ali za Boku preduzeće u kome je uloženo po milijona kruna to je zaista nešto veliko. Ko je smio i snijevati o tome, da bi se u našoj maloj, siromašnoj Boki, koju je strašni zastoj do mrtvila umorio, moglo naći toliko novca za industrijsko preduzeće! A ipak sićušnim, pčelinjim radom u zdravlje naše privredene organizacije ono, što se nije smjelo ni snijevati, postalo je gotovom činjenicom. … “, zapis je iz „Boke“ (br. 96, str. 1, 03./16./06.1909.g.)
Istoričaru Slavku Mijuškoviću ustupio je dr Filip Lazarević iz Kotora jedan elaborat u kome je do tančina opisana imovina krtoljske fabrike:
1) zgrada u kojoj je smještena radionica i drebank dimenzija 20,50 x 5,80 m,
2) zgrada u kojoj je stolarska radionica dimenzija 16,70 x 5,80 m, 3) zgrada u kojoj se nalazila kuhinja dimenzija 8 x 3,80 m, 4) zgrada za kancelarije i stanove činovnika- prizemlje i tri sprata, 5) zgrada za magacin 7 x 4,30, 6) depo, 7) zgrada u kojoj su prese (tvornica u užem smislu) 52 x 22,20 m, 8) zgrada za sušenje 25 x 10 m, 9) rezervoar za vodu 18,30 x 7 m, 10) zgrada za sušenje (bez naznaka dimenzija), 11) zgrada za sušenje 64 x 8,30 m, 12) zgrada za sušenje 35,60 x 8,30 m, 13) zgrada za sušenje 4,30 x 2,85 m, 14) magacin za ugalj 25,50 x 10 m, 15) zgrada za magacin 19,70 x 4,10 m, 16) zgrada za magacin 13,30 x 4,70 m, 17-21) još šest zgrada za sušenje u ukupnom površinskom iznosu od 375,06 metara kvadratnih, 22) most drveni sa šinama dužine 35 m, 23) most drveni sa šinama dužine 20 m, 24) zgrada u kojoj su mašine- prizemlje i tri sprata, 25) zgrada u kojoj je polazna stanica žičane željeznice za dovoz materijala 15x 4,50 m, 26) zgrada za lokomobil 13m45x 5,55 m, 27) zgrada za kovačnicu 4,20 x 5,10, 28) most drveni sa tračnicama za dovoz uglja za peć dužine 30 m, 29) žičana željeznica kojom se dovozi glina u dužini od 900 m za 16 vagona i dvije stanice, 30) cisterna sa pijaćom vodom 6,40x 4,50 m, 31) cisterna za vodu za industriske svrhe 3,80 x 2,60x 3,50 m, 32) dimnjak kružne peći visok 48 m, 33) dimnak lokomobila visok 21 m;
Strojevi i alat:
1) kružna peć sa 16 komora; 2) parni lokomobil sa grijačem, kondenzatorom i pumpom od 75 konjskih snaga; 3) prese: a) presa firme Ludvik Hinteršvajger, b) presa firme L. H. Sa priborom za izradu punih i praznih cigala, v) revolver prese firme L. H. Sa priborom za izradu francuskog crijepa, g) Šliten presa sa priborom, d) ručna presa sa priborom za izradu površinskih cigala, đ) mala presa sa priborom za presovanje modela od sadre za francuski crijep, e) presa sa priborom za izradu trstenskih crijepova; 4) tri elevatora od prizemlja do trećeg sprata zgrade br. 9; 5) dva lifta za vagone od prizemlja do trećeg sprata szgrade br. 9; 6) tri horizontalna transportera u prvom, drugom i trećem spratu zgrade br. 9, 7) aparat za miješanje gline.
2) Fabričko pristanište moglo je primiti brodove srednje tonaže, a pred fabrikom se nalazio veliki plac na kome se slagao materijal spreman za prodaju. Dovoz gotovog materijala na pristanište vršio se vagonetima.
Peć potpaljena sa hiljadu fiorina
Hrvati pokrenuše svoju fabriku šest mjeseci poslije Srba.
Račica društvo s ograničenim jamstvom za glinenu industriju u Tivtu
Pod gornjim imenom ustanovilo se je ovo društvo sa osnovnom glavnicom od 200.000 kr., koje su odma bile pokrite. Vrst znanstveno ispitane zemlje, položaj, gdje će se graditi tvornica i osobe, koji su birane u upravi, jamče nam, da će poduzeće uspjeti, te biti od koristi Tivtu i Boki. Uprava se sastoji od gospode: Antona Ivovića, Lazara Milina, Tadea Denta, Antona Meneghella, Rajmunda Peručica, Ermenegilda Petrovića i Ivana Pavlina, osoba, koje su sve na svome mjestu i od kojih očekujemo, da se neće zaustaviti samo kod ovog poduzeća, do kojeg da je došlo ima se najviše zahvaliti gosp. Ivoviću.
„Crvena Hrvatska“, br. 12, str. 4, 08.02.1908.g.
(Pet decenija kasnije, novinar „Pobjede“, Špiro Račeta, zapisaće da je peć u „Račici“, sa hiljadu fiorina potpalila žena glavnog akcionara, Antona Ivovića, koji je kapital stekao radeći kao poslovođa na izgradnji Bagdadske željeznice.)
Pomenuta je vijest neke i zabrinula. „Dakle od jednom dva družtva i dvie tvornice! U interesu same industrije žalimo, kao što i u obćem interesu Boke Kotorske, što se nije moglo doći do toga, da se u malenoj Boki uztroji samo jedno ovakovo družtvo, sa jednom tvornicom. Rek bi, da Bokelje, od nekog vremena, u svemu zli udes prati“, pisala je „Hrvatska Rieč (br. 213, str. 3, 19.02.1908.g.)
„Račica“ je za ono vrijeme bila tehnički veoma dobro uređeno preduzeće. Imala je veliki mlin za mrvljenje i miješanje gline, mašine za pravljenje opeka, kanalica i šupljih opeka, dvije mašine za pravljanje falcovanog crijepa, mašinu za pravljenje površnica, tri kružna transportera, dva elevatora, dvije spuštalice i stroj sa komprimiranim zrakom za bušenje. Pokretnu snagu davao je motor na upojni plin od 130-140 KS. Godišnja proizvodnja kretala se do 4 miliona komada punih i šupljih opeka, kanalica, površnica i drugih proizvoda.
Između dva svjetska rata obim proizvodnje „Račice“, kao i „Prve Bokeške glinene industrije“, prevazilazio je potrebe tržišta u Boki Kotorskoj, pa su proizvodi plasirani duž obale Jadrana od Ulcinja do Splita i u unutrašnjosti Zetske banovine. Zato je i „Račica“ oglašavala svoje proizvode.
POZOR! RAZNOG GLINENOG MATERIJALA
najbolje vrsti OPEKA punih i šupljih sa 2, 3, 4 i 8 rupa, FRANCUSKIH KUPA, TIGALA KONALICA, površnica, tavela itd. može se dobiti kod domaće tvornice glinenih produkta
„RAČICA“ – TIVAT (Boka Kotorska)
– : OBRATITI SE DIREKTNO NA TVORNICU : –
Brzojavi: Račica – Tivat
„Novo doba“, br. 65, str. 4, 21.03.1921.g.
Uz oglase išla su i obavještenja kupcima, poput onog upućenog Splićanima, da je u njihovom gradu opunomoćeni predstavnik tvornice „Račica“, sa ovlaštenjem da sklapa pogodbe i prima naručbe za sve vrsti opeka, kupa, tigala i ostalog glinenog materijala. Reflekanti su se tokom dva dana mogli obratiti na g. Antuna Faža, koji je bio smješten u hotelu „ Salonae“.
Zlatne kolajne, štrajkovi i pomoć siromašnoj djeci
Na Jadranskoj izložbi u Splitu, održanoj 1925. godine, „Prva Bokeška glinena industrija“ i „Račica“ nagrađeni su zlatnom kolajnom, uz koju je išla i počasna diploma, ali mora se naglasiti da su uz pohvale iz ove dvije fabrike stizale i vijesti o teškom položaju radnika.
„Prva Bokeška“, zapisano je u „Crvenom barjaku“, (br. 4, str. 4, 16.05.1912.g.)
zaposlila je 18 ljudi iz Zagreba i sa njima je pogodila desetsatni dnevni rad. Dogovor je prekršen, naloženo je da se radi 11 sati dnevno, a ko bi se tome usprotivio dobijao je otkaz.
Iz zbornika „Boka“ (br. 3, str. 143, 1971.g.) kratak opis štrajka u „Račici“, sačinjen na osnovu zapisa Ilije Pećanina, Stoja Pećanina, Iva Božinovića i Tripa Pećanina: „Sjećanja na štrajk radnika u ciglani ‘Račica’ u Tivtu“:
„Prema nekim dokumentima ovaj štrajk je oraganizovan od strane Mjesne organizacije Komunističke partije i Sindikata. Tačno vrijeme njegovog izbijanja teško je utvrditi. Pretpostavlja se da se pojavio u maju 1920. godine. Od ukupnog broja radnika, kojih je bilo 80, u štrajk su stupili svi, izuzev nekolicine poslovođa-predradnika. Zahtjevi radnika bili su povećanje nadnica. Anton Fažo, suvlasnik ciglane, doveo je na lice mjesta žandarme, koji su pokušali nasilnim putem da vrate radnike na posao, ili da ih istjeraju iz prostorija ciglane. Za vrijeme štrajka bilo je i nekoliko fizičkih incidenata. Zbog slabe organizovanosti i nesinhronizovanih akcija ovaj štrajk morao je da propadne. To dolazi otuda što u ciglani nije bilo partijske organizacije.“
Štrajk nije mimoišao ni „Prvu Bokešku glinenu industriju“:
Krtoli,
U Prvoj glinenoj industriji u Krtolima došlo je pred nekoliko dana do radničkog štrajka. Radnici su stupili u štrajk kada je Uprava tvornice odbila da potpiše kolektivni ugovor sa radnicima. Uprava to pravda time što su zaposleni radnici sezonski i nekvalifikovani. Radnicima je nadnica povišena do maksimalne mogućnosti. Ovaj štrajk se još više komplikovao, kada je Uprava tvornice angažovala druge radnike, koji su krcali materijal na jedan brod. Radnici- štrajkaši, njih oko stotinu, prisilili su kapetana broda da iskrca teret. Ne mogavši se oduprijeti radnicima, kapetan je morao da nađe radnu snagu i da iskrca teret iz broda. Vlasti su predvele štrajkaše sudu, koji ih je, poslije provedene istrage, pustio na slobodu.
„Glas Boke“, br. 391, str. 4, 05.10.1940.g.
Ovaj je štrajk potrajo do aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije, a 1959. godine o njemu je novinaru „Pobjede“ Špiru Račeti pričao Pero Andričić.
„Primicao se rat. Cijene namirnicama stalno su rasle, a nadnice, ionako male, ostajale su na istoj visini. Nije se moglo živjeti, pa smo zahtijevali povećanje plata. Gazde su taj zahtjev kategorički odbile. Onda je sindikat stupio u akciju: zaprijetili smo štrajkom. Nastali su pregovori. Shvatili smo da od svega toga neće biti ništa pa smo se odlučili na posljednje sredstvo – štrajk. Štrajk je otpočeo ujesen 1940 godine i trajao je sve do kapitulacije bivše Jugoslavije.
Bio je to veoma uspio štrajk u kome je učestvovalo oko 100 radnika. Gospodari fabrike bili su nemoćni da išta urade. Gazde su po svaku cijenu nastojale da prodaju opeke i crijep koji su stajali na prostranom placu pred fabrikom. Jednog dana došao je brod „Sveti Matija“ da tovari crijep. Straža postavljena od štrajkača usprotivila se tome. Ali njih je bilo više, a utoliko su stigli i žandari. Tračao sam i pozvao radnike tako da se sakupilo trinaestorica ljudi. Kad smo stigli, brod je već bio utovaren. U trenutku kada je brod podigao kanape kojima je bio vezan za pristaniše, štrajkači su skočili na njega. Nije pomogla ni intervencija žandarmerije, brod je morao biti istovaren.
Kasnije su uslijedila hapšenja, borba sindikata za našu slobodu, intervencije Nikole Đurkovića i naša upornost da i dalje istrajemo u svojim zahtjevima.“
Ne treba zaboraviti, jer je za pohvalu, odnos „Račice“ spram Odbora za zimsku pomoć, koji je sakupljao pomoć za siromašnu djecu. Sačuvano je pismo koje svjedoči da su iz fabrike, februara 1941. godine, na račun Odbora uplatili 500 dinara.
(nastavlja se)
